Bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna…
Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od “radikalnih” zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i “ne miješati” se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.
Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.
Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.
I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove “blagodati” da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, “više ne će ni čuti za Hrvatsku”. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.
Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?
Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za “demokratskim načinima”, što isključuje referendume, recimo.
U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li “ustaške” kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).
Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za “demokratskim načinima”, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.
Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu “resurs”, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji “izvlačimo” iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.
Bauk trumpizma nadvio se nad Europom
Europa se vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove” nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom…
Mi, gospođe i gospodo, financiramo “razvijene” europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: “Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna”. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.
No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove” nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.
Simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj
Čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.
Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine. Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.
Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.
Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.
Ovršna prodaja Matoševe rodne kuće
U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.
Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.
Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.
Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…
Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: “Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…”. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.
U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.