Ako su u Matici vlast preuzeli neki više-manje tehnički kadrovi, onda nije dobro, prevažna je to i povijesno znamenita ustanova hrvatskoga naroda, o kojemu je narodu i njegovoj zemlji Hrvatskoj najljepše stihove (i proze) napisao baš Matoš. Onaj Matoš koji je „sveto ime hrvatske književnosti“ (citiram Jelčića), onaj koji je morao doslovce moljakati tadanju upravu Društva hrvatskih književnika da mu daju nešto novaca jer ne može preživjeti. Pa moraju li sada Tovarničani gdje je Matoš rođen (i brojni sadanji književnici u Odboru) opet moljakati za Matoša – ovaj put Maticu, da se pribere i postupi u skladu sa svojom tradicijom?

Vrijeme više-manje pristojno, štoviše, tek s ponekim izletom zapadne ciklone u ovu blagoslovljenu zemlju Hrvatsku u kojoj žive ljudi što se nazivaju Hrvatima, a u školama ih uopće ne uče da su zapravo Srbi koji se iz tko zna kojih iracionalnih razloga zovu drukčije nego ostatak srpstva. Tako se mali ili mladi Hrvat mora preseliti u Srbiju da bi ondje pošao u školu i naučio što je i kako je, zajedno sa djecom u Srbiji koja, otkrilo se tek sada (?) već deset godina iz udžbenika spoznaju pravu istinu o Slavoncima, Dalmatincima i Ličanima posebno, to jest da su svi navedeni Srbi. Pa što će djeci kada izađu iz srbijanskih škola ostati u glavi nego ta neprijeporna činjenica?

Drugim riječima, u srbijanskim se školama odgajaju djeca da kada budu velika budu velikosrpska i tako se ta besmrtna ideja prenosi na nove naraštaje. U Hrvatskoj se za udžbeničke srbijanske nestašluke nitko nije zanimao, nije bilo ni nota ni slova a možda nikomu nije bilo ni stalo, pa komšije imaju sada svoju državu a mi svoju, mislili su, što je posve krivo, budući da komšije drže kako im je Tito ostavio Hrvatsku u amanet, kao Izetbegović Bosnu Turcima. Barem je onaj nesretnik Željko Jovanović mogao nešto priupitati o srbijanskim udžbenicima u onom trenutku kada je u Beograd nosio na pregled hrvatske udžbenike iz Hrvatske, ali nije.

Rečena edukacija mališana u Srbiji znatno je opasnija za budućnost nego idiotske dosjetke o „građanskom ratu“ u Hrvatskoj devedesetih, opasnija jer bi tu djecu indoktriniranu krivotvorinama stari četnici iz devedesetih lako mogli poslati u novu avanturu, da u novom „građanskom“ ratu ubijaju hrvatsku djecu, u Hrvatskoj naravno, a nego gdje, bez obzira što će ta srbijanska djeca iz Srbije, a nego odakle, u stvari (prema udžbenicima) ubijati srpsku djecu u Hrvatskoj koja iz nepoznatoga razloga misle da su hrvatska djeca. Tako bi i teza o bratoubilačkom ratu opet bila aktualna kao i vrijeme komunizma.

A teza o navodno građanskom ratu provlači se i nadalje, čak sipa iz srbijanskih medija i visoke politike (ha!), četničke, srbijanske. U Hrvatskoj visoka i niska politika s indignacijom odbijaju taj novi napad, ali ne svi. Pokušava se pronaći zlatna sredina. Tako jedan hrvatski povjesničar, ne ću mu navesti prezime, ali ime mu je Tvrtko, pronalazi salamonsko rješenje (ne dolazi od riječi salama, ali u ovom slučaju može), to jest kaže se: bio je i građanski rat i agresija. Povjesnik to dokazuje na primjeru dvaju sela, oba u Hrvatskoj, koliko sam površno pročitao radi se valjda o hrvatskom selu i „srpskom“ selu u Hrvatskoj, naravno, a jedno je selo (valjda ipak „srpsko“) napalo hrvatsko selo. I gdje je tu agresija, pobogu, pita se historik? Pa zar taj primjer nije zoran da se radilo o uzornom građanskom ratu, sve na ozemlju a nešto i vazduhu iste zemlje Hrvatske? Eto kako lisice pokušavaju malo ispeglati povijest u protuhrvatskom smislu, namjerno zaboravljajući da se radilo o vanjskoj ali i te kako o unutarnjoj agresiji, a „srpska“ su sela bila na vrijeme naoružana od istodobnih vanjskih agresora, to jest od Srbije, kao što je poznato. Budući da se radi o selima (u navedenom primjeru), nova teza pričuvnih istorika mogla bi glasiti da rat možda doista nije bio građanski nego seoski, uz dodatnu vanjsku agresiju.

Listopad je 2017. Nakon rujanskih tragedija 1991. komemoriraju se listopadske: ubijanja i progon Iločana nakon nastupnih govora četničkih krvnika („ubijajte ih kao kera pored tarabe“), podla ubojstva gotovo stotinu Hrvata u Lovasu, od kojih su mnogi natjerani u minsko polje. Slušam i gledam središnji Dnevnik u ulozi čovjeka koji ništa ne zna i ništa ne razumije. Ide prilog o Lovasu, govori se o zločincima koji su ubijali Lovašane, ali se ne kaže tko su i odakle razbojnici, spominje se krvava berba grožđa i još uvijek ne znam što je posrijedi, tek kada u kameru govori gospođa iz Srbije koja se bori protiv nekažnjivosti zločinaca, odjednom sine i meni i ostalim neukim gledateljima da sav taj užas ima valjda neke veze sa Srbijom, jer zašto bi gospođa spominjala tu (svoju) zemlju?

Eto tako uvježbani reporteri i reporterke rade priloge s gotovo umjetničkim nervom da izbjegavaju jasne nazive i pripadnost zločinaca, što nije samo medijska hrvatska navada već godinama, nego ulazi i u sferu politike kojoj Irinej pod nosom, u samoj Hrvatskoj, govori o „osveti koja se nazire u našem narodu“ (citat po sjećanju), a kada SPC-kondotijer govori o našem narodu, zna se na koga misli – pa tako od školskih udžbenika u Srbiji, do kađenja Nikodimu u Hrvatskoj, raznih Vulina i Vučića, poznata hrvatska blesava pospanost i nesvjesno (?) dopušta gradnju mostobrana za provalu trećega ili kojeg memoranduma, umjesto da punom snagom reagira na svaki i najmanji znak velikosrpskoga novog zamaha. Ponešto je ipak nadonosno da se Hrvatska potiho pomalo naoružava, čak bismo mogli u skorijoj budućnost imati letjelice koje lete, pozivaju se mladi ljudi u vojsku i mnogi odazivaju, svraćaju se oči na tradiciju pobjedonosne hrvatske vojske ne samo iz devedesetih nego i one domobranske koja je dobila hrvatsko nazivlje i zastavu još u doba Miroslava Kulmera, starijeg brata Franje Kulmera koji je (Franjo) doduše završio u umobolnici, ali je prije toga učinio velike stvari, pa u Beču progurao i Jelačića za bana. Na žalost, za Kulmere se danas zna samo po konspirativnom prezimenu Todorić. Jedan noviji Kulmer, to jest Ferdinand, bio je vrsni slikar i još je dospio za života oslikati naslovnu stranicu moje knjige.

Obezglavljena Hrvatska

Prošloga je tjedna Hrvatska obezglavljena: Kolinda u opatijskom Sočiju i Moskvi, Plenković kod štipača Junckera u Bruxellesu, Jandroković u Kanadi na Sveučilištu Waterloo gdje se hrvatski jezik (doduše za dobre novce) pojavio prije nego u Hrvatskoj, ali poslije Australije. I što se dogodilo: ljudi su potpuno bespomoćno i očajno lutali ulicama u čupali kose, hodali su kao muhe bez glave, doista obezglavljeni, kršili ruke i pitali što ćemo sada kada nam nema vlasti, i tko ima vlast kada vlasti nema. Nisu se u tom bunilu sjetili da je u Hrvatskoj ostao Milorad Pupovac koji je na vlasti kada vlasti ima i kada je nema, sve pokriva i sve organizira u dosluhu s Beogradom, a njegovi promatrači prate televizijske i ine programe pa interveniraju kada se nešto kosi s njihovom vlasti.

Eto sam naletio na novinski razgovor s televizijskom voditeljicom, baš profesionalnom, ne ću reći ime ali prezime je Hrga, koja je morala napustiti RTL, a na pitanje je li bila izložena političkim pritiscima odgovara: „Nitko takvo što nije radio osim Srpskog narodnog vijeća i Milorada Pupovca.“ Da se zna tko je glavni urednik naših televizijskih, radijskih i tiskovnih kuća – komesari su posvuda kao i poslije Hrvatskoga proljeća, ali i u vrhunskim državnim institucijama, pa i u Ministarstvu kulture koje im je već desetljećima omiljeno utočište. U Sabor ulaze kao u krčmu, a ako tko spomene promjenu Ustava i izbornog zakona u smislu da komesari ne mogu utjecati baš sve hrvatske posle, jako su srditi i trče u Beograd po zaštitu. A kada netko spomene dopisno glasovanje Hrvata izvan Hrvatske posebno, i opet se zajapure… Izborni zakon (i promjena Ustava) na dnevnom su redu i u BiH gdje Hrvati također ne mogu glasovati za koga hoće, nego za koga hoće Bošnjaci.

No, uvodna priča o obezglavljenosti bila je naravno humoristično tonirana. Predsjednica je obavila dobar posao u Rusiji koja je dugo vremena imala diplomatske i druge odnose s Hrvatskom kao u doba Jurja Križanića. Sastav delegacije bez ministrice vanjskih poslova bio je doduše pomalo neobičan, ali bi bio i s njom, pa je državna tajnica Zdravka Bušić dobro rješenje. Vladimir nije štipao Kolindu, nego svoga državnog bankara nazivajući ga škrticom, što je bila ljupka predstava ispod koje se uvijek skriva vrag nimalo bezopasne zbilje i cjenkanje u korist ruskih interesa, što sam već i napisao, a potvrdilo se ležernim Putinovim ponudama za plinofikaciju Hrvatske, za početak, bolje to ne nego rusifikacija. Zemljopisno je znanje svladano: kao što Trump zna za Krk, tako i Putin za Slavonski Brod. Barem nešto.

U Beogradu su svakako bili užasnuti vidjevši šarmiranoga Putina koji je njima prodao stare migove, a mladu hrvatsku predsjednicu prima kao da ona predstavlja državu od osamdeset tisuća žitelja, uz to u vlasništvu nuklerne bombe. Zagonetka u hrvatskoj delegaciji bio je Božinović, ali još više Cvitan koji je ondje nešto potpisivao s ruskih tužiteljstvom, a ne znamo što. Ja bih u ime hrvatske javnosti želio da se otkrije ta tajnost, jer (posebno) kada se radi o Rusima ili Srbima, svaki papir mora biti predočen hrvatskim ljudima, velikim slovima i preveden na jazik rvacki. Na kraju krajeva, vlasti prolaze, a mi ostajemo i nije nam svejedeno kao političarima novoga kova koji svrgnuti s vlasti prelaze u poslovnu sferu koristeći veze setečene u doba vlasti, pa se obogate preko svake razborite mjere i iz bivšega rada za opće dobro (to jest politike, odnosno onoga što bi trebala biti) nakon mnogo godina punih kesa i opet u trenutku sloma rade za opće dobro, sudskom presudom.

A glede Putina, on ima puno veće brige – zabrinulo ga je genetsko programiranje ljudi, pa je o tome i javno govorio. Nema uvida u Hrvatsku, gdje je rečeno programiranje odavno poznato i dobro se odvija, programirani su u doba Jugoslavije i komunizma protuhrvatski Hrvati, a ti dobri geni pojavljuju se i u sljedećim naraštajima, popunjavaju kadrove na humanističkim fakultetima i u kulturnoj sferi, prelaze na studente i umjetnike, gibaju se po plahti (film), ili po daskama (kazalište, da).

Još nešto o štipanju: asistentice starih mačora u Bruxellesu pobunile su se jer ih mačori zlostavljaju, pa se osjećaju (one) kao meso. Usporedo isti mačori pišu europskim državama da žurno prihvate Istanbulsku konvenciju o nasilju nad ženama, dokument u koji je ubačena trojanska kobila rodne ideologije.

Što bi rekao Matoš?

Spominjući mjesta u istočnoj Slavoniji koja su okupirali agresori 1991. izostavio sam Sarvaš koji je manje od dvadeset kilometara udaljen od Osijeka, u pravcu Aljmaša – mnogi su Hrvati i ondje pobijeni, sa zemljom sravnjena crkva Rođenja Isusova, mnogi prognani. Neki dan razgovarao sam s braniteljem iz Sarvaša koji bijaše mlad, a pušku mu kupio ili dao otac, preživio je, a sada mi govori o stanju u Sarvašu – svaka treća kuća zatvorena, ljudi ostavili susjedima na brigu psa i mačku pa se otputili put sretnijih zemalja gdje će naći posla, a i ako je tko imao posla nije mogao preživjeti s obitelji za dvije i pol tisuće kuna koliko su mu davali veliki latifundisti tipa Kulmer (oprostite, Todorić) i još poneki uz koje su propala mala gospodarstva. Što je s „projektom Slavonija“? Nadam se da se miče, ali trebao je započeti odmah nakon tzv. mirne reintegracije, a nije. Prije dvadeset godina.

No nisam htio pisati o Sarvašu nego i opet o srijemskom Tovarniku koji stoji, kako reče akademik Jelčić, na straži, na sadašnjoj hrvatsko-srbijanskoj granici. Ondje je, kao što znate, rođen A. G. Matoš, a oko obnove (dovršetka obnove) njegove rodne kuće bije se bitka između Društva A.G. Matoš iz Tovarnika i Matice hrvatske iz Zagreba, ali i Odbora za dovršenje spomen-doma u kojemu je pregršt književnika, akademika i tako dalje (bore se na strani Tovarnika). Priča je postala atraktivnom (da tako kažem) kada je jedan portal objavio što se događa, a zatim predsjednik Matice akademik Damjanović pozvao novinara na razgovor. Da objasni. I tu dolazi do intrige: novinar stigne na dogovoreni intervju, ali ga u tajništvu upućuju na tajnika (Z. Lukić), no novinar se ne da i hoće razgovarati s Damjanovićem, koji ga je i pozvao. Naravno. Na kraju se ipak probija do Damjanovića i tu slijedi drugi dio drame. Naime, Damjanović mu odmah kaže da mu je predsjedništvo zabranilo davati izjave. Ma zamislite vi to, dragi čitatelji.

Privatno ipak kaže da je za kompromis, u što ne sumnjam jer se radi o dobrodušnom čovjeku i velikom profesoru, koji je svojevremno i sam kao tajnik bio uključen u projekt obnove Matoševe kuće – ali eto, sada kada je predsjednik Matice hrvatske ne smije govoriti, to jest službeno. Pa kakvi su to sada odnosi u Matici, pitam se ja, kakve su to zabrane u instituciji koja je zabrane iskusila na svojoj koži, tko to ne da govoriti predsjedniku, istaknutom jezikoslovcu?… Predsjedništvo je doduše izdalo službeno priopćenje i objasnilo da je riječ o onome što smo ionako znali, o nekoj nevelikoj svoti za koju se netko u Matici uhvatio kao da je riječ o Kulmerovim dvorima, pa ta zadrtost blokira dovršenje spomen-kuće i kompleksa na straži, kulturološki dragocjenog zahvata.

Ma gledajte, sada se jednostavo treba uključiti država i riješiti spor jer ovako rodna kuća Matoševa nikada ne će biti dovršena. Da je riječ o inatu iz Zagreba, svjedoči rečenica iz priopćenje predsjedništva Matice koja veli da se oni „ne daju ponižavati“? Tko ih ponižava, i je li to razina komuniciranja Matice prema javnosti? Svi dobronamjerni, zajedno s Damjanovićem – kako je rečeno – nastoje tu nesretnu trakavicu mirno privesti kraju. Nego, ako su u Matici vlast preuzeli neki više-manje tehnički kadrovi, onda nije dobro, prevažna je to i povijesno znamenita ustanova hrvatskoga naroda, o kojemu je narodu i njegovoj zemlji Hrvatskoj najljepše stihove (i proze) napisao baš Matoš. Onaj Matoš koji je „sveto ime hrvatske književnosti“ (citiram Jelčića), onaj koji je morao doslovce moljakati tadanju upravu Društva hrvatskih književnika da mu daju nešto novaca jer ne može preživjeti. Pa moraju li sada Tovarničani gdje je Matoš rođen (i brojni sadanji književnici u Odboru) opet moljakati za Matoša – ovaj put Maticu, da se pribere i postupi u skladu sa svojom tradicijom?

Elem, i Ministarstvo kulture se treba pribrati. Reče Plenković, govoreći o godinu dana ove Vlade, da se radi na spašavanju književno-nakladničke djelatnosti koja je duboko pogođena u krizi. Posebno autori, kojima privatni nakladnici (a svi su privatni, uglavnom) daju manje honorare nego što ih je dobivao Matoš. Usprkos svemu ljudi čitaju knjige, priča o smrti Gutenbergove galaksije ne drži vodu. Posuđuju čitači iz javnih knjižnica. U državnom je proračunu čak osigurana neka naknada za posuđivane autore. Sjajno.Manje je sjajno što naknada nije isplaćena ni za 2015. ni za 2016. Nešto je gadno zastalo u trokutu NSK – MKRH- DKH, s još jednim posrednikom. Zašto bi bilo jednostavno kada može komplicirano.

Na kraju saznajem da je stvar preuzeo ZAMP. Što god mislili o njemu, efikasan je. Tako je to u zemlji Hrvatskoj, koja će usprkos svemu preživjeti (kao i autori), jer floskula o nestanku Starčevićeve i Tuđmanove galaksije također ne drži vodu , a oni koji zapomažu o sumraku Hrvatske malodušna su i zbunjena stvorenja što navode vodu na mlin genetski programiranim protivnicima hrvatstva. Živjeli!…

Sjećam se slogana još iz doba komunizma „Živjeli uz vinjak Trenk“, a ne spominjem bez razloga: 11. studenoga bit će na Interliberu predstavljen moj novi roman, epistolarni, u kojemu je jedna od važnih osoba upravo legendarni Trenk, kojemu se u Beču sudilo za ratne zločine. U utvrdi (kaznionici) Špilberk iznad Brna bio je istodobno i Antun Mateša Kuhačević, nepravedno osuđen za pobunu u Brinju. On je poslije iz Špilberka prebačen u Graz, kao i Dario Kordić, također osuđen bez ijednoga dokaza.

Izvor: hkv.hr