Antifašizam, kao reakcija na pojavu fašističkog pokreta dvadesetih godina prošlog stoljeća u Italiji, nakon Drugog svjetskog rata postao je sredstvo, uglavnom u zemljama komunističkog bloka, da ga oblikuju i njime se posluže kako kome specifično konvenira.
Povjesničar Norman Davies tvrdi da antifašizam ne predstavlja koherentnu političku ideologiju, nego da je “prazna posuda”, koju onda svatko puni sa sastojcima koji njemu odgovaraju.
Prema njemu, antifašizam nije ništa drugo nego “obični politički ples” kojega je izmislio Staljin i proširio kroz sovjetska sredstva propagande, s ciljem da stvori lažnu impresiju kako zapadne demokracije, svojom opozicijom fašizmu, postaju saveznici komunizma.
Cilj je bio legitimizirati diktaturu proletarijata koristeći terminologiju koja bi bila prihvatljivija na zapadu. Stvarnu vrijednost prijeratnog antifašizma pokazuje pakt Molotov-Ribbentrop i konzekventna koordinirana ratna agresija na istoku Europe, na početku Drugog svjetskog rata.
Poslijeratni nastavak upotrebe sataljinističke izmišljotine antifašizma najbolje pokazuje podatak da je Berlinski zid, s njegove istočne strane bio nazivan “Antifašistički zid”. Istočno-njemačko službeno ime za Berlinski zid je bilo “Antifaschistischer Schutzwall”. Više nije bilo ni Hitlera ni Mussolinija, pa su si antifašisti izmislili nove fašiste, blok zemalja zapadno od tog zida.
Nakon 1990. i njemačkog ujedinjenja, grupe koje su počele koristiti antifašističko ime, bile su anarhističke militantne skupine poput “Antifaschistische Aktion”, “Antifascist Federation”, “Class War”, “Red Action”, “Revolutionary Communist Party” itd.
Sve redom su to bile militantne skupine na marginama društva, čija jedina javna manifestacija se ogledavala u uličnim sukobima s policijom.
Poput Staljina, njegov je učenik Tito, pa i poslije raskida sa Staljinom, nastavio koristiti antifašizam kao sredstvo u svom relativno uspješnom nastojanju priskrbiti zapadnu financijsku pomoć. Naravno da nije mogao to ostvarivati pod parolom zapadne podrške razvoju komunizma u Jugoslaviji.
Kraj hladnog rata, pad Berlinskog “antifašističkog” zida, raspad Jugoslavije, bila je prekretnica, nakon koje je anitifašizam ostao živjeti kroz marginalizirane malobrojne skupine anarhističkih buntovnika, pod parolom rušenja postojećeg kapitalističkog sustava.
Nitko nebi mogao vjerovati da će nastupom novog stoljeća, na Balkanu, antifašizam kao pojam, postati institucionalizirano sredstvo, kao dio službene državne politike, u Srbiji rehabiliracijom četništva i njegove transformacije iz fašizma u antifašizam, uključujući i njihova vođu Dražu Mihajlovića, a u Hrvatskoj, nasuport Srbije, pretvaranjem svih protivnika Jugoslavije, titoizma, regionalizma i zapadnog balkanizama u fašiste.
Na čelu s nasljednicom KPJ, Socijaldemokratskom partijom, koja u svom imenu nema ni Hrvatske niti koristi hrvatski jezični ekvivalent “stranka”, niti se u svojoj retorici prestavlja kao organizacija Hrvata ili hrvatskog naroda i uz pomoć brojnih udruga koje se pod krinkom humanizma, raspolažući u to ime sredstvima iz Hrvatskog proračuna i Europskih fondova, stvoren je nastupom novog stoljeća pravi državni antifašistički pokret, kao sredstvo za obračun sa svima koji se protive njihovom poimanju Hrvatske.
Pritom im je korisno poslužila ustavna definicija po kojoj Hrvatska svoje državno pravo vuče iz jugoslavenskog komunističkog i antifašističkog, drugosvjetskoratnog partizankog pokreta i njegova zakonodavnog organa, svojevrsnog ratnog parlamenta AVNOJ-a i njegove isto tako jugoslavenske unitarističke podsekcije ZAVNOH-a (otom potom koliko je pametno bilo u taktičke svrhe ugađati ustav koji će kasnije poslužiti kao legalni okvir za rušenje države kojoj bi taj ustav trebao služiti kao jamstvo opstanka).
Logično bi bilo za očekivati i očekivalo se, da će opozicijska stranka, domovinsko-ratna politička struktura pod čijim su vodstvom Hrvati uspjeli srušiti svoju stoljetnu tamnicu i uspostaviti samostalnost, HDZ, kada ponovo dođe na vlast, obračunati s tim perverznim lazarovskim oživljavanjem antifašizma. Međutim, HDZ nije više bio ono kako ga je Tuđman definirao. Sukcesijom povraćene vlasti kroz Sanadera i Kosoricu, umjesto da bude na čelu hrvatskog nacionalnog procvata, svjetonazorskog, gospodarskog i ideološkog, HDZ je postao avangarda pljačke i izdaje i za uvijek pokopao svoj imidž koji su mu Hrvati svojom krvlju zaradili u Domovinskom ratu, baš oni koji će razvojem događaja do današnjih dana i sami postati “fašistima”.
Konzekventnim gubitkom vlasti, pojavom Milanovića na vrhu vlade i kroz 3 predsjednička mandata dvojice “antifašista” Mesića i Josipovića, trnoružica zvana “antifašizam” se probudila i procvala.
Tako redom, preko nesuđenog Karamarka, alarmantno nevjerojatnog, iz neba u rebra, Oreškovića, do programiranog europskog aparatčika jugoslavenskih korijena Plenkovića, umjesto da HDZ postane glas razuma i obustavi antifašističku euforiju sa svim karakteristikama koje iz bastardizirane pomirbe vode u 1939. (kako je to dobro prepoznao gen. Glasnović) i stvaraju ideološke uvjete građanskog rata među onima kojima je predstavljena podjela sa svim karakteristikama isključivosti bez i jedne dodirne točke na kojoj bi se temperament vremena mogao stišati, HDZ je i sam prihvatio jugoslavensku antifašističku floskulu i eliminirao iz svojih redova one koji su upozoravali na opaku prirodu nakaradne revitalizacije tog pokreta koji je imao nekog smisla 1920., nikakavog iz vremena “Antifašističkog zida”, a danas smiješnog, kad nebi bio tragično opasan.
Plenković je tu stranku odveo u navodne centrističke vode, čiji centrizam se sastoji samo u tome da je sve u HDZ-u i oko njega, koji su upozoravali na besmisao antifašizma, i sam proglasio fašističkim ekstremistima i pretvorio Hrvatsku u državu alternativne hdzeovsko-hnsovske, ili sdpeovske, ili možda zajedničke veliko-koalicijske antifašističke vlasti uz podršku moćnog pupovčevskog velikosrpskog lobija, na čelu fašističkog naroda.
U druga vremena, kada je tuđinska, sluganska i antinarodna vlast harala Hrvatskom, uz narod je kao njegova avangarda stala njegova intelektualna elita.
Danas bi ta elita ponovo trebala zauzeti vodeće mjesto na nacionalnom kormilu hrvatstva, ali oni spavaju i čuvaju svoje karijere u korumpiranoj državi gdje se za neposluh ostaje bez kruha.
Izostanak hrvatske intelektualne avangarde iz procesa koji se ne može više okrakterizirati kao samo politički, jer postaje presudan za sve grane života u vlastitoj državi – ako ona te atribute više uopće zaslužuje – prouzročio je da sada na optužbe o fašizmu, koje su se pretvorile u epidemiju neusporedivu ni s jednim jugoslavenskim razdobljem, odgovaraju obični ljudi koji nisu osposobljeni politički razmišljati, ni valjano razlučivati između komunizma, fašizma, nacizma, kapitalizma i još tuceta drugih izama, nego reagiraju iz inata crtežima njemačkih šljemova u stilu – Kad baš hoćeš, evo jesam i što mi možeš! – a to je baš ono što ova “antifašistička” jugoslavenska inteligencija hoće, da oni koji bi ispred ovog naroda mogli valjano parirati ovakvim izazovima, ostanu kukavički čamiti u svojim podrumima, a običan puk da se koprca pod optužbama i reagira na osnovu emocija koje su ovi “antifašistički” zlotvori inscenirali.
Još gore od hrvatske intelektualne elite, prema ovoj epidemiji antifašizma 2017. ponaša se hrvatska vlast i baš ova postojeća vlast tzv. desnog centra. Oni te optužbe ne osjećaju kao uvredu, kao što to osjećaju oni kojima je Hrvatska iskreno na srcu. Njih to ne vrijeđa, kao što vrijeđa običnog Hrvata koji Hrvatsku voli iz dna duše. Zato oni o tome šute. Da sebe ograde i od optužbi i od “fašističkog” naroda, njih se stotinjak prošeta do Jasenovca, pomireni s velikosrpskom, jugoslavenskom teorijom o genocidnosti hrvatskog naroda, isplaču se nad između 30 tisuća i 1.2 milijuna žrtava hrvatskog kolektivnog i genetičkog zločina i nad nijednom hrvatskom, pokaju se u svoje ime i u ime svojih partizanskih i komunističkih predaka, i smiješeći se vrate u Zagreb “obavljena posla”, jer za njih obavljati posao nije zastupati interese svog naroda, nego čuvati vlast i pod cijenu da pritom moraju lizati srpsku pljuvačku.
Ps. Koliki su razmjeri antifašističke hajke u Hrvatskoj, pokazuje i govor sisačke gradonačelnice Kristine Ikić-Baniček iz Brezovice 2016.
https://youtu.be/vd3nxdG19MQ