Nemoguće je oteti se usporedbi s 91. godinom, kad se Hrvatska našla napadnuta, zatečena i nespremna, pa ju je krenuo braniti tko je kako znao i mogao, ljudi u tenisicama, bez odgovarajuće odjeće, sa starim puščerinama ili bez ikakva oružja.
25 godina kasnije, u vlastitoj državi čija je vlast morala organizirati osnovne obrambene mehanizme protiv rata, požara i poplave, ponovo gledamo goloruke ljude, bez ikakave tehnike, samoorganizirane torcidaše i stanovništvo sela, kako se hrvu sa vatrenom stihijom, dok tromi lanac hierarhijske protupožarne strukture treba nekoliko dana da bi proradio. Sa svega par stotina vatrogasaca na cijelom području, sa samo stotinu vojnika oko jedne raketne baze i nigdje drugdje, s ministrom Buljem kako u majici, golih rukava s krpom preko glave gasi vatru i s mještanima kako bez vode i bilo kakve opreme granama gase požar, nameće se zaključak da se Hrvatska po drugi puta našla zatečna u susretu s velikom opasnosti, ovaj puta vlastitom krivicom.

Na koga je mislila predsjednica i na što je mislio gen. Krstičević

Manipulacija jednostavnom izjavom Predsjednice sadržane u pitanju zašto vojska nije ranije upućena, u sebi nema nikakavog specifičnog sadržaja da bi se ministar obrane mogao osjetiti prozvanim. Nesumnjivo je da se tu radi i o kompleksnom, glomaznom i za hitne slučajeve koji zahtijevaju brzu reakciju, sporom hijerahijskom lancu i o njegovim liderima, pa ako bi se netko mogao osjetiti pogođen tom izjavom, onda ti to bio čelni čovjek Državne uprave za spašavanje, Dragan Lozančić.

Mogao bi to biti i predsjednik vlade koji je dan prije nego je vojska upućena na mjesto požara, a u jeku najveće vatre, za HTV izjavio da će poslati oružane snage, ako bude potrebno.

Zašto se ministar Davor Krstičević osjetio pogođenim i zašto je iz serije njegovih po malo zbunjujućih izjava o ostavci, ostalo nerazjašnjeno što ga je konkretno ponukalo na ostavku, dade se naslutiti iz komentara Andrije Hebranga, također bivšeg ministra obrane, u emisiji “Otvoreno” 19. srpnja 2017., gdje sugerira da se radi o elementima u vlasti koji bi iz vladajućih redova htjeli eliminirati i zadnje ljude koji potječu iz braniteljskih redova. Treba imati na umu da je gen. Krstičević pripadao grupi relativno mladih ljudi koji su umirovljeni Mesićevim skidanjem generalskih glava, tj. čišćenjem ključnih suverenističkih generala iz hrvatskih snaga obrane, u vrijeme kad je Krstičeviću bilo svega 36 godina.

Tako je Krstičević, očito pod pritiskom, jer da nije nebi nekoliko puta zbunjen izjavio da će se na funkciji nalaziti dok ga Sabor ne razriješi, iako je i njemu i svima jasno da njega ne imenuje i ne razriješuje sabor, nego predsjednik vlade.

Vrijedi primjetiti i to da je ministar Krstičević i jedan od posljednjih od suverenističkih ljudi u redovima HDZ-ovih ministara, nakon što su odletjeli Zlatko Hasanbegović, koji je bio zamijenjen svojim antipodom Ninom Obuljem Koržinek i Davor Ivo Stier, na čije je mjesto došla bivša Dačićeva savjetnica, Marija Pejčinović Burić.

Tako je Krstičević samovoljno ili pod pritiskom, postao žrtveno janje, pa se predsjednik vlade nije morao pravdati povodom svoje izjave da će poslati oružane snage ako to bude potrebno, dan prije nego što su snage poslane i dan nakon što su trebale biti poslane.

Ako umanjiš posljedice, umanjuješ i odgovornost

Treba imati na umu da se odluke u ovakvim situacijama moraju donositi u vremenu koje se mjeri u satima i minutama a ne u danima.

Lozančić i sam priznaje “Nismo napravili baš najbolju zadaću što se tiče informiranja i vrha države.” Lozančić kaže da ne možemo govoriti da je sve bilo izvrsno ili da je sustav potpuno zakazao, nego da je istina negdje u sredini, a sredina između uspjeha i neuspjeha u ovom slučaju se u komentarima nakon požara debelo umanjuje, uključujući i paušalne ocjene političara o minimalnoj šteti, gdje se one najveće posljedice požara niti ne spominju, nego par kuća i par auta, iako svi znadu da će se ovaj požar u jeku turističke sezone, u multimijunskim ciframa odraziti na turizam idućih godina.

Nitko ne spominje da je uništen prirodni okoliš, jer kuće se mogu sagraditi za 6 mjeseci a šume se ne mogu obnoviti ni za 20 godna. Nitko ne spominje koliko je divljih životinja nastradalo u požaru, kojima također treba desetljećima da ponovo populiraju uništeno područje, a česti su primjeri da nakon ovakvih požara neke od životinja koje su ranije obitavale na tom području, za uvijek iščeznu.

Kako to da su odjednom u zemlji koja se promovira prirodnim bogatstvima i ljepotom okoliša, svi počeli ignorirati podatak da je okoliš centralnog grada u Dalmaciji ostao izgledati kao Hirošima poslje atomske eksplozije i tako će izgledati godinama?

Zašto se izbjegava govoriti o uzrocima požara, nego ministar policije Božinović izjavljuje da je uzrok požara plamen ili žar? Uzrok ne može biti plamen ili žar, jer požar je u ovom slučaju zbirna imenica i radi se seriji požara i seriji od dvadesetak “plamenova i žarova”, koji su nezavisno jedan o drugome, osim što su ih možebitno podmetnuli isti ljudi, jedan iza drugoga buknuli u relativno ravnoj liniji, a tek se širenjem vatre, jedan dio njih spojio u jednu veliku vatrenu stihiju.

Bura nije puhala smjerom kojim se proteže obala, nego naprotiv sa istoka, a da je i puhala u tom smjeru, ti požari nisu mogli nastati po vjetru, jedan od drugoga. Vjetar ih je mogao samo spojiti.

Kao što to Marko Ljubić izvrsno objašnjava u svom tekstu “Po jugo-modelu, kramp i udarnički rad, umjesto znanja i tehnologije”, sada se glavna pozornost, po onom jugoslavenskom modelu, skreće na heroje, udarnike, radnike, seljake i torcidu, koji golih ruku jurišaju na nadmoćnog neprijatelja, da se pozornost hrvatske javnosti s tehničkog, tehnološkog i organizacijskog fijaska, skrene na personifikaciju herojstva u liku priprostog rudara Alije Sirotanovića, koji je za vrijeme Jugoslavije, umjesto funkcionalnog sustava, adekvatne tehnologije i efikasne organizacije, narodu prezentiran kao medvjed.
Nije oporba jugoslavenstvu i agitpropvsko-paritizanskom mentalitetu samo stvar nacionalističkog inata nego i stvar okretanja leđa balkanskom primitivizmu, koji je toliko prisutan u Hrvatskoj a manifestira se i odnosom prema Agrokoru i gospodarstvu općenito i prema elementarnim nepogodama, gdje i dalje goloruka sirova ljudina razderane košulje i žuljavih ruku, ostaje jedinom nadom u spas i jedinim simbolom herojstva.

Primitivna agitpropovsko-partizanska logika na djelu

Hrvatska se 91. našla napadnuta, a bila je nespremna za rat koji je uslijedio. Branili su ju kako je tko znao i mogao. Priključili su se ljudi u tenisicama, bez odgovarajuće odjeće, s dvocjevkama i starim puščerinama, što je je tko pronašao ili bez ičega. Obrambenog sustava nije bilo i sve se formiralo kako se znalo i moglo. U metežu je niklo nekoliko nezavisnih vojski. Narod se u početku samoorganizirao. U tom ozračju je na teritoriju Hrvatske nikla srpska država. Trebalo je 4 godine ratovati da bi gola volja hrvatskog naroda prevagnula, čime je konačno srušena i stoljetna hrvatska tamnica Jugoslavija i njezin poluproizvod, Republika Srpska Krajina.

Nije se moguće oteti usporedbi, da 25 godina kasnije, u vlastitoj državi, čija je vlast morala organizirati osnovne obrambene mehanizme protiv rata, požara i poplave, ponovo gledamo goloruke ljude, bez ikakave tehnike, samoorganizirane torcidaše i stanovništvo sela, kako se hrvu sa vatrenom stihijom, dok tromi lanac hierarhijske protupožarne strukture treba nekoliko dana da proradi, kao da se radi o 18. stoljeću, kada se rat proglašavao tjedan dana ranije pa su ugrožene države imale vremena za mobilizaciju.

Zapravno, rat je najavljen sušom koja je trajala mjesc i pol dana i vrućinama koje nisu jenjajvale tjednima. To je bila najava ovoga što se dogodilo. Bilo je to vrijeme za podmazivanje vatrogasnih vozila i pripremu opreme, za donošenje odredbe o totalnoj zabrani paljenja otvorene vatre na ugroženom području, za upozorenja narodu da paze i izvještavaju o kretanjima ljudi sumnjiva ponašanja, potencijalnih piromana i sabotera, za podešvanje sustava koji bi proradio satima nakon što bukne prva vatra, jer samo nekoliko sati kasnije vatra nošena vjetrom može pregaziti stotine kilometara prostora.

Sa svega par stotina vatrogasaca na cijelom području, sa samo stotinu vojnika oko jedne raketne baze i nigdje drugdje, s ministrom Buljem kako u majici, golih rukava s krpom preko glave gasi vatru, i s mještanima kako bez vode i bilo kakve opreme granama gase požar, nameće se zaključak da se Hrvatska po drugi puta našla zatečna u susretu s velikom opasnosti, ovaj puta vlastitom krivicom.

Sve je završilo kako je završilo. Štete su daleko veće nego što to itko spominje. Nije izgubljeno puno ljudskih života, niti je izgorilo mnogo kuća ili mnogo automobila, ali je moglo i još je više moglo baš radi toga što je ostavljeno da u najvećem dijelu, zasluge za suzbijanje požara nose ljudi koji niti raspolažu s ekspertizom kako gasiti vatru niti posjeduju tehnologiju kojom se opasnost po ljudski život može minimalizirati.

Priprosti udarnik i rudar Alija Sirotanović, koji je za vrijeme Jugoslavije, umjesto funkcionalnog sustava, adekvatne tehnologije i efikasne organizacije, narodu prezentiran kao medvjed.

Kao što to Marko Ljubić izvrsno objašnjava u svom tekstu “Po jugo-modelu, kramp i udarnički rad, umjesto znanja i tehnologije”, sada se glavna pozornost, po onom jugoslavenskom modelu, skreće na heroje, udarnike, radnike, seljake i torcidu, koji golih ruku jurišaju na nadmoćnog neprijatelja, da se pozornost hrvatske javnosti s tehničkog, tehnološkog i organizacijskog fijaska, skrene na personifikaciju herojstva u liku priprostog rudara Alije Sirotanovića, koji je za vrijeme Jugoslavije, umjesto funkcionalnog sustava, adekvatne tehnologije i efikasne organizacije, narodu prezentiran kao medvjed.
Nije oporba jugoslavenstvu i agitpropvsko-paritizanskom mentalitetu samo stvar nacionalističkog inata nego i stvar okretanja leđa balkanskom primitivizmu, koji je toliko prisutan u Hrvatskoj a manifestira se i odnosom prema Agrokoru i gospodarstvu općenito i prema elementarnim nepogodama, gdje i dalje goloruka sirova ljudina razderane košulje i žuljavih ruku, ostaje jedinom nadom u spas i jedinim simbolom herojstva.

Na slici: Saborski zastupnik Miro Bulj u majici bez rukava i s krpom na glavi gasi požar

Opaska pisca: Sudbinom vezanom uz bivšu i ovu državu, godine sam proveo u Australiji, na kontinentu s najviše požara i s najvećim šumskim požarima na svijetu. Poznajem kako funkcionira ovaj protupožarni sustav koji je uzor skoro svim zapadnim državama. Ono što je najuočljivije u razlikama, je da ne samo nema načina da bi neki političar, koji istovremeno nije vatrogasac, išao gasiti vatru, nego je u daleko većim požarima, kompletno stanovništvo evakuirano s ugroženog područja kako bi se spasili ljudski životi, a gašenje vatre obavljaju iskučivo vatrogasci, dok policija kontrolira promet i kretanje. U operacije može biti uključena vojska ako je potrebno za evakuaciju i logistiku a cijelim procesom upravlja centralno protupožarno tijelo CFA (Country Fire Authority). U Hrvatskoj navodno ima 50,000 vatrogasaca a na ugroženom području se u jeku najveće stihije protiv vatre borilo 400 vatrogasaca, 100 vojnika i stotina tisuća lokalnih stanovnika, bez opreme, znanja i iskustva. Sam je Bog spasio Hrvatsku da cijela stvar nije završila s katastrofalnim posljedicama po ljudske živote, što ne znači da će i u budućnosti.

Komentari