Jonathan Swift bi izračunao koliko košta mladi mozak, odnosno da Irsku, Njemačku i slične “destinacije” uvezeni mozak naše djece ne stoji ništa. Na njemu grade svoje bogatstvo, kao nekada Amerikanci na rukama hrvatskih radnika u čeličanama. Zahtjev da se promotri “pravilna disperzija”, odnosno na neki način dade odšteta zemljama iz kojih se uvoze djeca, obična je iluzija. Povijest se ponavlja, danak u krvi je opet tu, Hrvatskom lutaju agenti koji “šacaju” nadarene dečke i cure još dok su brucoši.
Skijaši su se vratili, tek sada godina može početi. Politička elita bila je zakinuta za snježne radosti, jer je morala sjediti u Zagrebu poradi predsjedanja Vijećem Europske unije, to jest EU kao takve, što je s kulturne strane vrlo dobro jer su neki od hrvatskih političara prvi put vidjeli iznutra Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu. Do knjiga doduše nisu stigli, zbog jakog osiguranja. Sudeći po pompi, Zagreb je postao novi Rim, svi putovi vode do njega i vladanje Hrvatske nad ostatkom Europe je neosporna činjenica kojoj se divi i kralj Tomislav s crvenom kravatom oko vrata. A kako i ne bi kada je on na zapadu došao samo do Raše u Istri, a na istok samo do Drine. Tek se sada vidi koliko je bila dobra odluka da uniđemo makar i četveronoške u EU, koliko je dalekovidan bio vizionarski zaključak da je bez Hrvatske Europa obična gomila država koje bauljaju u današnjem svijetu bez pravoga vođe.
Hrvatska je, eto, još jednom spasila Europu nakon 16. stoljeća, s tim da bi još morala povezati ostatke ostataka EU-kršćanskih korijena koji su u međuvremenu počupani. To, doduše, nije na jelovniku predsjedanja, nego budućnost kakva god bila samo da je bude, snažna, uključiva, zelena itd., integrirana u različitostima, posvećena ljudskim pravima i pravima naroda, u što valjda ide i pravo Katalonaca i posebno Škota kojima je brexit dao krila za novi referendum, Englezima zazoran, pa proučavaju nova hrvatska iskustva oko sprječavanja referenduma, recimo pozivanjem volontera u policiju, koja valjda nema drugoga posla jer je sve mirno, posebno u Splitu. Ujedinjeno Kraljevstvo još nema posve jasnu ideju načina na koji izlazi, a sada se još umiješala Meghan Markle koja jedina zna kako izaći, iz Engleske i iz “Tvrtke”.
Jedna od točaka predsjedanja je i demografska kriza u mnogim europskim zemljama, posebno u Hrvatskoj gdje je tinjala i prije a eksplodirala upravo ulaskom u EU. Profitirala je Irska, nekad davno, ali i ne tako davno iseljenička zemlja, siromašna no s velikim brojem djece. Onaj Jonathan Swift kojega poznajete po Guliveru, odnosno prilagodbama romana za mladež, napisao je svojedobno jeziv satirični tekst kakav danas ne bi mogao proći ni na najprizemnijim portalima. On je, naime, u eseju pod nazivom “Skroman prijedlog” naoko smrtno ozbiljan i s upečatljivim ekonomskim obrazloženjima, skromno predložio da se djecu uzgaja samo do prve godine a onda pečenu ili kuhanu servira na stolovima zemljoposjednika i elite uopće. Kaže (izmišlja) da mu je ideju dao domorodac s Formoze. Kanibalski Swiftov sarkazam upravljen je prema rimokatolicima koji imaju previše djece, tema koja je i u današnjoj većinski protestantskoj Engleskoj na meniju televizijskih satiričnih serija.
Da mi nije mučno, nastavio bih u Swiftovu stilu: u Irskoj sada nema toliko djece, ali jedu tuđu djecu, često hrvatsku. Ne ću dalje, sve vam je jasno. Swift bi izračunao i koliko košta mladi mozak, odnosno da Irsku, Njemačku i slične “destinacije” uvezeni mozak naše djece ne stoji ništa. Na njemu grade svoje bogatstvo, kao nekada Amerikanci na rukama hrvatskih radnika u čeličanama. Zahtjev da se promotri “pravilna disperzija”, odnosno na neki način dade odšteta zemljama iz kojih se uvoze djeca, obična je iluzija. Povijest se ponavlja, danak u krvi je opet tu, Hrvatskom lutaju agenti koji “šacaju” nadarene dečke i cure još dok su brucoši.
Za hrvatske starce nitko u europama nije zainteresiran, premda su mnogi još vrlo vitalni pa se njima u Hrvatskoj popunjavaju radna mjesta u deficitarnim strukama, primjerice u zdravstvu. Oni jako stari skladište se u mirnim, pastoralnim oazama po zagorskim bregima i sličnim idiličnim mjestima u drugim područjima Hrvatske. Promućurni su poduzetnici odavno nanjušili profit, ali i radosno razumjeli da im država daje odriješene ruke (prijeđi brigo…) pa bez nadzora trpaju po trideset staraca gdje bi ih moglo stati najviše deset. Obiteljski domovi (ne generaliziram) pružaju, kažu, sjajnu njegu i toplu obiteljsku atmosferu. Zadnji tragični slučaj, rekao bi Swift, kazuje da topla atmosfera ponekad biva i pretjeranom.
Presedan za buduću sudsku praksu
Ustavni je sud RH uvažio tužbu stanovitog književnika i kolumnista čije me ime i prezime neodoljivo podsjeća na autora ove rubrike. Spomenuti se drznuo obratiti Ustavnom sudu, nakon što je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, a zatim i na Županijskom sudu proglašen krivim, budući da je u jednom intervjuu navodno uvrijedio bivšeg dvostrukog predsjednika države…
Bilo je to u vrijeme pokušaja nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar i otpora Vukovaraca koje je spomenuti bivši de facto izjednačio s agresorima, glede načina postupanja. Na pitanje novinara što o toj izjavi mislim, reagirao sam kako već jesam, prirodno. I završio na sudu.
Europska sudska praksa glede tzv. uvreda, kleveta i sramoćenja otišla je korak dalje od hrvatske – u pravcu zaštite slobode govora. Da se verbalni delikt na velika vrata vratio u zadnjim desetljećima u zemlju Hrvatsku, poznato je. Da je sudska praksa bez puno otpora uvažila nove kaznene zakone, i to je bjelodano, kao i užas koji je obuzeo hrvatske medijske poslenike koji moraju pažljivo odmjeravati riječi da ne bi nekom nanijeli duševne boli.
Ali i tomu dolazi kraj. Naime, Ustavni je sud RH uvažio tužbu stanovitog književnika i kolumnista čije me ime i prezime neodoljivo podsjeća na autora ove rubrike. Spomenuti se drznuo obratiti Ustavnom sudu, nakon što je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, a zatim i na Županijskom sudu proglašen krivim, budući da je u jednom intervjuu navodno uvrijedio bivšeg dvostrukog predsjednika države.
Ustavni sud Republike Hrvatske u udarnom obrazloženju velikim slovima ističe da je u svojoj praksi prihvatio načelna stajališta ELJSP-a (Europskoga suda za ljudska prava) glede slobode izražavanja koje predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskoga društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. “Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na informacije i ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva”…Nadalje: “Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora, jer je sloboda političke debate u samoj srži demokratskog društva…”
Ne ću dalje citirati vrlo opsežno obrazloženje, samo podsjetiti kako je do cijele gužve došlo. Bilo je to u vrijeme pokušaja nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar i otpora Vukovaraca koje je spomenuti bivši de facto izjednačio s agresorima, glede načina postupanja. Na pitanje novinara što o toj izjavi mislim, reagirao sam kako već jesam, prirodno. I završio na sudu.
Vraćam se presudi Ustavnog suda u kojoj stoji i ovo: “Ustavni sud primjećuje da je ELJSP u presudama Oberschlick protiv Republike Austrije i Mladina d.d. protiv Slovenije u kojima su političari bili nazvani “idiotom” i “mozgovnim invalidom” (“a cerebral bankrupt”) smatrao da se u debati o pitanjima od javnog interesa moraju tolerirati i takvi izrazi.”
Skromno, pa i neskromno, mislim da bi svi koji se bave komentiranjem zbivanja od javnog interesa trebali dobro proučiti ovu presudu Ustavnog suda koja je na stanovit način presedan i nadam se da će ubuduće utjecati na sudsku praksu.
Za razliku od Andrije Vučemila, smrt Zdravka Tomca je ipak bila medijski popraćena
Smrt Zdravka Tomca ipak je bila medijski popraćena, za razliku od književnika Andrije Vučemila kojega se prešućivalo za života, pa naravno i sada kada je umro. A i on je bio revolucionar, tek s “krivim” predznakom, u Imotskom je svršetkom pedesetih stvorio sa skupinom domoljuba organizaciju nazvanu Hrvatska revolucionarna mladež. Udba je bila efikasna, pohapsila je za svaki slučaj nekoliko tisuća mladih ljudi i isprebijala ih, mnogi su ni krivi ni dužni odvedeni na Goli otok.
Na prijelazu godine (godina) po nekom nepisanim pravilu umire više znanih i neznanih ljudi nego u ostalim mjesecima.
Umro je Zdravko Tomac, čije obraćenje podsjeća na sv. Augustina, a na zadnjim promocijama njegovih knjiga bilo je više svećenstva i časnih sestara nego na pokopu kardinala Kuharića. Jakov Blažević to nije doživio. Na Tomčevu nenajavljenom i nejavnom sprovodu govorio je sisački biskup Košić, uz njega Davorin Rudolf, Miro Tuđman i književnica Nevenka Nekić. Nisam bio pozvan, iako sam zadnjih desetljeća bio u dobrim odnosima s Tomcem, a i nikada se ne zna što ću reći.
Smrt Zdravka Tomca ipak je bila medijski popraćena, za razliku od književnika Andrije Vučemila kojega se prešućivalo za života, pa naravno i sada kada je umro. A i on je bio revolucionar, tek s “krivim” predznakom, u Imotskom je svršetkom pedesetih stvorio sa skupinom domoljuba organizaciju nazvanu Hrvatska revolucionarna mladež. Udba je bila efikasna, pohapsila je za svaki slučaj nekoliko tisuća mladih ljudi i isprebijala ih, mnogi su ni krivi ni dužni odvedeni na Goli otok. Vučemil je na Golom završio kada mu je bilo tek dvadeset, držao se prkosno i ponosno usred užasa Titova kazamata, divili su mu se ljudi privedeni iz raznih krajeva staljinističke države, a među njima bio je i glavni urednik Tanjuga!
Rođen u Oplećanima (BiH), Andrija Vučemil je doživio osamdeset godina, živio dugo u Rijeci, ostavio snažan trag u hrvatskoj književnosti, dotično u pjesništvu. Objavio je ponešto u šezdesetim prošloga stoljeća, pa zašutio nekoliko desetljeća a zatim u pravoj provali poezije tiskao u devedesetima niz knjiga, između ostalih “Fuga Vukovariana” u suradnji s Dinom Botterijem. Čovjek miran, tužan i pouzdan. Zaključno, nije bio dovoljno dobar, u političkom smislu, da se na njegovu smrt osvrne suvremena, većinski lijeva štampa koju najviše zanima hoće li se zločinac vratiti na Pantovčak, ni elektronska čuda, ni Hrvatska televizija koja ima neobičnu selekciju.
Umiru oko Nove godine i glumci. Ne tako davno Fabijan Šovagović, a vrlo nedavno, prije godinu dana, Ivo Gregurević kojemu je redatelj Branko Schmidt posvetio odličan, dojmljiv film, prikazan u HNK prošle nedjelje navečer, pred prepunom dvoranom. U publici kazalištarci i filmaši, ali i hrvatski generali među kojima i stameni Mladen Markač, u njegovu društvu uspravni, visoki Valentin Ćorić. Dolaskom odali počast glumačkom generalu (kako je rečeno) Gregureviću, osobi osobitoj, nemirnoj i kompleksnoj. A bili su naravno i zapovjednici čudesne obrane Orašja, kamo je Gregurević dolazio i u najgorim ratnim vremenima, čak pokrenuo filmski festival u doba kada se preko Save moglo samo skelom. Festival sada nosi njegovo ime, na trgu je glumčeva brončana skupltura. A Branko Schmidt je na svoj, filmski način, podignuo još jedan spomenik svom prijatelju, izvrsnom glumcu Ivi Gregureviću. Da Gregurević ostane na visokom mjestu pobrinuo se i Vedran Mlikota koji je majicu s njegovim likom zakopao na Mount Everestu.