Na današnji dan, 16. rujna 1991. oslobođena je vojarna u Slavonskom Brodu. U ovom slučaju kao i svima drugima, zarobljena vojska je razoružana i poslana svojim kućama, iako su hrvatske snage znale da će se neki od njih vratiti natrag u sastavu četničkih formacija.
U isto vrijeme, ono što je srpska voska radila s hrvatskim zarobljenicima graniči s najvećim ratnim zločinima u povijesti ratovanja, jer ubijanja i mučenja zarobljenika nisu bila samo sporadična pojava, pa čak niti samo redovna pojava, nego obazvezna pojava i ne samo nad vojnicima, nego i nad civilima i ne samo nad osobama zrele dobi, nego i nad starcima i djecom i ne samo nad muškarcima nego i nad ženama.
Nisu to zločini s početka ili s polovine prošlog stoljeća nego s njegova kraja, čiji su počinitelji u velikoj većini još živi, mnogi od kojih sjede u klupama Narodne skupštine u Beogradu i nose najviše funkcije u državi, uključujući i samoga, demokratskim putem po volji srpskoga naroda izabranoga predsjednika države Aleksandra Vučića.
Ivan Penava i javni prosvjed u Vukovaru
Da bi situaciju oko Penave nekako rasteretio, najviše je uložio Ministar policije Davor Božinović, koji je polomio jezik uvjeravajući Penavu i sve oko sebe da njegovo ministarstvo naprosto lomi noge nebi li udovoljili pravdi, pa jednoga zločinca već vrebaju – a nije prošlo ni punih 30 godina. Sve mi se čini da bi za ovaj dio državne odgovornosti trebalo osnovati Ministarstvo za posthumne kazne i pogrebne usluge. Prema standardu hrvatskog sustava prinude i pravde, njeno zadovoljenje će ostvariti svoj vrhunac činom ekshumacije tijela okrivljenoga deset godina nakon smrti, da se DNK analizom zločincu dokaže krivica, a na grobu, također preminuloj žrtvi, uruči radosna vijest da je pravda ostvarila zadovoljštinu. Ministar Božinović bi bio daleko pogodnija osoba za goniti ovce nego za goniti pravdu.
Spominjem se ovoga u vrijeme kada je vukovarsko javno mnijenje natjeralo gradonačelnika, hadezeovca Ivana Penavu pogaziti stranačku stegu i mimo volje svojih pretpostavljenih sazvati javni prosvjed kako bi se vladajuću garnituru na čelu s njegovom strankom, natjeralo poduzeti korake, da se nakon 28 godina konačno počnu kulturno ponašati u skladu s načinom na koji je Hrvoje Hitrec definirao kulturu: “Nemojte mi reći da i tu nije riječ o kulturi: o kulturi sjećanja i podsjećanja, o kulturi kažnjavanja zločinaca i kulturi dostojnoga pokopa…”
Dokle je to došlo u Hrvatskoj pokazuje ovaj podatak da nosilac vlasti u Vukovaru poziva narod na javni prosvjed protiv te iste izvršne vlasti čiji je on kao gradonačelnik iz vladajuće stranke, vrhunski lokalni predstavnik.
Naravno da je on svoje namjere okitio kao mirni, nadstranački podstrek i poziv “dobrima da budu još bolji”, pa čak i kao apel “najboljemu hrvatskom premijeru ikada”, iako i režim i narod znadu lučiti između sadržaja i dekoracije. Pretpostavljeni su, uključujući i premijera, na to isto tako diplomatski (neki će reći licemjerno) reagirali, osim onoga koji među HDZ-ovim političarima ima najveći problem s koeficijentom inteligencije, Lovre Kuščevića, jer on je pred novinarima bio malo iskreniji i samo što nije rekao “Plati’će on za to!”.
Da bi situaciju oko Penave nekako rasteretio, najviše je uložio Ministar policije Davor Božinović, koji je polomio jezik uvjeravajući Penavu i sve oko sebe da njegovo ministarstvo naprosto lomi noge nebi li udovoljili pravdi, pa jednoga zločinca već vrebaju – a nije prošlo ni punih 30 godina.
Sve mi se čini da bi za ovaj dio državne odgovornosti trebalo osnovati Ministarstvo za posthumne kazne i pogrebne usluge. Prema standardu hrvatskog sustava prinude i pravde, njeno zadovoljenje će se ostvarivati ekshumacijom tijela okrivljenih deset godina nakon smrti, da se DNK analizom zločincu dokaže krivica, a na grobu, također preminuloj žrtvi, uruči radosna vijest da je pravda ostvarila zadovoljštinu.
Ministar Božinović bi bio daleko pogodnija osoba za goniti ovce nego za goniti pravdu.
Srpska nacionalna deluzija
A onda su na vlast u Srbiji zasjeli Vučić, Dačić i Vulin, a iz zatvora se vratio Šešelj i počele su optužbe, fantazija, prispodobe, proces mentalnog pretvaranja laži u mitologiju. Narod čiji su danas živi učesnici poharali Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu i Kosovu, ne može prihvatiti vlastitu odgovornost za ono što su učinili tim narodima, nego mora danas kao i do sada kroz stoljeća, graditi fantaziju o svojoj neizmjernoj patnji žrtvujući se za druge. Mora potpuno iz svijesti izbrisati sve svoje zlo, mora udesetostručiti svoje žrtve i teško optuživati sve koji su ih tako iz čista mira poharali, njih, miroljubivi narod koji se žrtvovao za dobrobiti drugih a ovi ih umjesto da im se zahvale, protjeraju sa njihove zemlje, iz njihovih pokrajina, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, sa njihova “Kosova i Metohije”, da bi na kraju čak i NATO došao iz čista mira bombardirati njihovu prestolnicu a njihovim junacima Zapad pravima-zdravima natovario lažne optužbe.
Kako su jugoslavenske vojarne padale jedna za drugom, nikada nisam čuo da su zarobljeni vojnici zlostavljani. Zapravo, nikada niti nisu bili zarobljenici, nego su odmah nakon zauzmanja oslobođeni pa su im organizirani i autobusi a časnicima automobili lijepo napunjeni gorivom da se što udobnije i sigurnije varate svojim kućama.
O tome nitko više ne govori jer to je bilo kao normalno po Ženevskoj konvenciji i trebalo je biti normalno po općim civilizacijskim normama, da je druga strana postupala na isti način.
Ali nije.
Završili smo s mrtvima u borbi i s mrtvima u zarobljeništvu. Završili smo s invalidima iz rata i invalidima koji su to postali nakon zarobljavanja, ali smo preživjeli, pokopali mrtve, one čije jame smo sami pronašli. Živimo kako možemo s ranama silovanih žena, izmasakriranih muškaraca i čekamo da se smrad paljevine konačno raspline i da ga zamijeni miris nade u sretniju budućnost.
A onda su na vlast u Srbiji zasjeli Vučić, Dačić i Vulin, a iz zatvora se vratio Šešelj i počele su optužbe, fantazija, prispodobe, proces mentalnog pretvaranja laži u mitologiju. Narod čiji su danas živi učesnici poharali Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu i Kosovu, ne može prihvatiti vlastitu odgovornost za ono što su učinili tim narodima, nego mora danas kao i do sada kroz stoljeća, graditi fantaziju o svojoj neizmjernoj patnji žrtvujući se za druge. Mora potpuno iz svijesti izbrisati sve svoje zlo, mora udesetostručiti svoje žrtve i teško optuživati sve koji su ih tako iz čista mira poharali, njih, miroljubivi narod koji se žrtvovao za dobrobit drugih, a ovi ih umjesto da im se zahvale, protjeraju sa njihova prostora, iz njihovih zemalja, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, sa njihova “Kosova i Metohije”, da bi na kraju čak i NATO došao iz čista mira bombardirati njihovu prijestolnicu a njihovim junacima Zapad pravima-zdravima natovario lažne optužbe.
To je kao nekakvo kolektivno ludilo, nacionalna deluzija, koju ne mogu srušiti nikakavi argumenti, čak ni filmski zapisi njihovih vlastitih izjava poput onih Vučičevih i drugih srpskih lidera koji danas predvode hajku na Hrvatsku. Narod čija je vlast potamanila sve Židove, evidentno i dokumentirano sve i jednoga, u svojoj državi pod dominacijom Hitlerove Njemačke, udesetostručuje svoje žrtve u hrvatskoj državi, također pod dominacijom Njemačke u isto vrijeme, i od Jasenovca do Domovinskog rata objedinjuje tobožnje argumente o zločinima hrvatskoga naroda protiv nevinih srpskih žitelja tih krajeva, koji ni mrava nebi zgazili a zlotvori ih prave-zdrave potamanili i protjerali, tovareći sve na leđa ovoj hrvatskoj državi koju su formalno priznali ali ju u stvarnosti, i ne potajice nego otvoreno i iza svega glasa optužuju i prijete joj se povratkom otetih krajeva od koje nakane neće nikada odustati.
To nisu više samo srpske laži, nego postaju zajedničke
Na Pupovca se nije ljutiti, jer on je dobar Srbin, izvrstan. Jednoga dana će mu Srbija uručiti medalje za posebne zasluge jer je tako uspješno djelovao na naprijateljskom teritoriju, i zaslužio ih je. Hrvatski bijes na Pupovca je neopravdan. Da sam ja Hrvat u Narodnoj skupštini u Beogradu i da mi dozvole zastupati hrvatske interese kao što njemu u Zagrebu dozvoljavaju srpske, ja bi isto to radio.
A kako na te optužbe, na tu totalno izvrnutu stvarnost, na tu psihotičku depresiju, na taj depersonalizirajući, dissocijativni i derealizirajući poremećaj, odgovara Hrvatska? Umjesto da im pomogne vratiti se u realnost, prihvatiti dokumentiranu stvarnost, Hrvatska hrani njihovu bolest, kao da joj odgovara to stanje svijesti nama danas susjedne države.
Hrvatska u goste dovodi Vučića, istoga toga Vučića, pitanje o tome kaje li se za to što je govorio u Kninu proglašuje provokativnim i nakon svih crvenih tepiha i ugađanja jednom ratnom zločincu koji je slobodno mogao završiti u Haagu umjesto Šešelja ili zajedno s njim, šalje ga da sam sa svojim istomišljenicima ide lutati po Vrginmostu, po svojim starim stazama ratne huškačke propagande, hraniti svoj san o prostoru i na prostoru koji nikada nije bio hrvatski i snovati nove ratne pohode za povratak teritorija od kojega deklarativno, Srbija nije i nikada neće odustati.
Hrvatski predsjednici su odlazili u Srb slaviti srpski ustanak protiv Hrvatske, slavlje poganskog rituala u čijem sastavu je katolički svećenik nabijen ražanj i pečen kao prase.
Postojeća hrvatska vlada s Plenkovićem na čelu odlazi na Božićni domjenak SNV-a gdje mirno i staloženo sluša optužbe Vučićeva izaslanika Vladimira Božovića o hrvatskom tretmanu srpske manjine, koje završavaju prijetnjom, licem u lice, da će Srbija upotrijebiti sva sredstva kako bi zaštitila Srbe u Hrvatskoj, a da Plenković i njegova garnitura nije ni okom trepnula.
Saborski zatupnik, član vladajuće koalicije i Predsjednik Saborskog odbora za ljudska prava, umjesto na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Knin, odlazi u Bačku Palanku komemorirati žrtve srpske agresije na Hrvatsku i mirno slušati optužbe kojima se današnju Republiku Hrvatsku poistovjećuje s Hitlerovom Njemačkom, uz šutnjom i bez i najamnjeg ukora Pupovcu, potrvrđeno odobrenje hrvatskoga Predsjednka vlade.
I taj čovjek nastavlja sjediti u Hrvatskome saboru, kolega među kolegama, vladajući među vladarima, Predsjednik odbora za ljudska prava, koja po njegovom ponašanju mogu biti srpska ili bilo čija ali ne mogu biti hrvatska.
Ali na Pupovca se nije ljutiti, jer on je dobar Srbin, izvrstan. Jednoga dana će mu Srbija uručiti medalje za posebne zasluge jer je tako uspješno djelovao na naprijateljskom teritoriju, i zaslužio ih je. Hrvatski bijes na Pupovca je neopravdan. Da sam ja Hrvat u Narodnoj skupštini u Beogradu i da mi dozvole zastupati hrvatske interese kao što njemu u Zagrebu dozvoljavaju srpske, ja bi isto to radio. Išao bi na proslave Oluje, išao bi na Bleiburg, redovno bi posjećivao hrvatskoga šefa države u Zagrebu i primao upute na koji način destabilizirati srpsku vlast, vraćao se u Beograd i tamo tražio da se s pozicija uklone Dačić, Vulin i drugi koji Hrvatskoj naviše smetaju, kao što su radi Pupovca u Hrvatskoj smijenjeni ministri Hasanbegović, Stier i Kovač. I što je najvažnije, nastojao bi da se sva moja rabota plaća iz srpskog proračuna.
Srbiju pod Vučićem, Dačićem i Vulinom Hrvatska hoće vidjeti kao bratsku naciju u EU, Srbiju europskoga Vučića koji, kao što je rekao, nikada nije, niti će priznati da je Srbija razaranjem Hrvatske učinila nešto krivo, niti će prihvatiti da njegov govor u Glini ili onaj o 100 muslimana za jednoga Srbina sadrži nešto loše. Baš je to njegovo vojno pravilo “sto za jednoga” kopirano iz prakse Wehrmachta u osvojenim zemljama, pa je Vučić vrlo nepodobna osoba da Hrvatsku uspoređuje s Hitlerovom Njemačkom.
U Bosni su Vučića dočekali s kamenjem, u Kosovi s barikadama a u Hrvatskoj sa crvenim tepihom. Ili smo se mi prema njemu potpuno krivo postavili ili oni, jer je njegova “ljubav” za sve tri Srbiji susjedne države podjednaka.
Na današnji dan, 16. rujna 1991. oslobođena je vojarna u Slavonskom Brodu. Vojnici koji su digli ruke u predaju, spustili su ih odmah nakon toga i bili su autobusima prebačeni svojim kućama. Tako su postupili hrvatski ustaški zločinci, slijedeći primjer svojih predaka iz Drugog svjetskog rata, dok su humanisti i mirotvorci iz Srbije počinili djela koja graniče s navećim zločinima počinjenim u povijesti ratovanja.
Ovo više nisu samo srpske laži nego se, radi načina na koji se hrvatska vlast prema njima postavlja, pretvaraju u zajedničke, u regionalne, u zapadnobalkanske, u srpsko-hrvatske laži. Kada vrište protiv Hrvatske iz ranije povijesti, onda vrište svi zajedno a kada vrište protiv hrvatskog osamostaljenja s kraja stoljeća, onda pošalju Pupovca da ih predstavlja. Ovo sve više liči na balkansku osovinu Plenković-Vučić s Pupovcem za kardanski prijenos, jer oni kojima je Pupovac zajednički prijatelj i obojica ga vide korisnim i potrebnim, moraju imati zajednički interes. Još da ga barem plaćaju po pola.
Ovo nije lekcija iz povijesti nego tema o mizernoj sadašnjosti i mračnoj budućnosti ako Hrvati dozvole da se ova balkanska lakrdija nastavi.