Ako hoćeš nešto u životu što nikad nisi imao,
morati ćeš učiniti nešto što nikad nisi učino.
– JD Houston

Moj prijatelj Marko Jurič se ovog časa nalazi na sudu jer je upro prstom u Pupovca i SPC, u ono što neskriveno zastupaju u Hrvatskoj.

Otišao je na sud i vratiti će se sam, u kojem god smjeru ga pošalju.

Marko Jurić je na Cvjetnom trgu napravio drugi korak izvan zone komfora.

Nije bio sam dok je vodio emisiju Markov trg i iz svojih gostiju pokušavao izvući nešto na razini nacionalne hrabrosti, nešto što bi prešlo granicu te kastrirane komforne zone. Kako nije uspijevao, emisiju bi završavao nekom oštrom rečenicom koja je izazivala reakciju.

Zona komfora (Comfort zone) su vrlo prepoznatljive riječi u političkoj terminologiji na Zapadu a odnose se na kritiku sustava koja će ili neće praviti valove, koja ga hoće ili neće ugroziti, a ako ga ugrozi, onda će sustav upotrijebiti svoju moć da ugrozi izazivača.

Jedino oružje koje ti u tom času može pomoći je ako puno ljudi stane iza tebe, imenom i prezimenom, glavom i bradom, jer to onda postaje mnijenje, elektoralna moć, nešto što se umjesto kažnajvanja pojedinca pretvara u kažnjavanje naroda.

Onda je jednog dana Marko Jurič prekoračio granicu i izišao iz zone komfora. Upro je prstom i imenovao nedodirljive. Sustav je reagirao i on je izbačen s posla s kojega mu se glas čuo daleko, a oni koji su mu u vrijeme dok je stajao u zoni komfora davali podršku, šutke su se razišli.

To je nabolje opisao Velimir Bujanec kad je povodom Markova izbacivanje s iste televizije na kojoj i on radi, rekao da postoje dva načina na koje možeš reći istinu, jedan na koji ćeš ugroziti sebe i posredno možda i brdo s kojega su ti dozvolili vikati, a drugi na koji nećeš. Drugim riječima: jedan kojim ćeš ugroziti sustav i drugi kojim nećeš.

Koliko mi je poznato, uza sve pasivno nezadovoljstvo, sustav s kojim nitko nije zadovoljan ali nitko ne izlazi iz zone komfora, stoji čvrst kao što je stajao od dana kad je izdao ideale za koji se prolijevala krv, kad su sa uzvicima padali kao snoplje, a sustav “okrenuo ploču”, ili ju skinuo i odnio u pećinu, stvorio ju nevidiljivom, pobrisao i uzvike i imena i mrtvih, a kamoli ne živih.

To najbolje ilustriraju podaci da su poput Marka, na tisuće Hrvata, jedan po jedan, stavljeni u onu Platonovu pećinu Zvonka Bušića iz koje nekad kao jedini izlaz ostaje da se ubiješ.

Onda ti na sprovod dođu deseci tisuća onih kojih nije bilo dok si bio živ, jer sustav ti dozvoljava plakati nad onima koji su ga imali potencijala ugroziti ali su otišli i ne vraćaju se.

Ima naroda u kojima su i mrtvi okupljali, ujedinjavali i vodili tamo gdje se ostvaruje, izvan zone komfora. Bilo je i u našem narodu vremena kada su mrtvi okupljali, ali ovo nije to vrijeme i ovo nisu ti ljudi. Ovi ljudi ostavljaju nekoj budućoj generaciji da se ogleda hrabrošću, a sustav koji isto tako brine o svojoj budućnosti, već uvodi kurikularnu reformu i svijest o “post-jugoslavenskom ratu” napr., o ratu bez imena i pozdrava, bez uzroka i posljedica, bez pravde i krivice, bez nas i bez njih, nego sa svima zajedno, odakle smo mislili da smo za uvijek otišli, a kuda ćemo se, ostanemo li u zoni komfora, za sigurno vratiti, kada će i uspomene na junačke dane, i spomen ploče i sve što podsjeća na to vrijeme, kada će i samo to vrijeme biti poništeno, a svaki spomen na njega biti osuđen revizionistički nepoželjnim.

To je stvarnost koju simbolizira Marko Jurič, danas, sam u sudnici u Zagrebu, bez i jednog jedinog Hrvata ispred zgrade pravde kojoj su oči umjesto maramom, pokrivene komadom prozirne plastike.

Nakon što je maknut s televizije, Marko Jurič nije poslušao upozorenje pa ja napravio još jedan korak u prostor izvan zone komfora. Otišao je na Cvjetni trg i na licu mjesta upro postom u nedodirljive, u poražene koji se zahvaljujući tom sustavu, umjesto pobjednika, iz ratnog pepela dižu poput feniksa, što dolazi kao francuski ključ bačen u zubčanike stroja koji pobjednike vodi u budućnost a poražne ostavlja iz sebe.

To je stvarnost koju simbolizira Marko Jurič, danas, sam u sudnici u Zagrebu, bez i jednog jedinog Hrvata ispred zgrade pravde kojoj su oči umjesto maramom, pokrivene komadom prozirne plastike.

Hrvati su preokupirani svadbama i koncertima u slavu slobode koja nestaje kao kamena ploča sa zida u Jasenovcu, jer sve je određeno jednom crtom u pijesku koja se zove zona komfora.

Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!

[Dok ovo pišem Marko je u sudnici i ne zna da ću to objaviti i možda će mi iz skromnosti zamjeriti što sam objavio ali će biti kasno i za mene i za njega, kao što će biti kasno i za sve nas ako ne izađemo iz zone komfora. Biti će kasno i za tisuću mojih fb “sljedbenika” (followers) koji su zonu komfora našli u potpunoj anonimnosti i za polovinu od 2.5 tisuće mojih fb prijatelja koji su izabrali stajati u sjeni dok im se kroji sudbina, da im ni ja ni itko drugi ne zna ni imena.]  
Prethodni članakHrvoje Hitrec: Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj
Sljedeći članakEtički i logički aspekti selektivne mantre o kompromitaciji
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.