I uzroci i posljedice bitke za Bahmut ne leže ni u Bahmutu ni oko njega, nego u Moskvi, čime ova višemjesečna mašina za mljevenje mesa postaje dosad najbesmislenija epizoda u ovom ratu koji će uskoro “proslaviti” svoj prvi rođendan na tisućkilometarskom frontu.
Pratite li situaciju na ukrajinskom bojištu kroz posljednja 3 mjeseca, slobodno ste mogli isključiti sve izvore vijesti kroz mjesec dana i onda pronaći da se skoro ništa nije promijenilo, osim broja žrtava na obje strane, a taj jednostavno ne možete pouzdano saznati.
Jedno mjesto koje se cijelo vrijeme svakodnevno spominje je Bahmut, grad u kojemu je do sada ostalo tek oko 3,000 stanovnika i koji, s koje god strane gledali, nema nikakava značaja, i da ga Rusi osvoje ili da odustanu, ne bi pravilo nikakav važan teritorijalni ili strateški dobitak ili gubitak.
Pitanje se onda nameće, zašto svakodnevno trpiti tolike gubitke u ljudstvu i tehnici, za pomak od 50 ili 100 metara kad ćeš sutra vjerojatno biti bačen natrag na početnu poziciju.
Nije valjda da se radi o akciji za okladu ili iz inata, bez obzira na broj žrtava.
Pa skoro da je tako. Razloge za ovu situaciju ne možete naći u Bahmutu ni oko njega, nego u Moskvi. Nastupilo je preslagivanje snaga. Donedavno je najčešće spominjano ime, kad se govorio o ruskom ratu u Ukrajini, bilo Kadirov i njegovi Čečenci. Nakon pada Hersona, ime Kadirov jednostavno više ne možete nigdje čuti, a umjesto njega govori se isključivo o plaćeničkoj vojsci Wagner i njezinu vođi Jevgeniju Prigožinu.
Dok od ruske regularne vojske, koju u sve većim brojevima sačinjavaju konskripti, a u sve manjima regularna i profesionalna vojska, nitko ne očekuje mnogo, jer ih žigoše neuvježbanost, nevoljkost ratovati, dezerterstvo i sklonost na bijeg i predaju, kao dominantan profil bojovnika “koji se ne povlače, koji ne odustaju i koji se ne predaju, bez obzira na pritisak i gubitke”, Prigožin je Putinu ponudio Wagnera, a kao dokaz tome izabrao osvajanje Bahmuta isključivo Wagnerovim snagama.
Da ne doživi sudbinu Kadirova, Prigožin ne može odustati bez obzira na žrtve koje podnosi, već velike gubitke u svojoj vojsci popunjava ruskim zatvorenicima oslobođenima iz zatvora diljem Rusije uz obećanje da će, izdrže li u Ukrajini 6 mjeseci, biti oslobođeni kazne i za svoj trud dostojno plaćeni. Ono što je trebalo svima biti jasno od početka, je da je će dominantni i jedini cilj oslobođenih zatvorenika biti, ostati živ pod svaku cijenu i doživjeti obećanu slobodu nakon 6 mjeseci i ne ostaviti kosti na prilazima Bahmutu. Prema svjedočenjima nekih od dezertera iz Wagnera koji su se dokopali Zapada, one koji pokušaju bježati ili se bez dozvole povlačiti, strijelja se pred očima novopridošlih zatvorenika za primjer.
Cijena ljudskog života je tako za Putina pala na onu vrijednost koju je imala u vrijeme Drugog svjetskog rata pod Staljinom, koji je bio naredio da za spasiti jedan tenk vrijedi žrtvovati 50 pripadnika Crvene armije. Razlika je u tome da u ovom ratu ni ljudi ni teknovi nemaju nikakve vrijednost i najvažnija od svega, da je Staljinov bio obrambeni rat a Putinov je osvajački.
I uzroci i posljedice bitke za Bahmut ne leže ni u Bahmutu ni oko njega, nego u Moskvi, čime ova višemjesečna mašina za mljevenje mesa postaje dosad najbesmislenija epizoda u ovom ratu koji će uskoro “proslaviti” svoj prvi rođendan na tisućkilometarskom frontu.