Svake godine svibanj je mjesec u kojem po pravilu jedna Hrvatska oplakuje poslijeratne žrtve komunističkog terora, dok druga jugokomunistička Hrvatska žali za propalim kolektivitetom nastalim na ideji o mogućnosti zajedništva Južnih Slavena. I dok prvi tradicionalno hodočaste po stratištima i sakralnim mjestima moleći za duše pokojnika, svekoliko opstruirani od strane pomahnitalih militantnih liberala sklonih zabranama svih vrsta, potonji se trude svoje jugofilstvo i jugonostalgiju zagrnuti u antifašizam, kao neupitnu univerzalnu vrijednost civiliziranog svijeta.
Povijest nam se opetovano ponavlja i bavi se nama više nego što bi sami željeli. Iako je uvriježeno mišljenje da protek vremena donosi mudrost, komunistička klatež nas baš svake godine u određenom razdoblju svojim lupetanjima podsjeti na činjenicu da je jedino ljudska glupost apsolutna kategorija. Iako je sve već viđeno i proživljeno, nije zgorega skrenuti pozornost na teze koje nam se opetovano nude kao apsolutna istina proizašla iz svjetonazora pobjednika koji je sredinom prošloga stoljeća većinski “oslobodio” hrvatski narod od života, a one najsretnije samo od imovine, osobne slobode, prava na mišljenje te prava na participaciju u društvenom životu. Svake godine svibanj je mjesec u kojem po pravilu jedna Hrvatska oplakuje poslijeratne žrtve komunističkog terora, dok druga jugokomunistička Hrvatska žali za propalim kolektivitetom nastalim na ideji o mogućnosti zajedništva Južnih Slavena. I dok prvi tradicionalno hodočaste po stratištima i sakralnim mjestima moleći za duše pokojnika, svekoliko opstruirani od strane pomahnitalih militantnih liberala sklonih zabranama svih vrsta, potonji se trude svoje jugofilstvo i jugonostalgiju zagrnuti u antifašizam, kao neupitnu univerzalnu vrijednost civiliziranog svijeta. U cijeloj toj priči jedino su ljubitelji crvene petokrake i sljedbenici “trostruke herojske doživotne ljubičice bijele” tragični likovi izgubljeni u prostoru i vremenu. Nesvjesni nehotično ili hotimice činjenice kako “ujedinjenog regiona” nikad više ne će biti. I to iz razloga što Jugoslaviju i njezino bratstvo i jedinstvo nitko, osim domaćih slavoserba, više ne želi. Pa čak niti velikosrbi, jer im “jugoslovenski” okvir ne jamči ostvarivanje ciljeva svetosavlja i memorandumskih megalomanskih želja kao političke programske konstante politike svake srbijanske države od Garašanina pa do danas.
Dakle, svakoga svibnja se vode quasi rasprave o ustašama i partizanima, pri čemu se za navodnu pravednu poslijeratnu jugokomunističku i antifašističku genocidnu reakciju razlozi traže u prethodnim “nečovječnim” akcijama klerofašista. O fašizmu i antifašizmu se raspravlja kao o bitnim sastavnicama koje determiniraju prezentne odnose u društvu, zaboravljajući pri tome da je za civilizirani svijet II. Svjetski rat u Europi dovršen u svibnju 1945., pri čemu su nacizam i fašizam, pa i antifašizam kao sadržaj ekskluzivne Staljinove umotvorine usmjerene ka demonizaciji svih onih koji život promišljaju na način drugačiji od njegovog, preseljeni u povijesne kategorije te u ropotarnicu povijesti. Tragično je svake godine nanovo proživljavati situacije u kojima povijesne kategorije doživljavaju svoje uskrsnuće u sredstvima javnog priopćavanja iako puk oko vrijednosnih sadržaja naznačenih pojmova već odavno nema nikakve dileme. Ovo iz razloga što uporno inzistiranje na besciljnim raspravama o fašizmu i antifašizmu u našoj zbilji za cilj ima isključivo prikrivanje odgovornosti za genocid, elitocid i kulturocid koji je nad hrvatskim narodom proveden u proteklom stoljeću od strane Titove sljedbe. Antifašizam ovdje nije ništa drugo nego smokvin list kojim se pokušava prikriti pogrom kojega su na kulturnom, gospodarskom i demografskom planu nositelji funkcija u bivšem komunističkom režimu i njihovi srodnici po krvi i u krvi počinili nad narodom koji je samo želio ostvariti svoje pravo na samoodređenje, a što kao načelo u međunarodnoj zajednici predstavlja civilizacijski standard.
Promatrajući režim NDH kao povijesnu činjenicu, korektno je kazati da taj režim ne treba demonizirati ni više ni manje nego u istoj mjeri sa svim drugim tadašnjim marionetskim režimima. Sadržajno režim NDH se u bitnom po ničem nije razlikovao od primjerice onog u Quislingovoj Norveškoj, Pétainovoj Francuskoj, a da ne govorimo o Horthyjevoj Mađarskoj, Antonescuovoj Rumunjskoj, ili Bugarskoj cara Borisa III. Jedini režim s kojim se NDH nije mogla usporediti bio je onaj u Srbiji.
Povijesne istine radi treba jasno istaknuti kako je osnivanje hrvatske države 1941., nakon 1102. i stoljeća lutanja bespućima povijesne zbiljnosti, bio nedvojbeno izraz težnje hrvatskog naroda za konačno osamostaljenje i samoodređenje. Ujedno, NDH je realno predstavljala okupiranu državnu tvorevinu sa snažnim kolaboracionističkim obilježjem. Povijesno je neispravno vezati nastanak NDH uz ustaški pokret. Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928., te na progone Hrvata pod velikosrpskim terorom kralja Aleksandra utemeljenom na 6. siječanjskoj diktaturi. Osnova Ustaškog pokreta je bio državotvorni program Hrvatske stranke prava, kao i zaključak Hrvatskog državnog sabora od 29. listopada 1918. o uspostavi nezavisne hrvatske države, koji je izražavao suverenu volju hrvatskog naroda. Također, za ovaj pokret bitna je bila činjenica izostanka ratifikacije akta o ulasku Hrvatske u državnu zajednicu SHS od strane Hrvatskog državnog sabora, kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela hrvatskog naroda. NDH je pak kao državna tvorevina nastala kao posljedica Hitlerove volje za kažnjavanjem jugoslavenskih vlasti koje su pod patronatom britanskih tajnih službi dopustile u ožujku 1941. demonstracije protiv pristupa prve Jugoslavije trojnom paktu. Promatrajući režim NDH kao povijesnu činjenicu, korektno je kazati da taj režim ne treba demonizirati ni više ni manje nego u istoj mjeri sa svim drugim tadašnjim marionetskim režimima. Sadržajno režim NDH se u bitnom po ničem nije razlikovao od primjerice onog u Quislingovoj Norveškoj, Pétainovoj Francuskoj, a da ne govorimo o Horthyjevoj Mađarskoj, Antonescuovoj Rumunjskoj, ili Bugarskoj cara Borisa III. Jedini režim s kojim se NDH nije mogla usporediti bio je onaj u Srbiji. Teško se komparirati s režimom koji je u samo godinu i pol dana uspio deklarirati svoj teritorij očišćen od Židova. Svoj slavni domet, koji se sastojao prema povijesnim izvorima u 27.000 ubijenih i 8.000 deportiranih osoba, spomenuti režim je obilježio i prigodnom edicijom poštanskih maraka adekvatnog sadržaja. Sa takvim mentalnim sklopom je doista nemoguće bilo što uspoređivati.
NDH je dakle po ustroju vlasti nedvojbeno bila totalitarna država. Specifikum NDH je bio svekoliki otpor tadašnje srpske manjine prema svemu hrvatskome, utemeljenom na geslu Nikole Stojanovića “do istrage naše ili vaše” iz 1902., koji je uz povijesno sjećanje na posljedice velikosrpskog terora u prvoj Jugoslaviji izazvao državnu reakciju. No ni slijedom toga, stanovništvo NDH ničim nije zaslužilo odmazdu koja je nakon pada režima uslijedila. Poglavito opravdanje počinjenog genocida nad hrvatskim narodom ne može biti jasenovački mit, koji se je već nakon prvih ozbiljnijih analiza dostupne arhivske građe počeo raspadati kao kula od karata.
Specifikum ovog svibnja jest činjenica da se omalovažavanje pobjedničkog Domovinskog rata, trna u oku svakog Titovog gardiste i člana komunističke bratije, sa quasi znanstvenih skupova preselilo u institucije sustava državne vlasti. Ovdje cijenim potrebnim podsjetiti kako je uloga državnog poglavara zastupati Republiku Hrvatsku prema unutra i prema vani te biti čimbenikom stabilnosti sustava državne vlasti. Kao personifikacija pravne osobe sui generis, državni poglavar ne smije sudjelovati u svjetonazorskim prijeporima, jer je ovima mjesto isključivo u Saboru, kao mjestu političke borbe. Poglavito, državni poglavar ne smije demonstrirati nepoznavanje svojih ovlasti za vrijeme intoniranja himne pravnog subjekta kojega predstavlja, a pravila pristojnosti nalažu suzdržati se od vrijeđanja legalnih sastavnica i vojnika vojske čiji je vrhovnik.
Napadi na pripadnike HOS-a i njihovo znamenje ove godine osvježeni su sa dvije teze. Prva je da je to bila u biti nelegalna postrojba, tek naknadno uvrštena u korpus hrvatske vojske, te da je upitan njezin karakter s obzirom na trenutak razdruživanja Republike Hrvatske od ostalih sastavnica bivše SFRJ. Dok je druga postavka kako su se pripadnici HOS-a borili za uspostavu NDH iz razloga rabljenja insignija koje su se koristile u toj državi.
Nakon prvih ugroza teritorijalne cjelovitosti RH iz 1991., a poglavito nakon otvorene oružane velikosrpske agresije, svatko tko je bio sposoban pružiti otpor agresoru, bio je po samom Ustavu to dužan činiti. Shodno iznijetom, pripadnici HOS-a samo su izvršavali svoju Ustavom utvrđenu obvezu i neovisno o organizacijskom ustrojstvu nisu mogli biti ništa drugo nego sastavnica hrvatskih oružanih snaga. Što je naknadno, u odgovarajućim zakonskim tekstovima samo konstatirano kao činjenica.
Kao prvo ovdje treba istaknuti kako uopće nije važno koja vlast je donijela akt kojim je HOS uvršten u korpus Hrvatske vojske, jer taj akt ex constitutio, odnosno po samom Ustavu, ima samo deklaratorni, a ne i konstitutivni karakter. Naime, Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine, u svom izvornom izričaju sadržanom u “Narodnim novinama” br. 56/90, u članku 1. i članku 2. određuje Republiku Hrvatsku kao jedinstvenu i nedjeljivu demokratsku i socijalnu državu u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Ujedno se utvrđuje da je suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Člankom 47. Ustava bilo je propisano da je vojna obveza i obrana Republike dužnost svih za to sposobnih građana. Proglašenjem Ustava Republike Hrvatske po prvi je puta, nakon ukinuća i okupacije NDH, potvrđeno pravo hrvatskog naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Takvo pravo se doduše deklariralo i u ustavu SFRJ iz 1974., međutim tamo je to pravo bilo nudum ius, odnosno golo pravo bez sadržaja. Naime, nakon deklaracije prava na samoodređenje u spomenutom ustavu sadržana je bila odredba prema kojoj je promjena vanjskih granica SFRJ bilo pitanje koje se je moglo riješiti samo konsenzusom svih sastavnica tadašnje federacije. Drugim riječima, originarno, dakle izvorno pravo na samoodređenje jednog naroda ovisilo je o arbitriranju i pristanku svih ostalih naroda i narodnosti koje su sačinjavale SFRJ, odnosno pravo hrvatskog naroda na samoodređenje ovisilo je o srbijanskoj privoli.
S druge strane, nakon proglašenja hrvatskog Ustava, formalno pravno sve vojne postrojbe i tijela SFRJ, koje su djelovale na području Republike Hrvatske mimo volje i kontrole vlasti RH bile su agresori. Ujedno, nakon prvih ugroza teritorijalne cjelovitosti RH iz 1991., a poglavito nakon otvorene oružane velikosrpske agresije, svatko tko je bio sposoban pružiti otpor agresoru, bio je po samom Ustavu to dužan činiti. Shodno iznijetom, pripadnici HOS-a samo su izvršavali svoju Ustavom utvrđenu obvezu i neovisno o organizacijskom ustrojstvu nisu mogli biti ništa drugo nego sastavnica hrvatskih oružanih snaga. Što je naknadno, u odgovarajućim zakonskim tekstovima samo konstatirano kao činjenica.
Nadalje, iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako su postrojbe HOS-a, postupajući po Ustavu RH, mogle se boriti isključivo za očuvanje upravo tim Ustavom ustrojene Republike Hrvatske. Sve druge konotacije su subjektivne prirode i mogu biti produkt mišljenja isključivo mržnjom pomračenog uma prema svemu što je hrvatsko. Poglavito kad se tvrdi da se netko u prezentu borio za uspostavu, ne države, već režima koji je dokinut prije 75 godina i čiji protagonisti u ogromnoj većini više nisu među živima. Što se pak kompromitiranja verbalnih i pisanih insignija tiče, već su odavno ustavnopravni stručnjaci, poput primjerice O. W. Holmes Jr., suca Vrhovnog suda SAD, ustvrdili da riječi nemaju strukturu dijamanata koja se ne može mijenjati protekom vremena. Stoga se izričaji, verbalni ili simbolički uvijek procjenjuju prema značenju kojeg imaju u sadašnjosti, odnosno u trenutku njihovih pojavnosti. Dakle, sintagme, pozdravi, simboli i obilježja uporabljeni u određenom trenutku mogu imati samo značenje koje im se u tom trenutku pripisuje. Ako su korišteni u Domovinskom ratu, tada se njihova uporaba može tretirati samo kroz okolnosti koje su vrijedile u tom ratu. Svako drugačije tumačenje jest akt osobne prirode pojedinca tumača i kao takvo nebitno za određivanje sadržaja pojedinog simbola. Pojašnjenja radi, ovdje bih podsjetio da je simbol fašizma bio fascio ili fasces (svežanj, snop pruća sa sjekirom). U starom Rimu to je bio simbol držanja vlasti, moći i pravde, a kao simbol rabila ga je i Nacionalna fašistička stranka Benita Mussolinija 1921. Isti simbol je i danas u uporabi u Italiji kao simbol rimske pravde, a kao takvog sadrže ga u svom pečatu primjerice Senat SAD ili Francuska republika u svom grbu. I nikome normalnome ne pada na pamet problematizirati sva značenja koje je ovaj simbol kroz povijest imao.
Sve one koji bi pak spomen obilježja palih za domovinu “bacali negdje”, želim podsjetiti da je ulaskom RH u EU, snagom Lisabonskog ugovora i dobrih ustavnih tradicija njezinih članica u temeljnopravnu sferu našeg Ustava, kao zaštićeno dobro, ušlo i ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo na strani pojedinca uspostavlja individualnu životnu sferu zaštićenu od zadiranja od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe. Ujedno ono svakom pojedincu konstituira pravo na zahtijevanje zaštite njegovih temeljnih prava. Pojam ljudskog dostojanstva ne može se vezati za pojedinca niti se veže uz ljudska postignuća ili društveni položaj. Sve što je začeto od čovjeka i što je bilo čovjekom ima ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo priznaje se svakome tko ima potencijal biti uman i autonoman, pa i nakon njegove smrti. Sadržaj ljudskog dostojanstva su i pravo na grob i grobište te pravo na pijetet i domovinsku zahvalnost. Ubijajući pale heroje još jednom, skrnaveći im pravo na pijetet pa makar i verbalno, njima i njima bliskima nanose se boli istog intenziteta kao što su bile one koje je u svom suludom divljanju prouzročio četnički agresor vadeći im odvijačem oči. A takvo djelanje ima i svoje ustavnopravne posljedice, jer sukladno članku 20. Ustava svatko tko se ogriješi o odredbe ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama osobno je odgovoran i ne može se pravdati višim nalogom. Ovakve flagrantne povrede Ustava razlog su za utvrđivanje osobne odgovornosti i opoziv obnašatelja i najviših dužnosti u RH, u postupku koji se po inicijativi Sabora vodi pred Ustavnim sudom.
Notorno je da su se i britanska i jugoslavenska strana u konkretnom slučaju ogriješile o međunarodno ratno pravo. Britanci su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti, predavši ratne zarobljenike i civile trećoj strani bez njihovog pristanka, iako svjesni da ih predajom praktički osuđuju na smrt. Dok su KNOJ i pridružene mu jedinice počinile ratni zločin odmazde nad ratnim zarobljenicima i civilima, a ratni zločin ne zastarijeva niti se može ičim opravdati.
Specifikum ovoga svibnja bijaše i pokušaj relativiziranja Bleiburškog masakra uporabom pojma “pravedne odmazde”.
Notorne su činjenice da se je oko 700.000 Hrvata u Austriji predalo saveznicima uslijed straha od komunizma, kojeg su kao svoj ideološki svjetonazor propovijedale vojne sile pri okupaciji NDH. Nakon predaje, 200.000 vojnih osoba i 500.000 civila, po završetku II. Svjetskog rata, odlukom britanskih vojnih vlasti, u cijelosti je izručeno jedinicama KNOJ-a, pri čemu je većina likvidirana bez pravomoćne sudske presude, na osobito svirep i okrutan način.
Za razliku od sadržaja termina “osveta”, koja podrazumijeva reakciju na počinjenje neprijateljskog akta koja neposredno pogađa izvršitelja ili njemu bliske osobe, termin “odmazda” predstavlja vojnu reakciju na nasilno djelo koje u pravilu pogađa osobe koje sa tim prethodnim nasilnim djelom nemaju nikakve neposredne veze. Iako je u razdoblju između dva svjetska rata, ratno pravo bilo u povojima, ipak je Ženevskom konvencijom o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1929., a koje su potpisnice bile i Velika Britanija i Kraljevina Jugoslavija, zabranjeno vršenje odmazde nad, između ostaloga, civilima i ratnim zarobljenicima. Uz to, prohibirana je bila i predaja ratnih zarobljenika, bez njihovog pristanka, a nakon njihove predaje, trećim stranama.
Ako se uzmu u obzir navedene činjenice, notorno je da su se i britanska i jugoslavenska strana u konkretnom slučaju ogriješile o međunarodno ratno pravo. Britanci su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti, predavši ratne zarobljenike i civile trećoj strani bez njihovog pristanka, iako svjesni da ih predajom praktički osuđuju na smrt. Dok su KNOJ i pridružene mu jedinice počinile ratni zločin odmazde nad ratnim zarobljenicima i civilima, a ratni zločin ne zastarijeva niti se može ičim opravdati. Da stvar po Britance bude gora, oni su to učinili pragme radi, odnosno radi zaštite svojih političkih interesa na Balkanu. Naime, još su po kapitulaciji Italije i njezinom oslobađanju od strane američkih trupa, te navođenja istočne jadranske obale kao mjesta konačnog iskrcavanja savezničke vojske, između NDH i američkih trupa započeli pregovori predvođeni Vokićem i Lorkovićem, a uz znanje Pavelića i Mačeka, o prelasku NDH na stranu kasnijih ratnih pobjednika. U konačnici to bi značilo spašavanje hrvatske države, ali i svođenje Srbije na realne dimenzije Beogradskog pašaluka te posredno na nestanak britanskog utjecaja u “regionu”. Zbog toga se je pod britanskim patronatom forsirano sklopio sporazum Tito-Šubašić, na temelju kojega su svi kvislinzi bili pozvani prijeći u redove jugoslavenske vojske, osim hrvatskih snaga. Predstavljanjem Tita kao vođe otpora, opstruirana je mogućnost postizanja dogovora između NDH i zapadnih saveznika. Radi očuvanja svojih interesa Britanci i Srbi poduzeli su sve kako bi hrvatsku državnost ukinuli. Ovo iz razloga što je za život Jugoslavije preduvjet bio hrvatsku državu uništiti a Hrvate istrijebiti, jer je svaka hrvatska država negacija Jugoslavije i obrnuto. Stoga pokolj Hrvata nije bio “pravedna odmazda” već politički smišljen plan koji je imao sva obilježja genocida.
Netočna je tvrdnja i da su tijekom Križnog puta kažnjene ustaše. Po službenim statistikama NDH, ustaška komponenta u oružanim snagama NDH 1941. godine bila je 8.000 ustaša i oko 25.000 samoorganiziranih divljih ustaša koji su se u današnjoj BiH i Dalmaciji branili od četničke kame i prije nego što je u lipnju NDH dobila od Trojnog pakta dozvolu za uspostavu vlastitih oružanih snaga. Broj pripadnika ustaške komponente u oružništvu je tijekom rata do 1944. varirao od 16.000 do 42.000.
Također, netočna je tvrdnja i da su tijekom Križnog puta kažnjene ustaše. Po službenim statistikama NDH, ustaška komponenta u oružanim snagama NDH 1941. godine bila je 8.000 ustaša i oko 25.000 samoorganiziranih divljih ustaša koji su se u današnjoj BiH i Dalmaciji branili od četničke kame i prije nego što je u lipnju NDH dobila od Trojnog pakta dozvolu za uspostavu vlastitih oružanih snaga. Broj pripadnika ustaške komponente u oružništvu je tijekom rata do 1944. varirao od 16.000 do 42.000. Tijekom 1944. ustaše faktički prestaju postojati kao zasebna vojna formacija, jer su nakon višekratnog vojnog preustroja, ad fine priključeni redovnim njemačkim okupacijskim snagama grupe armija E, s izuzetkom manjeg broja pripadnika Pavelićevog osobnog tjelesnog zdruga. No i da nije bilo tako, broj ubijenih na križnom putu višestruko prelazi broj ustaškog kadra u vojsci NDH. Ovdje valja istaknuti i da je prema službenim podatcima broj poginulih iz redova srpskog naroda tijekom II. svjetskog rata bio oko 380.000. Broj ubijenih Hrvata samo na Križnom putu uvelike premašuje i spomenutu brojku, a što nanovo upućuje na zaključak da se ovdje nije radilo o odmazdi nego o svekolikom pogromu jednog naroda iz političkih razloga.
Zaključno, da smo normalna država, ovim temama bi se odavno bavili povjesničari, a rezultatima njihovog rada mentalno bi se hranili novi naraštaji educirani iz udžbenika koji bi jednako vrijedili za sve polaznike obrazovnog procesa u RH.
Intelektualno smo uškopljeni pravilima političke korektnosti. Dok je trend u svijetu odmjeravanje snaga između globalista i suverenista, mi smo još na razini sukoba između besperspektivnog jugoslavenstva i neartikuliranog hrvatstva. Gospodarski smo devastirani djelovanjem neokomunista i pripadajuće im zlatne mladeži, dok se vitalni dio hrvatskog naroda nalazi u dobrovoljnom progonstvu motiviranim kako ekonomskim tako i političkim razlozima. Živimo u prividu demokracije, jer nam kandidate za nositelje funkcija vlasti određuju intelektualno podkapacitirani stranački vođe i njihovi poslušnici. Umjesto proklamiranog društva izvrsnosti i znanja, već smo odavno pretvorili se u carstvo mediokriteta.
Ali, nažalost mi nismo normalna država iz mnogo razloga. Nismo suvereni jer dijelove našeg teritorija pokrivaju strane oružane snage, a na određenim mjestima naša vojska nema pristupa. Djeca državljana RH povijest uče iz po činjeničnom supstratu različitih udžbenika. Državljani RH, koji etničke korijene vuku iz država koje su izvršile agresiju na RH, kao i njihovi potomci, u značajnom dijelu ne poštuju pravni poredak niti oznake Hrvatske države kao što su himna, grb i zastava. Naše pravosuđe ne procesuira počinitelje ratnih zločina tijekom Domovinskog rata, dok smo kazneni progon istih predali u nadležnost agresorima. Ni nakon devet godina od odluke Ustavnog suda RH nismo u stanju uskladiti izborno zakonodavstvo sa odredbama Ustava koje jamče svima opće i jednako izborno pravo kao temelj političkog demokratskog sustava, dok se istovremeno prvaci najjačih političkih stranaka zalažu za faktičku uskratu temeljnih političkih prava djelu hrvatskih državljana sa prebivalištem u inozemstvu jer bi oni mogli “bitno utjecati na političke odnose u RH”. Kao da se izbori održavaju isključivo iz razloga petrifikacije postojećeg poretka.
Kontrolirana sredstva javnog priopćavanja nam nakaradno kreiraju misaone procese. Intelektualno smo uškopljeni pravilima političke korektnosti. Dok je trend u svijetu odmjeravanje snaga između globalista i suverenista, mi smo još na razini sukoba između besperspektivnog jugoslavenstva i neartikuliranog hrvatstva. Gospodarski smo devastirani djelovanjem neokomunista i pripadajuće im zlatne mladeži, dok se vitalni dio hrvatskog naroda nalazi u dobrovoljnom progonstvu motiviranim kako ekonomskim tako i političkim razlozima. Živimo u prividu demokracije, jer nam kandidate za nositelje funkcija vlasti određuju intelektualno podkapacitirani stranački vođe i njihovi poslušnici. Umjesto proklamiranog društva izvrsnosti i znanja, već smo odavno pretvorili se u carstvo mediokriteta.
Ovako bih mogao nizati hrvatske socijalne nepogode u nedogled. Trenutno stanje je teško, ali ne i beznadno. Pred nama je novi festival demokracije koji će, po svemu sudeći, po poštivanju demokratskih uzusa izborne utakmice biti jedan od najviše ustavnopravno suspektnih u ovom mileniju. No, to nas ne smije obeshrabriti u obavljanju svojih državljanskih prava i obveza. Na predstojeće izbore treba izaći i preuzeti odgovornost za budućnost Domovine. Pasivnost nije odgovor već samo izgovor.