Priča o Tomićevoj stvarnosti, o moralu bez morala i ljudskosti bez ičega ljudskoga i pravdi bez truna pravde, to je taj antifašistički svijet moralnog apsurda i nakaznih duša.
O Anti Tomiću možemo pričati što hoćemo, ali kako je taj znao varati, lagati, mazati i pričati šuplje priče, dok te gleda u oči, e ljudi moji to je legendarno.
“Lijepa priča o vojničkoj časti i poštenju….”
Legenda levičarskog miljea priču započinje zaustavivši na trenutak vrijeme u onom za njega kobnom trenutku predaje njegove mile JNA. Na jednoj strani nečasni, neugledni i uglancani JNA oficir Čedo stupa, drhtureći i zvjerkajući, na drugoj strani jedan časni JNA oficir igrom slučaja i greškom sudbine u krivoj uniformi i na krivoj strani, Stipetić, ah prokleta sudbino! I predaje neugledni i nečasni oficir JNA časnom bivšem oficiru JNA raport.
Naravno, general Stipetić nije smatrao niti smatra da je bio na krivoj strani, no A. Tomić ga baš takvog vidi, vidi se iz konteksta. Tomić u njima vidi oličenje svega onoga što on kao rezervni oficir JNA nije postigao, a nije da nije htio, on u njima vidi uzore, ne toliko u Stipetiću koliko u “časnom oficiru” Čedi Bulatu koji je ostao oficir JNA i pjevao do kraja “Ostani đubre do kraja”.
I predaje, po Tomiću – časni oficir JNA, Bulat, svom kumu i bivšem JNA oficiru ‘aport: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi”.
Kako časno i kako humano, ljudski, hrabro, vojnički, samurajski, knindžićevski, jugoslavenski… neopisivo, suze klize niz debele đon obraze rezervnog podoficira JNA klasa Optimist, Ante Tomića, šmrče, rida, ne može verovati, “pa zar je dotle došlo drugovi“, pita se drug Tomić, ridajući i očajavajući?
I tako započinje Tomić priču o laži, izdaji, krvološtvu Čedinih hordi, neviđenom kukavičluku terorista, uglancanim i od krvi i mozga očišćenim i uglancanim čizmama, ispranim mozgovima i poremećenim vrijednostima, pardon, isprika, htjedoh reći o hrabrosti i časti Čede Bulata i njegovih hordi zla, koje Tomić od dragosti zove vojska.
No što stoji u pozadini ove srcedrapateljske priče o časti oficira JNA Čede Bulata? Neću ulaziti u psihologiju i sociologiju ove priče o Banovini, samo ću nabrojiti neke od vojničkih i tomićevski časnih događaja koji se zbiše pod zapovjedništvom heroja, humaniste i tomićevski časnog JNA oficira Bulata.
Banovina
Kostrići, pobijeno 16 civila, najmlađe žrtve Tomislav (2) i Dario (5) Jurić, najstarija žrtva Petar Bašić (93). To je jedno od časnih djela pod zapovjedništvom časnih oficira JNA.
Joševica kod Gline, pobijeni civili, ukupno 21, od toga četvero djece.
Gornje Jame, Glina, 15 civila, 3 djece.
Pokolji u Kuljanima, Zamlači, Strugi, Kozibrodu, Bjelovcu, Skeli, Graboštanima, Stublju, Majuru, Petrinji, Glini, Novom Selu, Volinju, Topusko, Staze, Polje, Lađevačko Selište… Ovo su samo neka od mjesta gdje su izvršeni pokolji pod zapodvjedništvom (komandom) Tomićevih časnih oficira JNA.
Raketiranje Zagreba, 7 ubijenih civila, najmanje 200 ranjenih.
Uglavnom, potpuno čišćenje i genocid nad hrvatskim stanovništvom po špranci iz Srba u WW2, a drugi put u Domovinskom ratu. Gotovo nitko od nesrba nije preživio i ubijen je ili protjeran, što je u tome časno zna samo Ante Tomić i, naravno, svi iz tog antifa polusvijeta koji slavi baš svaki genocid i baš svako ubijanje, te klanje hrvatskih civila opravdava kao časno i humano djelo antifašizma. U ovom slučaju Tomić ignorira potpuno uništenje svih civila nesrba i slavi uglancane čizme “Tomićevog heroja” JNA, Čede Bulata.
I uz najbolju volju i strahovito velik uloženi trud nisam uspio shvatiti logiku genocidnih antifašista i ljevičara Balkana, primjerice ovo: Piše Ante Tomić, u Članku “Ubojstvo obitelji Zec i ono što je uslijedilo poslije dokaz je da nismo uspjeli postati država“, o ubojstvu Srbina Mihajla Zeca i njegove obitelji, pa onako perfidno provlači tezu o ubojstvu iz mržnje prema Srbima, a ništa dalje od toga. Prvo, činjenica je da je obitelj Hrvatska jer su svi članovi obitelji rođeni u Hrvatskoj, mama Male Aleksandre je Hrvatica, Marija rođena Mesić iz Brinja, dakle mala Aleksandra je pola Hrvatica, živjeli su u Hrvatskoj, državljani Hrvatske, kako onda mogu biti srpska obitelj? Mala Aleksandra kao Hrvatica ubijena je i ponašanje državnih organa, bez obzira i na stravične ratne okolnosti doista je skandalozno, osobito i u svjetlu činjenice da su dva ujaka male Hrvatice Aleksandre bili jedan u prvoj brigadi – Tigrovima, drugi u policiji, dakle branili su domovinu svim srcem.
Ante Tomić nam ovdje donosi sud o državi Hrvatskoj koja nije položila test i naziva je promašenom, nije postala država. Ima još tekstova u kojima dokazuje kako bismo se trebali sramiti, kako smo nečasni, promašeni, implicira da nemamo moralno pravo postojati kao država i kao narod, a s druge strane pod Čedom Bulatom i onima prije i oko njega, na svim okupiranim područjima, pobijeni su desetci tisuća stanovnika nesrba, ubijena su sva djeca Hrvata kojih su se uspjeli dočepati, pa tako ubojstvo Daria (5) i Tomislava (2) Jurića, sestara Fabac, Nikolina (10) i Željka (15), sestre i brata Tamare (13) i Alena (9) Kozbašića, Darka Dvornekovića (10)… što se tiče Tomića i nije baš nekakav razlog da se Čedu Bulata ne nazove časnim i odgovornim oficirom. Čizme su oprane od krvi nevine djece i to je sasvim dovoljno da se divimo njegovoj časti i moralu. Koga briga za pokolje hrvatske djece.
Malu Hrvaticu Aleksandru Zec uvodim u priču tako da vidimo s jedne strane proizvodnju “srpskih žrtava”, a s druge odnos Tomića i čitave te bulumente amoralnih samozvanih antifašista i lažnih moralista koji neće ni trznuti na imena djece ubijene samo zato što su Hrvati, niti će itko ikada pozvati na kažnjavanje tih zvijeri koje Tomić naziva časnima. To o dvostrukim kriterijima.
Svi zarobljeni Hrvati, vojnici i civili koji nisu odmah ubijeni, proslijeđeni su na Manjaču. Kroz Manjaču je prošlo između 5000 i 8000 logoraša, nepoznato je koliko je ljudi ubijeno u tom zloglasnom logoru smrti, no u blizini je pronađena masovna grobnica sa najmanje 540 leševa. Inače logor Manjača je osnovala časna Tomićeva JNA, zar to nije vrijedno divljenja?
Što se tiče herojstva tu je Tomić također tomićevski dosljedan. Kad je Čedo Bulat vidio da je prema njemu krenula sila podjednaka onoj koju je imao pod svojom komandom odmah se hrabro predao i izbjegao krvoproliće, jer nije isto klati djecu i starce, civile, ili stati pred naoružanu hrvatsku vojsku. Normalno da se predao. Koliko je časno i hrabro genocidom četiri godine čistiti od civila prostor na kojem si komandant, a onda nakon pola dana borbe sa ravnopravnim protivnikom skinuti i dignuti bele gaće, žuto naprijed, smeđe nazad, zna najbolje naš hrabri sarmuraj i rezervni podoficir Tomić, to je to njihovo poimanje hrabrosti (S obzirom da naš sarmuraj Tomić ne razlikuje sarmu od samuraja u daljnjem tekstu zvat ćemo ga sarmuraj).
“Propisni prijavak pukovnika Bulata generalu Stipetiću, njihovo rukovanje, potpisivanje predaje na haubi policijskog auta, cijela ta časna i gospodska, samurajska predstava na banovinskoj cesti, bila je sasvim rijetka zgoda da su Hrvati i Srbi bili, eto, ljudi. ” Tomić za Jutarnji
Zna Tomić što je sadržaj ljudskosti, to je ono kad pokolješ svu djecu, sve žene i starce, civile, što ne stigneš poklati protjeraš, pa se odmah predaš kad postane ozbiljno i za tebe. I nikad za pokolje ne odgovaraš, sasvim tomićevski.
Što se tiče samuraja, čini mi se da je rezervni podoficir o samurajima čuo samo preko priča o Žiki Samuraju, Cveli Samuraju i Kreli Samuraju, domaćim junacima pokolja Hrvata, ali nije čuo da su samuraji izvorno iz Japana, nije čuo ni za samurajski kodeks u kojem definitivno ne stoji da je časno klati civile, djecu, žene, starce, njih se brani ako si samuraj, a kad naleti prvi sa jednako dugom katanom odmah skidaj usrane gaće i maši dok ruka ne zaboli, definitivno rezervni podoficir nema pojma o samurajima i o časti, a u društvu samuraja bi sa svojim poimanjem časti završio u oboru sa svinjama i nikad više ne bi izašao.
Što je najtragičnije, među Srbima doista ima heroja na obje strane, ali to nisu heroji po Tomićevim uzusima, to su po njemu izdajnici i nema šanse da spomene jednog Gojka Pavlovića kojega, dok je branio hrvatsku djecu, ubiše Bulatove zvijeri. I sad će nama Tomić objašnjavati i dizati u nebesa Srbe koji pobiše djecu, a Srbin kojega ubiše jer ih je branio (i hrvatska djeca) nisu časni jer se nisu začešljali i uglancali čizme, o kako tomićevski.
Rezervni podoficir mnogo voli pisati priče i izgleda najbolje razumije neke stvari preko priča, pa evo jedna za sarmuraja Tomića…
Jednoga tmurnog i maglovitog dana u selo je dobauljao jedan oronuli i gladni izbjeglica jaučući i plačući da ga progone Turci, seljani ga nahraniše i napojiše te ga priupitaše je li sam, “Nisam, familija mi je u šumi, isto gladni i žedni”, seljani se pogledaše i starješina odmah posla nekolicinu da dovedu sve u selo. Nakon što su svi nahranjeni i zbrinuti u jednoj kući, izbjeglica se oporavi i stade mudrovati i tražiti svoja prava da vlada te se zavadi sa svima tvrdeći da je on ugrožen i da nema dovoljno prava. Seljani su bili malo ogorčeni, ali nisu se zamarali i nastaviše sa svojim poslovima, no izbjeglica je bio sve drskiji, obitelj mu se proširila i stalno ih je huškao na domaće pa se zametnu i kavga, a onda njegovi onako nahuškani ubiše i prvog domaćina, a zatim i glavara sela.
Domaći još nisu bili shvatili o čemu se radi i pozivali su na mir, ali izbjeglica je već razvio psihopatsku mržnju i nastavio je ubijati, a onda i domaćinima prekipi pa ubiše jednog njegovog, no to samo još više razgnjevi psihopatu i on ode kod svojih odakle je došao i koji su se u međuvremenu stjecajem okolnosti oslobodili Turaka, donese hrpe oružja i dovuče pomoć te pobi sve domaćine i svoje spasitelje te se razbaškari na tuđem kao da je oduvijek tu i kao da nije još nekidan molio te koje pobi da mu pomognu, na svoju žalost i sramotu pomogli su mu, zato su sad mrtvi. Ali, u drugim selima, rođaci ovih pobijenih se skupiše, naoružaše i opkoliše selo, na to onaj pod čijom se paskom počiniše zvjerstva očisti čizme i uniformu od krvi, mozga i kostiju nevine djece i civila, začešlja se i svečano stupi pred zapovjednika vojske domaćina, izrecitira nešto o tome da se predaje, da čestita na pobjedi, da je najbolji mir i da bi on sad, ako ikako može, išao svojoj kući i poveo sve svoje ubojice kao i užu i širu obitelj i ponio sve što je pokrao.
Zapovjednik domaćih zbunjeno mu otpozdravi i složi se da je tako najbolje, a usput i poruči da pozdravi svoju obitelj tamo daleko, jer ih je od prije poznavao i sve su to neki “dragi ljudi”, također mu ponudi da ponese rakije, kolača i hrane za put, da se ne pate bezveze, ovi prihvatiše darove i odoše u tamu i maglu iz koje su onomad i došli. Domaći su još jedno vrijeme razmišljali što ne valja u svemu tomu i nikako nisu mogli provariti onaj ružan osjećaj da su negdje ozbiljno pogriješili, nešto je u toj slici bilo bolesno, nešto je bilo neljudski pogrešno? No ipak su prešli preko svega i uredili masovna groblja pobijenih domaćih seljana pitajući se tko ih i zašto pobi, tko pobi sve te starce, djecu, žene, nenaoružane muškarce, ali nisu vidjeli odgovor, jer nisu htjeli vidjeti. Bojali su se, ni sami ne znajući čega se boje, možda su ipak mogli čuti bezglasne krikove u patnjama umiruće djece, možda ih savjest peče zbog izdaje vlastitog roda i neljudskog oprosta ubojicama?
Eto, to je priča o Tomićevoj stvarnosti, o moralu bez morala i ljudskosti bez ičega ljudskoga i pravdi bez truna pravde, to je taj antifafašistički svijet moralnog apsurda i nakaznih duša.
A onda dalje laže rezervni podoficir Tomić, jer to je ta čast i to čojstvo JNA oficira i podoficira, da Stipetić kaže da ga nisu pozvali iako Stipetić na tom istom Jutarnjem izjavi da su ga zvali iz protokola MORH-a i pitali treba li mu auto da dođe po njega, dakle zvali su ga. Također kaže da nije u stanu od 1.8. pa ne zna je li mu stigao poziv za proslavu, a poslan je, zašto bi netko tako nešto lagao, osim rezervnog podoficira koji kako vidimo svjesno i namjerno laže i obmanjuje javnost.
Laže također Tomić da je general Stipetić spasio bitku i da bi mi svi pomrli a Hrvatska izgubila rat da nije njega bilo. Uz dužno poštovanje prema njegovom znanju koje je sigurno ogromno i neprocjenjivo, činjenica je i da ta bitka jest bila teška, a kako ne bi bila teška kad je nasuprot stajao strahovito naoružan 21. korpus sa 5000 vojnika? Da je Hrvatska imala 91. samo ono što je imao ovaj korpus gdje bi nam bio kraj, ali nije. Da su branitelji Vukovara imali deseti dio tog oružja i oruđa Vukovar ne bi nikad pao, ali nisu. Pa kako onda očekivati da ih poraziš bez žrtava? Prijatelj koji je bio jedan od zapovjednika specijalnih snaga policije na tom području kaže mi da je proboj već bio izvršen i da je general Stipetić stigao na kraju, bilo kako bilo odazvao se i odmah pohitao izvršiti zapovijed predsjednika Tuđmana i za to mu svaka čast, što god da je istina.
“Ono uglancano, obrijano, začešljano i zakopčano Bulatovo stupanje pred Stipetićem mnogima se nije svidjelo. Živcirala ih je priča o vojničkoj časti i poštenju. Petru Stipetiću naši nisu oprostili da je bio gospodin, a ni pokojnom Čedi Bulatu, uvjeren sam, njegovi sve do smrti nisu zaboravili kako se osramotio kad je ustašama čestitao na pobjedi. Šta mu je, pobogu, to trebalo? Bruka, bre! I dandanas, dvadeset dvije godine kasnije, i srpske i hrvatske nacionaliste boli kad se sjete patetičnog raporta u ljeto 1995. na Baniji. On se ne uklapa u njihova stajališta o svijetu i čovjeku, u povijest kakvu oni žele, ta zgoda ne stane u njihove palanačke mozgove, među njihove skučene horizonte.” Tomić za Jutarnji
Čovjek koji veliča genocidne ubojice kao časne i poštene govori o skučenom palanačkom horizontu? O Bože ima li te? Čovjek koji čast i poštenje vidi u uglancanim čizmama i začešljanoj kosi, a ignorira tišinu i muk prazne zemlje koju ostaviše ubojice, kakav je to čovjek, kakav je to odgoj, kakvi su to ljudi? Kad su ubojice odlazili vukući za sobom i svoj narod (da opravdaju svoja nedjela apsolutnom voljom naroda, što je također poprilično nategnuto) nikoga nije bilo da im mahne, nikoga da im kaže ostanite, osim Stipetića i onih koji su došli izvana, nikoga jer su sve pobili, gdje je tu čast? Gdje je tu poštenje Tomiću? Kad su gazili svoj narod tenkovima, bježeći pred hrvatskom vojskom, pa sve pregažene kao i obično pripisali nama kao žrtve naše okrutnosti, onda se isto radi o časti i poštenju na njihov, tomićevski način.
“Grije nas uspomena kako su i pored niza krvavih zločina u prošlom ratu, bezbrojnih ustaša i četnika što su se međusobno divlje istrebljivali, tu bila i nekakva gospoda poput Petra Stipetića i Čede Bulata, oficiri i džentlmeni, vitezovi, samuraji, koji su nas sačuvali da sasvim ne poživinčimo i čestitali protivniku ako ih je taj u poštenoj borbi zasluženo pobijedio. Kakav bi to, naposljetku, pakao bio da nitko nije bolji od nas?” Tomić za Jutarnji
Četnicima-velikosrbima, jugoslavenima, orjuni, srbijanskim konjušarima i plaćenicima u Hrvatskoj i dalje smo svi mi ustaše, a jedini časni Stipetić i Bulat, pa hajde što veliča Stipetića, ali grobovi mrtve djece i svih civila na Baniji govore da se Tomić potpuno izgubio u ludilu mržnje prema svemu hrvatskome kad veliča kao oficira, džentlmena, viteza, časnog i poštenog čovjeka jednog od satrapa satrapije, tzv. SAO Krajine, Čedu Bulata. Oprosti mu Bože, ne zna što radi!
Satrapa pod čijim zapovjedništvom su pobijena ova djeca nazivati časnim i poštenim, samurajem i vitezom, oficirom i džentlmenom, može li niže i odvratnije od toga?
Nemojmo se zavaravati, Tomić nije samo neuk i neinteligentan, on je ekstremno zao, jer samo ekstremno zao čovjek može od ubojica djece raditi heroje i časne oficire, džentlmene, viteze… A i masno je plaćen da radi to što radi, 30 srebrnjaka njegova je plaća, naime za ovakve uratke od pamtivijeka je plaća 30 srebrnjaka i sve što ide uz taj ugovor.
Foto: Zapovjednik 21. korpusa Srpske vojske Krajine Čedo Bulat, 8. kolovoza 1995. godine kod Topuskog, potpisuje kapitulaciju generalu Petru Stipetiću.