Baš danas, 11. studenog, vrijeme je svima kojima je Hrvatska na srcu, političarima, povjesničarima, novinarima, svećenicima, akademicima i domoljubima svih staleža, zastati i zapitati se – Hoćemo li stvarno dozvoliti da lijenost, nemar, sebičnost, sluganstvo, laž, kukavičluk, nezahvalnost i nesloga ostanu vladati našim redovima, jer narod koji ne cijeni svoje mrtve, teško će u budućnosti, kada se Hrvatska ponovo nađe u smrtnoj opasnosti, pronaći sinove spremne braniti krvavo stečenu nezavisnost.

Autor: Dinko Dedić

Na današnji dan 11. 11. 1918. u 11 sati nastupilo je je primirje (Armistice) na Zapadnom frontu u Prvom svjetskom ratu i od tada se komemorira žrtve toga i svih ratova po svim zapadnim zemljama, uključujući i Australiju, koja se borila pod britanskom komandom na Zapadnom frontu.

Komemorira se svuda u prisustvu najviših državnih i vojnih predstavnika, osim u Hrvatskoj, gdje će tek manja udruženja ljudi posvećenih uspomenih Velikog rata, eventulano položiti vijence u Galiciji ili u Alpama gdje su ginuli naši djedovi, hrvatski vojnici u sastav u Austrougarske vojske.

Simbol te komemoracije su crveni makovi, koji su pokrivali polja Flandrije na Zapadnom frontu, ali ja sam siguran da su makovi pokrivali u i poljane Galicije, a eventualno runolist alpska područja  gdje su hrvatski vojnici ginuli kao snoplje.

Nemamo mi, međutim, puno obzira prema našim mrtvima, jer smo kroz jugoslavernske godine kondicionirani stidjeti se svega što nije bilo na strani Srbije, bilo da se radi o prvom ili drugom ratu, pa polako i borci Domovnskog rata pod pritiskom jugofilske avantgarde u hrvatskim redovima, postaju predmet stidljivog spomena.

Gledam centralnu komemorativnu ceremoniju Ratnog muzeja Australije, koji su imali prilike posjetiti neki od pripadnika hrvatske oslobodilačke vojske iz Domovinskog rata, boraveći ovdje među Hrvatima, pa mi dođe teško kada vidim Australce kako žale za svojim mrtvima, dok današnji dan u Hrvatskoj prolazi praktično nezapažen, jer 11. studenog nije samo dan žalosti nad mrtvima Prvog svjetskog rata, nego dan žalosti za sve žrtve svih ratova, a tih nije bilo a da u njima Hrvati nisu ostavljali svoje živote na bojišnici.

Bitka na Galiciji od 23. rujna do 12. kolovoza 1914., gdje se borio hrvatski general Svetozar Borojević (von Bojna) sa desecima tisuća Hrvata.

Radeći sve što sam znao i mogao, od studentskih dana pa do osamostaljenja, sanjao sam slobodnu i samostalnu državu i pred svojim očima gledao prikaz kako će jednog dana Hrvati iz jugoslavenskog zaborava vratiti uspomene, barem na svoje mrtve i gorko sam se razočarao.

Gledam kako je ona emigrantska komemoracija na Bleiburškom polju ostala u emigraciji, na milost i nemilost austrijskih vlasti, dok se u Domovini organiziraju komemoracije i proslave onima kojima je bez obzira na njihovu ideologiju i nacionalnu pripadnost, glavni, osnovni i centralni motiv bilo ili rušenje uspostavljene hrvatske države ili borba da do njene uspostavne nikad ne dođe.

Tužna bilanca za mnoge koji su svoje živote utrošili da se konačno ostvari trajna hrvatska nezavisnost, a mnogi među njima u Domovinskom ratu a i prije njega, svoje su kosti ostavljali bilo na bojišnicama Domovine, bilo po pločnicima zapadnih gradova. Tužna bilanca gdje je sam pojam nezavisnosti postao ružna riječ, kao i hrvatski podrav spremnosti boriti se za dom i domovinu.

Zato je baš danas, 11. studenog, vrijeme svima kojima je Hrvatska na srcu, političarima, povjesničarima, novinarima, svećenicima, akademicima i domoljubima svih staleža, zastati i zapitati se – Hoćemo li stvarno dozvoliti da lijenost, nemar, sebičnost, sluganstvo, laž, kukavičluk, nezahvalnost i nesloga ostanu vladati našim redovima, jer narod koji ne cijeni svoje mrtve, teško će u budućnosti, kada se Hrvatska ponovo nađe u smrtnoj opasnosti, pronaći sinove spremne braniti krvavo stečenu nezavisnost.

Foto: Austro-ugarska vojska na Galiciji 1914.

Prethodni članakSpomen ploča za Šljivančanina
a ćirilične ploče za branitelje Vukovara
Sljedeći članakVučić pučanskim vlakom dolazi razgledati teren
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.