Polovinom 2020., kad su Hrvatima nametnuta ograničenja uključujući i obavezni razmak, hrvatske vlasti su išle na ruku Novaku Đokoviću kada je organizirano tenisko natjecanje “Adria Tour” i dok se još nije jasno znalo kakve posljedice izaziva corona, protiv svih postojećih pravila nagurali su hrvatsku djecu da ga zagrle i s njim poziraju za kamere, a predsjednik vlade Plenković je Đokovića pred kamerama gladio po ramenu, što je hrvatska tzv. desnica osudila i još i danas mu to spočitava, a istovremeno očekuju od australskog šefa vlade da prema Đokoviću postupi na isti način.
Kao što je svima koji čitaju ovaj portal poznato, Projekt Velebit nije gubio vrijeme na temu COVID pandemije, jer se u većini radi o zacimentiranim stavovima za i protiv, pa bi bilo kakvo pametovanje na tu temu dolijevalo ulje na vatru postojećih temperamnetnih sukoba u Hrvatskoj. Osobno sam uvijek bio na stanovištu da ono što se događa u cijelom svijetu pa i Hrvatskoj predstavlja globalni a ne specifičan hrvatski problem i koncentrirao se na brigu oko onoga što se događa u Hrvatskoj, a ne događa se nigdje drugdje u svijetu.
Međutim, ovog časa, par kilometara udaljen od mene u pograničnom pritvoru se nalazi Novak Đoković o kojemu bruji sav srpski i hrvatski tisak s jedne strane i australski s druge, i najradije bi ignorirao cijelu ovu situaciju da se nisam našao pod unakrsnom vatrom, s jedne strane od mojih australskih prijatelja i poznanika među kojima sam javno promovirao Hrvatsku kad god mi se pružila prilika i s druge strane mojih hrvatskih prijatelja kojima sam najčešće Australiju predstavljao u pozitivnom svjetlu.
Izjava Scotta Morrisona
Ali najprije najnovije u ovoj aferi, pa pretpostavljam da će najvjerodostojnije biti ako prevedem izjavu Prime Ministra Australije Scotta Morrisona od pred dvadesetak minuta: “Odnoseći se na gospodina Đokovića, pravila su pravila i ne postoje specifični slučajevi. To je vladina odluka o snažnoj zaštiti granica i specifično u odnosu na zaštitu od zaraze. Ja se želim zahvaliti službenicima australskih pograničnih snaga jer rade svoj posao, primjenjujući odluke vlade.
Ulazak u Australiju zahtijeva dva cijepljenja ili zdravstveno izuzeće. Ja sam obaviješten da takvo valjano izuzeće nije postojalo, što je rezultiralo da je on postao predmet takvog postupka kao i svatko drugi.
Ljudi cijelo vrijeme stižu zrakoplovima i vraćeni su natrag. Ovo nije nikakava neregularna odluka. Ljudi dolaze i vraća ih se natrag, čak i kad imaju važeću ulaznu vizu, jer pored vize moraju biti dva puta cijepljeni, jer to je pravilo za ulazak u zemlju, a to se provjerava pri dolasku na granicu. Ako niste dva puta cijepljeni i ako niste australski državljanin, onda jednostavno ne možete biti prihvaćeni. I mnoge druge države diljem svijeta imaju takva pravila. Na onima koji stignu u Australiju je odgovornost imati dokaz zašto se ne moraju cijepiti. On sinoć na uzletištu nije bio u stanju pokazati taj dokaz i radi toga se dogodilo to što se dogodilo.”
Ova situacija je već na samom početku prerasla pitanje donosi li država ispravne ili neispravne odluke u odnosu na zarazu i prevorila se u pitanje hoće li se zakon, kakav god bio, primjenjivati na sve jednako, uključujući i hrvatske igrače koji ovdje već nastupaju i kao što vidimo u slučaju Ane Konjuh, odnose pobjede na turnirima koji prethode onom glavnom Australian Open, ili će se u slučaju Novaka Đokovića zažmiriti na jedno oko, odnosno u ovom slučaju na oba.
Ne ulazim u pitanje iskrenosti i savjesti Scotta Morrisona, koji je inače aktivni pripadnik kršćanske vjerske sekte “Hillsong Church”, ali znam da će, popusti li u slučaju Đokovića, izgubiti iduće izbore, gdje će će protiv njega glasati i oni koji su za i oni koji su protiv cijepljenja. To znam ja ali vrlo dobro zna i on.
Pod unakrsnom vatrom
Ali da se vratim na temu: Nakon što sam prešutio nekoliko pitanja mojih australskih prijatelja, kada mi je stiglo istovjetno pitanje jednog iz mog užeg kruga prominentnih australskih znanstvenika, odlučio sam toj skupini odgovoriti jednim emailom svima zajedno. Naime, svi me pitaju “Hoće li australski Hrvati koji Australian Open posjećuju u velikim brojevima, izbukati Novaka Đokovića?”
Prijevod tog emaila donosim u cijelosti: “U pitanju necijepljenog Đokovića i njegova sudjelovanja na teniskom turniru, suprotno pravilima koja je Australija nametnula Australcima, primio sam broj upita mojih australskih prijatelja ‘Hoće li australski Srbi a napose Hrvati, izbukati Đokovića kad se pojavi na stadionu?’ Moja razmišljanja na ovu temu sežu dublje od COVID pandemije i volio bi čuti vaša mišljenja o tome, jer sam se našao pod unakrsnom vatrom iz dvije države.
U Srbiji je Novak Đoković nacionalni heroj i sada će biti još veći, jer je pravo ili krivo, ostao dosljedan svojim principima, i prisilio jednu veliku državu za šaku dolara odustati od svojih principa, jer na koncu konca, ovdje se radi o novcu. Većina Srba su tako i tako anti-vaxxeri, ali u tom djelu svijeta nacionalni ponos se vrednuje više nego li nacional no zdravlje. Čak i oni koji podržavaju cijepljenje pohvaliti će ga jer je ostao dosljedan svom uvjerenju.
Hrvati, pa i oni koji mrze i Đokovića i sve što je srpsko, već mi šalju sarkastične poruke o Australiji, jer ju ja često spomenem kao primjer drugima. Čak i oni će ovo australsko popuštanje vidjeti kao Đokovićevu pobjedu u smislu Davida protiv Golijata i pobjedu Srbije nad Australijom. Oni bi ga radije izbukali ako bi se cijepio protiv svojih principa.
Čovjek može provesti mnoge godinu u jednoj drugačijoj civilizaciji, ali one fundamentalne razlike bazirane na mentalitetu umiru zadnje. Nakon što sam proveo skoro 50 godina u Australiji, pred nekoliko godina sam radi na kući jedne očito bogate obitelji, u kojoj je radilo nekoliko kućnih pomoćnica. Imali su dvoje male djece i svako jutro je majka djece u šetnju vodila njihova dva psa, a u isto vrjeme djecu je u šetnju vodila kućna pomoćnica. Nakon što sam istom prizoru svjedočio nekoliko dana, nisam se mogao oduprijeti izazovu i pitao sam majku o razlozima takve prakse. Najprijeme je upitala odakle potječem a onda izjavila: ‘Mi smo dvije različite civilizacije koje jedna drugu ne može razumjeti’. Ona zasigurno nije tipična australska majka, i važniju ulogu su vjerojatno odigrale naše klasne razlike, ali ja sam taj događaj ipak zapamtio.
Nećete vjerovati da sam ja desetak godina brinuo za svoje roditelje i nisam mogao raditi, ali nikad nisam tražio državnu pomoć na koju sam imao pravo. Tek kad mi je ušteđevina spala na dno i kad mi je država sama ponudila pomoć, ja sam ju prihvatio. Tražiti pomoć nameće mi osjećaj prosjaka, a tražiti ju dok imam vlastitih sredstava, osjećaj nepoštenja. To dolazi u sukob s logikom, ali kad u tebe nešto ugrade od djetinjstva, pojam kao “common sense” (zdrava logika) postaje vrlo gumen.
Na isti način, znajući odnose Srba i Hrvata, posebno nakon rata ’91-’95. većina mojih australskih prijatelja će će biti iznenađena reakcijama mojih prijatelja iz Hrvatske na Đokovićevo sudjelovanje na Australian Open. Oni će Đokoviću bukati iz drugih razloga, ali ne iz ovoga”.
“Srpska posla”
Ipak, meni ni ovo gorificiranje Đokovića s hrvatske desnice ne ide u glavu. Polovinom 2020., kad su Hrvatima nametnuta ograničenja uključujući i obavezni razmak, hrvatske vlasti su išle na ruku Novaku Đokoviću kada je organizirano tenisko natjecanje “Adria Tour” i dok se još nije jasno znalo kakve posljedice izaziva corona, protiv svih postojećih pravila nagurali su hrvatsku djecu da ga zagrle i s njim poziraju za kamere, a predsjednik vlade Plenković je Đokovića pred kamerama gladio po ramenu, što je hrvatska tzv. desnica osudila i još i danas mu to spočitava, a istovremeno očekuju od australskog šefa države da prema Đokoviću postupi na isti način.
Srbija radi ono što Srbija uvijek radi. Najprije dolazi podrška Đokoviću a onda Srbija počne nabrajati sve “zasluge i žrtve koje su u dva rata podnijeli ginući za interese nezahvalnog Zapada”. Kad to ne uspije onda će doći pozivi Kini i Rusiji da bombardiraju Australiju. Pred nekoliko sati pred zgradu u kojoj je zatočen Đoković poslana su dvojica, jedan sa Srpskom zastavom a drugi s harmonikom, s tužnim izrazom lica uz pjesmu “Tamo daleko”. Ako žalidbeni apeli ne uspiju, onda će harmonikaš promijeniti pjesmu i zapjevati “Marš na Drinu”. Mi te rituale dobro poznajemo. Zovu se srpska posla.
Ali kakva su to hrvatska posla? Hoćemo li sada osuditi sve hrvatske tenisače koji su prihvatili pravila i došli igrati tenis u Melbourne, jer ako je Đoka radi svog nastupa naš heroj, onda oni moraju biti ništarije kojih se trebamo odreći.
Dodatna napomena: Australske vlasti su u međuvremenu Đokovića smjestile u jedan hotel u Carltonu (dio Melbournea) gdje će uz policijsku prisutnost moći ostati do ponedjeljka, dok sud ne razmotri žalbu njegovih advokata.