Ništa mi nismo naučili, niti ne ćemo. Teniska ili neka druga Adria, nije važno, uvijek ćemo mirno gledati kako na nas, naivne i zaboravne, šalju loptice, za sada, baš smo kao ona nasmijana djeca koja su uživala u igri i zabavi sa zvijezdama. A ti pošiljatelji o moru nisu prestali sanjati, kad ne mogu imati sve što su bili poželjeli, onda utvrđuju male mostobrane i oaze u kojima se dobro osjećaju, na Brijunima, recimo…
Iz velikih kiša i blata naglo u vruće ljeto, u Zagrebu i u Sibiru više od trideset stupnjeva. Toplo u cijeloj Hrvatskoj, ima nešto i hladnokrvnih turista. Da nije bilo tenisa u Zadru, i više bi ih došlo, ovako se strašljivci uplašili jer ako covid hvata zvijezde, mogao bi i njih malene kupače. Sitni apolitični umovi ionako nisu razumjeli nakane velikih kombinatora koji su zamislili Adria Tour, zalijepili se, zaslijepili humanim karakterom festivala zamišljenim u Srbiji koja njeguje regionalne veze i odnose u športu, kulturi i još koječemu, kao sjećanje na budućnost. Je li tom Đokoviću ideja servirana, ne znam, vjerojatno jest. Pratio sam godinama njegove izjave i nisam nalazio otrovne strjelice prema Hrvatskoj niti velikosrpska podmetanja, pa je možda izašao na mrežu nagovorom onih kondicijskih trenera koji dolaze iz kabineta vučićevskih i dačićevskih. Tako je rođen Adria Tour. Adria? Adrijansko more, znači.
Na tom Adrijanskom iliti Jadranskom moru nalaze se Beograd, Sarajevo, Banjaluka i Zadar. Da, i Budva, koja je pametno otpala, ali je uz Zadar jedina primorska. Hrvatskom teniskom savezu ništa nije bilo čudno, imaju valjda na zidu i dalje kartu Jugoslavije. Reakcije iz svijeta bile su drukčije, ne iz razloga koje sam naveo, nago poradi pošasti, ignorirane u nedoba, grljenja, ljubljenja i tapšanja (no da, tapšanje odobreno, ha) zalijevanja u noćnim klubovima. Teniski se svijet sablaznio, a onda je covid 2O i sam uvidio da se tu njega reketira i podcjenjuje pa se na trenutak vratio, tek da se vidi tko je gazda i tko je trenutno broj jedan na svijetu. Rasrdile su ga i priče da je oslabio, da ne može skočiti ni pola metra.
Ništa mi nismo naučili, niti ne ćemo. Teniska ili neka druga Adria, nije važno, uvijek ćemo mirno gledati kako na nas, naivne i zaboravne, šalju loptice, za sada, baš smo kao ona nasmijana djeca koja su uživala u igri i zabavi sa zvijezdama. A ti pošiljatelji o moru nisu prestali sanjati, kad ne mogu imati sve što su bili poželjeli, onda utvrđuju male mostobrane i oaze u kojima se dobro osjećaju, na Brijunima, recimo, ili preko puta u Fažani gdje je – piše jedan list– Šerbedžijina svojta pokupovala lijep dio središta grada. List donosi pregršt uvjerljivih dokumenata i podataka o vezama i poslovima s ne samo srbijanskim podzemljem i nadzemljem – internacionala na djelu uključujući poslove s vjetrenjačama u regionu. Hrvatski donkihotski sindrom je besmrtan.
U sjeni opisanih događaja odvija se izborna kampanja, barem se tako naziva. Svrhu i cilj ima, sadržaja nema, strasti nema, života nema, prešetavaju se kandidati gdje ima ljudi, obično na tržnicama jer jesti se mora, prodavačice im odgovaraju preko volje, drže distancu. Televizijski snimatelji se dovijaju kako uhvatiti kandidata okruženog većim brojem ljudi od onih koji su s njim došli kao pratnja. Onda svi završe u nekoj kavani i se sami bace u samoizolaciju.
Tužno. Kako to narod ocjenjuje i procjenjuje, pa već i zna za koga će glasovati, ostaje tajnom poznatom samo psihoanalitičarima i anketarima koji dostavljaju podatke gospođi iz HRejtinga koja je čuvala prvu izbornu jedinicu kao asa u rukavu, a u njoj pobjeđuje Retard koalicija, Bog budi s nama. I zbirno ima ta debrecinka od koalicije nešto više od stranke “Sigurna Hrvatska” kako se nazvao novi HDZ.
U stvari, mrtva utrka, kaže anketa. Točno, ova je izborna utrka tako mrtva da mrtvija ne može biti, što su opazili i analitičari pa samo što ne vape za barem nekom ideološkom bravurom, s bilo koje strane. Nešto malo živosti unijela je stanovita gospođa ili gospođica lijeve provenijencije koja se tako zablokirala govoreći u mikrofon o kulturi, uspaničarila, veli, pa se cijela Hrvatska koja visi na mobitelima danima zabavljala. Ali nemojte se i vi smijati, poštovane čitateljice i čitatelji, ta će krajnje zbunjena osoba koja o kulturi očito ne može reći ni dvije spojene riječi vrlo brzo biti u nekom povjerenstvu, odboru, žiriju, možda postane i ministrica, meritorno će ocjenjivati neku knjigu, recimo moju, kazališni repertoar ili filmski projekt. No, to je već umjetnost, a umjetnost je samo manji, umjetnički takoreći dio kulture, a što je kultura, što je sve kultura i zašto je kultura sve što nije od prirode nego od čovjeka, duga je priča ali u biti jednostavna koliko i neprirodna.
Brljavci
Zabrljali brljavci, nakon što su dobro učinili vraćajući Dan državnosti na 30. svibnja, ali u isti mah nevjerojatnom bravurom poslali 25. lipnja u zaborav, što je svinjarija nad svinjarijama jer je riječ o hrvatskom Danu nezavisnosti koji treba biti najveći državni blagdan, kao što su slični u svim zemljama koje su se u dramatičnim okolnostima dovinule slobode. Bio sam toga dana u sabornici (ne kao zastupnik), sjećam se kako sam se osjećao, trnci me i danas prolaze.
Desetak dana prije izbora bio je 25. lipnja, u kampanjama nespomenut, nevažan kao i medijima, nije bilo zastava na krovovima. Zabrljale opet vlasti proglašujući ga spomendanom, drugorazrednim događajem kojemu ne treba posvetiti pozornost. Zabrljali brljavci, nakon što su dobro učinili vraćajući Dan državnosti na 30. svibnja, ali u isti mah nevjerojatnom bravurom poslali 25. lipnja u zaborav, što je svinjarija nad svinjarijama jer je riječ o hrvatskom Danu nezavisnosti koji treba biti najveći državni blagdan, kao što su slični u svim zemljama koje su se u dramatičnim okolnostima dovinule slobode. Bio sam toga dana u sabornici (ne kao zastupnik), sjećam se kako sam se osjećao, trnci me i danas prolaze.
Članak 1. Ustavne odluke glasio je (i glasi) “Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.” Pa ako to u državnom i narodnom smislu nije vrhunac u novijoj hrvatskoj povijesti, onda ne znam što bi taj trenutak, tu citiranu rečenicu nadmašilo. (A glede državnosti, vraćene na 30. svibnja, jest i to važno naravno, ali treba podsjetiti da Hrvatska de facto državnost nikada nije izgubila, pa čak ni u olovnim vremenima kada je bila zapisana na papiru, a zbilja bijaše drukčija. Da, nije ju izgubila, osim u onih nekoliko godina stare Jugoslavije, ali to ne računam. U stvarnosti, nije ju izgubila od 7. lipnja 879. i kneza Branimira, uz opasku da državnost datira, faktički, od vremena Trpimira ili još davnije, od Mislava. Ako je Trpimir, a jest, pisao da je knez po Božjoj milosti, značilo je to i znači da ni po čijoj zemaljskoj milosti nije vladar i da ničiju vrhovnu vlast ne priznaje. A pametni Branimir i njegov ninski i hrvatski biskup Teodozije, samo su, oportuno i dalekovidno zatražili i dobili blagoslov Rima, uostalom kao i franački kraljevi carevi, kao i moravski Svatopluk. I tako dalje. Malo sam preduboko otišao.) Elem, tražim i zahtijevam da brljavci koji su i opet jednom zabrljali vrate 25. lipnja kao Dan nezavisnosti i da tako ostane dovijeka.
Nisam dobro čuo, ne čujem dobro, ali mi se čini da je iz Ureda predsjednika poslano nešto kao izjava uz spomendan, u smislu da Hrvatska nikada nije bila jedinstvena kao tada, 25. lipnja. Je li? A zašto su onda Račan i račanovci bili protiv Ustavne odluke o samostalnosti? Usput, Milanović je učinio, napokon, hrabar državnički potez: uplovio je u bokokotorski zaljev na brodu Hrvatske mornarice i baš kada sam pomislio da ispravlja komunističke teritorijalne grijehe, mirno se iskrcao i porazgovarao s Đukanovićem o manje značajnim temama. Navodno je iz Boke trebao odletjeti na Putinov veliki predizborni vojni festival, ali mu se pokvario zrakoplov. Rekoše oni koji narod drže budalama. Očito je pritisak iz Europe i svijeta uopće bio prevelik, tako jak da to ni avion nije mogao podnijeti, pa se Milanović nije našao na tribini u društvu Putinovih vazala.
Dotle u svijetu
Aktualni američki pokret ukazuje se kao anarhistički i ateistički, te imaju pravo oni koji tvrde da su anarholjevičari iskoristili crnački gnjev. Na meti će se naći i Bogorodica, nema sumnje, ali i svi sveci i svetice Božji. Hrvatska će biti pošteđena. Ima sreću da je najpoznatiji kip Majke Božje, onaj iz Marije Bistrice – crn da crnji ne može biti. Što će se dogoditi s Međugorjem, za sada nije poznato, ionako je svetište poprilično pusto i mise se u svijetu prate preko “skajpa”.
Sjedinjene Američke Države slave Dan nezavisnosti 4. srpnja, dan prije izbora u Hrvatskoj. Nije ni njima lako, uz coronu imaju usporednu tamnoputu revoluciju koja ruši spomenike, i one koje treba i one koje ne treba rušiti, a vlasti djeluju bespomoćno. Najnoviji zahtjevi idu ni manje ni više nego prema Isusu iz Nazareta, koji doduše nije bio skandinavski bjeloput, ali je svaki vjernički narod prilagođavao njegov lik svojem podneblju, pa tako treba i ostati. U toj novoj dimenziji, aktualni američki pokret ukazuje se kao anarhistički i ateistički, te imaju pravo oni koji tvrde da su anarholjevičari iskoristili crnački gnjev. Na meti će se naći i Bogorodica, nema sumnje, ali i svi sveci i svetice Božji. Hrvatska će biti pošteđena. Ima sreću da je najpoznatiji kip Majke Božje, onaj iz Marije Bistrice – crn da crnji ne može biti. Što će se dogoditi s Međugorjem, za sada nije poznato, ionako je svetište poprilično pusto i mise se u svijetu prate preko “skajpa”.
No Međugorje je – zahvaljujući nepravednoj povijesti, s one strane granice između Hrvata i Hrvata. Kao i Neum, o kojemu sam u prošloj kolumni nešto pisao više-manje satirički i u svezi s Pelješkim mostom, kadli me napalo da predlažem napad na Bosnu – čitam na nekom razuzdanom portalu. Prije svega, dragi diletanti, Neum je u Hercegovini po sadašnjim uzusima, pa zašto bih napadao Bosnu. Drugo, spomenuo sam iz vica Putina, a vojujući portal odmah zaključio da aludiram na Krim i volim Putinove metode. Zašto ne na južnu Osetiju? Zvala me odmah jedna medijska kuća iz Bosne, a baš sam bio na nekoj intervenciji u Vinogradskoj, nisam mogao govoriti. Panika se širi. Glede navodne aluzije na Krim, mudraci ne znaju da sam osvjedočeni ljubitelj (cjelovite) Ukrajine. Tko od njih ima kod kuće ukrajinsku zastavu (uz hrvatsku, ako ju uopće imaju) molim vas, i to s potpisom Julije Timošenko u zahvalu za dramu koju sam napisao dok je bila u zatvoru, a drama prikazana ni više ni manje nego na čuvenom festivalu u Edinburghu.
Tako, vidite, stvari su dosta složene. No još se nešto pokazalo: originalno pišem kolumnu za HKV (objava svaki ponedjeljak u 20 sati), ali ju preuzimaju drugi portali, podkasti i nadkasti, što saznajem s odmakom, a ni kunu ne dobivam (uskoro ni euro, fuj) kao što već znate, radim za opće dobro jer sam na tu kaznu osuđen. Ali što se pokazuje? Da anarhocrveni i zadrti nad svim tim elektroničkim medijima imaju svakodnevni nadzor u obliku suvremenih elektroudbaša i za to dobro plaćenih, a nisu više ni potpuno nepismeni pa se uključuju kao anonimci s podmuklim staljinističkim komentarima. Izazivajući, navlačeći publiku, odvlačeći ju od prave teme kolumne.
A da sam posve slučajno načeo staru i bolnu temu Neuma, pokazalo se nekoliko dana poslije kada je zbog navodnog netransportiranja kroz Neum, BiH najavila protumjere. Kakve? Možete zamisliti.
Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije
Bagdasarovu je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga, o Dubrovniku poglavito u svezi s armenskim svecem zvanim u nas sv. Vlaho, te o čudesnoj zemlji Armeniji. Pripremio je novu knjigu i traži nakladnika u Hrvatskoj. Knjiga, s hrvatskim pleterom na koricama, ima naslov “Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije”. Dobar naslov, posve sam uvjeren da se iz Moskve bolje vidi nego iz Zagreba. Jeste li možda u izbornoj kampanji čuli da je netko spomenuo jezik? Hrvatski jezik?
S Moskvom ipak imam jednu vezu, ondje živi i radi veliki kroatist Artur Bagdasarov, prijatelj Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika koji pozorno prati suvremene jezikoslovne prijepore u Hrvatskoj, piše o njima na tragu divova hrvatskoga jezikoslovlja i nimalo mu se ne sviđa jezična “politika” Instituta za jezik i jezikoslovlje pod kapom autorski neostvarenog lingvista Jozića koji je uz medijsku pomoć i šutnju Akademije, preuzeo monopol nad pravopisnim i inim pitanjima. Bagdasarovu je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga, o Dubrovniku poglavito u svezi s armenskim svecem zvanim u nas sv. Vlaho, te o čudesnoj zemlji Armeniji (Bagdasarov je Armenac porijeklom i osjećajem).
Pripremio je novu knjigu i traži nakladnika u Hrvatskoj. Knjiga, s hrvatskim pleterom na koricama, ima naslov “Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije”. Dobar naslov, posve sam uvjeren da se iz Moskve bolje vidi nego iz Zagreba. Jeste li možda u izbornoj kampanji čuli da je netko spomenuo jezik? Hrvatski jezik? Ili da će donijeti zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku? A i o umjetnostima i kulturi uopće nisam čuo, osim od one zblokirane gospođe koju sam spomenuo, to jest ni od nje se nije ništa čulo jer se zablokirala. I nakon izbora imat ćemo opet “kulturu novu” i “postdramske komade”, tko god pobijedi, imat ćemo frakturu nakladništva, književnici će godinama čekati na novac od posudbe iz javnih knjižnica, samostalni umjetnici se dovijati kako da prežive. HTV je imala seriju emisija o varošima u dalmatinskim gradovima (Split, Sinj, Zadar…), a iz jedne sam epizode zapamtio neki lik koji se ne naziva samostalnim nego samohranim umjetnikom. Duhovito.
Potres iz 1980.
U nedavnom velikom potresu popadale su mi knjige s polica, među njima jedna koju sam dugo tražio zbog podatka o prvom latinskom, skraćenom, prijevodu Homera. I nije knjiga, nego časopis Latina et graeca u objavi Libera davnih godina. Vrlo dobar časopis. No sada vidim da je na pravim stranicama tiskan tekst o potresu 1980. a glasi upravo antički uzvišeno:” Umro je drug Tito. Sudbonosna lapidarnost i neizbježna istinitost ovih riječi nesmanjenim intenzitetom potmulo odzvanja u nama već tjednima kao pratilac najtužnijeg potresa u našoj historiji. Ipak, taj potres nije ostavio ruševine već samo ojačao golemu građevinu Titova svjetionika koja nam obasjava putove u budućnost…Za razliku od antičkih heroja koji su se na kraju svojih zemaljskih života gubili u izmaglicama mitova, Tito je najprisutnija stvarnost – njegovo je djelo čvrst i realan kamen temeljac naših egzistencija, naše Jugoslavije.” Citat završen. A uskoro zatim i Jugoslavija.