Ne treba predaleko ići u retrospektivi događaja, kako bi se rasvijetlilo jedan od ponajvažnijih pravaca društvenih događaja ove godine – Dostizanje pune perverzije društvenih standarda. No to može biti i šansa, jer sve, pa i perverzija može biti dobra roba. Primjera na izvoz, junaka na izvoz, samo treba osmisliti strategiju i započeti izvozom usrećivati Nijemce, Austrijance, Francuze i Britance, nudeći im bez odštete takve lumene.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Kad bi čovjek na kraju 2018. godine trebao podvući najkritičniju točku hrvatskoga društva, konkurencija bi bila golema i svaki je pokušaj nužno predodređen velikom riziku i prilično sigurnoj kritici s vrlo argumentiranih stajališta. Zato je uvijek izbor najkritičnijih točaka stvar autorskog dojma, pa kao i svaki dojam, ne podliježe rizicima suprotstavljanja stotina i tisuća zauzeća. Jedino je bitno argumentirano obrazložiti svoj izbor, a sve poslije toga prelazi u fazu subjektivnosti, time i neosporivosti. Bitno je naravno da mišljenje stvarno jest mišljenje, da podliježe zakonitostima umnoga procesa, a ne bude primjerice – antifa avangardno, jer tu mišljenje može biti što god kome padne na pamet.

Pa ćemo se pozabaviti banalnostima, jer tisuće banalnosti i javnih perverznjaka svojim banalnostima i perverzijama od Hrvatske čine izokrenutu priču i svemu daju snažnu dimenziju perverzije.

Ogaditi politiku, pa vladati


Nije vijest da državna politika ne valja, jer poruku o svojoj nevaljalosti svakodnevno namjerno šalje i sama državna vlast i sve politike oko nje, štiteći se tako od potencijalne zainteresiranosti i konkurencije. Nešto kao tvor, kad mu se netko približi, poprska ga nesnošljivim smradom i otkloni ugrozu.

Od kada je postalo neprimjereno uhićivati i tući konkurenciju, primjenjuje se matrica ogađivanja politike i sužavanja kruga utjecaja, a model i motivi se svode na iste vrijednosti i ciljeve, kao kad se tuklo, ubijalo i zabranjivalo.

To konačno ne kriju ni anketari koji najčešće po narudžbi upravo produženih ruku državnih politika ili bolje rečeno pozadinskih mešetara mlate masnu lovu za anketiranje ili, kako si vole laskati, istraživanje stavova nekakve javnosti. Prvo proizvedu nakaznu javnu percepciju, pa je onda istražuju i sve uokrug, hraneći se međusobno. Pa se postavlja pitanje, čemu služe takve ankete i s takvim rezultatima, pogotovo ako su posve sigurno u dosluhu s državnim politikama koje upravljaju zemljom? Odgovor je jasan kao dan, a taj dan na žalost kao u filmu, traje, ne dvadeset i četiri sata, nego dvadeset i četiri godine, od kada se anketama i medijskim spinovima, te relativizacijom svega što bi moglo biti vrijedno, prekrivanjem cijeloga diskursa posve bezvrjednim ili izrazito negativnim porukama i stavovima, doslovno ciljano i planski ogađuje pojam politike šireći oko tih krugova nesnošljiv smrad, kako bi se rastjeralo svakoga tko  ne podnosi crkotine, i zadržalo upravljanje države – sebi i svojima. Od kada je postalo neprimjereno uhićivati i tući konkurenciju, primjenjuje se matrica ogađivanja politike i sužavanja kruga utjecaja, a model i motivi se svode na iste vrijednosti i ciljeve, kao kad se tuklo, ubijalo i zabranjivalo. To bi se moglo usporediti sa zapišavanjem teritorija za lov i parenje u zvjerinjim čoporima, pri čemu je siguran alat njuh, a siguran znak – miris, bolje rečeno smrad mokraće vođe čopora.

Preventivne klevete


Zato je moguće da se u tzv. mainstream medijima i njima sklonim ili njihovim produženim političkim, civilnim, akademskim i svakim drugim gruntovima, ili lovištima, redovito žestoko kritizira i ono što golom logikom i zdravorazumski jest upravo s tim pozicijama s kojih se kritizira, pa i olajava, kleveće, u izrazito funkcionalnoj organskoj vezi. Samo, za razliku od kleveta, olajavanja i podmetanja suparnicima, u ovakvim sluačajevima olajavanje i klevetanje je usmjereno na neadresiranu “drugu stranu” ili na mjesec. Tako će posve anacionalnu i najčešće izrazito antihrvatsku HRT najžešće kritizirati Pupovac, Radin, zatim Klasić, Jakovina, HND i njihovi “profesionalni”  giganti, toj će se televiziji, a pogotovo informativno-političkom programu nabiti na nos klerikalizam, naravno katolički, do te mjere da urednica Petog dana umjesto Božića čestita blagdane, zatim će se osuditi koketiranje s ustaštvom, fašizmom, poticanje revizionizma i pitaj Boga što sve ne, a zna svaka kumica na placu da je sve posve suprotno. To je olajavanje i klevetanje iz predostrožnosti i zbog preventivne zaštite stečenih pozicija.

Izluđivanje Hrvatske


Tako se, što je snažnija tzv. anatifašizacija, čitaj izluđivanje Hrvatske u svakom pogledu, sve češće i histeričnije govori o fašizaciji, što je snažnije posrnuće pred čitavim nizom nakaznih i antihumanističkih ideja i progama, utoliko se više ističe rigidnost i netolerancija javnoga razmišljanja o idejama koje ti programi nose, nazivajući te nakazne ideje i programe u pretežitom diskursu civilizacijskim stečevinama a propitkivanje rigidnim nazadnjaštvom, iako nitko živ ne zna, niti smije pitati – gdje su to i kada postale te nakaznosti civilizacijske stečevine.

Zbog svega toga, nekako je najuočljiviji trend, odnosno već uveliko društvena zakonitost u Hrvatskoj tjekom 2018. godine – potpuno izokrenuta logika, razum, misao, činjenice, zapravo izopačena izokrenuta stvarnost u svoj svojoj cjelini. Dakle, perverzija. Zato perverznjaci moraju biti glavni junaci.

A tu stvarnost produciraju mediji.

Evo primjera.

Prizivanje Mirka Galića


Zanimljiv sam tekst pronašao na opskurnom Pavićevom Telegramu, pa mi je on poslužio kao povod. Opskurnom zbog posvemašnje društvene crkotine koju Pavićev rukopis u javnome prostoru ostavlja iza sebe već godinama, praktično još od osamostaljenja Hrvatske, te pogotovo zbog pogleda na Impressum. Pazite samo imena: Božo Kovačević, Goranko Fižulić, Drago Hedl,  Đivo Đurović, Dragan Markovina, Aleksandar Holiga, Mladen Pleše, Borko Vukosav itd.  Tome dodajte navodog Ivana Violića, po zagrebačkim kuloarima zakrabuljenog Davora Butkovića, pa imate prilično jasnu sliku očekivanja. Rentgensku.

Pogledajte ovaj pasus: “HTV nije ni proustaška, ni jugonostalgičarska, ni radikalna katolička televizija. Na HTV-u se, danas, za razliku od RTZ-a u osamdesetim godinama, i od Tuđmanove televizije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ne radi ni o kakvom preciznom ideološkom smjeru vođenja velikog javnog  medija. NA HTV-u je danas riječ jedino o borbi za preživljavanje i za približavanje onim društvenim i političkim grupama, koje bi mogle imati utjecaj na sudbinu Hrvatske televizije, njenih menadžera, urednika i političkih novinara. Ovome još treba dodati da Informativni program HTV-a  baš nikad nije bio netalentiraniji. Hrvatski su politički mediji danas u prilično lošem stanju. HTV je, definitivno, značajno gori od svih drugih središnjih domaćih medija koji se bave političkim informiranjem”.

Rekli biste, pa zar nije tako?

No, ovo je obrazac agitpropa i banalne manipulacije, koji uzme jedan element koji može otrpjeti propitkivanje, a zatim naniže golemi niz nagađanja, netočnosti, pretpostavki, dogmi a vidjet ćete i klasičnih vradžbina, koje se ne smiju propitkivati, i koje nose onda zaključak koji s umnim procesom veze nema.

Pogledajte dalje.

Bitka za šnicl na tuđi račun


Iduća rečenica govori o biti stvari i polazišnom agitpropu: “U dvijetisućitima HTV je jedino u vrijeme ravnatelja Mirka Galića donekle sličio na javnu televiziju. Sve što je bilo prije i poslije kombinacija je profesionalnih katastrofa, i politikantskog žongliranja između raznih  ideoloških i interesnih grupacija u hrvatskom društvu”.

Naravno, ovu kritku HRT-a treba staviti u kontekst uvodnoga dijela teksta i sve je bistro. Ali, je li gore izrečena ocjena HRT-a, apstrahirana od svega što smo naveli kao svojevrsnu izokrenutu agendu ili priču, realna.

Naravno da jest.

Kazimir Bačić je obilježio prošlu godinu. Ništa taj komad ljudine nije uradio, ali to i jest majstorluk, kad ništa ne radiš, a obilježiš godinu pored takvih lumena kao što su Plenković,  Pavić ( ministar), Ćorić, Štromar, Divjak, Jandroković, Reiner, Andrija Mikulić ili Milan Bandić, pored takvih giganata kao što  je Darinko Kosor, te zastrašujućih revolucionara kao što su Maras, Glavašević, Bernadrić, ili Mrsić, ona esdepeovka iz Zadra što se bavila kurikulom kojoj se nikako ne uspijevam sjetiti imena, ali u mome bi je kraju nekada sigurno zvali caporkom zbog ispraznoga političkog lupetenja i mlataranja, pa ćete je se sigurno sjetiti sami po ovome opisu, te takvih ustavnih patriota kao što su Pupovac i Radin, Miletić i Jakovčić, sve do onoga Končara – kome su oduzeli strateško partnerstvo. 

Samo što je ključni potpisnik upravo ovakvoga stanja bio Mirko Galić, koji je cijeli život proizvodio ovakve novinare i informacije, govorio da ništa ne rekne ako nije planirao napredovati pa gazde zahtijevale malo odlučnosti u osudi neprijatelja, ravnao ovakvim bezbojnim i  podložničkim parainformiranjem odnosno propagandom. Na temelju toga je izgradio karijeru nevjerojatnih razmjera, a sljedbenici kao Butković i kompanija, također. I takav Galić je uzor, odnosno pretpostavljena suprotnost ocjeni koju Butković, pardon Violić iznosi.

Kad Kazo smije jesti, a Butković  ne smije


Kritika koju Butković i slični isporučuju Kazimiru Bačiću i njegovim momcima i curama u biti je samo izraz ljutnje što Bačić smije jesti i piti na državni račun, što se može, kako bi ljudi rekli, popraviti koje kilo u ime viših interesa, a Butković, Markovina, Hedl i pogotovo Pleše, legendarni Pilaš, moraju grickati zalihe koje im je tako solidarno davala država preko poreznih akrobacija Nine Pavića od nekoliko stotina milijuna kuna, koje je on godinama ciljano i uz odobrenje države varajući istu tu državu, prelijevao u džepove spomenutih kritičara i desetine onih koje je pokojni Hanžeković preuzeo, jer nije imao s kim pokušati očuvati lešinu EPH i nastaviti dilati propagandu za – državni poredak kakav god i tko god on bio. Naravno, čuvajući svoj izravni i neizravni utjecaj na zbivanja i bildajući snagu pred izluđenim narodom.

Kazimir Bačić je obilježio prošlu godinu. Ništa taj komad ljudine nije uradio, ali to i jest majstorluk, kad ništa ne radiš, a obilježiš godinu pored takvih lumena kao što su Plenković,  Pavić ( ministar), Ćorić, Štromar, Divjak, Jandroković, Reiner, Andrija Mikulić ili Milan Bandić, pored takvih giganata kao što  je Darinko Kosor, te zastrašujućih revolucionara kao što su Maras, Glavašević, Bernadrić, ili Mrsić, ona esdepeovka iz Zadra što se bavila kurikulom kojoj se nikako ne uspijevam sjetiti imena, ali u mome bi je kraju nekada sigurno zvali caporkom zbog ispraznoga političkog lupetenja i mlataranja, pa ćete je se sigurno sjetiti sami po ovome opisu, te takvih ustavnih patriota kao što su Pupovac i Radin, Miletić i Jakovčić, sve do onoga Končara – kome su oduzeli strateško partnerstvo.

Neće se valjda naljutiti opozicijski giganti kao što su Petrov, Grmoja, Strenja Linić, Orepić, Podolnjak ili živozidaši, ali nekako po dubini gigantizma ne spadaju s gore navedenim, izuzev možda Podolnjak koji je uspio jednu nogu zadržati u postojećem gigantizmu, a drugom zakoračio u gigantizam nacionalnog spasa.

Eto, u takvoj konkurenciji je Kazo šampion.

Radim štetu, dakle postojim


Čovjeku nekoliko sati crkne cijeli sustav HRT-a, ni muuuuu se ne čuje s bujnih pašnjaka, navodno mu proslavljeni novinari tuku još proslavljenije novinarke, smjenju Trumpa cijelu godinu, čim se nekakav američki antifa nakašlje, ponavljaju do besvijesti informacije o općoj pobuni nekoliko stotina Sorošovaca u Budimpešti protiv Orbana, a rashodovanim HNiP-ovcima kao što je Katja Kušec daje se informativna uprava nad Prvim programom, dok redatelje bez obaveza kao izvjesnog Juvančića doživotnog tajnika, i čuvara imena i ugleda HNiP-a, preusmjeravaju radi održavanja umjetničke ingenioznosti u boksače i šalju ih da se tuku po zagrebačkim ulicama. Jedini im je problemčić što su lošiji boksači nego redatelji i novinari, pa njihovi pokušaji tučnjava završavaju neslavno i u blatu valjajući se kao prasci, pred zgranutim promatračima.

Zanimljivo  je da je ova ocjena HRT-a koju, kako rekoh može potpisati svaki normalan čovjek da nije stavova prije i zaključaka poslije, u stilu logike – pada kiša, dakle Beč je u Austriji, klasičan neinteligentan model najčešće manipulacije u Hrvatskoj. Ova intelektualna epopeja Telegrama koju navodim kao prepoznatljivost općega diskursa Hrvatske danas, u biti je nastala nakon zgražanja zbog programske odluke da se iz Siska prenosi – Polnoćka, pa time stječe i svoju idejnu i programsku prepoznatljivost svih procesa u zemlji. Onu antikatoličku i antihrvatsku.

Rashodovani epehaovci, njihove vradžbine i sudbina boksača Juvančića


Evo što pripovjeda Violić: “Biskup Košić poznat je po radikalnim političkim stavovima: taj je čovjek na glasu kao najglasniji zagovaratelj rehabilitacije NDH i prevrednovanja svih bitnih vrijednosti na kojima je ova zemlja zapravo nastala (a s kojima se on ne može složiti, jer svojim istupima djeluje kao da duboko, u srcu, pripada strani koja je poražena u Drugom svjetskom ratu)”.

Naši rashodovani epehaovci i mirkogalićizirani agitpropovci anticivlizacijskog antifa pokreta vidljivo zaviruju duboko u srce biskupa Košića, znaju sve što čovjek osjeća i misli, pa nepogrješivo autoriziraju pravi pravcati antifa kanon ugaženim stazicama. Samo, na žalost ne kao nekada po šumama i gorama, jer su ti umnici nekadašnje “osloboditeljske” naravi i stila odavno zakoračili na gradske ceste i stupaju. Vidjet ćete odmah nakon ove cirkusarije, da im je znanstveni guru Klasić utabanao put svojim prokršćanskim senzibilitetom, nešto kao kompanjon Markovina ili znameniti Drago Hedl, dokazani poznavatelj kršćanstva, zbog kojega i nosi najviše državno prizanje suvremene navodno hrvatske Republike. Navodno, jer dok god takvi nose državna priznanja narodne države i naroda koga osporavaju od kada djeluju, svaka je vlast i država sama po sebi – parodija. Eto zašto  je njima Galić uzor, a Kazo, po najnovijemu, organizator boksačkih kampova u labirintima Prisavlja – nije. Čudi me da Violić nije umjesto Galića uzor pronašao u Juvančiću, jer bi ga mogao između ostaloga vodati od birtije do birtije, k’o medvjeda u cirkusu, ostaviti ga da boksa protiv zraka pred ulazom, privlači goste dok Violić kao nekada mlati izreketarene šnicle.

Sve u ime viših, tajanstvenih i običnome umu nedohvatljivih istina i ciljeva.

Utoliko naravno – opravdanih.

To je postala prava, pravcata epidemija u Hrvatskoj.

A počiva na gore navedenom modelu.

Ne piše se dobro Thompsonu, Košiću i Hraniću


Tako sveznanstvenički Klasić, opasan konkurent još sveznanstveničkijem bozonskom Puljku, u svojoj predbožićnoj kolumni opisuje svoje kršćansko-nekršćansko odrastanje i postizanje zrelosti u filozofsko-teološkoj punini. Prvo ilegalno pokrštavanje, pa odrastanje bez Božića i bez vjere, pa proučavnaje Biblije u zreloj dobi, valjda dok je 14 dana bio u kampu za obuku policije uoči Domovinskog rata, pa utekao iz neprijateljskog okruženja na slobodu, od čega je ispredao legende pred studentima koji su mu se smijuljili znajući istinu, dostižući u trenutcima  nadahnuća i herojske inspiracije neviđeno junaštvo i ratni status dodstojan Mirka i Slavka iz nekadašnjih partizanskih stripova, do zrelog i analitičkog poimanja kršćanskih temelja.

Proglašene veličine i svetinje se ne smiju osporavati, a njihove nositelje, bila to Šuica, bio to Reiner, bio to Klasić ili Goldstein, s legendarnom drobilicom, bio to Plenković sa svojim vizijama, bio to Pupovac sa svojim mirotvorstvom ili Bakir Izetbegović sa svojim – ne dao Bog posumnjati, jer, obruč iznad nevjernika se steže.

Eto, samo što nisu dograbili Thompsona, jer se ne odriče Bojne Čavoglave.

A ni Košiću, par dana prije toga Hraniću, se izgleda ne piše dobro. Samo je spašen Tvrtko Barun, dok se spas smješka i biskupu Uziniću.

No, držimo se mi znanstvenih gurua, umnika i po najnovijemu – antifa apostola, jer tek tako pravac izokretanja razuma naglavačke dobiva svoju puninu.

Božićni blagoslov apostola Klasića


Tako sveznanstvenički Klasić, opasan konkurent još sveznanstveničkijem bozonskom Puljku, u svojoj predbožićnoj kolumni opisuje svoje kršćansko-nekršćansko odrastanje i postizanje zrelosti u filozofsko-teološkoj punini. Prvo ilegalno pokrštavanje, pa odrastanje bez Božića i bez vjere, pa proučavnaje Biblije u zreloj dobi, valjda dok je 14 dana bio u kampu za obuku policije uoči Domovinskog rata, pa utekao iz neprijateljskog okruženja na slobodu, od čega je ispredao legende pred studentima koji su mu se smijuljili znajući istinu, dostižući u trenutcima  nadahnuća i herojske inspiracije neviđeno junaštvo i ratni status dodstojan Mirka i Slavka iz nekadašnjih partizanskih stripova, do zrelog i analitičkog poimanja kršćanskih temelja.

Razmatrajući pojavu interpretativne sklonosti i naravi antife zadnjih godina o teološko-filozofskim temeljima kršćanstva, te plenkovićiziranih demokršćana u HDZ-u,pogotovo nakon Istanbulske, sve sam skloniji pokrenuti inicijativu ukidanja bogoslovnih katoličkih fakulteta, a svu pravovjernost i poduku novih svećenika prepustiti Jakovini, Šuici, Reineru, Klasiću pogotovo, te eventualno Goldsteinu i Markovini, pod dirigentskom palicom teologa Drage Pilsela. I one teologinje iz Petog dana.

Jokića i Divjak za biskupe, Tvrtka Baruna za kardinala


A da Jokić i njegova stručna skupina za izradu kurikula, zatim Budak, Blaženka Divjak, postanu novi nadbiskupi, biskupi, a Tvrtka Baruna eventualno proglase i kardinalom.

I čovjek, ne varate se, govorim o Klasiću, posve znanstveno, kako i priliči takvome antifa lumenu, onako filozofsko-dubinski pita: “Današnji je dan ( govori ljudina o Božiću) stoga odlična prilika da se oni koji slave rođenje Isusa Krista zapitaju koliko su dobri učenici svog učitelja. Koliko su dobrih djela učinili, a koliko tuđih grijeha oprostili? Žude li za uzvišenošću ili poniznošću? Je li im “blaženije davati nego primati?” Obraćaju li se jedni drugima psovkama, uvredama i prijetnjama, ili pozdravom “mir s vama?” U skladu s tim, siguran sam da bi za početak već i iskreno preispitivanje vlastitih misli, riječi i djela, umjesto kupovine skupocjenih darova, razbacivanja hranom i velikih ceremonijalnih obećanja, bio lijep rođendanski poklon današnjem Slavljeniku”.

A prije toga, te epohalne filozofske misli, odnosno pitanja, naš umni Klasić dijeli s nama svoje spoznajno-iskustveno vrelo: “Kave s ocem, ili možda prije bratom Bogoljubom najbolji su dokaz da različitosti, etničke, vjerske ili svjetonazorske umjesto kamena spoticaja mogu predstavljati dobar temelj za kvalitetan dijalog, i kvalitetno prijateljstvo. Susreti i razgovori s ova tri istinski duhovna bića nisu me učinila vjernikom. Ali me svaki put učine boljim čovjekom. Jer, sve je u stvari vrlo jednostavno. Poruke mira i zajedništva uvijek su dobrodošle. Od koga god dolazile, i tko god ih provodio u djelo. Preispitivanje vlastitih misli, riječi i djela”.

Kako je Klasić jeo puricu i mlince?


A sve je započelo iz:

“U mojoj se obitelji bor kitio za novu godinu, poklone je donosio djed mraz, šunku i puricu s mlincima smo jeli kad god smo htjeli, a postili nismo nikad. U mojoj obitelji o moralnim se vrijednostima nije učilo iz knjiga i propovijedi. Podrazumijevalo se da nije lijepo lagati, da se ne smije krasti, da treba pomagati slabije i siromašnije, poštivati starije i ne činiti drugima ono što ne želiš da tebi bude učinjeno”.

Što nakon ovoga dubinskog razumjevanja same esencije vjere i duhovnosti poručiti umnom Klasiću, raspravljati o njegovim iskreno rečeno tupastim stavovima, ili mu zaželjeti nešto pripadajuće toj razini “misli”? Jer, takvome umniku ukazivati da je nepristojno odrastati u kršćanskom okruženju a hvaliti se potpunim ignoriranjem istoga, da je nužno pitati ga kad je već puricu i mlince mogao jesti kad je htio, je li ih njegov netko zaradio u poštenoj konkurenciji i znanjem ili možebitnom podobnošću zločinačkom režimu i pripadajućim privilegijama, pa, kad su ga tako poučili o moralnim vrijednostima, kako to da ne razumije da je temeljni moralni imperativ ne preuzimati nepozvan poziciju koju ničim nije zavrijedio kao što on radi danas, jer je to duboko nemoralno i u konačnici krađa, te od kada su to same različitosti a ne razum, znanje, intelektualno poštenje, izvrsnost i kompetitivnost preduvjeti kvalitetnog dijaloga, tko ga je ovlastio i gdje da on bude arbitar kvalitete dijaloga, smije li netko pričati legende tipa Mirko i Slavko o svome junaštvu a ne prismrditi borbama i istodobno zanemarivati razum i znanje mladića i djevojaka kojima priča i koji su ga prisiljeni slušati po položaju koji je nekako dograbio, te toliko mogućih i eliminirajućih pitanja iz samo ovoga pasusa koji je izvalio?

Nema nam spasa bez Srednjeg vjeka


Ne treba Klasića kao ni Violića-Butkovića gore stavljati pred takva iskušenja. Treba im iz sveg srca poželjeti  – da hrvatska država stvarno postane hrvatska, da ova demokracija stvarno postane demokracija, da znanost stvarno postane znanost, novinarstvo hrvatsko novinarstvo, a ne aktivizam i jedno i drugo, da sloboda bude izbor a ne dar, pa bi bilo prirodno i humano donijeti zakon da njima i sličnima, takvoj giganturi i rasadniku sjajnih umova i izvrsnosti isključivo Djed Mraz kao i u djetinjstvu donosi sve što im treba u životu, a ako kojim slučajem zakaže ili bankrotira djedica, ili se zakoni pokažu nevjerodostojnima i prevarama, uvijek im preostaje oslonac na – dobre ljude ili nove kršćane, kao što je “brat Bogoljub” ili Mirko Galić.

A da ih štiti Kazina boksačina Juvančić.

Kako i vidite, nije trebalo predaleko ići u retrospektivi događaja, kako bi se rasvijetlilo jedan od ponajvažnijih pravaca društvenih događaja ove godine – Dostizanje pune perverzije društvenih standarda. No to može biti i šansa, jer sve, pa i perverzija može biti dobra roba. Primjera na izvoz, junaka na izvoz, samo treba osmisliti strategiju i započeti izvozom usrećivati Nijemce, Austrijance, Francuze i Britance, nudeći im bez odštete takve lumene. Plenković je u formi, Merkel na izmaku, Macron glavinja, pa je utoliko lakše usrećiti posustalu Europu.

A pitat ćete što bi Hrvatska bez njih?

A ništa, vratila bi se kao prava kršćanska zemlja u Srednji vijek ako Bog da i ako su navedeni kako se predstavljaju jedino svijetlo XXI. stoljeća. Svatko razuman će izabrati u tom slučaju mrak, što iz sveg srca želim mome hrvatskom narodu i svima vama dragi čitatelji u 2019. godini.