Jučer je pobjedio Milanović, a ne SDP. Da Milanović ne namjerava dijeliti pobjedu ili svoj izborni rezultat s 13 stranaka, s 13 više manje smiješnih tipova vidjelo se sinoć, kada se jedino Hrelja uspio probiti do ruba pozornice, jer su njemu očito zbog godina dopustili zraka, dok su ostali Bernardićevi pajdaši na čelu s Beljakom vjerojatno bili zaključani u nekom podrumu s blindiranim vratima.

Autor: Marko Ljubić

Zoran Milanović je izabrani predsjednik Republike Hrvatske. Pošteno je pobjedio u okolnostima izrazito nepoštenog izbornog sustava, koji je sustavno rascjepio i razvlastio hrvatski narod na dvije polovice, no, njegovoj pobjedi nema zamjerki, jer su uvjeti i okolnosti bili isti svima. S obzirom na percepciju i ove polovice hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj o Milanoviću ljevičaru ili antifi i suparnici Kolindi Grabar-Kitarović desničarki kršćanske provenijencije, njegova pobjeda je bila složeniji pothvat nego obrana mandata. Moglo bi se zbog toga reći da je Milanović pobjedio u gostima, što vrijedi za sve ljevičarske pobjede na parlamentarnim i predsjedničkim izborima.

S tim što se to u “gostima” ne može posve primjeniti na Milanovića, jer je očito da ga je kreditirao s presudnim povjerenjem jedan dio većinske nacionalne strukture. Koliko se god Bernardić sinoć nepristojno i pretenciozno trudio ukrasti pobjedu Zorana Milanovića, jasno je da nikako on ne može ukrasti Milanovićev liderski profil i karakter, s tim ni zasluge za pobjedu, pa je bitno reći da je jučer pobjedio Milanović, a ne SDP. Da Milanović ne namjerava dijeliti pobjedu ili svoj izborni rezultat s 13 stranaka, s 13 više manje smiješnih tipova vidjelo se sinoć, kada se jedino Hrelja uspio probiti do ruba pozornice, jer su njemu očito zbog godina dopustili zraka, dok su ostali Bernardićevi pajdaši na čelu s Beljakom vjerojatno bili zaključani u nekom podrumu s blindiranim vratima.

Mogla bi se na miru podvući crta pod jučerašnji izborni sraz – Milanović je dobio priliku, veliku priliku u komotnim okolnostima pokazati tko je stvarno i koliko stoje ocjene o njegovom nacionalnom političkom profilu koga se kolokvijalno naziva “desnim”, a Kolinda Grabar-Kitarović je isprosila spas. Očito se molila i Bog joj je pomogao, jer je bilo nemoguće ne vidjeti latentnu razarajuću muku s kojom je ta žena ušla u izbornu utrku i vodila ju do kraja. Potpuno je pogrešno tražiti razloge poraza Kolinde Grabar-Kitarović u Škori, jednako kako je bilo pogrešno tijekom kampanje histerizirati protiv Đapića zbog opasnosti za Škoru. Svatko je dobio glasova, a prije toga potaknuo ljudi izići na birališta, koliko je zaslužio. Različiti su razlozi zbog kojih se ljudi opredjeljuju, nisu ti razlozi jednake težine u kontekstu namjera ostvarivanja dobre nacionalne države, ali svi su politički relevantni i razumni ljudi ih uvažavaju kao određujuće činjenice. Protiv činjenica i razuma se može neko vrijeme, ali nikada ne može ni stalno ni uspješno. S time se suočio HDZ, pa, iako Jandroković već odgovornost isključivo usmjerava na Kolindu Grabar-Kitarović, što je u personaliziranim izborima naizgled normalno, ona u ovoj kandidaturi ni u kampanji, nije bila osoba. Osoba je bio Plenkovićev HDZ, a tek onda ona kao kotačić toga. Osoba je bio Milanović s druge strane, zato je pobjedio, a ne bi da je osobnost nosio SDP.

Milanović nije pobjedio nikakvim programom, niti je Kolinda Grabar-Kitarović branila poziciju Predsjednice programom, niti su Škoru poduprli ljudi zbog programa. Zbog programa je Đapić dobio svoje glasove, svoje neohosovske nove pretorijance, kao što je s druge strane spektra Katarina Peović dobila glasove zbog svog programa. S napomenom da je golema razlika između nje i Đapića, a usporedba u Hrvatskoj djelomično uvredljiva, jer je njen program zbroj neznanstvenih karikaturalnih relikata tragične prošlosti i posrnuća civilizacijskog uma, a Đapićev izraz potpunog utemeljenja u znanstvenim i načelnim neoborivim načelima i dostignućima.

Ne može se uz dužno poštovanje, ne nazvati ruganjem kada Kolinda Grabar-Kitarović na televizijsku debatu i dvosatno stajanje pred kamerama na prsa stavi križ, koga nitko nikada prije nije vidio u službenim prigodama, a onda zagovara Istanbulsku konvenciju ili se slaže s pravom na usvajanje djece homoseksualnih parova. To ne ide ni pred ispodprosječnom inteligencijom, a upravo su to ljudi kaznili.

Milanović je dobio izbore i kredit jednoga dijela hrvatskog naroda, koji mu percepcijski, ali i stvarno nije idejno blizak, jer je ponudio liderstvo. Kolinda Grabar-Kitarović je izgubila izbore na svom terenu jer nikada nije ni imala izraženo liderstvo, a uz to je još vukla na grbači bezbojnost gomile aparatčika, beskrupuloznih karijerista iz HDZ-a, na čelu s Plenkovićom, koji su za stabilnost svojih mandata bili i ostali spremni ostaviti pustoš nakon sebe. Jednostavno, ljudi su radije poduprli čovjeka s kojim se i ne slažu u puno pitanja, no koji zrači vodstvom, a pokazali su palac dolje skupini koja deklarira iste vrijednosti istim tim ljudima, a radi sve suprotno gotovo im se rugajući. Prilično sam siguran da bi golema većina ljudi u Hrvatskoj u pogibeljnim situacijama radije potražila zaštitu od Milanovića, makar idejno u nekim stvarima udaljenog, nego od Plenkovića, koji je potpuno prekrio osobnost Kolinde Grabar-Kitarović svojom pogubnom slikom briselskog potrčka. Ta psihološka točka sigurnosti bila je prevaga za Zorana Milanovića, prvenstveno radi toga što se čak i pogrešna i nerazumna stajališta mogu korigirati, a od poltrona, bezbojnog karijeriste i trgovčića bez ikakvog integriteta nitko ne može stvoriti lidera. To je presudilo.

Ljudi su zasićeni i umorni od nesigurnosti, nagađanja, prijetvornosti i od ruganja. Ne može se uz dužno poštovanje, ne nazvati ruganjem kada Kolinda Grabar-Kitarović na televizijsku debatu i dvosatno stajanje pred kamerama na prsa stavi križ, koga nitko nikada prije nije vidio u službenim prigodama, a onda zagovara Istanbulsku konvenciju ili se slaže s pravom na usvajanje djece homoseksualnih parova. To ne ide ni pred ispodprosječnom inteligencijom, a upravo su to ljudi kaznili i dali povjerenje Milanoviću, koji jest i za Istanbulsku konvenciju i za posvajanje djece homoseksualnih parova, ali nikada nije ni pokušao lagati o razlozima svoga odnosa prema tome.

HDZ-u su, sada je već očito nakon europskih i predsjedničkih izbora strgnute maske, sve je manje ljudi sklono pustiti suzu ili vezati nacionalnu sudbinu za njih. Svijest da je potrebno stvoriti snažnu nacionalnu alternativu je opipljiva i očekivati je da se suverenističke opcije programski, kadrovski i bez kokošarenja na rubovima HDZ-ovog stola, usmjere k stvaranju zakonodavnog uspjeha, pobjednika, a ne prirepka.

S druge strane, idiotski pokušaji plašenja naroda Milanovićevim komunjarstvom, iz Plenkovićevog zagrljaja s Pupovcom, sa slikama slanja državne delegacije na Sutjesku, s bezbrojnim poniženjima pred otvoreno neprijateljskim politikama i političarima, s pozicije totalnog uništenja temelja identiteta u obrazovanju, kulturi i znanosti, razbili su se o glavu HDZ-u. Nikako ne samo Plenkoviću, nego HDZ-u, koji, koliko god pojedinci iz vrha stranke sada paradirali i prali ruke od Plenkovićevih politika, nikoga ne mogu uvjeriti u svoju vjerodostojnost, jer su to i njihove politike. Ljudima je očito dosta da ih se smatra svrakama, za koje je dovoljno postaviti plašilo u kukuruze. Iako se sada na nacionalnom, i pogotovo prohadezeovskom spektru ostrašćeno upozorava na kataklizmu, sumrak države i nacije, neće biti sumraka ni države, ni nacije.

Milanović ima golem manevarski prostor i od njega, usprkos ovlastima predsjednika Republike, puno toga može ovisiti. Golema mu je prednost činjenica da aktualnom rukovodstvu SDP-a, a pogotovo Beljacima, Miletićima, Čačićima ili Mrsićima ne duguje ništa, jer upravo oni njemu duguju i mogu pokušati kapitalizirati vožnju pobjedničkim vlakom. No, svi su oni sinoć u ponoći ostali bez karte, a drugu će trebati sami kupiti. Milanović baš zbog percepcije ljevičara zbog političke obitelji u kojoj je postao političar, zbog niza svojih reakcija, poruka i postupaka u parlamentarnoj areni, kada je njegova pozicija ovisila od te skupine, sad kad nije na čelu te kompozicije, može snažno relaksirati Hrvatsku i pokušati pokazati da nije rob antifašističkog civilizacijskog relikta.

Plenkoviću je jedini spas možebitno Milanovićevo antifovanje i ljevičarska rigidnost, koja bi od Plenkovića činila u javnosti koliko toliko prihvatljivog centrista s nacionalnim i kršćanskim mirisom, makar s lažnom markom i s turskoga buvljaka. HDZ-u, Hrvatskoj, naciji i državi bi bilo korisno da Milanović svojim suverenističkim postupcima i obećanim izbjegavanjem nanošenja emotivne boli većini naroda, čak i na drugačijim ideološkim pozicijama, ogoli Plenkovića potpuno, ali i današnji potpuno bezlični HDZ. Bude li Milanović svoja vrijednosna uporišta tražio u uskrsnuću Tita i te simbolike, što bi morao da vodi koaliciju u parlamentu, a ne mora na funkciji predsjednika Republike, ostat će zabilježen kao antifa s liderskim profilom, prolaznik i političar, a ne državnik. To će se vidjeti odmah nakon sastavljanja ureda.

Osam milijuna nas ima i to treba početi pretvarati u državnu armaturu, jer je to ultimativni ideal slobode i demokracije, a bez toga nema niti jednoga ni drugoga. Niti se može biti hrvatski državnik bez te svijesti, pogotovo suočen s činjenicom da je predsjednika Republike izabrala jedna desetina naroda čija je Republika nacionalna država.

S druge strane, nikakva tragedija za Hrvatsku nije to što je Kolinda Grabar-Kitarović izgubila izbore, jer je svakome jasno da ona više nije mogla pomoći Hrvatskoj, kao što je jasno da Hrvatskoj Milanović puno više može pomoći nego odmoći. HDZ-u su, sada je već očito nakon europskih i predsjedničkih izbora strgnute maske, sve je manje ljudi sklono pustiti suzu ili vezati nacionalnu sudbinu za njih. Svijest da je potrebno stvoriti snažnu nacionalnu alternativu je opipljiva i očekivati je da se suverenističke opcije programski, kadrovski i bez kokošarenja na rubovima HDZ-ovog stola, usmjere ka stvaranju zakonodavnog uspjeha, pobjednika, a ne prirepka.

Tu će, na tom putu biti jako puno odavno posijanih HDZ-ovih mina i agentura, a prepoznati ih nije teško zbog rukopisa u javnosti zadnjih desetak godina. Vrijedi u svemu polaziti od svijesti da je Milanović sinoć, u inače prihvatljivom i iskrenom govoru, iskazao ključnu i tešku zabludu upozoravajući s dobrim namjerama da nas je samo četiri milijuna. Nije.

Osam milijuna nas ima i to treba početi pretvarati u državnu armaturu, jer je to ultimativni ideal slobode i demokracije, a bez toga nema niti jednoga ni drugoga. Niti se može biti hrvatski državnik bez te svijesti, pogotovo suočen s činjenicom da je predsjednika Republike izabrala jedna desetina naroda čija je Republika nacionalna država.

Komentari