Ako ne vidite zašto je nama toliko važno da hrvatski jezik bude zaštićen, pitajte se zašto je njima od 1918. do danas toliko stalo da ne bude, da nas je radi hrvatskog jezika u ona vremena kasnih šezdesetih i Udba proganjala, a i danas bi kad bi ovi nasljednici ondašnjih progonitelja imali slobodne ruke i postati će vam jasnije.
Podizanju spomen ploče u Matici hrvatskoj povodom donošenja Zakona o hrvatskom jeziku, suprotstavili su se, omalovažili ga i narugali svi jugoslaveni u Hrvatskoj, a na čelu im SDP, Možemo!, Milorad Pupovac, Mate Kapović (koji je na “lijepom” hrvatskom jeziku rekao “Serem vam se na Bleiburg”) i svi saborski zastupnici tzv. antifašističke, tj. jugoslavenske ljevice.
SDP-ov Arsen Bauk spominje sve epohe koje je hrvatski jezik preživio bez zakona, uključujući i dvije Jugoslavije. Bauk ne zna kako smo šezdesetih godina prošloga stoljeća u osnovnim školama i gimnazijama kao klinci dobivali ukore i prijetnje izbacivanjem iz škole ako smo spominjali točku a ne tačku.
Sjećam se i danas profesora u gimanziji u Petrinji koji me je uvjeravao kako je zarez po smislu nepodoban izraz, a zapeta ispravan, “jer se ne kaže zarezata puška nego zapeta puška”, kao da ta dva pojma imaju ikakve srodnosti. Direktorica gimnazije Maja Zadrović je otvoreno promovirala ukidanje hrvatskog jezika i uvođenje srpskoga kao službenog jezika u Hrvatskoj, uz nadoknadu da se Srbija odrekne ćirilice.
Bauk se ne može sjetiti kako smo se mi nacionalno aktivni nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i kasnije u vrijeme Hrvatskog proljeća, a ja dodatno i radi aktivizma kroz tada daleko nacionalno radikalniju Maticu hrvatsku, našli na listi državnih neprijatelja, radi čega su mnogi završili u zatvorima uključujući i Goli otok, a na tisuće nas u izbjeglištvu spašavajući glavu.
Arsen Bauk se ne može sjetiti a ja ne mogu zaboraviti.
U priloženom snimku stranice iz Golecove knjige “Povijest grada Petrinje” navodi se kako je Udba po noći upadala u stanove članova i dužnosnika Matice Hrvatske i vršila pretrese. Prema izjavi mog susjeda Jose Hanjca koga su uzeli kao svjedoka, po mene su došli 6. siječnja 1972. u 7 sati u jutro, radi pretresa i uhićenja, a ja sam sluteći što me čeka, samo sat prije toga prešao jugoslavensku granicu i našao se u Austriji.
Pa onda ako sami ne vidite zašto je nama stalo do Zakona o hrvatskom jeziku, pitajte se zašto su oni toliko protiv tog zakona i od 1918. do danas protiv zaštite hrvatskoga jezika kao osnovnog obilježja po kojemu smo prepoznatljivi kao Hrvati, da nas je radi hrvatskog jezika u ona vremena kasnih šezdesetih i Udba proganjala, a i danas bi kad bi ovi nasljednici ondašnjih progonitelja imali slobodne ruke.
Ako ne vidite zašto je nama toliko važno da hrvatski jezik bude zaštićen, pitajte se zašto je njima toliko stalo da ne bude i postati će vam jasnije.