Tako kod nas, u travnju godine Gospodnje 2023., u tjednu koji je obilježio velik dio povijesti čovječanstva, preko muke do uskrsnuća, do Uskrsa bez kojega bi kršćanska vjera bila besmislena. Čak je i papa čudesno prizdravio, ne trebaju mu kolica, kao da je bio u Međugorju. Dan prije malo sam se zabrinuo čitajući na teletekstu naslov: Papa otpušten. Ma tko može otpustiti papu, pitao sam se dok nisam shvatio.
Travanj, tako lijep hrvatski naziv za mjesec u kojemu počinje bujati trava, što me osobno ne oduševljava jer znam da je preda mnom dugo razdoblje kosidbe i bolova u leđima. No bolje prava trava nego ona koju tako nazivaju ovisnici, pa i ta je ovisnička trava zgodnija od kokaina, recimo, ili heroina, ponekad i ljekovita.
Glagol zatraviti ima i drugo značenje koje današnji Hrvati ne prepoznaju – zatraviti znači opčiniti, očarati, zatravljen je čovjek očaran nečim ili nekim, jest, kada sam dosta davno u jednom novinskom tekstu napisao tu riječ, lektori su se našli u čudu. No da, zatravljen sam travnjem i konačnim buđenjem prirode, pastelnim bojama šume i cvrkutom mačaka, ali još su hladne noći i jutra, zameo nas vjetar, a toplije ne će biti ni prvih dana u Velikom tjednu. Za Cvjetnicu sam otišao u Hrvatsko zagorje gdje su odnedavno maslinici, je a kaj bi Zagorci bili bez maslina, odrezao sam grančicu i običaj je sačuvan. Zagorci sve mogu. Da su oni pratili Isusa u Jeruzalemu ne bi ga dali ni Židovima ni Rimljanima, mam bi napravili reda, a Pilata bi prepilili kak bukvu, ni ruke ne bi stigel oprati.
Tako kod nas, u travnju godine Gospodnje 2023., u tjednu koji je obilježio velik dio povijesti čovječanstva, preko muke do uskrsnuća, do Uskrsa bez kojega bi kršćanska vjera bila besmislena. Čak je i papa čudesno prizdravio, ne trebaju mu kolica, kao da je bio u Međugorju. Dan prije malo sam se zabrinuo čitajući na teletekstu naslov: Papa otpušten. Ma tko može otpustiti papu, pitao sam se dok nisam shvatio.
Za to vrijeme stižu dobre vijesti – Rusija je preuzela predsjedanje Vijećem sigurnosti i sada smo mirni i sigurni, svijet je opet dobro mjesto za život. Rusija će se odmah baciti na posao da vidi što se to događa u Ukrajini, tko je taj agresor, tko ondje čini zločine, pa će staviti temu na sjednicu Vijeća i stvar će biti brzo riješena. Ako se agresor odmah ne povuče, Rusija će i sama intervenirati, pokažu li ostale članice znake slabosti i oklijevanja. Ući će u Ukrajinu i pobiti nešto agresorskih civila i vojnika, tek da zatim nastane mir.
U sretnoj zemlji Hrvatskoj mirno zasjeda Hrvatski sabor, to jest zasjedao prije Velikoga tjedna. Kao djeca kada osjete da se bliži raspust, tako i u našem Saboru – galama, pušta se glazba s mobitela ili čega već, domari vuku one najglasnije za ruke i za noge, izvode ih. Bauk lebdi, jedini je razumio da još nikada u povijesti saborska straža nije iznosila ženu, saborkinju, pa dolazi za mikrofon s dvije tjelohraniteljice, Amazonke.
No da iskoračimo iz satire, kakvo je to Vijeće sigurnosti i može li uopće opstati u sadanjem sastavu, ali i inače? Mi Hrvati imamo s Vijećem vrlo loša iskustva iz devedesetih, često ili uvijek ondje se šutjelo ili činilo sve da nam bude teško i teže. Ima pravo Zelenski kada traži da sva ta (hladnoratovska) kompaserija ode u povijest, da se “svjetska” tijela i organi nekako drukčije ustroje, jer ovo sada ne sliči ničemu, uključujući i Ujedinjene narode čija je uloga neznatna i svodi se na moralne prodike. A ako se negdje uključe UN mirovne snage, kao što su u nas djelovale, samo smetaju, ne koriste, djeluju dobro tek kada treba švercati, a kada treba pokazati zube, onda se povlače i cmizdre, prestrašeni. Ma dobro, nije sve tako crno ima i humanitarnih akcija Unovih sastavnica, hrane i lijekova, a što drugo – ne će valjda UN dostavljati oružje. Ima tko. A nema gotovo nikoga tko Putinu ne predviđa žalostan kraj. Oh, žalosti. U Moskvu ne ide više nitko, osim Kineza, u Kijev se već ide kao na camino, prevoze noćni vlakovi europske i izvaneuropske političare, toliko ih je – sada i u skupinama – da Zelenski stalno mora biti na kolodvoru, ometaju ga u poslu. A posla ima. Još nešto: Plenković i Medved dogovorili su da stanovit broj ranjenih Ukrajinaca bude liječen u Hrvatskoj. Eto, kako se povijest ponavlja. Kao srednjoškolci odlazili smo nedjeljom u Stubičke toplice na kupanje, a ondje mladi Alžirci, bez noge, bez ruke, kupaju se s nama.
Dotle u sretnoj zemlji Hrvatskoj mirno zasjeda Hrvatski sabor, to jest zasjedao prije Velikoga tjedna. Kao djeca kada osjete da se bliži raspust, tako i u našem Saboru – galama, pušta se glazba s mobitela ili čega već, domari vuku one najglasnije za ruke i za noge, izvode ih. Bauk lebdi, jedini je razumio da još nikada u povijesti saborska straža nije iznosila ženu, saborkinju, pa dolazi za mikrofon s dvije tjelohraniteljice, Amazonke.
Ima i drugih događaja, također povijesnih. Još se nikada u novijoj povijesti jedan biskup nije pokajao tako javno kao Hranić, pred kamerama. Doduše, kamere su se pojavile tek relativno nedavno, no ipak. Što je Canossa prema ovome činu, molim vas. Sjećate se, naravno, kako je Henrik IV. u XI. stoljeću tri dana i noći klečao u snijegu moleći za oproštenje papu Grgura VII., bez kamera, u Apeninima, u siječnju! I dobro je biskup Hranić učinio, malo kasno, ali neka se nađe, mogao je na vrijeme razotkriti sotinskog i sotonskog župnika, jer nema većega zla od pedofilije.
Neka nastavnica ne znam gdje u svijetu, dobila otkaz jer je školskoj djeci pokazivala fotografiju, što li, Michelangelova Davida… David je gol ko od majke rođen, a to je blasfemija bez premca i može šokirati ne samo školarce nego i turistice, koje potajno misle kakav je tek bio Golijat.
A pedofilije ima svugdje, pa i ondje gdje je nema. Ako je nema, treba ju izmisliti. Tako je kazališni kritičar Čadež otkrio javnosti da je neki budalaš ovih dana, ne znam gdje, u knjizi ili tiskovinama, za pedofiliju optužio ni više ni manje nego Matoša. Povod: jedan od najljepših Matoševih soneta, pisanih za malu Ljerku (Ljerko, srce moje, ti si lutka mala/ Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta…) Aha! Čista pedofilija! Odnosno nečista. Sada je sve jasno oko trakavice s dovršenjem obnove Matoševe rodne kuće u Tovarniku. Svi (mi) koji godinama larmamo da je riječ o tragičnoj hrvatskoj priči, sada moramo zašutjeti. Oni mudriji i znanjem snažniji od nas znali su, znači, da je Matoš pedofil i zato su tako vatreno nastojali spriječiti obnovu kuće, da se mi ne brukamo. A mi mislili da oni imaju neke svoje, iracionalne motive.
Uopće, padaju veličine na sve strane. Eto, neka nastavnica ne znam gdje u svijetu, dobila otkaz jer je školskoj djeci pokazivala fotografiju, što li, Michelangelova Davida. Onoga u Firenzi, koji je već jednom dobio po prstima – neki luđak mu je svojedobno razbio tri prsta na nozi. Navodno je original poslije sklonjen, a turistima se podvaljuje replika, govorim napamet. U svakom slučaju, David je gol ko od majke rođen, a to je blasfemija bez premca i može šokirati ne samo školarce nego i turistice, koje potajno misle kakav je tek bio Golijat. Zar Talijani nemaju novca da mu kupe nešto za obući, pa imaju toliko poznatih dizajnera. Nismo ni mi bolji, sjetite se Apoksiomena izvučenoga iz mora, isto tako bestidno nagoga, mogli smo mu barem staviti kupaći kostim, ali ne.
Odjednom bi svi htjeli promijeniti ne rod nego spol, operativnim zahvatom koji ostavlja posljedice i traume za cijeli život, čitajte samo o sudbini eunuha u povijesti. Sve to već zaudara po nacizmu i eksperimentima mengeleovskim.
Vrijeme je čednosti i transrodnih bedastoća, ideološki zagriženih i nametljivih. Postoje li transrodne osobe? Ma naravno da postoje. Ali ako se onima koje to nisu sugerira da jesu, a tu igra i autosugestija, onda imamo što imamo, odjednom bi svi htjeli promijeniti ne rod nego spol, operativnim zahvatom koji ostavlja posljedice i traume za cijeli život, čitajte samo o sudbini eunuha u povijesti. Sve to već zaudara po nacizmu i eksperimentima mengeleovskim.
Kad smo pri nacizmu, bio sam nazočan projekciji bugarskoga dokumentarnog filma Brodovi su puni, u Društvu književnika, a u organizaciji Društva prijateljstva hrvatsko-bugarskog (član). Brod Bugari nazivaju korabljom, što vam je odnekud poznato. Da ne duljim, Bugarska je u Drugom svjetskom ratu bila saveznica Njemačke, ali je odbila deportirati Židove u nacističke logore u okupiranoj Poljskoj. Na svršetku rata u Bugarskoj je bilo više Židova nego na početku, što zvuči nestvarno. A što su učinili Bugari? Isprva su raselili Židove iz gradova u sela, zatim se i formalno suprotstavili (Dimitar Peshev i 43 zastupnika u parlamentu), patrijarh Bugarske ortodoksne crkve izdavao je lažne potvrde o prekrštavanju, a onda je i car Boris II. zabranio deportaciju (umro 1943. u vrlo sumnjivim okolnostima). I ne samo to, u Bugarsku su se slijevali i Židovi, osobito židovska djeca, iz srednjoeuropskih zemalja, a potom brodovima (korabljama) prevožena u Palestinu. (U filmu nije navedeno, ali nam je poznato iz drugih izvora, da su korablje pratili hrvatski mornari u svojim brodicama, minolovci.) Elem, spašeno je pedeset tisuća bugarskih Židova, plus rečeni izbjegli. Ostaje pitanje sudbine Židova u vardarskoj Makedoniji i sjevernoj Grčkoj, koji jesu bili deportirani, ali ne idu na dušu Bugarskoj jer – premda su joj ta područja privremeno pripojena – nije imala ingerencije u tom pogledu, što proizlazi iz Ribbentropove izjave 1941.
Majko naša Crna Goro
Poražen Đukanović, predsjednik je sada Milatović. Kakav bio da bio, Đukanović je (nakon grješne mladosti) ipak spretno brodio, opirući se utjecaju srpskoga sveta. Milatović je nejasan, za sada, no ubrzo ćemo vidjeti o kome i o čemu se radi. Ugledni crnogorski analitičari uvjereni su da je Milatović sklon srpskomu svetu, a da je tako svjedoči i oduševljenje ljudi sa srpskim zastavama, nakon proglašenja rezultata. Očekuje li Crnu Goru kaos? Nije nam svejedno.
Borisu Švaljeku u spomen
Zagorski muž, srdačan i zaigran, zagrebački student i u zrelosti po svemu Zagrepčanec, Švaljek je u nekim godinama postao Zadraninom. Stotinu je samostalnih izložaba iza njega, šest stotina skupnih, izvanredni profesor na Likovnoj akademiji u Širokom. U Domovinskom ratu branitelj…
Nedavnih je dana umro slikar Boris Švaljek, rođen početkom pedesetih. Jednu njegovu sliku promatram svakoga jutra, koze u kavezu, veliki format koji budi raznorazne asocijacije, majstorsko djelo. Ne sjećam se kada mi ju je darovao, bit će negdje osamdesetih, znajući da sam ljubitelj njegove umjetnosti, duhovitoga slikarstva, potenciranoga ponekad ili često rukom pisanim bilješkama, slično, ali ni u kojem slučaju isto kao što je radio još jedan bliski mi velikan Hrvoje Šercar. Zagorski muž, srdačan i zaigran, zagrebački student i u zrelosti po svemu Zagrepčanec, Švaljek je u nekim godinama postao Zadraninom. Stotinu je samostalnih izložaba iza njega, šest stotina skupnih, izvanredni profesor na Likovnoj akademiji u Širokom. U Domovinskom ratu branitelj – naletim na njega na zadarskoj rivi u vrijeme svakodnevnih srpskih napada na grad, on u odori, ja u odori, ma baš smo se razveselili jedan drugome, a imali smo i o čemu pričati. Recimo o onoj zgodi kada sam dobio zadaću, prije rata, raspitati se o mogućnosti upisa jedne djevojke iz Dalmacije, meni nepoznate, na Primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Dođem ja tako u zgradu Primijenjene ne poznavajući tada nikoga osim Švaljeka koji je ondje bio profesor. No Švaljeka nema, ali se pozovem na njega, velim u tajništvu da sam mu prijatelj. “A tako”, pogleda me gospođa, “onda mu recite da je dobio otkaz.” Vidim da sam krivo krenuo, pa velim da mu nisam baš prijatelj, nego više poznanik, iz birtije. A što je bilo? Navodno je za vrijeme nastave sjedio na prozoru u prizemlju zgrade, u jednom trenutku skočio kroz prozor, nije se više pojavio. Tako kaže legenda, a možda je tako i bilo. U njegovu stilu. Nije demantirao ni potvrdio, samo se smijao. Nema više takvih, oprosti mi Bože, Švaljek i Šercar bili su zadnji dobri duhovi Zagreba, onoga starog Zagreba, može se već reći.
Ukočena, mračna, deprimirajuća “mlada” suvremena likovna scena, s časnim iznimkama, nije u stanju razumjeti Švaljekovu lucidnost. Kao što ni mediji nisu mogli ili nisu znali dostojno popratiti smrt sjajnoga majstora, te sam naišao tek na jednu kratku zabilješku u tiskovinama. Hoće li, i kada, doći do retrospektive Švaljekova opusa, ne znam. Sudeći po događajima u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, ondje se sada pažnja posvećuje diletantima i bućkuriš izložbama. Dostojnost spašavaju Klovićevi dvori retrospektivama klasika poput Otona Ivekovića. A Švaljek je također klasik iz novijega doba. Laka ti bila hrvatska, dalmatinska zemlja, moj zagorski majstore.