Rijetko se kad čovjek može naslušati i nagledati javnih ispraznica, gluposti i notornih budalaština, kao u situacijama kada Jokić i Budak sa satelitima pokušavaju javnosti prodati argumentaciju za svoju viziju društva. Mislio sam da je Maras neponovljiv, ali nije im dorastao.

Zato ćemo danas razmotriti dvije stvari karakteristične za ponašanje kurikul revolucionara, Vrdoljaka i HNS-a kao „progresivaca“ današnjice, te u razuman kontekst pokušati staviti promovirani bijeg od srednjeg vijeka i devetnaestog stoljeća, kojih se antife ili kurikul revolucionari panično plaše i zapomažu na improviziranim pozornicama diljem Hrvatske.

Hajdemo redom.

Pokušajmo pronaći prihvatljive razloge za današnju progresiju javne blamaže i paničan bijeg od povratka u „prošlost“.

Pođimo od blamaže

Nije razumno polaziti od pretpostavke da su vođe kurikul revolucionara ili antifa političari, ljudi kojima nije stalo do svoga javnoga ugleda, da su glupi, da im je socijalna inteligencija kako bi rekao Prosperov Novak na razini sobne tremperature. Logično je i nužno pronaći, ili bar otvoriti mogućnost drugoga, puno ozbiljnijega, razloga takve javne višegodišnje blamaže.

Jer ljudi se blamiraju svjesno jedino, ili pred onim koga ne smatraju čovjekom pa ih nije briga za njegovo mišljenje, ili ako imaju golemi egzistencijalni razlog, pa riskiraju usprkos tome.

Gledajući te tipove u stotine televizijskih nastupa zadnjih dana, njihove riječi i prije svega izraze lica i neverbalni govor, jasno je kao dan da je jedino od izrecitiranih poruka njihovih prosvjednih cirkuskih medvjeda na pozornicama, veća budalaština tim tipovima bilo što dokazivati ili pokušavati osporiti razumnim načinom i argumentima njihove besmislice.

Reakcija na tu opasnu destrukciju humanosti, koja se više godina valja Hrvatskom, a svojevrsni vrh dosegla je pokretom za tu Jokićevu reformu, zato mora biti primjerena.

A to je reakcija vlade.

Vlada i predsjednik Plenković ne smiju takvima ostavljati ni minimum nade, a upravo to rade javnim koketiranjem s HNS-om, dopuštanjem javnoga nagađanja o HNS-ovu preuzimanju ministarstva obrazovanja i znanosti uz održavanje Jokića na „životu“ provlačenjem teze da će on u tom slučaju – preuzeti reformu. Ostavljanjem nejasnim tih teza u javnosti, Plenković čak i ako misli sasvim suprotno, baca izravno klipove pod noge voditeljima reforme koje je izabrala njegova vlast.

I izaziva slinu antifama.

Tko je vidio samo dio poruka sa skupova koje Jokić „nije organizirao“, tko je pročitao obrazloženje brutalnoga nasrtaja na Vican i Buljan Culej u priopćenju HNS-a, tko je samo površno pogledao cijeli spektar „argumenata“ kojima se mobilizira antifa na prosvjede i zagovara „budućnost“, „dvadest i prvo stoljeće“ nasuprot srednjem vijeku, jasno mu je da je svaka društvena koalicija ili suglasnost s tim nastojanjima – potpuni debakl običnoga ljudskoga dostojanstva.

U toj HNS-ovoj poruci neprijatelji su Katolička crkva, Hrast, udruga „U ime Obitelji“, Željka Markić svatko tko ima drugačji stav i poštuje vrijednosti koje oni drže i ocjenjuju negativnim ili opasnim. A negativno i opasno je baš sve na čemu počiva od pamtivjeka hrvatska narodna integracija i identitet.

Skrivena agenda dakle ovoga kompletnoga pokreta je izvan svake sumnje – banalno neprijateljstvo. A na svakodnevnoj razini, vrlo moguće posve banalni osobni ciljevi, od kojih se nikako ne mogu isključiti i pretpostavljene goleme nabavke tehnoloških pomagala, primjerice tableta, za ostvarivanje eksperimentalne ili polazne faze Jokićeve reforme.

Jer ne mogu ni revolucionari bez goriva.

Zbog ovakvoga HNS-a i njegovih „kurikularnih“ najava, svaka suradnja, pa i kava u javnome kafiću HDZ-a s tim ljudima, s tom strankom, bila bi prvorazredan skandal i potpuni slom zadnje mrvice simbolike suverenističkoga identiteta HDZ-a. Ništa, baš ništa, ne može opravdati tu suradnju, pa čak ni strah od eventualnog gubitka izvanrednih parlamentarnih izbora. Postoje stvari koje pristojne institucije, ljudi, stranke i države – nikada ne rade. Mora negdje biti crta koja se ne smije prijeći.

U Hrvatskoj zagovarati veliku koaliciju, političko jedinstvo, pričati o izvanpolitičkim a nacionalnim interesima, neideologiziranim projektima na nacionalnoj razini, suradnjama posve vrijednosno suprotstavljenih ideja je – banalna prijevara.

Jer, baš sve što državna vlast radi mora biti plod politike i jest politika

Nema ni jednoga jedinoga cilja, projekta, odluke na državnoj razini, nečega o čemu će odlučivati Sabor, Vlada ili Predsjednica a da nije politika i da smije biti – nepolitična. Niti pristojna država smije u javnom diskursu tolerirati objavu da će u županijama gdje su na vlasti SDP, IDS ili HNS, te stranke i njihovi lokalni dužnosnici provoditi reformu prema njihovim političkim zamislima. Onako kako se već odavno rukovodstvo Rijeke hvali da u školama na tom području provodi građanski odgoj prema zamislima Jovanovića i Štulhofera, iz kojega viri zubata Kinseyeva seksualna izopačenost, ili stilom Klasića i sličnih suočavatelja malih Hrvata s njihovom genocidnom prošlošću koji ispod radara države godinama uz pomoć svojih istomišljenika obilazi zagrebačke škole i – suočava.

S takvima nema igre, ne smije im se prepuštati nada, uzurapacija državnih ovlasti, jer je to udar na ustavni poredak, a politički koalirati s njima može samo netko tko namjerno vodi zemlju prema njihovim ciljevima – pod drugom formalnom zastavom.

To nije samo politička prijevara, to je – povijesna prijevara!

Ne može se iskustvo iz Njemačke, Francuske, Italije ili bilo koje uređene nacionalne države u kojoj baš nikome ne pada na pamet osporavati ili kriminalizirati same temelje svoje nacionalne državnosti, osnovnih nacionalnih vrijednota, simbolike; banalno primjenjivati na – Hrvatsku.

Plenković se čak i na razini javnih špekulacija tu opasno igra s vatrom.

I daje vrlo uznemirujuća obrazloženja.

Njegov nedavni pokušaj javnoga uspoređivanja iskustva koalicija u Europskom parlamentu s mogućim koalicijama u Hrvatskoj je nevjerojatan gaf, ili izraz nepoštivanja prema novinarima, javnosti i bar dijelu Hrvatske, koji ima temeljnu naobrazbu o političkim procesima i institucijama, te njihovim definicijama. Europski parlament je potpuno neusporediv u svakom pogledu s hrvatskim Saborom ili bilo kojim nacionalnim parlamentom, jer nemaju gotovo ništa zajedničko po definiciji, izuzev forme.

Zbog čega su neprimjnenjiva koalicijska iskustva vrijednosno suprotstavljenih politika u europskim državama na Hrvatsku danas?

U čemu se sastoji temeljna politička suprotstavljenost u tim državama, a u čemu u današnjoj Hrvatskoj?

U Hrvatskoj od 25. lipnja 1991. godine, od trenutka kada je Račan u ime SDP-a ponudio Ustavnu odluku o nezavisnosti i istovremenom početku pregovora s neprijateljskom i agresivnom Srbijom o novoj zajedničkoj državnoj zajednici, što je politička platforma svih rukovodstava i SDP-a i HNS-a do danas, i danas, ali i svih relevantnih europskih politika; nemamo političke podjele oko lijevih i desnih, centrističkih ili necentrističkih vrijednota, nego oko – potrebe postojanja samostalne i suverene hrvatske države.

Pokret koji se eksplicitno svrstao i iza Jokićeve reforme, i svakoga, baš svakoga projekta koji na bilo koji način slabi ili razgrađuje nacionalni identitet i nacionalnu državnost u Hrvatskoj, samo je eksponent takvih politika i nacionalna država hrvatskog naroda mu je balvan u oku.

U srednjem vijeku, ili u devetnaestom stoljeću, države, plemstvo, carevi, kraljevi i dvorovi nisu plaćali i na platnom popisu držali toliko beskorisnih tipova ili jednostavnije rečeno – neradnika. Tu i tamo kakva dvorska luda, ali uvijek talentirana i lucidna, kakav ulični svirač, umjetnik, praktično samo odabrani vrhunski slikari, književnici, filozofi, matematičari, sve od reda ljudi koji su nadrasli sve epohe.

Što bi u tom društvu radio Vrdoljak, što Krešo Beljak, bi li Beus Richembergh konačno uspio sklepati potvrdu da je grof usprkos riziku odrubljivanja glava lažnim plemićima, kako bi prošli Matula, Urša Raukar, što bi bilo s Markovinom, Klasićem, Budakom, koga bi i gdje analizirali Rimac, Zakošek, Puhovski, od čega bi živio Novokmet, gdje bi zet Kazo bio ravnatelj, čime bi se bavio Aco Stanković, tko bi prehranjivao Šprajca bez RTL-a, što bi bilo s Radom Borić, kako bi Maja Sever prenosila njihove poruke od sela do sela, okruga do okruga, feuda do feuda?

I s takvima nitko tko baštini, drži, vrednuje, štiti i promiče hrvatsku nacionalnu slobodu i nezavisnost – ne smije imati dodira ni najdužim štapom na svijetu.

S takvima je koalicija kapitulacija!

Da vidimo problem straha od Srednjeg vijeka

Zašto se u konačnici toliko kurikularni revolucioinari, antifa civilnjaci, haenesovci i Vrdoljak toliko boje „povratka u srednji vijek“?

O tome sam slušajući ih puno razmišljao, savjetovao se s par dugovječnih i mudrih staraca na ulazu i vidim samo jedan jedini razuman razlog.

U srednjem vijeku, ili u devetnaestom stoljeću, države, plemstvo, carevi, kraljevi i dvorovi nisu plaćali i na platnom popisu držali toliko beskorisnih tipova ili jednostavnije rečeno – neradnika. Tu i tamo kakva dvorska luda, ali uvijek talentirana i lucidna, kakav ulični svirač, umjetnik, praktično samo odabrani vrhunski slikari, književnici, filozofi, matematičari, sve od reda ljudi koji su nadrasli sve epohe.

Što bi u tom društvu radio Vrdoljak, što Krešo Beljak, bi li Beus Richembergh konačno uspio sklepati potvrdu da je grof usprkos riziku odrubljivanja glava lažnim plemićima, kako bi prošli Matula, Urša Raukar, što bi bilo s Markovinom, Klasićem, Budakom, koga bi i gdje analizirali Rimac, Zakošek, Puhovski, od čega bi živio Novokmet, gdje bi zet Kazo bio ravnatelj, čime bi se bavio Aco Stanković, tko bi prehranjivao Šprajca bez RTL-a, što bi bilo s Radom Borić, kako bi Maja Sever prenosila njihove poruke od sela do sela, okruga do okruga, feuda do feuda?

Jel tako?

Ne znam je li motivacija za drvlje i kamenje po srednjem vijeku i devetnaestom stoljeću na skupovima kurikul revolucionara u tome, ali ne vidim ništa srodnije njihovome javnom djelovanju od kada postoje. Ne vidim načina kako bi takvi tipovi uvjerili mudre kraljeve i careve da je idealna platforma društva – antifašizam.

Eventualno anti-kuga bi mogla proći, ali oni se nikada ne bi mogli baviti realnim problemima, pa se toga ne bi dosjetili. Ili, možete li zamisliti kako pred Karlom Velikim, Vrdoljak ponizno recitira naučene lekcije o značaju – antifašizma, a ovaj blene i koluta očima, hvatajući se za vršak mača za pojasom smišljajući na kakvo mučenje poslati budaletinu pred sobom?

Figurativni medvjedi na revolucionarnim pozornicama upravo sintagmu – „ovo je dvadeset i prvo stoljeće“, ponavljaju kao argument sam po sebi, s tim riječima se pred kamerama i mikrofonima s praznim pogledima besmislenog samozadovoljstva i samovažnosti redaju „napredni“ učenici, „skrbne majke“ i nabrijani aktivisti, prijeteći kako nas „oni“ namjeravaju vratiti u srednji vijek ili devetnaesto stoljeće.

Ne znam zašto primjerice Vrdoljak misli da je neka prednost biti danas on, u odnosu na Milu iz Korenice s početka devetnaestog stoljeća.

Tko ga je uvjerio u to?

Između Vrdoljakove inventivnosti, vodstva i simbolike „dvadeset i prvog stljeća“ i simbolike Mile iz Korenice s početka devetnaestoga stoljeća kao uzora društva, malo što bi prevagnulo na Vrdoljakovu stranu. Mile iz tridesetih godina devetnaestoga stoljeća je uz svoje krave, ovce, svinje, kokoši, usjeve na njivama kao seljak, ili u drugom slučaju bar kao pošten razbojnik riskirajući život u oružanim prepadima na cestama i u šumama, zavrijedio više poštovanja, jer je, ili sam stvarao egzistencijalan proizvod, ili riskirao život pljačkajući bez političke zaštite, dok Vrdoljak i ta skupina ne riskiraju ništa svoje, a nikada nisu stvorili – ništa dobro.

Baš ništa.

U čemu je onda ta prednost?

Ni u čemu.

Praznina.

Kao i svaki „argument“ kojim se služe.

Konačno, kad govore o obrazovanju, morali bi poći od činjenice da je upravo današnje institucionalno obrazovanje utemeljeno u srednjem vijeku i opstalo do danas usprkos njihovim antifašističkim pretcima, na čemu su izgrađena sva dostignuća današnjega svijeta, pa je smiješno pozivati se na prednosti tih dostignuća i s prijezirom se odnositi prema njihovim korjenima.

Zbog toga je razlog straha od povratka u srednji vijek, strah od gladi i sudbine da u redovima kao ponizni preobraćenici stoje pred crkvom u nekom gradu i od fratra Jure primaju mjerice brašna, soli, masti, slanine i krumpira- da ne crknu od gladi. A jure ih uz to još i blagoslovi!

Zbog toga je stvari u Hrvatskoj sve nužnije raskužiti, jer je kao kuga u srednjem vijeku, ovaj pokret naših kurikul junaka i njihovih političkih ekvivalenata, postao opasna epidemija, koja se jedino može zaustaviti a onda trajno odstraniti društvenom higijenom i vrlo rigoroznim pravilima društvenoga nagrađivanja i vrednovanja.

A to se ne radi koalicijom s njima, nego karantenom sa strogom dijetom okuženih trupa.

Komentari