Boris Milošević “cvrkuće” o hrvatskim braniteljima, tepajući im da su “crnokošuljaši”. Oni koji imaju i malo dulje pamćenje, sjetit će se 18. studenog neke godine, velikog hita “Slobodane, šalji nam salate…” i crnih zastava s mrtvačkom glavom… Sad su naši dečki ispali “crnokošuljaši”, a oni su “bele lale”. No, sjetimo se godišnjice vraćanja “crnokošuljaša” iz srpskih koncentracijskih logora. Što je s optužnicama protiv generala Vasiljevića i Živanovića i države Srbije koja ih je ustrojila…? O tome ćemo pisati više kad jednog dana ova novo komponirana “pomirba” kihne…

Autor: Zvonimir Hodak

Hrvatska je na dostojanstven način obilježila 28. godišnjicu razmjene 714 branitelja i civila u Nemetinu. Onima koji su prošli torture tijekom 1991. i 1992. g. u srpskim logorima, HTV je tri minute prije kraja vijesti posvetio desetak sekundi. Identična je priča i u tiskanim medijima.

Sve je sličilo na “običan dan u uredu”. Ni Zokin naturalizam ne bi mogao plastičnije opisati što su sve naši branitelji prošli u tom “devetom  krugu” pakla… “Svakodnevno batinanje, ponižavanje, čišćenje WC-a jezikom…”. Vukovar je bio agresorski realizam, a u Sremskoj Mitrovici, Bučju, Borovu selu, Okučanima, Staroj Gradišci, Glini, Kninu, Dalju, Dardi, Belom Manastiru, Staićevu itd. na sceni je bio naturalizam koji pokazuje prirodu i čovjeka u najvulgarnijim i najtamnijim stadijima… I zato sam bio dirnut toplom i ljudskom porukom srpske premijerke koja je poručila: “Želimo pomirenje, Hrvati, ne tražimo od vas da se ispričate…” Vauuu!

Napokon! Nakon podzemlja, tj. Hada, iz kojeg se ne može pobjeći, sada napokon stiže srpsko “pomirenje” tako da oni mogu mirno i čiste savjesti u pakao… Super je što se mi njima ne moramo ispričati za Vukovar, Ovčaru, Škabrnju, Dalj, Borovo Selo, Lovinac, Skelu kod Gline, za Graboštane, Stublje, Majur, Četkovce, Petrinju, Vaganac, Baćin, Saborski, Sertić Poljanu, Lipovaču, Nadinu, Dabru, Vrhovine, Voćin, Hum kod Slatine…i da ne nabrajam druge pokolje uz njihovu lirsku budnicu: “Oj, Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate… oooj.”. O Dubrovniku, Zadru, Gospiću, “zvončićima” po Zagrebu i drugim velikim gradovima ne moramo brinuti. Za sve što su Hrvati u njima proživjeli u doba rata već smo odavno oslobođeni isprike, što samo govori o širokoj “slavenskoj duši” nas Hrvateka.

Ma tko ne bi prihvatio ovako iskrenu i raskošnu ponudu srpske premijerke? Tako je, nakon posjeta Miloševića Kninu, odjednom “na ovim prostorima” počela “sedma neprijateljska pomirba”. Naravno, ima i onih koji ne shvaćaju sve nijanse naše rafinirane diplomacije pa dižu tlak “pomirbenim specijalcima” kao što su Roby Bajruši, Goran Gerovac, Branimir Pofuk i krapinsko-zagorski župan Željko Kolar (budući  SDP-ov predsjednik – malo sutra!). Kolar misli da njemu ne trebaju isprike ni mirenja. U Zagorju “tak’ i tak’ ni bilo rata jer pri njima ni bilo ni Srba ni Hrvata”. Kolar je inače privatno povjesničar, tipa Klasića, Jakovine, Markovine… pa nas mudro podučava: “Tito je najzaslužniji za stvaranje Hrvatske i on ju je omogućio. Bio je veliki čovjek”. Gdo zna kaj si je Želkec sve spil?

Zagorski znanstvenici su nedavno utvrdili kako je popiti čašu vina dnevno ne samo jako zdravo nego i jako malo! 

Uglavnom sve je krenulo s “druge strane”.  Nema više grubih glagola. Od sada je rječnik uglađen i sladak k’o med i mlijeko. Boris Milošević “cvrkuće” o hrvatskim braniteljima, tepajući im da su “crnokošuljaši”. Oni koji imaju i malo dulje pamćenje, sjetit će se 18. studenog neke godine, velikog hita “Slobodane, šalji nam salate…” i crnih zastava s mrtvačkom glavom… Sad su naši dečki ispali “crnokošuljaši”, a oni su “bele lale”. No, sjetimo se godišnjice vraćanja “crnokošuljaša” iz srpskih koncentracijskih logora. Što je s optužnicama protiv generala Vasiljevića i Živanovića i države Srbije koja ih je ustrojila…? O tome ćemo pisati više kad jednog dana ova novo komponirana “pomirba” kihne…

Kaže moj prijatelj Ufo: “Spolna ravnopravnost ti je kad je otac pijan k’o majka..”

Važno je da se ispričamo onima koji nam neće oprostiti


Novak Đoković je Srbin iako mu je  otac Crnogorac, a majka Hrvatica. Ivo Andrić je srpski pisac, a otac i majka su mu bili Hrvati. Dakle, nacionalnost možeš danas izabrati k’o ženskinje haljinu na internetu. Važno je samo da smo ljudi i da se pomirimo i ispričamo onima koji nam neće oprostiti što smo ih se “riješili” za četiri maturalna dana. U odnosu na Kamalu Harris, koja se osjeća “Afroamerikankom”, Marcel Holjevac se pita: “Gdje je tu Afrika?”. Odgovor se javlja sam od sebe. U Hrvatskoj! Ne do kraja još danas, ali za deset, dvadeset godina..

Kako pronaći “sveti Gral” tj. izlaz iz Hrvatske? Trenutno je najfrekventniji izlaz onaj na aerodromima za Irsku. Moj klijent Branimir Bunjac je jedan od onih koji je već “zbrisao” i time je zadovoljan. Branimir je dr. sc. pa se osjeća kao da je u Hrvatskoj. Drago mi je zbog Branimira, ali čitam neki dan da se u Lijepu našu lani doselilo samo iz BiH 12.040 ljudi, većinom Srba i Bošnjaka. E, pa dobro nam došli! Mi u Irsku, a oni u Hrvatsku… Evo nama novo smišljeni produktivan način naših političara za rješavanje očajne demografske slike bez potrebe da se naše “drugarice” muče rađati, a država sve to financijski podupirati. Rješavamo bezbolno demografiju. Samo što je “naših” prema Irskoj otišlo oko 44,3% u dobi od 20 do 39 godina. Što mislite, kako će izgledati izbori u RH, recimo, za dvadeset godina? Ja znam, a znate li vi?

Moderna su vremena. Još je Kolarov Tito znao “duhovito” kazati: “Ja sam nekakav Hrvat..”. Tako i danas, recimo, Kamala Harris se osjeća Afroamerikankom iako su joj roditelji, majka Indijka, a otac Jamajčanin. Kamala je inače Bidenova potpredsjednica. Naravno, ako bude izabran za novog predsjednika SAD-a. Novak Đoković je Srbin iako mu je  otac Crnogorac, a majka Hrvatica. Ivo Andrić je srpski pisac, a otac i majka su mu bili Hrvati. Dakle, nacionalnost možeš danas izabrati k’o ženskinje haljinu na internetu. Važno je samo da smo ljudi i da se pomirimo i ispričamo onima koji nam neće oprostiti što smo ih se “riješili” za četiri maturalna dana. U odnosu na Kamalu Harris, koja se osjeća “Afroamerikankom”, Marcel Holjevac se pita: “Gdje je tu Afrika?”. Odgovor se javlja sam od sebe. U Hrvatskoj! Ne do kraja još danas, ali za deset, dvadeset godina…

Ako želite napraviti distancu ne treba vam korona. Posudite novac. Djeluje čudesno…

Bitka za Filozofski fakultet u Zagrebu je unaprijed izgubljena


Na nekim katedrama još i danas su ponosni na vojvodu Voju Šešelja kao člana Hrvatskog filozofskog društva (od 1983-1992.g.). Sve me to dovodi do zgodnog zaključka: dok su šešeljevci krajem 1991.g. klali po Vukovaru i Ovčari, četnički vojvoda Voja je bio uvaženi član Hrvatskog filozofskog društva, pupčanom vrpcom spojenog s Filozofskim faksom u Zagrebu. Stoga, naprijed drugovi! Ili ćete pobjednici biti vi ili korona… Možda se pojave i neke nove solucije. Čovjeku dođe da se od sreće jednostavno napije.

Boras protiv Vesne Vlahović-Štetić iliti bitka za “faks koji je prespavao Domovinski rat”, tj. za Filozofski fakultet u Zagrebu. Bitka je trenutno je u stanju mirovanja jer su godišnji odmori. Dekanica protiv rektora. Strane su izabrane. Ljevičari, Jutarnji, Index, Obzor… šmrcaju nad tragičnom sudbinom jadne dekanice. Šteta za Štetićku. “Non pasaran” čvrsti su studenti zajedno s “progresivnim društvenim” snagama. Pravomoćne sudske presude ne priznaju. Nisu oni Pravni fakultet. Osim toga, ni drug Tito nije priznao presude u razvikanom “bombaškom procesu” u staroj Jugi kad je navodno izjavio: “Priznajem samo sud svoje partije…”. Iznenađenje je što se na Borasovu stranu “blago” priklonio Večernjak. Stidljivo i oprezno na osmoj strani, objavljen je neki dan člančić potpisan sa “h”, a donosi stav Sveučilišnog sindikata pod naslovom: “Mnogi su na Filozofskom fakultetu bili izloženi zlostavljanju”.

Što si ti sindikalisti sve dozvoljavaju? Članak je napisao “obavještajac” potpisan sa “h”. Kaže da je “sudski utvrđen mobing nad prof. Antom Čovićem samo je vrh sante leda u moru bezakonja, progona i zlostavljanja jer su, osim njega, tome bili izloženi i mnogobrojni drugi djelatnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu”. Molim, sve to tvrdi Hrvatski sveučilišni sindikat. Kako su 28. kolovoza u medijima priopćili, smijenjena dekanica Vlahović-Štetić mobingirala je čak i povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika FF-a nakon što ju je upozorio zbog uznemiravanja prof. Čovića. Povjerenik prof. Boris Olujić je 30. listopada 2018.g. izdao upozorenje dekanici Vlahović-Štetić zbog uznemiravanja prof. Čovića sa zahtjevom da “s uznemiravanjem žurno prestane tako da obustavi postupak oduzimanja zvanja(…)”. Dekanica je, navodi rečeni Sindikat, na upozorenje odgovorila 5. studenog 2018. g. odlukom o smjeni povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika. Sve su to vrhunski farizeji. Dok je Isus bio u Judeji održao je svoj poznati govor o farizejima. Sad je više nego jasno od kuda naviru razni Klasići, Jakovine, Markovine… kao i bezrezervna podrška Slavice Lukić.

Prof. Čoviću je smijenjena dekanica pokušala oduzeti zvanje, a kad ju je povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika upozorio da je to mobing, ona, kao svaka fina i senzibilna demokratkinja, s pendrekom je u ruci smijenila povjerenika, a pravomoćnu sudsku presudu ne priznaje jer kako bi ona mogla nekoga mobingirati. Tako naši jugo-nostalgičari stvaraju po Hrvatskoj na izgled legalna žarišta, džepove otpora… Sad me više ne čudi kako su mogli razni Klasići, Jakovine i Markovine sve partizanske zločine, u kojima je bez suda i presuda pobijeno više od pola milijuna ljudi, proglasiti pravednom odmazdom pobjednika protiv zločina pobijeđenih. Naravno, ta farizejska logika ne vrijedi, recimo, za Grubore i mjesta na kojima su stradali srpski civili. U ovoj današnjoj Hrvatskoj prepunoj raznih Vesna Štetić, Vesna Pusić, Katarina Peović, Rada, Anki Mrak kao i raznih drugih pripadnika Šeste ličke na društvenim fakultetima, bitka za Filozofski fakultet u Zagrebu je unaprijed izgubljena. Taj je faks, naime, izgubljen još u vrijeme Zvonarevića, Kangrge, Gaje Petrovića… koji su već tada ”ugradili” svoj jugo-komunistički kod tako da su na nekim katedrama još i danas ponosni na vojvodu Voju Šešelja kao člana Hrvatskog filozofskog društva (od 1983-1992.g.). Sve me to dovodi do zgodnog zaključka: dok su šešeljevci krajem 1991.g. klali po Vukovaru i Ovčari, četnički vojvoda Voja je bio uvaženi član Hrvatskog filozofskog društva, pupčanom vrpcom spojenog s Filozofskim faksom u Zagrebu. Stoga, naprijed drugovi! Ili ćete pobjednici biti vi ili korona… Možda se pojave i neke nove solucije. Čovjeku dođe da se od sreće jednostavno napije.

Moj “omiljeni” novinar Robert Bajruši ne može naći izlaz iz svog “labirinta politike”. On je tvrdi vjernik. Vjeruje da je “vrijeme da episkopi i biskupi pridonesu pomirbi”. Stvarno, za psihijatriju. Prvi čovjek Crkve koja je unisono podržavala agresiju na Hrvatsku, blagoslivljala tenkove  koji su krenuli u razaranje Vukovara, sada šalje poruku da je sve bio “planirani genocid”, dočim mudri Roby predlaže baš njemu da zajedno s biskupima pridonese pomirenju.

“Gdje je deda?” pita sin oca. ”Na aparatima je” odgovara otac. “A, joj! Što mu je?” pita sin. “Ništa. Kocka se!”

Javljaju mi iz ureda da je došlo pismo iz banke. Piše “Posljednja opomena”. Napokon će me od sada ostaviti na miru! Podsjetilo me to na neka druga pisma i druge poruke koje Srpska pravoslavna crkva šalje onima preko Drine, odnosno nama. Već sam pisao i citirao  patrijarha Irineja kad je izjavio kako je “Oluja planiran genocid Hrvatske…” Ali moj “omiljeni” novinar Robert Bajruši ne može naći izlaz iz svog “labirinta politike”. On je tvrdi vjernik.

Vjeruje da je “vrijeme da episkopi i biskupi pridonesu pomirbi”. Stvarno, za psihijatriju. Prvi čovjek Crkve koja je unisono podržavala agresiju na Hrvatsku, blagoslivljala tenkove  koji su krenuli u razaranje Vukovara, sada šalje poruku da je sve bio “planirani genocid”, dočim mudri Roby predlaže baš njemu da zajedno s biskupima pridonese pomirenju. Naravno, s tim idiličnim pomirenjem slažu se i svi pisani mediji kao Jutarnji, Večernji, Slobodna, sve televizije, koalicije, svi ministri, zastupnici, Pupavci, Miloševići, Peovićke, svi profesori povijesti sa svih Filozofskih fakseva u Lepoj njihovoj, svi manjinci od Radina, Kajtaza… do Beljaka (ovaj po broju osvojenih glasova na izborima). Gotovo svi, osim branitelja. Ne branitelja iz “Generalskog zbora” nego branitelja koji su “urlikali” ZDS, ginuli u HOS-ovoj odori, oni koji su ostali bez ruku i nogu, a proglašeni su od strane Robyja “šatorašima”, oni koji umiru ogorčeni iz dana u dan od obilja “sreće i privilegija”…

Kažu: “Neka nam Irinej, Vučić, Vulin… pošalju jednog korona-dana pismo, pa makar i na ćirilici, s naslovom ‘Poslednja opomena’ i neka nas nakon toga više ne gnjave s pomirenjima za koja i tako znamo da će ih prije ili kasnije prekršiti”. ‘Ajd’ u kolo Rado, doš’o cirkus Kolorado!

I na kraju jedna narodna uputa koju sam našao na fejsu: “Od-je-bi je izraz samoiscjeljenja i mira. Zamjenjuje tablete, vrijeme i novce. Donosi ispunjenje i radost. Odnosi svakakve bezobrazne spodobe koje cicaju tuđu pamet, strpljenje, živce i pristojnost”. Ova narodna uputa je pola zdravlja, a druga polovina glasi “u troskoku”.  Nažalost, nema imena autora, ali nadam se da mi neće zamjeriti.

Još je pametni Winston Churchill rekao: “Uvijek oprostite svojim neprijateljima. Ništa ih ne živcira više od toga!”. Ja bih dodao: najprije ih preplašite, a onda im oprostite. Ali ovi naši se ne daju preplašiti.

Dr. Herman Vukušić se na fejsu pomalo čudi: “Nekako imam osjećaj da je prvo cjepivo za Covid 19 ‘štetno’ samo zato što je rusko”. Zainteresirani traže garanciju da kod cijepljenja neće biti čipirani i da im se jamči da nakon cijepljenja neće postati rusofili. Ja više vjerujem cjepivu koje financira Bill Gates. Naš Bill već dugo vjeruje da nas je na ovoj kugli, iliti ravnoj ploči, debelo previše. Kad njegovo cjepivo prođe tzv. “treću fazu” on će njime ubiti odmah dvije povijesne muhe. Zaradit će stotine milijardi nečega, a broj čangrizavih starkelja kao što sam ja će se u najmanju ruku prepoloviti. Zato jedva čekam američko cjepivo. Bar ću znati od čega sam riknuo. Bit će to neki čudan i nedefinirani osjećaj kao u onom starom vicu kad ti punica u tvom potpuno novom autu odleti u provaliju… Jesi se riješio punice, ali je i auto bio potpuno nov…

Tako se valjda osjeća i Zagorec kad se hvali u birtiji sa svojim kćerima. Je’na je doktorica. Dela kak pes. Loša zarada, stalno dolazi doma po jajca i krumpira. Druga je slikarica, nekaj crta. Dela kak pes, prodala je i biciklina da preživi. Treća je eskort dama. Ne znam kaj to točno je, ali tolko posla ma da joj i moja žena pomaže za saki vikend!

Komentari