Zašto je general Slobodan Praljak poput Sokrata popio otrov (video)

Nitko to ne može objasniti bolje nego njegov suborac i osobni prijatelj, umirovljeni brigadir HV-a, Žarko Peša

0
325

Žarko Peša: “Danas, kada je on shvatio da ga je izdala hrvatska država, da su ga svi prodali i svi znamarili i zapostavili, jedini izlaz je bio to da je napravio to što je napravio. Ja mu se divim….. Praljak mi je govorio – Leoparde, nemoj idealizirati stvari, život će sve promijeniti, vidjeti ćeš, jednog dana mi ćemo biti nitko i ništa.”

Namjeravao sam istresti bujicu svojih misli, povodom jučerašnjih događaja (29.11.2017) na haaškom tribunalu, radi kojih sam proveo neprospavanu noć, a onda sam na 24sata.hr naišao na spontanu, needitiranu, iz rukava, reakciju umirovljenoga brigadira HV-a Žarka Peše, prvog ratnog zapovjednika pokojnoga generala Praljka, koji ga je opisao onako kako ga može okarakterizirati samo onaj koji ga je u dušu poznavao, onako kako ja ni uz najbolji trud nikada ne bi uspio.

U prilog njegovih tvrdnji o razlozima Praljkova samoubojstva idu sva moja saznanja o tome kada se može očekivati takav jedan sudbinski čin poput oduzimanja vlastitog života, i još važnije – zašto.

Na um mi pada Zvonko Bušić koji je tolike godine proveo u američkom zatvoru a da mu sigurno nikada na pamet nije palo oduzeti si život. Oduzeo si ga je onda kada je izišao na slobodu, vratio se u Hrvatsku i spoznao rezultate svoje kalvarije.

Da ne idem u razradu procesa hrvatske borbe za samostalnost ili u psihoanalizu, podijeliti ću vezane uz taj proces na “naše” i na “njihove”.

Kolika god bila “njihova” tortura, kolikim god mučenjima bili izloženi oni koji su pali “njihovima” u ruke, a imao sam privilegiju upoznati mnoge koji su prošli najgore jugoslavenske kaznionice, kao i one koji su završili po stranim zatvorima kao politički zatvorenici i nikada mi nitko od njih nije reako da je u bilo kojem času pomislio na samoubojstvo.

Bio sam u zatvorskoj posjeti Anti Ljubasu u zatvoru Leavenworth u Kansasu, koji je poslije Bušića u zatvoru proveo najdulje. Ćelija u kojoj je boravio nije bila veća od onog našeg seoskog svinjca, pa nikada nije duhom pokleknuo, nego je čak i mene, koji sam se, suočen s uvjetima pod kojima mora provesti tolike godine, osjetio potišten, ohrabrivao. Pitajte ga, on danas živi u Hrvatskoj i ako mu je moral pao, to može biti jedino danas kada se suočio s rezultatima svoje borbe.

Kada je netko spreman podnositi tolike žrtve za jedan cilj, onda mu taj mora izgledati svjetao i veličanstven. Kada vidiš rezultate svojih nadljudskih napora, tek to te može srušiti.

S Nediljkom Vegarom sam imao prilike provesti sate i dane izmjenjujući životna iskustva. Pored zloglasne mostarske Ćelovine gdje je praktično kao dijete bio prisiljen gledati kako lome kosti njegovu ocu, Nedo je proveo godine u njemačkom zatvoru, izložen psihološkoj torturi od koje te jeza hvata. Samo podatak da je iz dugoročne samice izišao i da nije mogao govoriti, jer su mu bili postavljeni takvi uvjeti da nikada, pa čak ni kada je imao kratku šetnju, nije mogao sresti niti vidjeti bilo koju drugu osobu a kamo li s nekim porazgovarati, biti će dovoljan.

Marko Dizdar kojega su premlaćival u vrijeme Titove smrti, jer je zapljeskao kad su zatvorske vlasti zatvorenicima objavile vijest da je Tito umro, inatio se kad su ga tukli i nije im htio pokazati da ga boli, nije se htio poniziti, pa su ga još više tukli.

Svi oni koji su prošli najgore bitke u domovinskom ratu, poput one u obrani Vukovara i srpske batine u srpskim logorima, uvjeren sam, nisu pomišljali na samoubojstvo, jer su visoko na horizontu vidjeli kako se stvara samostalna, sretna i napredna hrvatska država.

Samo ono što ih je moglo srušiti, bio je rezultat njihove borbe, kada su na visoke ideale počele padati gromade realnosti, kada su oni protiv kojih su se borili, oni “njihovi” odjednom postali “naši”, naškiji od nas samih, u poziciji odlučivati sudbinom naroda protiv čije samostalnosti su uložili sav svoj dotadašnji život.

Pa i moj vlastiti moral, nakon 20-godišnjeg intenzivnog rada na rušenju Jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske države na njezinim ruševinama, unatoč toga što u ono vrijeme nismo znali kada će sazrijeti prilike za ostvarenje nezavisnosti, pa smo uračunavali mogućnost da se to možda neće ni ostvariti za našeg života, nikada nije uzdrman do onog momenta kada sam na ključnoj poziciji vlasti susreo našeg centralnog jugoslavenskog progonitelja, glavnog neeprijatelja, organizatora naših ubojstava, Josipa Perkovića. Uz njega, Boljkovca i Manolića u najvišim državnim funkcijama, prošle su me crne misli o Hrvatskoj kojoj se ne piše dobro nakon što se osamostali, baš ovako kako se dogodilo, baš ovako kako i zašto hrvatski branitelji, Zvonko Bušić i konačno Slobodan Praljak, piju čašu otrova.

U tom kontekstu, Žarko Peša, opisujući Slobodana Praljka kao prijatelja i ratnog suborca, objavljuje razloge njegova samoubojstva. Ti razlozi nisu mogli biti u tome što mu je i uz potvrđenu kaznu, nakon toliko odležanih, ostalo još par godina provesti u zatvoru, niti su mogli biti što se razočarao u europsku pravdu; u nju nikada ni nije vjerovao. Mogli su biti samo oni koje je naveo Peša riječima:

Danas, kada je on shvatio da ga je izdala hrvatska država, da su ga svi prodali i svi znamarili i zapostavili, jedini izlaz je bio to da je napravio to što je napravio. Ja mu se divim….. Praljak mi je govorio – Leoparde, nemoj idealizirati stvari, život će sve promijeniti, vidjeti ćeš, jednog dana mi ćemo biti nitko i ništa.

Nakn toga, Žarko Peša se sručio na glavne krivce ove poslijeratne tragedije. Sudbina generala Praljka je njihova najbolja refleksija:

To vam je Hrvatska, ovi političari, ovi guzičari koji sjede gore, ova sramota od Hrvatskog sabora, oni kreteni na koje bi ja pozvao hrvatski narod da dođu tamo i da im zabrane ulaz u Hrvatski sabor. Ja bi ih pozvao sutra da dođu i da kažu – Vi niste više članovi Hrvatskog sabora. Vi ste izdali hrvatski narod.

Zabranio bi tim klošarima i svima koji ulaze u onaj Sabor jer ga nisu dostojni. – To vam ja kažem, Marko Peša, Leopard, zapovjednik obrane Sunje 91. i 92. Upamtite, danas, kad sam najtužniji.

Na žalost, danas, u hrvatskoj državi se uklošarila ta ekipa kološara, beznadnih likova, izgubljenih kretana, debila, koji troše naše vrijeme.

Ljudi koji su stvorili Hrvatsku, borili su se da idemo naprijed. Ali ne, oni sve čine da bi nas zaustavili i sve ponizili. Tko su ti ljudi? Tko im daje pravo da sjede u onom Saboru? Neki dan ste gledali onu djecu, koja sjede gore u galeriji. Tko im je dao pravo da se onako ponašaju pred tom djecom, ta skupina klošara, p.. im materina.

Video: 24sata.hr

Komentari