Nekić kaže i naglašava da, prema njegovu mišljenju, najveća zasluga za obnovu procesa pripada australskom piscu i novinaru Hamishu McDonaldu, koji je o tome procesu progovorio u svojoj knjizi “Reasonable doubt, spies, police and the Croatian six” (“Osnovana sumnja, špijuni, policija i hrvatska šestorka”). “Hamish je u suradnji s odvjetnicima koji rade pro bono i kolegama novinarima sve pokrenuo tom knjigom, kako bi istina izišla na vidjelo. Tražio sam da se njegova knjiga prevede i u Hrvatskoj, no nitko nije želio”.

Vijest da je Vrhovni sud australske savezne države Novi Južni Wales pokrenuo istragu o presudi iz 1981. godine kojom je šest Hrvata u tzv. slučaju The Croatian Six osuđeno za pripremu više terorističkih napada na teritoriju Australije izazvala je veliko zanimanje u Osijeku jer je među tada optuženima bio i Osječanin Mile Nekić.

Taj danas 75-godišnji akademski slikar, član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek, koji je izlagao na 20 samostalnih i 13 skupnih izložbi i dragovoljac je Domovinskog rata, tvrdi kako je od trenutka uhićenja, tijekom sudskog procesa i izricanja presude do danas uvijek isticao da je, zajedno s još pet svojih prijatelja, žrtva podmetanja jugoslavenske tajne službe Udbe.

Skinuti ljagu s imena


“Ovo mi daje nadu da će pravda pobijediti i da će istina izići na vidjelo”, kaže Nekić za Glas Slavonije, dodajući da se tijekom života napatio i toliko puta bio neopravdano ponižavan da mu je na kraju, zbog njegove obitelji, ostala samo želja da skine ljagu sa svoga imena i kao čovjeka, i dragovoljca Domovinskog rata, i umjetnika.

Australski mediji ocjenjuju kako je naredba suca Vrhovnog suda Robertsona Wrighta da se pokrene istraga o presudama iz 1981. godine Maksimilijanu Bebiću, Mili Nekiću, Vjekoslavu Brajkoviću, Antonu Zvirotiću, Iliji Kokotoviću i Josipu Kokotoviću, osuđenima na maksimalne zatvorske kazne, u trajanju od 15 godina, “povijesna odluka” za australsko pravosuđe jer se navodi da su osuđeni na temelju svjedočenja mogućeg agenta provokatora jugoslavenske tajne službe. “Hrvatska šestorka” (Croatian Six) optužena je 1979. da je planirala postavljanje bombi u dvije jugoslavenske agencije u Sydneyu, srpski dom, kazalište u Newtownu i u gradski vodovod.

Mile Nekić tvrdi da su se na presudu dva puta žalili, a posljednji je put to bilo 2012., no u oba je slučaja žalba bila odbijena. Već i zbog te činjenice ova je odluka Vrhovnog suda presedan, smatra Nekić i napominje kako je presuda bila temeljena na iskazu Vice Virkeza i tri australska policajca.

“Virkeza, čije je pravo ime bilo Vitomir Misimović, nisam poznavao niti je on bio s nama u društvu. To sam rekao i policajcima kada su me ispitivali, tražio sam od njih da mi pokažu njegovu sliku, ali ostalo je samo na tome. Mene su teretila tri policajca kazavši da sam sve priznao, no da nisam želio potpisati sastavljeni zapisnik s priznanjem. Moje se ime još jedino vezalo uz izjavu Maksa Bebića koju je policija sastavila, a on ju je pod prisilom potpisao”, prisjeća se Nekić.

Upravo se to poklapa s dijelom obrazloženja suca Wrighta da ponovno pokrene istragu jer su četiri Hrvata tvrdila da ih je australska policija teško pretukla, a svi su odreda negirali priznavanje krivnje policiji. I tadašnji liječnici su, naime, potvrdili da su neki od ispitanika imali ozljede po tijelu.

Nekić također napominje kako je poslije saznao da je Virkez bio Srbin, rodom iz BiH, te da je za svoj iskaz pristao da odsluži dvije godine zatvora kako ga se ne bi povezalo s Udbom, iako se to znalo među Hrvatima u Australiji.

“Zato se i vratio u Jugoslaviju nakon zatvora”, kaže Nekić i naglašava da, prema njegovu mišljenju, najveća zasluga za obnovu procesa pripada australskom piscu i novinaru Hamishu McDonaldu, koji je o tome procesu progovorio u svojoj knjizi “Reasonable doubt, spies, police and the Croatian six” (“Osnovana sumnja, špijuni, policija i hrvatska šestorka”).

“Hamish je u suradnji s odvjetnicima koji rade pro bono i kolegama novinarima sve pokrenuo tom knjigom, kako bi istina izišla na vidjelo. Tražio sam da se njegova knjiga prevede i u Hrvatskoj, no nitko nije želio. U serijalima su trebali biti objavljeni dijelovi knjige u Hrvatskom slovu, ali je i ono ukinuto. Tako da naši ljudi ovdje nisu mogli vidjeti pravu istinu iz pera australskog novinara, ako su već sumnjali u naše riječi”, konstatira Nekić.

Navodi kako je oduvijek sanjao samostalnu Hrvatsku, da je uvijek bio protiv sustava koji je vladao u Jugoslaviji te je bio svjestan da zbog svog buntovnog karaktera neće dobro završiti u tom režimu.

Platili mu studij


“Čim su se otvorile granice, kao 22-godišnjak, otišao sam u Australiju. Bilo je to 1969. godine i zaposlio sam se u građevini jer su to bili bolje plaćeni poslovi nego tvornički. Odmah sam se priključio hrvatskoj emigraciji, prodavao sam Hrvatski tjednik po klubovima i pred crkvama. Uključio sam se ubrzo u Hrvatsku republikansku stranku (HRS), čiji je osnivač bio Ivan Oršanić, i kroz nju smo širili istinu o položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji”, priča Nekić.

Posebno ističe kako su se u tom promicanju istine koristili isključivo dopuštenim sredstvima i u okviru australskih zakona. “S Ilijom Kokotovićem vodio sam HRS u Sydneyu i samostalno smo participirali u političkim prosvjedima. Štrajkali smo glađu, demonstrirali i provodili ostale dopuštene političke akcije pozivajući se na ljudska prava i građanske slobode. Stalno smo isticali kako se Hrvatima oduzimaju ljudska prava i prava na slobodno odlučivanje”, tvrdi naš vitalni sugovornik, posebno ističući kako nikada nisu imali bilo kakvo oružje. Naročito je ponosan na svoj doprinos u inicijativi da se Josipu Brozu ne dodijeli Nobelova nagrada za mir. “Čini mi se da je to bilo 1974. godine, kada se spominjalo da je Tito jedan od kandidata za dobitnika Nobelove nagrade za mir. Znali smo koliko mu je to značilo i mi u HRS-u odlučili smo učiniti sve da ga diskreditiramo. Bilo je to nakon hrvatskog proljeća i to smo iskoristili da svim stranim diplomatskim predstavništvima u Canberri predamo pamflet o kršenjima ljudskih prava u Jugoslaviji. Bila je to medijski odlično popraćena akcija”, zadovoljno i danas ističe Nekić smatrajući kako je i to pomoglo da se Titu ne dodijeli Nobelova nagrada.

Druga akcija koje se prisjeća jest nogometna utakmica reprezentacije Australije i nogometnog kluba Velež.*

“Stadion je bio ispunjen. U jednom trenutku utrčao sam iza gola i za mnom su pojurili redari i policajci. Srušili me na zemlju i dok su se oni bavili mnome, Ilija Kokotović je utrčao na sredinu terena i zapalio jugoslavensku zastavu. Završili smo u policiji, dobili batina i kaznu od 40 dolara”, prisjeća se uz osmijeh.

No pod lažnom optužbom uhićen je u veljači 1979. “Iako se danas potvrđuju naši navodi kako je Virkez bio jugoslavenski špijun, nas se tretiralo kao opasne teroriste, ubojice i ustaše”, kaže.

Koliko je Nekić za Australiju bio “opasni terorist, ustaša i ubojica”, najbolje potvrđuje činjenica da su mu u vrijeme izdržavanja kazne platili redoviti studij na Odsjeku likovnih umjetnosti East Sydney Tehnical Collegea. “Koja bi država dala 50 ili 60 tisuća dolara za studij opasnom teroristu? Osim toga, moju prvu izložbu u Australiji otvorio je tadašnji ministar pravosuđa”, podsjeća Nekić, rekavši kako je iz zatvora izišao 1988., a već 1991. vratio se u Hrvatsku, u Osijek, priključivši se dragovoljcima Domovinskog rata.

Ponosno kaže da je najodlikovaniji umjetnik u Hrvatskoj iako smatra da se danas država prema njemu odnosi maćehinski. Uvijek je jednako osuđivao totalitarne režime, i nacizam, i fašizam, i komunizam, a to je pretočio i u svoju izložbu radova Žrtve totalitarnih režima.

Virkez – agent provokator i doušnik


Sudac Robertson Wright istaknuo je u utorak kako “postoji realna mogućnost da je jugoslavenska tajna služba koristila gospodina Virkeza kao agenta provokatora ili doušnika kako bi policija Novog Južnog Walesa, a moguće je i ASIO (australska tajna služba), dobila lažnu informaciju o bombaškoj uroti s hrvatskom šestorkom s ciljem diskreditacije Hrvata u Australiji”, prenosi Sydney Morning Herald.

Izgubljene godine neće mi nitko vratiti


Dođe li do ponovljenog suđenja, Mile Nekić najavljuje kako neće na put do Australije jer mu to ne dopušta zdravstveno stanje. “Za mene je to naporno, moje zdravstveno stanje nije dobro da bih izdržao toliki put i taj pritisak novog suđenja. Prolaziti kroz sve to ponovno nije jednostavno. Istrošen sam čovjek, dotukao me desetogodišnji zatvor i rat. Moja odvjetnica će to odraditi, a ja se držim stare izjave koju sam dao još na suđenju. Ako eventualno treba nešto dodatno, mogu dati pisanu izjavu”, zaključuje Nekić, kojemu je sada bitno doživjeti satisfakciju za nanesenu nepravdu jer je svjestan da mu izgubljene godine neće nitko vratiti.

Autor: Tomislav Prusina
Foto: Mile Nekić danas
Izvor: http://www.glas-slavonije.hr


* Nogometna utakmica između Australije i Veleža o kojoj govori Mile Nekić, a na kojoj je Ilija Kokotović zapalio jugoslavensku zastavu pred 18 000 gledatelja, odigrana je 08/02/1976 na nogmetnom igralištu Moore Park u Sydneyu.

Bio sam na još jednoj utakmici između jugoslavenske i australske reprezentacije, na kojoj je prisutan bio i jugoslavenski kozul, kada se jedan Hrvat popeo na jarbol na kojemu je bila jugoslavenska zastava i zapalio ju. Jugoslavenski konzul je naredio da se zastava mora zamijeniti novom, prije nego što se utakmica može nastaviti. Uza sva nastojanja nisu ju mogli naći i utakmica je prekinuta.
d.dedić

Prethodni članakHodočašće u Zrin, mjesto koje su zamrzile dvije vojske, turska i partizanska
Sljedeći članakŠto je to INAuguracija?

1 KOMENTAR

  1. Dragi moj prijatelju! Dao ti bog dobro zdravlje i dug život. Često te se rado sjetim, kao i vremena koje smo zajedno proveli u Australiji. Lijepi pozdrav Tebi i tvojima!

Comments are closed.