Dolazak Vučića u Zagreb baca tamnu sjenu na blagdan Stepinčeva. Ako je njegov dolazak planiran ranije, nije dobro planiran. Ako je susret iznuđen, trebalo ga je odgoditi barem za kraj veljače. Bilo hrvatskoga naroda većinski kuca Stepinčevim srcem. Nije razumno predstavnika ključnoga negatora Stepinčeve svetosti dovoditi u Hrvatsku na blagdan Stepinčeva.

Kad je u lipnju 2015. srbijanski šef vlade, danas predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, pokušao braniti izjavu o „ustaškom vikaru“ svojega ministra Aleksandra Vulina izrečenu u Jadovnu, rekao je „ako mislite u Srbiji ili među Srbima propagirati Alojzija Stepinca kao sveca ta propaganda ne će proći.“ Bio je to njegov prilog normalizaciji odnosa, sasvim na tragu uhodane politike SPC i Srbije. Nije tad mogao ni sanjati kako će baš uoči Stepinčeva 2018. dobiti službeni poziv za posjet Hrvatskoj do kojega će doći samo dva dana poslije blagdana kojim katolici slave život, smrt i uskrsnuće blaženoga i budućega sveca Alojzija Stepinca. Uzora odnosa prema svim totalitarizmima s kojima se susreo.


Ne postoji verbalni rat između Srbije i Hrvatske

Pojašnjavajući razlog poziva Vučiću predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, među ostalim, kazala je kako želi spriječiti eskalaciju „verbalnoga rata“. U posljednje vrijeme nije riječ o verbalnome ratu, već o verbalnoj (i djelatnoj) vanjskopolitičkoj agresiji Srbije na Hrvatsku. Za definiciju rata potrebne su najmanje dvije strane. S hrvatske strane, s razine zakonodavne, izvršne, pravosudne i predsjedničke razine izostala je obrana od agresije. Rata, dakle, nema.

Dolazak Vučića u Zagreb baca tamnu sjenu na blagdan Stepinčeva. Ako je njegov dolazak planiran ranije, nije dobro planiran. Ako je susret iznuđen, trebalo ga je odgoditi barem za kraj veljače. Bilo hrvatskoga naroda većinski kuca Stepinčevim srcem. Nije razumno predstavnika ključnoga negatora Stepinčeve svetosti dovoditi u Hrvatsku na blagdan Stepinčeva. Kad je Stepinac u pitanju Srbija s SPC-om svojim negativističkim mitom o Stepincu kod Hrvata izazivaju srčanu aritmiju. Odavno. Desetljećima. Primjerice, još od prije Drugoga svjetskoga rata, kad su nastojale spriječiti konkordat s Vatikanom i kad su bile zagovornice i kliconoše antisemitizma u monarhističkoj Jugoslaviji. Izgleda kako je režim u Hrvatskoj kolektivno „zaboravio prošlost i okrenuo se budućnosti“ na „europskom putu“, koji je prepjevan u zapadnobalkansku strategiju. Stoga, više nije u stanju racionalno reagirati čak niti prema povijesno dokazanom neprijatelju.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata Srbija i SPC raširenih ruku dočekale su njemačku vlast, veličajući Hitlera i njegov poredak, klanjajući mu se u nadi da će im podariti veliku Srbiju. Tužakali su Hitleru da Hrvatska ne provodi u dovoljnoj mjeri antisemitsku politiku. Srbija je pak s nagovorom i blagoslovom SPC temeljito progonila, ponižavala, pljačkala i likvidirala Židove. Samo na području Beograda za tu je svrhu srbijanski režim utemeljio četiri logora. U njima su sustavno ubijali Židove, od trudnica, majki s malodobnom djecom, pa do staraca. Prije toga Židovima je srbijanska propaganda oduzela ljudskost na isti način kako režimski Frljić oduzima danas ljudskost Hrvatima samo zato što su Hrvati. Poznat je i srbijanski patent, pokretni blindirani kombi – plinska komora.


Mitovi o Jasenovcu i Stepincu: Temelji politike Srbije prema Hrvatskoj

Počela je amnestija zločina i istodobna osuda hrvatskih branitelja. E, onda je krenulo u smjeru da Hrvatska plaća ratnu odštetu sudionicima agresije na Hrvatsku (što se naziva program povratka izbjeglica, da se Hrvati ne dosjete jadu). Čimbenicima vlasti postali su djelatni agresori. Iz proračuna se obilno financira protuhrvatska propaganda… Velikosrpska politika u Hrvatskoj nema nikakve šanse, ako u Hrvatskoj nema petokolonaše. A ima ih, ima.

Uoči i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj je Stepinac djelatno pomagao Židovima. Tijekom rata i Srbima ugroženima od ustaške vlasti. Već tada su ga SPC i Srbija, ne obazirući se na vlastito sudjelovanje u holokaustu, prozivale da je „ustaški vikar“ i zločinac. Velikosrpska politika i taktika potpuno su iste u ratnim i mirnodopskim uvjetima, u totalitarno jugoslavenskim ili u demokratskim okolnostima. Hrvatski režim, međutim, još je pod utjecajem jugoslavenskoga bratstva i jedinstva na velikosrpski način. Utoliko je manje hrvatski.

I danas svoju vanjsku politiku prema Hrvatskoj Srbija gradi na snaženju mita o Jasenovcu, na negaciji Stepinčeve svetosti i povijesne uloge, na zamjenama teza, promoviranju protuhrvatskih laži i instrumentalizaciji srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Prva i osnovna teza srbijanskoga odnosa prema Hrvatskoj je bolesno jasna – Hrvati su genocidan narod. I „amin“. Hrvatska se, nažalost, uopće ne da obavijestiti o tome, kamoli definirati trajnu politiku prema Srbiji, koja bi odgovarala na ove izazove. Međusobni susreti na najvišim razinama koristili su se u posttuđmanovskom razdoblju za koještarije i „izvinjenja“. Štoviše, često puta svojim potezima hrvatski režim hrani velikosrpsku politiku prema Hrvatskoj.

Postoji cijeli hodogram koji dokazuje kako je riječ o sustavnoj politici. Režim je pristao na guranje pod tepih Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. (kojega u cijelosti prenosim u Prilogu tekstu). Potom zajamčio tri saborska zastupnika SDSS-u – stranci koju je utemeljio velikosrpski ratni zločinac. Onda je taj i takav SDSS postao čimbenikom koalicijskih vlada – vlast. Počela je amnestija zločina i istodobna osuda hrvatskih branitelja. E, onda je krenulo u smjeru da Hrvatska plaća ratnu odštetu sudionicima agresije na Hrvatsku (što se naziva program povratka izbjeglica, da se Hrvati ne dosjete jadu). Čimbenicima vlasti postali su djelatni agresori. Iz proračuna se obilno financira protuhrvatska propaganda… Velikosrpska politika u Hrvatskoj nema nikakve šanse, ako u Hrvatskoj nema petokolonaše. A ima ih, ima.


Hrvatski režim pronašao je suvremenoga Svetozara Pribičevića

I onda, s tim i takvim unutarnjim okolnostima u režiji režima, došlo je do srbijanske izložbe u UN-u kojom se na globalnoj razini propagira srbijanski, sad više ne velikosrpski, već upravo srbijanski jasenovački mit s uključenom negacijom Stepinca. Izravan krivac za to nedjelo jest i hrvatski režim. Onaj režim koji na unutarnjemu planu financira filmove kojih se ne bi posramio ni velikosrpski propagandni stroj, kazališne predstave kojih se ne bi posramila ni Hitlerova antisemitska mašinerija. Zašto režim nije potaknuo objektivno, znanstveno istraživanje Jasenovca? Zar, zato da Srbija i u 21. stoljeću može razvlačiti jasenovački mit i tezu o genocidnome hrvatskome narodu?

I tako smo došli do „verbalnoga rata“, kojega je s čeke na Pantovčaku, uočio savjetnički gremij predsjednice Republike Hrvatske. Rata, kojega pozivom Vučiću uoči Stepinčeva, Predsjednica želi ukinuti. Rata, međutim, nema. Čak ni verbalnoga. Ali ima guranja pod tepih provedbe Sporazuma o normalizaciji iz 1996. Zato što 22 godine nije proveden krivnju podjednako snosi i hrvatski režim. On je u pojedinim fazama otvoreno išao na ruku beogradskoj politici prema Hrvatskoj, čak do te mjere da ga je i financirao („finansirao“) i kadrovski ekipirao.

I to na takav način da je srpski obavještajac u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku, postavljen na mjesto s kojega je odlučivao o kulturnoj politici Republike Hrvatske, a hrvatski obavještajac srpske nacionalnosti javno prokazan. Dok vladaju takve okolnosti, Vučić u Zagrebu praktično nema što raditi, osim nadzirati ide li sve po Planu (srp. Načertanije = hrv. Plan). Potpuno nepotrebno, političkim manevrom predsjednika vlade – a ne na temelju izbora, došlo se dotle da danas hrvatska vlada ovisi o notornome Pupovcu. Suvremenom Svetozaru Pribičeviću, prije njegove posljednje, pariške, političke faze.


Stepinac je iz zabave spašavao Židove?

Prijedlog da Yad Vashem proglasi Alojzija Stepinca pravednikom među narodima podnijela su 10. ožujka 1994. dva Židova. Dr. Amiel Shomrony i dr. Igor Primorac. Da bi netko postao pravednikom među narodima mora ispuniti dva uvjeta. Prvi, da je spasio barem jednog Židova od sigurne smrti, o čemu kod Stepinca nije bilo nikakve dvojbe. Drugi, da je kandidat za pravednika pri spašavanju izložio vlastiti život. To je u slučaju Stepinca bilo i do danas ostalo dvojbeno, zahvaljujući Židovki jugoslavenske orijentacije Miriam Steiner-Aviezer.

Vratimo se Stepincu. Kad pod teretom povijesnih dokumenata negatori Stepinčeve uloge u Drugom svjetskom ratu više ne znaju što reći, preostaju im dvije floskule. Te, nije učinio dovoljno. Te, nije spašavao pod prijetnjom pogibelji.

Da bi onda sve skupa sklepali u jedinstveni argument – Stepinac nije proglašen pravednikom među narodima. S tom tezom nastupaju i beogradski manipulatori. Pogledajmo na temelju istraživanja Ljubice Štefan o čemu se radi (Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998.).

Prijedlog da Yad Vashem proglasi Alojzija Stepinca pravednikom među narodima podnijela su 10. ožujka 1994. dva Židova. Dr. Amiel Shomrony i dr. Igor Primorac. Da bi netko postao pravednikom među narodima mora ispuniti dva uvjeta. Prvi, da je spasio barem jednog Židova od sigurne smrti, o čemu kod Stepinca nije bilo nikakve dvojbe. Drugi, da je kandidat za pravednika pri spašavanju izložio vlastiti život. To je u slučaju Stepinca bilo i do danas ostalo dvojbeno, zahvaljujući Židovki jugoslavenske orijentacije Miriam Steiner-Aviezer.

Prijedlog dr. Schomronyja i dr. Primorca poduprli su godine 1995. HAZU, Arhiv Hrvatske, Institut za suvremenu povijest, Hrvatsko žrtvoslovno društvo i skupina hrvatskih pravednika među narodima, među kojima je bila i pravednica Ljubica Štefan.


U Yad Vashemu za Stepinca vrijede posebni kriteriji

Rat je preživio i Oskar Schindler. Tijekom rata imao je tvornicu u sastavu SS logora. Surađivao je s esesovcima i gestapovcima. Nije progonio Židove, već se brinuo za njih budući da je od njihova rada u tvornici imao koristi. Umro je kao pravednik među narodima, ali nije poznato kad i gdje mu je život bio u opasnosti.

Steiner-Aviezer bila je članicom povjerenstva koje je odlučivalo o Stepincu. Jedina je razumjela hrvatski na kojemu je pisana većina dokumenata. Evo njezina stajališta: „Stepinac je još i mogao spasiti pojedince, ali za cijeli starački dom je trebao, javno ili šutke, odobrenje ustaških vlasti, a to govori protiv njega“. Ok. Ako je to kriterij. Ravnatelj Odjela za pravednike Yad Vashema, dr. Mordecai Paldiel izjavio je kako je u dokumentima zapisano: „Mi smo židovska država i zato ne možemo dati to odličje kardinalu Katoličke crkve“. Dodao je kako se iz činjenice da je Stepinac preživio rat, vidi da njegov život nije bio u opasnosti zbog zaštite i spašavanja Židova. I opet ok, ak je tak nek bude tak.

To je pravilo, preživljavanje rata, uvedeno izgleda samo za kardinala Stepinca. Poglavar Grčke pravoslavne crkve patrijarh Papandreu Damaskinos u dogovoru s policijom pokrštavao je grčke Židove, dao je naputak svećenicima da im pomažu i odobravao je fiktivne kršćansko-židovske brakove. Zbog toga nije proglašen suradnikom nacista. Patrijarh Damaskinos preživio je rat. Tijekom rata nije doživio javni napad u tisku, prijeteća pisma, bacanje kamenja, pripreme atentata. Židovi mu javno izražavaju zahvalnost i iskazuju priznanje.

Rat je preživio i Oskar Schindler. Tijekom rata imao je tvornicu u sastavu SS logora. Surađivao je s esesovcima i gestapovcima. Nije progonio Židove, već se brinuo za njih budući da je od njihova rada u tvornici imao koristi. Umro je kao pravednik među narodima, ali nije poznato kad i gdje mu je život bio u opasnosti.


Koji su Pravednici preživjeli rat i bili suradnici antisemitskih režima?

Kao katoliku potpuno mi je svejedno prema kojim kriterijima se dodjeljuje odličje Pravednika. Ali mi kao Hrvatu nije svejedno kad se posebnim kriterijima mjeri Hrvat spašavatelj Židova u odnosu prema spašavateljima iz drugih naroda. Stoga i zadnji argument suprotiv Stepincu, da nije proglašen Pravednikom i da je to dokaz o tome da je mogao učiniti više negoli je učinio, te da nije bio izložen pogibelji, treba gledati trezvenim očima. I ne dati se zavesti pričanjem priča, premda u nas svi „pričaju“, a sve manje govore.

Stepinca se dva puta istraživalo (1970. i 1996.) i dva puta je odbijen. Priznate su mu neke zasluge u spašavanju Židova iz staračkoga doma i pokrštenih Židova. Međutim, kako piše Iris Rosenberg, glasnogovornica muzeja Yad Vashem 14. svibnja 1998. –„ osobe koje su pomagale Židovima, ali su surađivale ili bile blisko povezane s fašističkim režimima koji su sudjelovali u nacističkim progonima Židova mogu biti uskraćene za titulu pravednika“.

Giorgio Perlesca, međutim, nije uskraćen! Za njega je vrijedio ovaj kriterij: „Da Giorgio Perlesca nije bio fašist, on ne bi imao mogućnost spasiti 3 do 6.000 mađarskih Židova“. Piše to Eric Silver, izraelski publicist u svojoj knjizi objavljenoj 1992., pisanoj prema podatcima prikupljenim iz arhiva muzeja Yad Vashem. U njoj obrađuje četrdeset osoba proglašenih Pravednicima.

Navodi i Oskara Schindlera člana nacionalsocijalističke stranke i Hitlerova kontraobavještajca. Patrijarh Damaskinos surađivao je s grčkim šefom policije, dakle, s režimom koji je morao biti lojalan njemačkom okupatoru. Georg Duckwitz bio je pomorski ataše u njemačkom veleposlanstvu u Danskoj, član nacionalsocijalističke stranke. Max Schmeling služio je u padobranskoj postrojbi Wermachta. I tako dalje.


Nogom u tur četničkom vikarenju

Ako predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iskoristi susret s Vučićem za prelazak u kontranapad, na teren povijesnih činjenica bez ikakvih jugoslavenskih repova i kompleksa, na teren zaključenoga Sporazuma o normalizaciji čija provedba je jedini mogući način dosezanja normalizacije odnosa dviju država, onda bi susret s deklariranim četnikom nečiste savjesti moguće imao smisla.

Etiketa „ustaškoga vikara“ zalijepljena na Stepinca plod je zajedničkih velikosrpskih i jugokomunističkih kontinuiranih napora na „ovim prostorima“, ali što je važnije i u svijetu. Zmotali su i Papu naših dana! Rade non-stop na tom planu ne bi li međunarodno oklevetali Hrvate. I izdvajaju love koliko god treba. Srbija se i danas grčevito drži za te povijesno trule lijane, ali bile trule ili ne, daju rezultat. Prvi, neprestanim udarima na Hrvatsku skretati pozornost što dalje od preispitivanja nečiste savjesti vlastite prošlosti i uloge u istrjebljenju Židova. Drugi je onemogućiti normalan razvitak Hrvatske na temelju njezina identiteta, te ju natjerati u vječnu defenzivnu poziciju i čekati pogodan trenutak za teritorijalno proširenje.

Ako predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iskoristi susret s Vučićem za prelazak u kontranapad, na teren povijesnih činjenica bez ikakvih jugoslavenskih repova i kompleksa, na teren zaključenoga Sporazuma o normalizaciji čija provedba je jedini mogući način dosezanja normalizacije odnosa dviju država, onda bi susret s deklariranim četnikom nečiste savjesti moguće imao smisla. Jasno je to i njemu, stoga pred dolazak u Hrvatsku, kako bi izbjegao zamku demitologiziranoga terena, priželjkuje polugodišnji „moratorij na povijesne teme“. I on je, naime, shvatio pričice i mantre, ali i šansu, „europskoga puta“ i „europskih perspektiva“ o tome da zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti, Europa nema alternativu, budimo inkluzivni, gradimo mainstream politiku na tragu strategije za Zapadni Balkan, to jest „ko nas bre zavadi“ konglomeratima loših politika i tako dalje. Ukrug.

U projekciji velike Srbije, a samo se time Srbija bavi i ničim drugim, Vučić je popušio Republiku srpsku krajinu. Popušio je i Kosovo. Ostala mu je Republika srpska na genocidu stvorena. Zahvaljujući pogubnoj politici trećejanuarskoga režima u Hrvatskoj mu je preostala prilično realna nada da može u njoj obnoviti preduvjete za uspostavu odnosa kakvi su vladali do demokratskih promjena 1990. Oni su već djelomično uspostavljeni. Ta, primjera radi, aktualna ministrica vanjskih poslova prethodno je radila za srbijansku vladu iako je donekle uobičajeno da ministri tek po završetku karijere kao savjetnici rade za tuđe vlade. Obrnut redoslijed izravno se kosi s kriterijima nacionalne sigurnosti. Srećom, Predsjednica nije morala položiti prethodni ispit u Beogradu prije negoli je postala predsjednicom.

Vučić se nada da će do fantazmagorične velike Srbije doći uz pomoć Europske unije, kao što se Ranković nadao da će do nje doći uz pomoć Jalte i Staljina, kao što se je Nedić nadao da će ju uspostaviti uz pomoć Hitlera i Mussolinija, te kao što se je monarh nadao da će ju uspostaviti uz pomoć Versaillesa i diktature. Dolaskom u Zagreb na krilima globalno razvučenoga jasenovačkoga i protustepinčevoga mita, Vučić će pokušati igrati ulogu maloga Tita, Titeka, šefa Zapadnoga Balkana, ili, kako bi hrvatski komunisti rekli – „našega najdražega gosta“. Bude li tako, Predsjednica ima samo jedan izbor – nogom u tur.

Drugim riječima, bude li Vučić došao s modificiranom platformom ujedinjenje ili smrt, treba ga dočekati s platformom Sporazuma o normalizaciji ili marš doma. Kad je već pozvan da nam „ulepša“ ozračje Stepinčeva.

Foto: Alojzije Stepinac i Oskar Schindler

PRILOG


ZAKON
O POTVRĐIVANJU SPORAZUMA O NORMALIZACIJI ODNOSA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE
Članak 1.
Potvrđuje se Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije sastavljen 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu u izvorniku na hrvatskom i srpskom jeziku.
Članak 2.
Tekst Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije na hrvatskom jeziku glasi:
SPORAZUM
O NORMALIZACIJI ODNOSA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE
Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (u daljnjem tekstu: Ugovorne stranke)
l. Svjesne svoje odgovornosti za uspostavu i održavanje mira i sigurnosti u regiji.
U želji da tome pridonesu normalizacijom međusobnih odnosa.
U cilju unapređivanja odnosa između svojih naroda i građana sporazumjele su se o sljedećem:
Članak 1.
l govorne stranke poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica.
Članak 2.
Svaka Ugovorna stranka, sukladno međunarodnom pravu, poštovat će suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge Ugovorne stranke. Ugovorne stranke potvrđuju da će provesti uređenje svojih granica te razgraničenje samo međusobnim dogovorom. da će rješavati sporove mirnim putem i suzdržavati se od prijetnji ili uporabe sile, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Ugovorne stranke nastojat će jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji.
Članak 3.
U roku od i 5 dana po potpisivanju ovog Sporazuma. Ugovorne stranke uspostavit će pune diplomatske i konzularne odnose. Ugovorne stranke odmah će podići razinu svojih postojećih predstavništava na razinu veleposlanstava i razmijenit će veleposlanike.
Članak 4.
Ugovorne stranke suglasne su da međusobnim pregovorima riješe sporno pitanje Prevlake. Time se pridonosi potpunoj sigurnosti dijela područja Republike Hrvatske u regiji Dubrovnika i dijela područja Savezne Republike Jugoslavije u regiji Bokokotorskog zaljeva. Ugovorne stranke to važno sporno pitanje riješit će međusobnim pregovorima u duhu Povelje Ujedinjenih naroda i dobrosusjedstva.
Do postizanja međusobnog sporazuma o Prevlaci, Ugovorne stranke suglasne su poštovati postojeći sustav sigurnosti, uspostavljen za promatranja Ujedinjenih naroda.
Članak 5.
Polazeći od povijesne činjenice da su Srbija i Cma Gora postojale kao neovisne države prije stvaranja Jugoslavije, a imajući u vidu činjenicu da je Jugoslavija produljila međunarodnopravni subjektivitet ovih država, Republika Hrvatska konstatira postojanje državnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije.
Polazeći od povijesne činjenice postojanja različitih državnih oblika organiziranja Hrvatske u prošlosti, Savezna Republika Jugoslavija konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti.
Ugovorne stranke suglasne su da pitanja sukcesije SFRJ rješavaju na temelju pravila međunarodnog prava o sukcesiji država te sporazumno.
Članak 6.
Ugovorne stranke obvezuju se da se bez odgode ubrza proces rješavanja pitanja nestalih osoba pri čemu će obje Ugovorne stranke odmah razmijeniti sve raspoložive podatke o tim osobama.
Članak 7.
Ugovorne stranke osigurat će uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika u njihova prebivališta ili u druga mjesta koja slobodno izaberu. Ugovorne stranke osigurat će tim osobama vraćanje u posjed njihove imovine, odnosno pravičnu naknadu.
Ugovorne stranke osigurat će potpunu sigurnost izbjeglicama i prognanicima koji se vrate. Ugovorne stranke pomoći će ovim osobama u osiguravanju nužnih uvjeta za normalan i siguran život.
Ugovorne stranke proglasit će opći oprost za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina.
Ugovorne stranke poticat će dosljednu i cjelovitu provedbu Erdutskog sporazuma o hrvatskom podunavlju.
Svaka Ugovorna stranka jamči jednaku pravnu zaštitu imovine fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo druge Ugovorne stranke, odnosno sjedište na području druge Ugovorne stranke, kao onu koju imaju njeni državljani, odnosno njezine pravne osobe.
U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.
U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.
Članak 8.
Srbima i Crnogorcima u Republici Hrvatskoj i Hrvatima u Saveznoj Republici Jugoslaviji Ugovorne stranke jamčit će svoja prava koja im pripadaju na temelju međunarodnog prava.
Članak 9.
Ugovorne stranke sklopit će u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma poseban ugovor o socijalnom osiguranju koji će uključiti invalidsko, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, uključujući i isplatu mirovina. Ugovorne stranke sklopit će, po potrebi, i druge ugovore glede rješavanja radnih i statusnih pitanja.
Članak 10.
Ugovorne stranke nastavit će suradnju u normalizaciji cestovnog, željezničkog, zračnog i rječnog prometa na temelju načela uzajamnosti i dobrosusjedstva.
Članak 11.
Na ulazak, kretanje i boravak državljana i vozila jedne Ugovorne stranke na području druge Ugovorne stranke primijenit će se unutarnji propisi koji važe za boravak i kretanje stranaca, bez diskriminacije.
Članak 12.
Ugovorne stranke nastavit će unapređivati poštanske, telefonske i druge telekomunikacijske veze.
Članak 13.
Ugovorne stranke, bez odgode, pristupit će sklapanju međusobnih ugovora iz područja gospodarstva, znanosti, prosvjete, zaštite okoliša, kao i drugih pitanja od zajedničkog interesa Ugovornih stranaka.
Ugovorne stranke, bez odgode, sklopit će i sporazum o kulturnoj suradnji koji će uključiti održavanje i obnovu kulturne baštine.
Članak 14.
Ovaj Sporazum sastavljen je u 2 (dva) izvornika, na hrvatskom i srpskom jeziku, pri čemu su oba teksta vjerodostojna. Ovaj Sporazum privremeno se primjenjuje od dana potpisivanja, a stupa na snagu kada se Ugovorne stranke međusobno diplomatskim putem izvijeste da su ga potvrdila njihova nadležna tijela.
Sastavljeno dana 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu
ZA REPUBLIKU HRVATSKU dr. Mate Granić, v. r. Ministar vanjskih poslova
ZA SAVEZNU REPUBLIKU JUGOSLAVIJU Milan Milutinović, v. r. PotpredsjednikVlade i Savezni ministar vanjskih poslova
Članak 3.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u »Narodnim novinama«.
Klasa: 004-O 1 /96-O 1 /OS Zagreb, 20. rujna 1996.
ZASTUPNIČKI DOM
SABORA REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
Zastupničkoga doma Sabora
akademik Vlatko Pavletić, v. r.

Komentari