Glede vladajuće stranke u vladajućoj koaliciji, pokazala se sva besmislenost rivanja ulijevo, pretjecanja kolone koja se uredno kreće desnim trakom u automobilima starim petnaestak godina, pa kroz zube mrmlja o bahatim vozačima u luksuznim vozilima. U lošem rezultatu HDZ-a ima puno zemljopisa i gradova poput Istanbula, Marakeša, Bruxellesa, ali i Berlina i Pariza, a tu su i koalicije s HNS-om i SDSS-om od kojih se biračima diže kosa na glavi, a ruka spušta u druge kutije. Slučajno sam provjerio kako su glasovali Hrvati u prekomorskim zemljama, inače do sada stopostotni hadezeovci: zaokružili su suvereniste, a HDZ se našao na drugom ili trećem mjestu.
Oni koji su u svibnju vadili iz ormara košulje i majice s kratkim rukavima, ostali su kratkih rukava, a što će biti u lipnju, samo Bog zna. Zemlja se navodno vrti oko Sunca, ali ja to Sunce nikako ne vidim. Predviđa se da će ljeto početi oko Velike Gospe, a jesen oko Božića. Sve se pomiče, i klimatski i politički, pa se i Dan državnosti navodno vraća gdje mu je i mjesto. U stvari, potrebna su nam samo tri velika državna blagdana vezana uz blisku prošlost: 30. svibnja kao Dan državnosti, 25. lipnja Dan nezavisnosti i 5. kolovoza Dan pobjede. Pa da barem budući naraštaji ne budu nesigurni kada je što i zašto, kad je već jedan proživio lutanje u potpunoj škrabalovskoj zbrci.
Prošli je tjedan protekao u analizama europskih izbora, previranjima i šokovima, traženju krivaca i iskakanju pretendenata iz sjene. Pri tome analitičari zaboravljaju da vođa nikada ne može biti kriv ni za što, da je tako uvijek bilo i bit će – nije Kim odgovoran što su propali pregovori s Trumpom, nego savjetnici i pregovarači, te su oni navodno ovih dana strijeljani iza nekog štaglja. Mi ipak živimo u nekoj vrsti zagonetne demokracije, pa takvi mogu biti odstrijeljeni na druge, manje brutalne načine, ali povijest pokazuje da im je to dobra karta za budućnost kada će i sami možda jednoga dana postati kalifi umjesto kalifa.
Glede vladajuće stranke u vladajućoj koaliciji, pokazala se sva besmislenost rivanja ulijevo, pretjecanja kolone koja se uredno kreće desnim trakom u automobilima starim petnaestak godina, pa kroz zube mrmlja o bahatim vozačima u luksuznim vozilima. U lošem rezultatu HDZ-a ima puno zemljopisa i gradova poput Istanbula, Marakeša, Bruxellesa, ali i Berlina i Pariza, a tu su i koalicije s HNS-om i SDSS-om od kojih se biračima diže kosa na glavi, a ruka spušta u druge kutije. Slučajno sam provjerio kako su glasovali Hrvati u prekomorskim zemljama, inače do sada stopostotni hadezeovci: zaokružili su suvereniste, a HDZ se našao na drugom ili trećem mjestu.
No, nije važno, sada se sav politički život okreće prema predsjedničkim izborima i zabava se nastavlja. Uz aktualnu predsjednicu koja ima najveće šanse, već se javilo podosta toga, a najimpresivniji je kandidat svakako sudac Kolakušić koji, osim na Pantovčak, pretendira na Banske dvore i većinu ministarstava, a sve za jednu plaću manju od europarlamentarne, za džeparac. Tu najavu svakako treba uzeti u razmatranje, jer donosi velike uštede državnom proračunu. Uz Milanovića koji se nećka, ali ne će dugo, na drugom kraju spektra pojavio se na pozornici Škoro i uškoro zadobio simpatije ne samo svoje estradne publike, kojoj uglavnom nije ni poznato da je i pjevač potekao iz Diplomatske škole Mate Granića, što (jedino) može biti zabrinjavajuće.
Međimurski Romi i udruge za pljuvanje po Hrvatskoj
Moralo je jednom eksplodirati, jer su se poglavito adolescentne bande toliko namnožile i osilile da im policija ne može stati na kraj. Nije to sada prosvjed najbližih susjeda romskih naselja, nego prosvjed župana, načelnika i gradonačelnika, znači cijele strukture u županiji kojom inače vlada HNS o kojemu se može svašta reći, i kaže se, samo da nije “desničarski”. No, odmah su se javile razne udruge za pljuvanje po Hrvatskoj, pa zahtjev građana za normalnim životom nazvale fašističkim i slično, jer kako netko može na tako demonstrativan način, usred tolerantne Hrvatske, prozivati manjinu (ili njezin dio).
Kako su glasovali Romi iz Međimurja, nema podataka, a i inače se ne zna komu su skloni, samo znamo čemu su skloni, to jest socijalnim i porodiljnim naknadama s kojima pažljivo raspolažu tri dana u mjesecu koliko traje fešta, s pucnjavom i glazbom iz zvučnika. Ne svi Romi, ali lijep broj od njih desetak tisuća koji su se utaborili u Međimurju na radost Hrvata koji ondje žive. Romski simbol je kotač, ali su kotače odbacili i smjestili se pokraj domorodaca, ali nikako da se integriraju niti ne će, jer je riječ o drukčijoj kulturi koja je vazda bila svoja, teško i nikako razumljiva “većinskom stanovništvu” koje bi – poznavajući Međimurce – strpljivo odmahivali rukom i puštali Rome da žive kako hoće, ali se počelo shvaćati, već odavno, da se tu radi o nečem mnogo opasnijem, o teroru manjine nad većinom. Doduše, mi smo se takvih ili sličnih terora nagledali, a i znamo kako to ide, no tu je sada činjenica da Hrvati u dobrom dijelu Međimurja, pa i u Čakovcu, gradu Zrinskih, ne mogu normalno živjeti i to su rekli jednostavnim riječima na skupu od preko tisuću njih.
Moralo je jednom eksplodirati, jer su se poglavito adolescentne bande toliko namnožile i osilile da im policija ne može stati na kraj. Nije to sada prosvjed najbližih susjeda romskih naselja, nego prosvjed župana, načelnika i gradonačelnika, znači cijele strukture u županiji kojom inače vlada HNS o kojemu se može svašta reći, i kaže se, samo da nije “desničarski”. No, odmah su se javile razne udruge za pljuvanje po Hrvatskoj, pa zahtjev građana za normalnim životom nazvale fašističkim i slično, jer kako netko može na tako demonstrativan način, usred tolerantne Hrvatske, prozivati manjinu (ili njezin dio). Treba li Rome negdje preseliti? Ali gdje, kamo, kotača više nemaju. Nego, sve spomenute koji sada vrište u licemjernoj zaštiti vinovnika terora treba preseliti iz ugodnih gradova i ugodnih susjedstava u – susjedstvo romskih naselja, u najveću blizinu. Pa da vidimo. I vidjeli bismo ih za koji mjesec na istom trgu u Čakovcu, kako vape za normalnim životom. (Usput: čitao sam više no potresan napis o mučenju životinja u romskom naselju i nastojanja Društva za zaštitu životinja da nešto učini. Ali kako, kad se ni policija ne usudi ući.)
Je li Bandić iz požara spasio sliku Majke Božje
Napisao sam scenarij iz suvremenoga zagrebačkog života, uglavnom je riječ o kazališnim zbivanjima i hrvatskom glumištu, dao ga na čitanje povjerenicima u HAVC-u. Bila su dva, jedan je napisao oduševljenu recenziju, a drugi (druga) vrlo mlaku. Jedna od zamjerki te drugarice, meni nepoznate, bila je u svezi s detaljem: naime, glumica (u filmu koji ne će biti snimljen) stanuje na Gornjem gradu, a kada prolazi kroz Kamenita vrata – prekriži se. Dovoljno da i ostatak scenarija bude bačen u koš.
U više-manje ugodnom Zagrebu tema je bila obljetnica grada, s pjevanjima i tamburicama, svečanom procesijom do Kamenitih vrata i kraćim govorom Milana Bandića koji je gradonačelnik još od vremena Zlatne bule, ili se tako mlađima čini. Je li Bandić spasio iz požara sliku Majke Božje, ni to se ne zna. Glede Kamenitih vrata i opštega stanja u kulturi, a posebno u filmu, samo jedan moj ne tako davni doživljaj: napisao sam scenarij iz suvremenoga zagrebačkog života, uglavnom je riječ o kazališnim zbivanjima i hrvatskom glumištu, dao ga na čitanje povjerenicima u HAVC-u. Bila su dva, jedan je napisao oduševljenu recenziju, a drugi (druga) vrlo mlaku. Jedna od zamjerki te drugarice, meni nepoznate, bila je u svezi s detaljem: naime, glumica (u filmu koji ne će biti snimljen) stanuje na Gornjem gradu, a kada prolazi kroz Kamenita vrata – prekriži se. Dovoljno da i ostatak scenarija bude bačen u koš.
S knjigama i Kamenitim vratima imam bolja iskustva: legenda o čudesnoj slici Majke Božje i velikom požaru bila je uvrštena u moju knjigu “Zagrebačke legende”, poslije i u opsežniju knjigu “Hrvatske legende”. Te 1731. godine požar je krenuo iz Sjemeništa sv. Josipa, snažan vjetar je mahnitao i mijenjao smjer te se vatra u času prebacila na susjedne kuće, zahvatila Gospodsku ulicu i poharala Kapucinsku, ali se spustila i na istok niz Kamenitu i stigla od gradskih vrata iznad kojih je u to vrijeme živjela udovica Modlar. Ona je bila vlasnica slike, a kako je do nje došla – eh, u mojoj verziji na vrlo neobičan način. A požar nisu skrivili sjemeništarci, odnosno dijaci iz uglednih plemićkih obitelji, nego vratar koji je noću bio budan i supijan, pušio lulu, pa zaspao… Da, a druga jedna legenda – o postanku Zagreba – pretvorena u dramski komad na rubu mjuzikla otvorila je novu zgradu Kazališta Trešnja 1999. (jedinu novoizgrađenu poslije HNK 1895.) Glazbu je na moju zamolbu napisao Đelo Jusić, i to majstorski, naravno.
Još se danas sjećam kada je došao u moju još neuređenu i neurednu kancelariju, u kojoj je ipak bio i pianino, pa odsvirao što je skladao, pjevušeći pritom i ne gledajući u partituru, onako mršav, markantan i simpatičan, dobar čovjek po svemu, u prirodi i umjetnosti. Bio sam naravno oduševljen. Usput smo se prisjećali kako je bilo u Dubrovniku svršetkom listopada 1991. kada sam se s još trojicom umjetnika probio u opkoljeni grad gliserom Odreda naoružanih brodova (ne znam jesu li se već tada tako zvali), a u Gradu koji su mnogi napustili našao Đelu – stajao u redu za vodu pred samostanom. Taj je susret zabilježio kamerom slikar Davor Jelavić. Mogao je Đelo i tada stradati, srećom nije, poživio je još podosta dugo, ali opet prekratko.
Zavrzlama radi slabo obaviještene ministrice Divjak
Inače slabo obaviještena ministrica Divjak, očito nije pročitala ugovor Hrvatske i Sv. Stolice, niti joj je rečeno da je vjeronauk obvezni (ili kako ona kaže – obavezni) predmet od trenutka kada se učenici (roditelji) odluče za nj, te od toga časa više nema status izbornog predmeta. Pa je tako došlo do zavrzlame posve nepotrebne, pa je tako morala intervenirati Crkva, pa je tako ministrica uvalila u pripovijest ministra financija, a i cijelu Vladu.
Kada sam već spomenuo HNS i Međimurje, što da ne kažem nešto o školstvu koje je dezorijentirana desna opcija prepustila nejasnoj, ali vrlo lijevoj, nedovoljno odmaknutoj od pusićka, što se vidi iz mnogih poteza, pa i iz zadnjega – u priči o udžbenicima iz vjeronauka. I inače slabo obaviještena ministrica Divjak, očito nije pročitala ugovor Hrvatske i Sv. Stolice, niti joj je rečeno da je vjeronauk obvezni (ili kako ona kaže – obavezni) predmet od trenutka kada se učenici (roditelji) odluče za nj, te od toga časa više nema status izbornog predmeta. Pa je tako došlo do zavrzlame posve nepotrebne, pa je tako morala intervenirati Crkva, pa je tako ministrica uvalila u pripovijest ministra financija, a i cijelu Vladu.
Jedna anketa, koja ne pada na dušu samo sadašnjim prosvjetnim čarobnjacima, doista je šokirala hrvatsku javnost, a i mene koji sam, doduše davno, pisao da u škole predajemo zdravu djecu, a škola od njih učini neurotičare. Napisao sam to onako, neznanstveno, a sada je znanstveno potvrđeno da su djeca nesretna, da su deprimirana, da u podosta slučajeva pomišljaju i na samoubojstvo. Te se navode mogući razlozi, ali je u biti razlog jedan i jedini: školski sustav nije dobar, niti ga tzv. škola za život sa svojim digitalijama ne će popraviti. Jedan od razloga navedenih u istraživanju govori o – nevidljivosti, drugi o vršnjačkom nasilju. Da opet budem osoban, a zašto ne bih, moj kratki roman “Asasin ili Latica u nevolji” (AGM), navodno dosta čitan, govori upravo o spoju tih dvaju fenomena, nevidljivosti i nasilju. Roman je proglašen urbanom bajkom, premda ja tu ništa bajkovito ne vidim, osim što sam u realnost uveo lik iz poznate igrice s kojim djevojčica (djevojka) komunicira dok je u komi. Jest, srednjoškolsko doba je u životu mladih (i bez škole) teško razdoblje puno pitanja i nesigurnosti, zabrinutosti više no što odrasli mogu razumjeti, premda su i sami to prošli, pa zaboravili.
SvjetoNazorova nagrada
Nagradu nije dobio film koji govori o četiri stotine ubijene djece u srpskom teroru, od toga gotovo trideset u Slavonskom Brodu. Zašto nije? Možda bi dobio da je snimljen, ali nije. A zašto nije? Zato što scenaristi i redatelji koji bi se toga dohvatili unaprijed znaju da će ih neki “povjerenici” odbiti, da novac ne će dobiti, zato što je sustav u ovom trenutku tako posložen da obeshrabri teme hrvatskih žrtava.
Zove se po Nazoru, a dodjeljuje prema svjetonazoru. Ovogodišnja dodjela je, barem u filmskom dijelu, bila na rubu skandala. Državna nagrada za prinos kulturi treba voditi računa o svim “aspektima” osobe kojoj se dodjeljuje, treba biti respektna i ne izazivati hrvatsku, ne samo kulturnu javnost koja, primjerice, znade za Šerbedžijin odmak u trenutku srpske agresije na Hrvatsku (svaka ptica svome jatu leti), niti godišnju nagradu može dobiti snimljeno Frljićevo uprizorenje “Srbenke” koju je (čak) i Hrvatska televizija odbila emitirati. Nagradu nije dobio film koji govori o četiri stotine ubijene djece u srpskom teroru, od toga gotovo trideset u Slavonskom Brodu. Zašto nije? Možda bi dobio da je snimljen, ali nije. A zašto nije? Zato što scenaristi i redatelji koji bi se toga dohvatili unaprijed znaju da će ih neki “povjerenici” odbiti, da novac ne će dobiti, zato što je sustav u ovom trenutku tako posložen da obeshrabri teme hrvatskih žrtava. Osim toga, scenaristi i redatelji znaju da bi, kad bi i bili financirani, odnosno njihov projekt – taj bi im posao bio zadnji u životu, barem što se tiče igranoga filma. Skupina koja se nametnula hrvatskom filmu, preuzela je sve konce uz blagoslov države, a novac dijeli svojim pripadnicima. I tako sve do Nazorove nagrade.
Dva Filipinca na misi za Dubravka Horvatića
Kako se poslije samostalnosti, kao i poslije Proljeća, naglo nakotila protuhrvatska klatež i proglasila kulturtregerima, tako je i Dubravko Horvatić počeo plaćati danak “svojim stavovima” – u državi koju je sanjao.
Nešto prije znamenitih europskih izbora koji nisu previše uzdrmali Europu, ali jesu Hrvatsku, služena je u zagrebačkoj Katedrali misa za antologijskog pjesnika Dubravka Horvatića, mojeg prijatelja, prvoga među onim književnicima koji su djelatno surađivali s tada još disidentom Franjom Tuđmanom (Horvatić me je i upoznao s Franjom). Autor pedesetak knjiga, među kojima ima i onih za djecu pisanih u vrijeme kada je bio pod prismotrom, sjajan glavni urednik u zlatno doba “Hrvatskoga slova”, esejist, likovni kritičar itd. umro je 20. svibnja 2004. (rođen 1939.) Na spomenutoj misi u Katedrali gledam oko sebe, ne vidim ni jednoga (barem meni) poznatog pisca. Vidim dvojicu Filipinaca, ne izgledaju kao pisci, ali hrvatskog književnika ne vidim. Je li kakva nespretnost u obavješćivanju, ne znam.
Pogledao sam na međumrežju što je pisano kada je Horvatić umro. Naglasak: da je s puno strasti pisao o prešućivanim piscima. I još nešto: da je Horvatićevo književno djelo platilo težak danak Horvatićevim političkim stavovima. Jest, i u samostalnoj hrvatskoj državi, za koju je stavio glavu na panj svršetkom osamdesetih, kao i u vrijeme Hrvatskog proljeća. Pa kako se poslije samostalnosti, kao i poslije Proljeća, naglo nakotila protuhrvatska klatež i proglasila kulturtregerima, tako je i Dubravko Horvatić počeo plaćati danak “svojim stavovima” – u državi koju je sanjao. A kakvi su to bili stavovi, to jest stajališta, lako je zaključiti i ne poznavajući književni i publicistički rad toga pjesnika kojega ni jedna antologija ne će moći prešutjeti. A i to se može dogoditi. Hrvatska je to. Onda će u budućnosti opet netko s velikom strasti pisati o prešućenim književnicima, pa spomenuti i Horvatića koji je u svoje vrijeme s puno strasti pisao o prešućenima.