Ako mu je matična država Srbija, što mu je onda Hrvatska (video)

Je li Pupovac instrument vlasti u Zagrebu ili u Beogradu, ili je zajednički ili je odvojeni?

0
3301

Hrvatska im je i kuća i kućište i rodilište
i obdanište i izletište i igralište, a u isto
vrijeme Srbija matična država.
Pupovcu je Hrvatska igralište za opasne igre.


Za većinu Srba u Hrvatskoj je nemoguće odrediti preko kojega pretka, iz koje godine i iz kojega mjesta u Srbiji vuku svoje porijeklo. Odnosi se ovo na sekciju srpske manjine oko Pupovca i SNV-a, čija je cjelokupna poznata prošlost i obiteljska memorija utemeljena u Hrvatskoj, a osjećaju se Srbima i Srbiju a ne Hrvatsku smatraju svojom matičnom zemljom, dakle državom, na isti način na koji se u tzv. Republici Srpskoj, Srbiju gleda kao matičnu zemlju. Oni nisu gosti, kako je to Pupovac demonstrativno naglasio u Hrvatskome saboru, ni turisti, ni prolaznici, ni posjetioci, ni doseljenici, ni izbjeglice, ni gostujući radnici. Istovremeno oni Hrvatsku kao svoju matičnu državu odbacuju i svake se hrvatske pripadnosti, nacionalne i političke, odriču.

Dinko Dedić

Milorad Pupovac je u glavnom iskren po pitanjima svoga identiteta, svoga opredjeljenja i svoga svjetonazora. On jasno i javno kaže da mu je Srbija matična država, dakle ne samo država njegova porijekla i naslijeđa, odnosno ne samo država njegova emocionalnog identiteta, nego država njegovog cjelokupnog identiteta, njegova matična država, na njemačkom “Fatherland”, na engleskom “home-country”, po čemu sve druge države predstavljaju “away from home countries”, ili na hrvatskom “tuđe države”.

Na srpskom jeziku matičnu državu se naziva otadžbina, ali Pupovcu je Srbija više nego otadžbina, jer bi po korijenu imena, otadžbina označava zemlju svoga oca, zemlju svoga porijekla. Očevi velike većine tih koji u Hrvatskoj Srbiju gledaju kao matičnu domovinu, rođeni su u Hrvatskoj, vjerojatno i djedovi i pradjedovi i tko zna koliko generacija u natrag.

Za većinu Srba u Hrvatskoj je nemoguće odrediti preko kojega pretka, iz koje godine i iz kojega mjesta u Srbiji vuku svoje porijeklo. Odnosi se ovo na sekciju srpske manjine oko Pupovca i SNV-a, čija je cjelokupna poznata prošlost i obiteljska memorija utemeljena u Hrvatskoj, a osjećaju se Srbima i Srbiju a ne Hrvatsku smatraju svojom matičnom zemljom, dakle državom, na isti način na koji se u tzv. Republici Srpskoj, Srbiju gleda kao matičnu zemlju.

Oni nisu gosti, kako je to Pupovac demonstrativno naglasio u Hrvatskome saboru, ni turisti, ni prolaznici, ni posjetioci, ni doseljenici, ni izbjeglice, ni gostujući radnici. Istovremeno oni Hrvatsku kao svoju matičnu državu odbacuju i svake se hrvatske pripadnosti, nacionalne i političke, odriču. Pojam manjine  ih formalno i zakonski određuje kao manjinsku izdvojenu skupinu sa svojim specifičnim etničkim i kulturološkim identitetom, ali ne govori ništa o tome što im predstavlja samostalna hrvatska država danas. Jedini racionalni zaključak o tome kako oni vide Hrvatsku, pogotovo nakon nasilnog proglašenja srpske države i prihvaćanja te države na onim dijelovima Hrvatske na kojima ih većina živi, navodi na zaključak da je za njih Hrvatska otuđeni dio Srbije. Oni se osjećaju svoji na svome i to bi trebalo tako i biti, ali ne bi smjelo biti da se osjećaju Srbi na srpskome sa Srbijom za matičnu državu. U toj nakaradnoj poziciji, hrvatskoj većini danas preostaje gledati ih kao ostatke neuspjelih pokušaja okupacije koja je u Domovinskom ratu doživjela svoj konačni poraz. To je pozicija u koju srpsku manjinu u Hrvatskoj stavlja Milorad Pupovac, a ta pozicija mora biti vrlo nelagodna i neugodna. Hrvatska im je i kuća i kućište i rodilište i obdanište i izletište i igralište, a u isto vrijeme Srbija matična država.

Tzv. Republika Srpska Krajina (RSK) je bila posljednji pokušaj vojnim putem uspostaviti srpsku državu na velikom djelu hrvatskoga teritorija. Ta je država isto tako vojnim putem u oružanoj akciji Oluja poražena a Hrvatska priznata kao samostalna država u minmalnim avnojevskim granicama.

Stanovništvo srpskog porijekla je iz toga rata izašlo sukladno svojim uvjerenjima o tome je li Hrvatska ili je Srbija njihova matična država, pa su jedni od 1991. zajedno s ostalim hrvatskim življem postali izbjeglice iz RSK i desetak tisuća njih vojno sposobnih se poput Peđe Mišića, priključilo obrani svoje matične države, a drugi koji su Srbiju, odnosno RSK smatrali svojom matičnom državom, nakon poraza su u velikom broju napustili Hrvatsku, dijelom jer nisu mogli smisliti da žive u državi koju ne podnose, dijelom jer su počinili zločine za koje bi u Hrvatskoj morali odgovarati, a nisu znali da će Hrvatska donijeti Zakon o aboliciji i svima im sve oprostiti, a dijelom jer su ih njihove krajinske vlasti uvjerile da će ih “ustaški zločinci” sve poklati, pa su im, i sami tako vjerujući ili htijući tako vjerovati, pripremili plan bijega iz Hrvatske i proveli ga uoči vojne operacije Oluja kojom je kompletan teritorij zapadnog dijela tzv. RSK 1995. pripojen Hrvatskoj, a istočni 3 godine kasnije, mirnom integracijom i mnogim kompromisima i dugoročnim posjedicama, jednu od kojih danas predstavlja i lik Milorada Pupovca.

Tko je otišao, tko je ostao i tko se vratio


Oni Srbi koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu i postali ako ne etnički a ono makar politički Hrvati, uključujući branitelje i one koji su na bilo koji način pripomogli hrvatskom osamostaljenju, većim dijelom su se integrirali u mainstream hrvatsko društvo koje općenito ne diferencira svoj narod po porijeklu, ali ga diferencira po uvjerenju.

Sve one koji su ostali u Hrvatskoj a kojima su se nakon abolicije priključio i broj povratnika, smatra se srpskom nacionalnom manjinom.

Oni koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu i postali, ako ne etnički a ono makar politički Hrvati, uključujući branitelje i one koji su na bilo koji način pripomogli hrvatskom osamostaljenju, većim dijelom su se integrirali u mainstream hrvatsko društvo koje općenito ne diferencira svoj narod po porijeklu, ali ga diferencira po uvjerenju, u koje spada i to uvjerenje Milorada Pupovca da mu je Srbija matična država, što onda ostavlja vrlo uzak prostor za odgovor na pitanje – što mu je onda Hrvatska.

Oni koji Hrvatsku nisu prihvatili svojom domovinom ali su ostali živjeti u Hrvatskoj uključujući i mnoge koji su abolicijom oslobođeni krivnje za sve što radili tokom Domovinskog rata, kao i one koji su se koristeći iste te mjere oprosta vratili u Hrvatsku, spadaju u drugi dio srpske manjine u Hrvatskoj, koju se može identificirati s Miloradom Pupovcem, jer podržavaju politiku njegova Srpskog narodnog vijeća, njihova glasila Novosti i njegove stranke SDSS, s još nekim afiliranim organizacijama i naravno s djelovanjem Zagrebačko-ljubljanske Eparhije SPC, koja nije Hrvatsko-slovenka, jer se u službenoj SPC Hrvatska nikada ne spominje kao zasebni nacionalni ili politički entitet, a što također pomaže u traženja odgovora na ranije postavljeno pitanje – Ako im je Srbija matična država, što im je onda Hrvatska?

Pretvara li Pupovac srpsku manjinu u žrtveno janje beogradske politike?


Pupovac je fenomen, jer je pored tolikih Srba u Hrvatskoj kojima je Hrvatska matična država, pored svih Srba koji su u Domovinskom ratu branili Hrvatsku, baš on izbran kao prestavnik Srba u Hrvatskoj i ne samo to, nego kao takav, mjerama posebnih povlastica postaje Saborski zastupnik i ulazi u vladajuću koaliciju s kapacitetom rušiti vlade i postavljati nove. To nisu ovlasti nacionalnih manjina, pa čak niti suverenog naroda, nego ovlasti vladajućeg naroda, u poziciji kakvu su imali u Jugoslaviji.

Pupovac je definitivno srpski patriot pa može biti i heroj, ali ne srpske manjine u Hrvatskoj, nego beogradske politike i njenih ekspanzionističkih interesa u koje Srbi prečani nisu samo jednom bili upotrijebljeni kao žrtveno janje. Na žalost, kao ni Hrvati, niti oni ne uče iz svoje povijesti, pa im se ponavlja. Zapamtili su, doduše, cijenu koju su platili za svoje postupke, ali su u potpunoj amneziji s uzrocima koji su polučili takve posljedice, uključujući i one koje su platili uspostavom prve i druge hrvatske države u prošlom stoljeću. Teško je i shvatiti kako jedan narod može komemorirati svoje žrtve, a unatoč javno poznate i ne tako davne povijesti 20-og stoljeća, ustrajati u uvjerenju da da su ih “ustaše” dva puta u istom stoljeću prave zdrave pomlatili i protjerali, njih mirni seljački narod koji nikome nije zla činio, nego su samo obrađivali svoju zemlju i vodili brigu za svoje obitelji, dok su hrvatski koljači ničim izazvani upadali u njihova sela i redom ih nemilice klali i protjerivali.

Slave oni svoje ustanke kao onaj u Srbu i svoje žrtve poput onih u Jasenovcu, ali ih nikada ne dovode u kozativno-konzekventni odnos. Pa čak da im uračunamo to u zaborav povodom događaja od pred 70 godina, kako ćemo uračunati podatak da Milorad Pupovac sa svojim matičnim političkim vodstvom komemorira žrtve Oluje u Bačkoj Palanci a da se pritom nitko niti ne spomene primjetiti da je Oluja posjedica njihova krvavog etničkog čišćenja velikog dijela Hrvatske i na zločinu upostavljanja srpske države na genocidno očišćenom hrvatskom teritoriju, događaja kojima su svi oni bili aktivnim učesnicima, uključujući i samog predsjednika Republike Srbije.

Pupovac je fenomen, jer je pored tolikih Srba u Hrvatskoj kojima je Hrvatska matična država, pored svih Srba koji su u Domovinskom ratu branili Hrvatsku, baš on izbran kao prestavnik Srba u Hrvatskoj i ne samo to, nego kao takav, mjerama posebnih povlastica postaje Saborski zastupnik i ulazi u vladajuću koaliciju s kapacitetom rušiti vlade i postavljati nove. To nisu ovlasti nacionalnih manjina, pa čak niti suverenog naroda, nego ovlasti vladajućeg naroda, u poziciji kakvu su imali u Jugoslaviji.

Pupovac je fenomen jer u zapadnim demokracijama, a Hrvatsku se navodno među te svrstava, niti jedna zemlja ne dozvoljava svojim parlamentarnim zastupnicima i članovima vlade putovati u druge države i tamo bez da su od strane vlade ili parlamenta za to specijalno akreditirani i delegirani, održavati pregovore s političkim prestavnicima tih država uključujući i to da nakon tih pregovora nikome ne trebaju polagati račune o sadržaju i rezultatima.

To nije konflikt vlastitog interesa, nego konflikt interesa nacionalne sigurnosti.

Cilj Beograda je nestabilnost i etnički sukob u Hrvatskoj a Pupovac je njegov provoditelj


Čemu ima služiti skandal koji je, nakon još za sada neobjašnjenog ali u svakom slučaju skoro zanemarivog incidenta, preko kojega se trebalo prijeći uz jedno kemijsko čišćenje, pretvoren u skandal nacionalnih razmjera u kojemu sudjeluju svi organi hrvatske vlasti, vode se saborske rasprave, policija se stavlja u stanje posebne pripravnosti, izjašnjavaju se stranke, političari, braniteljske i civilne udruge, valjaju se višestranični tekstovi po medjima i država dovodi u stanje koje samo još formalno nije proglašeno izvanrednim.

S kim se on u Beogradu sastaje “u interesu hrvatskih Srba”? Sastaje se s predstavnicima iste one politike kojom je Srbija upotrijebila i nakon toga žrtvovala Srbe u Hrvatskoj, za ostvarenje svojih ciljeva. Sastaje se s Aleksandrom Vučićem koji je osobno, zajedno sa Šešeljom huškao iste te Pupovčeve Srbe na pobunu, znajući dobro da će ta enklava u hrvatskom moru, ne uspiju li njihove namjere, biti zgažena.

Sve ovo što Pupovac po diktatu iz Beograda radi u Hrvatskoj, usmjereno je ciljevima u čijoj će provedbi prvenstveno srpska manjima, sada manja nego ikada ranije u preko 100 godina, ponovo biti žrtvovana.

Što rade Pupovčeve Novosti nego stvaraju razdor, huškaju Srbe protiv Hrvata, tobožnjom satirom vrijeđaju Hrvate i pokušavaju produbiti netrpeljivost i mržnju.

Što drugo radi Pupovac svojim godišnjim biltenima objavljujući liste imena tobožnjih srbomrzaca, nego unosi razdor.

Čemu ima služiti skandal koji je, nakon još za sada neobjašnjenog ali u svakom slučaju skoro zanemarivog incidenta, preko kojega se trebalo prijeći uz jedno kemijsko čišćenje, pretvoren u skandal nacionalnih razmjera u kojemu sudjeluju svi organi hrvatske vlasti, vode se saborske rasprave, policija se stavlja u stanje posebne pripravnosti, izjašnjavaju se stranke, političari, braniteljske i civilne udruge, valjaju se višestranični tekstovi po medjima i država dovodi u stanje koje samo još formalno nije proglašeno izvanrednim. Izraz nečijeg nezadovoljstva politikom kakvu vodi Pupovac, prikazuje se kao mržnja na Srbe u Hrvatskoj i hrvatska mu vlast kojoj je i on sastavnim dijelom, u tome svesrdno pomaže.

Kada je nedavno hrvatsku saborsku delegaciju na ulazu u beogradsku skupštinu dočekao Šešelj, poderao im je zastavu i napao ih pa su mislili da će izvući batine (šteta što nisu), u Srbiji se na to nitko nije osvrnuo s naročitim entuzijazmom, ni skupština, ni mediji, ni televizija, nitko. Bilo je tek malo prigovora što su se odmah toliko poplašili i glavom bez obzira pobjegli preko granice natrag u Hrvatsku. A po svojoj retorici, Šešelj više liči na nekoga tko bi obračuvavao s baseball palicom a ne s kriškom limuna koja je malo prije toga bila iscijeđena u čaj.

Je li Pupovac instrument vlasti u Zagrebu ili one u Beogradu?


Radi li Plenković u dogovoru s Vučićem ili su im se različiti ciljevi poklopili preko istog čovjeka, Milorada Pupovca, čija je očita namjera stvoriti što veći razdor između hrvatske većine i srpske manjine, iz kojega će, uspiju li Vučić i Plenković, zajedno ili svaki za sebe, ostvariti kritičnu masu, pa će opet “lijepo goriti lijepa naša”, s tim da će na kraju krajišnici opet izvući kraći kraj.
Za koga god radio, Milorad Pupovac ne radi za interes srpske manjine u Hrvatskoj, jer ako oko njega u SNV-u i postoji fanatična skupina kamikaza spremna žrtovati se za matičnu državu, većina etničkih Srba i većina hrvatskoga naroda, u Hrvatskoj imaju jedinu domovinu i žele joj mir i napredak, a Plenković i Pupovac trenutno ne nude ni jedno ni drugo.

Dovodi nas to na pitanje kojemu je cijeli ovaj tekst bio namijenjem poslužiti kao uvod.

Za čiji intreres i po čijem nalogu i planu radi Milorad Pupovac?

Po retorici Aleksandra Vučića i Pupovčevim čestim posjetama u matičnu državu, dalo bi se zaključiti da Pupovac radi za njega. Vučić u Zagreb, na Pupovčev domijenak šalje emisara da se u nazočnosti cijele vlade Hrvatskoj zaprijeti kako će Srbija upotrijebiti sva rasoloživa sredstva da zašiti interese Srba u Hrvatskoj – baš kao što ih je ranije štitio u Glini.

Vučić je u Bačkoj Palanci, u prisustvu Pupovca, huškao srpsku manjinu u Hrvatskoj, tumačeći da ih Hrvatska tretira kao i Hitlerova Njemačka Židove. Vučić sve češće prijeti “Nikada više neće biti Oluje”, kao da mu je namjera ponovo započeti rat u Hrvatskoj, kojega on valjda pri drugom pokušaju neće izgubiti.

Nesumnjivo, zaključak mora biti da Pupovac radi Vučićev prljavi posao.

Ali pogledajmo sada kako se vlast u Hrvatskoj ponaša prema Pupovcu. Stavili su ga u poziciju nejvjerojatne moći. Srbina kojemu je matična država Srbija a ne zna se što mu je onda Hrvatska, doveli su koruptivnim izbornim sustavom u Sabor, dodijelili su mu mjesto predsjednika Saborskog odbora za ljudska prava, strpali ga u vladajuću koaliciju iako su imali drugog izbora, financiraju njega i njegove huškačke novine, za kritiku na njegov račun ljudi naglavačke lete s televizije, u Srbu su mu ostavili da pred očima cijelog hrvatskog naroda slavi nadnevak četničkog pokolja a na minorni incident na Dolcu na noge podignu sve državne instrumente u njegovu obranu.

Nije li Pupovac instrument u rukama hrvatske vlasti?

Kakav god bio, Plenković je inteligentan čovjek, sve svoje zamisli provodi na najbolji mogući njemu odgovarajući način pa nije valjda da mu je promakao opaki posao destabilizacije i zaoštravanja odnosa, koji Pupovac tako javno i očito provodi. Nije promakao, jer mu svjesno i namjerno u tome daje podršku.

Radi li Plenković u dogovoru s Vučićem ili su im se različiti ciljevi poklopili preko istog čovjeka, Milorada Pupovca, čija je očita namjera stvoriti što veći razdor između hrvatske većine i srpske manjine, iz kojega će, uspiju li Vučić i Plenković, zajedno ili svaki za sebe, ostvariti kritičnu masu, pa će opet “lijepo goriti lijepa naša”, s tim da će na kraju krajišnici opet izvući kraći kraj.

Za koga god radio, Milorad Pupovac ne radi za interes srpske manjine u Hrvatskoj, jer ako oko njega u SNV-u i postoji fanatična skupina kamikaza spremna žrtvovati se za matičnu državu, većina etničkih Srba i većina hrvatskoga naroda, u Hrvatskoj imaju jedinu domovinu i žele joj mir i napredak, a Plenković i Pupovac trenutno ne nude ni jedno ni drugo.

I za kraj, kada već znademo za Pupovca i Vučića, možda bi Plenkovića, za svaki slučaj, valjalo pitati koja je njegova matična država (ili naddržava).

Komentari