Prvi krug lokalnih izbora je iza nas. Za primijetiti je da su se lokalni izbori održali na Nacionalni dan osoba s intelektualnim teškoćama. Ostrašćeni političari bi rekli da su i izborni rezultati u skladu sa nadnevkom održavanja. Ovo stoga što je hrvatska nacija opetovano pokazala sklonost predati u ruke odlučivanje o vlastitoj sudbini onima koji su to bez pokrića ili dokaza o vlastitoj uspješnosti u dosadašnjem političkom djelovanju jednostavno zatražili, bez individualne volje za vlastitim učešćem u društvenom životu. Oni pak skloni objektivnosti u ocjenama vrlo će se brzo složiti s konstatacijom da je rezultanta netom održanog praznika demokracije zapravo očekivana i da ona pokazuje duboku socijalnu patologiju hrvatskog društva.
Jedini koji su namjerno i nepogrešivo hrlili na izborna mjesta bili su oni koji su u Republiku Hrvatsku došli s beogradskim lastama. Sezona godišnjih odmora je u susjednom nam “regionu” ove godine očito počela malo ranije pa su nam traktoraši, u prkos vladine proklamirane brige za zdravlje svakog čovjeka, necijepljeni i bez maski ili testiranja došli popraviti turističku predsezonu u njezinom ruralnom sadržaju od Vukovara pa do Benkovca.
Još jedni izbori završili su kao antipod demokracije, u čije ime i svrhu se zapravo održavaju. Naime, ponovno se je na putu od kuće do izbornog mjesta više nego svaki drugi državljanin Republike Hrvatske izgubio u prijevodu. Što je bit demokracije, kao vladavine većine, opetovano pretvorilo u floskulu. Demokracija nije vladavina relativne većine, već apsolutne većine svih sa pravom izbora. Međutim, opetovano se pokazalo kako u Lijepoj našoj još nitko nije našao cjepivo za izbornu apstinenciju, niti je itko sročio motivacijsku mantru koja bi apolitičnu većinu motivirala na javno izražavanje vlastitih političkih preferencija mimo lokalnih ugostiteljskih objekata. Jedini koji su namjerno i nepogrešivo hrlili na izborna mjesta bili su oni koji su u Republiku Hrvatsku došli s beogradskim lastama. Sezona godišnjih odmora je u susjednom nam “regionu” ove godine očito počela malo ranije pa su nam traktoraši, u prkos vladine proklamirane brige za zdravlje svakog čovjeka, necijepljeni i bez maski ili testiranja došli popraviti turističku predsezonu u njezinom ruralnom sadržaju od Vukovara pa do Benkovca. Paradoksalno, iako turizam realno predstavlja opterećenje za kućni proračun, našim gostima se je dolazak u Lijepu našu pretvorio u lukrativnu rabotu jer im je za to još dana i naknada, što iz našeg a što iz velikosrpskog proračuna.
Sudeći po izjavama političara, kao i obično, na našim izborima nema gubitnika već su svi pobijedili. Njihovi medijski istupi u izbornoj noć bili su prožeti duhom olimpizma, gdje se i samo učešće proglašavalo vrhunskim dosegom. S druge strane, državna dalekovidnica u izbornoj noći nam je osigurala ultimativnu zabavu prezentirajući nam najčešće nesuvisle komentare razno-raznih stručnjaka opće prakse, od kojih me se najviše dojmio onaj koji je spominjanje sintagme “tako mi Bog pomogao” proglasio nedemokratskim činom.
Pojedinačni pokušaji pronalaženja sreće pod tuđim nebom u prezentu su se pretvorili u sveopći stampedo pri čemu oni koji odlaze uopće ne misle o onima koje ostavljaju iza sebe, jer im povratak više nije realna opcija. Oni koji ostaju pak kroz socijalni darvinizam pokušavaju osigurati vlastitu egzistenciju ne brinući se pri tome za kolateralne žrtve. Društvom upravljaju i nadalje će većinski upravljati interesno-imovinske skupine kojima je ostvarivanje općeg interesa nepoznata kategorija.
No, kada se apstrahiraju festivalska kulisa i prigodne doskočice, politička zbilja ne izgleda niti malo ohrabrujuća.
Izborna apstinencija karakteristična je za društva visokog socijalnog standarda ili za ona u kojima vladaju intelektualna bijeda, posvemašnja rezignacija i apatija. S obzirom na činjenicu kako Republiku Hrvatsku rijetko tko ističe kao primjer društva znanja, gospodarskog uspjeha, socijalne sigurnosti i prosperiteta, čini se da je razlog kronične nezainteresiranosti za odlučivanje o vlastitoj sadašnjosti u nas ipak posljedica gubitka vjere u politiku i vlast koja ju u političkom smislu oblikuje. Pojedinačni pokušaji pronalaženja sreće pod tuđim nebom u prezentu su se pretvorili u sveopći stampedo pri čemu oni koji odlaze uopće ne misle o onima koje ostavljaju iza sebe, jer im povratak više nije realna opcija. Oni koji ostaju pak kroz socijalni darvinizam pokušavaju osigurati vlastitu egzistenciju ne brinući se pri tome za kolateralne žrtve. Društvom upravljaju i nadalje će većinski upravljati interesno-imovinske skupine kojima je ostvarivanje općeg interesa nepoznata kategorija.
Mala izlaznost na izbore omogućila je postojećem duopolu, te drugim dugovječnim lokalnim šerifima, za slijedeće četverogodišnje razdoblje na lokalnoj razini petrifikaciju postojećeg stanja. Uz to, da nije tužno i tragično, bilo bi zabavno gledati kako je na vlasti, primjerice u Samoboru, ostala koalicija mentalnih slijednika lika i djela osobe koja će u svijesti političkih Hrvata ostati zapamćena po ljubavi prema tuđoj dodatnoj auto opremi. Ili kako je u bivšem glavnom gradu Lijepe naše konstanta na vlasti reformirani, ali ne i posve resocijalizirani drumski gusar.
Ujedno, izborna apstinencija omogućila je boljševicima zadržati primat u riječkom i kumrovečkom kraju, dok je glasačka mašinerija menjševika osigurala još uvijek lidersku ulogu stožeraškoj stranci u većini jedinica lokalne samouprave na različitim razinama. Pojednostavljeno rečeno, SDP iako stranka u raspadanju i nestajanju, još se zahvaljujući okoštalim utjecajem na ovisnike o proračunima lokalnih jedinica dobro drži u području Rijeke i sjeverozapadne Hrvatske, dok se HDZ, iako ozbiljno uzdrman, još uvijek održava na staklenim nogama u ostatku zemlje s izuzetkom postojbine boškarina koja čini politički regionalni specifikum. Fenomen ovih izbora jest činjenica da HDZ, u prkos svojoj realnoj političkoj potrošenosti koja je rezultanta posvemašnog gubitka svjetonazorske orijentacije te ogrezlosti u korupciju, klijentelizam i nepotizam, još uvijek tijekom izbora kod svojeg tradicionalnog biračkog tijela izaziva svojevrsni socijalni Pavlovljev efekt. Ovdje je hipnotičku vjernost racionalno nemoguće objasniti.
U suverenističkom dijelu političkog spektra, jedino je Domovinski pokret, u prkos informacijskoj blokadi i izolaciji, političkim podmetanjima, borbi sa krticama i drugim glodavcima u vlastitim redovima, te prljavoj harangi medijskih plaćenika, koliko toliko uspio sačuvati epitet treće političke opcije u Lijepoj našoj sa preko 400 vijećničkih mjesta u lokalnim samoupravama.
Na suverenističkom spektru platforma Suverenista samostalno nigdje ne predstavlja relevantan politički čimbenik. Most, sa izuzetkom zavičajnog uspjeha u biti neovisnog g. Bulja, počeo je plaćati ceh činjenici da stranka sa biračima bez stranačke infrastrukture ne može svoje biračko tijelo zadržati kroz duži period. U ovom dijelu političkog spektra, jedino je Domovinski pokret, u prkos informacijskoj blokadi i izolaciji, političkim podmetanjima, borbi sa krticama i drugim glodavcima u vlastitim redovima, te prljavoj harangi medijskih plaćenika, koliko toliko uspio sačuvati epitet treće političke opcije u Lijepoj našoj sa preko 400 vijećničkih mjesta u lokalnim samoupravama. Objektivno, čelnike ove političke opcije treba zabrinuti što brojke biračke potpore u globalu i apsolutnom iznosu pokazuju blagi pad u odnosu na izbore za hrvatski Sabor. Olakotna okolnost jest što će ova politička opcija kroz naredno trogodišnje razdoblje na postojećim rezultatima moći graditi i profilirati se kao osnovna i relevantna snaga “svega desnog od centara”, ma što god to značilo, te koja će moći zastupati nacionalne interese i kulturne vrednote hrvatskog naroda i nacije.
Globalisti i suverenisti u drugom krugu odmjerit će ponajviše snage u hrvatskoj metropoli, koja time postaje i ogledalo političkog stanja zemlje. Zagreb je sada, više nego ikad, prestao biti sadržaj bitan u domeni komunalnih odnosa, već se utrka za njegovog lidera izvršne vlasti pretvara u paradigmu razvoja Hrvatske u neposrednoj nam budućnosti.
U trenutku smrti crveno-crnog baruna, koji je svoju političku dugovječnost dugovao servisiranju financijskih i poslovnih apetita svih političkih opcija u centralnoj vlasti neovisno o kojem krilu duopola se radilo, a što je za posljedicu imalo personalnu regresiju kvalitete vođa gradskih organizacija lijevog i desnog krila bivše kom-partije, Zagreb je postao ničija stvar koja se može jednostavnim zauzimanjem osvojiti. Iako se ovdje radi o komunalnim izborima, karakteristične teme za lokalne izbore tijekom izborne kampanje stavljene su u zapećak. Također, inače personalizirani izbori za obnašatelje izvršne gradske vlasti pretvorili su se u svojevrsni blokovski sukob o budućnosti Hrvatske.
Umjesto šerifovanja bez plana, prema deklaraciji platforme Možemo, grad će se otvoriti građanima, dok će se prioritetno ostvarivati zeleni i razvojni projekti. Kako se namjeravaju postići deklarirani učinci slabije je obrađeno, a poglavito nedostaje analiza financijskog stanja i financijske konstrukcije koja bi mogla podnijeti ostvarivanje popisa lijepih želja. Uz to, neke akcije eksplicitno i implicitno su prožete ideološkim tezama iako njihov sadržaj u hrvatskom društvu nije opće prihvaćen ni na normativnoj niti na socijalnoj razini.
Štovatelji globalističkog svjetonazora s balkanskim štihom i žalom za bivšim vremenima bratstva i jedinstva okupili su se oko platforme “Možemo”, dok se kao najjača politička opcija na suverenističkom političkom spektru izdvojio Domovinski pokret. U općem dijelu izbornog programa između ove dvije grupacije na deklaratornoj razini nema većih razlika. Platforma Možemo je na 193 stranice svog programskog teksta, deklarirala ostvarivanje Zagreba čija će gradska uprava biti odgovorna i učinkovita, zatim partnerska i participativna te socijalno osjetljiva, pravedna i dostupna. Umjesto šerifovanja bez plana, prema njihovoj deklaraciji, grad će se otvoriti građanima, dok će se prioritetno ostvarivati zeleni i razvojni projekti. Kako se namjeravaju postići deklarirani učinci slabije je obrađeno, a poglavito nedostaje analiza financijskog stanja i financijske konstrukcije koja bi mogla podnijeti ostvarivanje popisa lijepih želja. Uz to, neke akcije eksplicitno i implicitno su prožete ideološkim tezama iako njihov sadržaj u hrvatskom društvu nije opće prihvaćen ni na normativnoj niti na socijalnoj razini.
S druge strane, Domovinski pokret je na 134 stranice iznio svoj program za razvoj Grada Zagreba. Okosnicu ovog programa čine smjernice prema kojima rad javne uprave i s time povezana javna potrošnja mora biti isključivo u službi poboljšavanja kvalitete i uvjeta života svih građana grada Zagreba, dok su dodatna javna davanja dopuštena isključivo kao podrška ostvarivanju temeljnih vrijednosti. Nadalje, predviđa se smanjenje udjela proračunske potrošnje, smanjenje parafiskalnih nameta i porezne presije nužno je kako bi se pomoglo rastu gospodarstva, privatnog sektora i većim prihodima kućanstava, kao i ustrojavanje novog sustava revizije potrebnog radi učinkovite borbe protiv korupcije, ratnog profiterstva, privatizacijskog i gospodarskog kriminala, klijentelizma i nepotizma. Predviđa se i decentralizacija gradske uprave i financija te ostvarenje ekonomski održivog sustava upravljanja gradom i gradskim četvrtima, kao i digitalizacija javnog sustava, potpuno transparentno trošenje javnoga novca, cjelovito informatičko i podatkovno integriranje istog te zaštita građana od cyber-kriminala. Uz to, najavljuje se ostvarivanje revitalizacija ruralnih područja pomoću izgradnje infrastrukture i poticane stanogradnje te razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava promoviranjem domaćih proizvoda na području grada Zagreba.
U programu Domovinskog pokreta najavljuju se socijalne mjere za potrebite, participacija građana u upravljanju putem referenduma i drugih oblika osobnog izjašnjavanja, mjere za poticanje sporta i primarne preventivne zdravstvene zaštite te mjere za ublažavanje posljedica potresa i pandemije. Za primijetiti je da je ovaj program lišen naracije, više ekonomski orijentiran, uz odsutnost svakog ideološkog natruha, poglavito u domeni trenutno trendovski popularnih “prava manjinskih skupina duginih boja”.
U domeni obiteljskih odnosa planira se nastavak i promjene postojećih programa koji trebaju pomagati obiteljima s troje i više djece uz zaštitu primanja žena na rodiljnom dopustu, zatim omogućavanje fleksibilnosti radnog vremena za oba roditelja, zadržavanje na tržištu rada, kao i davanje dodataka na mirovinu svim majkama u svrhu smanjivanja razlika u primanjima. Najavljuje se i uspostava sustava odgoja i obrazovanja koji se mora temeljiti na dobrim iskustvima hrvatskog školstva, ali i na korištenju pozitivnih iskustava zemalja koje prednjače u kvaliteti obrazovanja, kao i podržavanje sustava sloboda znanstvenog, istraživačkog i izumiteljskog rada te uključivanje znanstvene zajednice u svekoliki tehnološki, ekonomski i društveni razvoj. Zaključno, najavljuju se socijalne mjere za potrebite, participacija građana u upravljanju putem referenduma i drugih oblika osobnog izjašnjavanja, mjere za poticanje sporta i primarne preventivne zdravstvene zaštite te mjere za ublažavanje posljedica potresa i pandemije. Za primijetiti je da je ovaj program lišen naracije, više ekonomski orijentiran, uz odsutnost svakog ideološkog natruha, poglavito u domeni trenutno trendovski popularnih “prava manjinskih skupina duginih boja”.
Međutim, za razliku od pisanih programa čija valorizacija snažno ovisi o subjektivnim kriterijima štioca, medijski vođene kampanje globalista dominantno su prožete sadržajem koji sa lokalnim izborima nemaju dodirnu točku. Za razliku od Domovinskog pokreta, koji je tijekom predizborne kampanje promovirao svoj program te iznosio činjenice koje su u izborno vrijeme od interesa za biračko tijelo, i zbog toga bio opisan kao objekt oko kojeg treba biti izgrađen sanitarni kordon, izričaji globalista prepuni floskula bili su uzdizani na pijedestal kao putokaz kojim naše društvo treba krenuti. Cilj tog puta je potpuno razgolićen kad je vođa vlasti u Saboru, dao glede drugog kruga lokalnih izbora bezrezervnu podršku platformi koja sa demokršćanstvom i nacionalnim interesima i vrijednostima nema dodirnih točaka. A, kamo ide naše društvo pod sadašnjim vodstvom i centralnom vlašću više ne može biti nejasno čak i onima koji se autistično boje u politiku uplitati na bilo koji način.
Drugi krug izbora u Zagrebu, u svojoj biti predstavljat će svojevrsni referendum o pravcu koji će biti dominantan u bliskoj budućnosti glede razvoja Lijepe naše. Ili ćemo razvijati društvo utemeljeno na vrijednostima, kulturi i tradicijama imanentnim hrvatskom narodu i naciji te našim geostrateškim specifičnostima, ili ćemo postati država bez sadržaja, odnosno pertinencija Europe sa tretmanom koji inače pripada balkanskom nam okružju. U prijelomnim trenutcima izlazak na izbore je imperativ. Izbor je na nama.
Tijekom izborne kampanje kod platforme Možemo razvidno je nesnalaženje u situaciji nestanka razloga i kohezije zbog kojeg je ova politička grupacija nastala. U nedostatku vlastitih vizija, a razloge za limitiranost percepcije socijalne problematike može nazrijeti svatko tko bar i letimično pročita životopise perjanica ove zeleno-crvene sljedbe, smisao ove grupacije bijaše širenje antagonizma prema bivšem zagrebačkom gradonačelniku. Nagomilani i opravdani građanski revolt ne privilegiranih žitelja hrvatske metropole, izazvan privilegijama rodovskih i poslovnih struktura bliskih knezu iz Pogane Vlake, poprimio je razmjere sveopćeg bunta i nacionalne histerije. U takvoj situaciji, nuđenje sebe kao zamjene za neželjenog vladara, i bez nekog pokrića u vlastitoj kvaliteti i vrlinama, bilo je dovoljno za ovladati valom narodnog nezadovoljstva. Fizičkim nestankom predmeta mržnje, nastala je pak situacija u kojoj se pravo na tron mora potkrijepiti vlastitim referencama. A kad reference nemate, iz razloga što ste cijeli radni vijek parazitirali na stranim donacijama i domaćem proračunu slijedom navodne borbe za ideološke teme koje su u biti društveno irelevantne, onda je najbolji recept podijeliti biračko tijelo oko svjetonazorskih pitanja i nadati se zadržavanju izbornog kapitala stečenog na difamaciji bivšeg lokalnog šerifa. I tako ćemo u slučaju njihove pobjede, od platforme koja se zaklinje u svoje kreiranje radi budućnosti, kao izborni sadržaj dobiti izgradnju gradske rasvjete po mjeri LGBTQIA+ populacije, ili redizajniranje rodno neutralnih figurica u semaforima. U gradu u kojem jedan dio sugrađana, u lošijoj varijanti, doslovno zadovoljava svoje potrebe za vitaminima i mineralima iz kontejnera, dok u boljoj varijanti im reciklaža sadržaja tih istih kontejnera predstavlja izvor materijalne egzistencije; odnosno u gradu u kojemu asfalt, vodovod, kanalizacija, a kamoli internet ili zbrinjavanje otpada, nisu civilizacijske neupitne kategorije, ovakve eskapade, da nisu tragične, predstavljale bi lošu šalu. O povratku u 1945. i valoriziranje lika i djela krvavog maršala, u prkos opstojnosti domaćih i stranih obvezujućih pravnih pravila koji prohibiraju naznačene inicijative, deplasirano je trošiti riječi.
U Zagrebu, kao i u Hrvatskoj općenito, se trenutno bore demoni prošlosti i zagovaratelji vrednota nastalih tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća. Drugi krug izbora u Zagrebu, u svojoj biti predstavljat će svojevrsni referendum o pravcu koji će biti dominantan u bliskoj budućnosti glede razvoja Lijepe naše. Ili ćemo razvijati društvo utemeljeno na vrijednostima, kulturi i tradicijama imanentnim hrvatskom narodu i naciji te našim geostrateškim specifičnostima, ili ćemo postati država bez sadržaja, odnosno pertinencija Europe sa tretmanom koji inače pripada balkanskom nam okružju. U prijelomnim trenutcima izlazak na izbore je imperativ. Izbor je na nama. Odgovornost za vlastiti izbor, neovisno ispunjava li se on činjenjem ili propustom, ne možemo prenijeti ni na koga. Kreiranju vlastite domovine može se doprinijeti isključivom određenjem njezinog sadržaja. Život u formi bez sadržaja ili u sadržaju bez smisla, u suprotnosti je sa zdravim razumom.