Kuća u kojoj sam odrastao bila je starija od države, starija od tri prethodne države – meni kao naddržava. Tamo sam učio istinu koja je sasvim suprotna onoj istini koja je vlada s druge strane kućnog praga, suprotstavljena istini koja i danas vlada. U kući je vladalo sjećanje i usmena predaja, skoro sve što se ne smije zapisivati i pretvarati u evidenciju koja bi razotkrila zabranjenu istinu nasuprot propisane. U kući su vladale misli i riječi djedova prenešene u moje klempave ali uvijek načuljene uši kroz koje se sve to slijevalo u moju glavu, od vremena kad je Isus sa štapom hodao po zemlji, pa od Tomislava, Krešimira i Petra Svačića sve do današnjih dana.
Hrvatska kad je nema, kad je pokrivena plaštem okupacije, tuđe laži i naše šutnje, u kakvoj sam se rodio, prohodao i odrastao, ili bolje izrastao (ne znam jesam li još odrastao, koliko god kuka nosio na leđima) nije ovakva Hrvatska kakvom su me od malena pumpali, od polugodišta do polugodišta, ljudi koji su formirali kurikule da od mene naprave čovjeka po svom modelu, neki od kojih su mi i sami s vremena na vrijeme šaptali da ono što glasno govore nije tako kako govore, nego tako kako moraju govoriti. Nisu svi šaptali i šaputali, dapače, neki nikad nisu šaptali, ne meni, možda nekima drugima, možda neke drugačije sadržaje, a meni su govorili glasno, nekad puno glasnije nego što je trebalo, nekad zastrašujuće glasno.
Sve što sam zapravo učio bilo je o granicama, o granicama države, o granicama morala, o granicama svijesti i o granicama dozvoljenog i zabranjenog. Slušao sam o granici preko koje se biježalo, o granici iza koje mi prijete velike opasnosti, o granicama znanja i granicama ponašanja i mnogim drugim granicama, tako da je cijeli život bio predstavljen kao jedan labirint koji se sastoji od granica unutar kojih se valja kretati, od prepreka koje nije uputno preskakati.
Jedina stvarna granica, ona opipljiva koju sam tako i prepoznavao i doživljavao, bila je granica čiji se granični prijelaz zove kućna vrata i koja odvaja dva nespojiva svijeta, dva suprotstavljena svijeta. Na toj granici susreću se suprotnosti, istina s jedne strane i druga istina s druge. Istina, kao nožem odrezana, samo jedan korak dalje, pretvara se u laž, sve poželjno u zabranjeno, svjetovi do krajnjih granica suprotstavljeni jedni drugima, čak i o tome smije li ili ne smije biti Boga.
Kuća starija od 3 prethodne države
Na kraju Dvadesetog stoljeća proklamirana je sloboda velikim riječima, od kojih se koža ježila. Debeli hrastovi zidovi kao granica između dvije istine su izgorili u ratu, ali je njihova simbolika ostala dijeliti Hrvatsku. Sva ona saznanja iz mog ranog djetinjstva su još uvijek tu, prisutna, sve granice, sve ono što je bolje ne govoriti glasno jer bi te moglo koštati a ljudi su krvlju platili cijenu borbe kako više ne bi trebalo hrastovih dasaka da razdvoje dvije istine koje nije moguće usaglasiti.
Kuća u kojoj sam odrastao bila je starija od države, starija od tri prethodne države – meni kao naddržava. Tamo sam učio istinu koja je sasvim suprotna onoj istini koja je vlada s druge strane kućnog praga, istini koja i danas vlada. Zidovi moje kuće su bili debeli, u prizemlju metar debeli sagrađeni od kamena, a na katu gdje se živjelo, istesani iz drevnih hrastovih stabala, izraslih iz žira koji je pao na zemlju možda u šesnaestom stoljeću, a posječenih u osamnaestom.
Moja kuća je sagrađena 1782. godine. Zapravo, tada je završena, a kada su ju počeli graditi, sam Bog zna. I sve je u toj kući bilo starije, dugovječnije, pouzdanije od knjiga koje sam nosio u školskoj torbi. Vani je za istinu vrijedilo ono što je propisano, pa po propisu zapisano i po napisanomu izgovoreno, a unutra je bilo sve susprotno. U kući je vladalo sjećanje i usmena predaja, skoro sve što se ne smije zapisivati i pretvarati u evidenciju koja bi razotkrila zabranjenu istinu nasuprot propisane. U kući su vladale misli i riječi djedova prenešene u moje klempave ali uvijek načuljene uši kroz koje se sve to slijevalo u moju glavu, od vremena kad je Isus sa štapom hodao po zemlji, pa od Tomislava, Krešimira i Petra Svačića sve do današnjih dana.
Čim sam prekoračio kućni prag i izišao van, tamo ništa od toga nije bilo. Vani su stajali likovi Marksa, Englesa, Lenjina i Tita. Jednom tjedno sam imao zadatak stati pred cijeli razred i u stavu mirno zavikati “Za domovinu s Titom!” i svi su odgovorili “Naprijed!”. Neki tamo zadužen procjenjivati kako napreduje njihov program utjerivanja njihove istine, mogao je gladiti bradu i zadovoljnim perom strugati po strpljivom papiru kako se program ostvaruje, a da nije mogao biti dalje od istine. Bio sam pionir s titovkom na glavi i crvenom maramom oko vrata. Tako obučen sam jednom godišnje nosio štafetu s pozdravima drugu Titu. Marama nije bila zavezana kao kravata, nego je to bio jedan žir sa rupom u sredini, kroz koju su bila provedena dva kraja marame. Ali, to je bio žir podignut sa zemlje ispod hrasta ni godinu dana ranije. Nije to bio onaj žir iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća iz kojega je nikao hrast od čijeg debla su istesani zidovi gornjeg kata moje kuće, zidovi koji su dijelili svijet istine od svijeta laži. To je bio žir iz kojega nikada neće narasti stablo. Iz njega se tesala ideologija, a ja sam to znao prije desetog rođendana.
Govorilo se onda kad mi je bilo 10 godina o sukobu pravde i nepravde, baš kao i danas, o onome iz prošosti što treba odbaciti i okrenuti se novoj budućnosti, kao i danas. Govorilo se o socijalizmu, kapitalizmu, o religiji, ateizmu i materijalizmu, o ratovima koji su bili pravedni, opravdani i potrebni, i onim drugima, o herojima i zločincima, baš kao i danas.
Hrvatsku lomi neriješeno pitanje istine, one zakopane u zemlji koju ne daju otkopati, one sa referendumskih papira koje proglase nevažećima, one iz unuštenih i sakrivenih arhiva, one koja bi otkrila tko je radio i podržavao zlo, što bi rezultiralo lustracijom, i one koja bi otkrila tko je u ratu i nakon rata opljačka Hrvatsku i kuda je spremio novac.
Cijelo vrijeme se zapravo govorilo o Hrvatskoj, baš kao i danas.
Dio je to mog poimanja svijeta koji sam poznavao i kako sam ga prepoznavao onda kad mi je bilo 10 godina. Već do dvadesete nisam više živio jedan život unutar mojih starih debelih zidova a drugi vani. Jednostavno nisu mogle za uvijek živjeti dvije istine tako suprotstavljene, paralelno, odvojene hrastovim daskama. Sve što se kroz slijedećih 60 godina dogodilo iskovano je tada u glavi desetgodišnjaka ali se ne reflektira na samo njegov život, nego na život svih kojima smisao sadržan u imenu Hrvatska nema alternative.
Upitati će netko, kakve koristi ima govoriti o nečemu prije 60 godina i neće vidjeti da govorim o današnjici, o nečemu što se kod nas nikad ne mijenja, što se nije mijenjalo kroz sve preokrete, ni 1918., ni onaj 1945., pa začudo ni onaj 1991. kada je sva ta razlika između jedne i druge strane moga kućnog praga morala nestati u proklamiranoj, slobodnoj, samostalnoj, nezavisnoj, neovisnoj, nepokrivenoj plaštem okupacije, državi nenametnute istine.
Na kraju Dvadesetog stoljeća proklamirana je sloboda velikim riječima, riječima od kojih se koža ježila. Debeli hrastovi zidovi kao granica između dvije istine su izgorili u ratu, ali je njihova simbolika ostala dijeliti Hrvatsku. Sva ona saznanja iz mog ranog djetinjstva su još uvijek tu, prisutna, sve granice, sve ono što je bolje ne govoriti glasno jer bi te moglo koštati a ljudi su krvlju platili cijenu borbe, kako više ne bi trebalo hrastovih dasaka da razdvoje dvije istine koje nije moguće usaglasiti.
Što god tko obećao za nadolazeće izbore, ako nije obećao istinu, cijelu istinu i samo istinu, gubi vrijeme, jer dok god to ne bude riješeno, demokratskim ili kojim god putem, neće biti mira između Dunava i Jadrana. To vam govore oni koji nemaju što sakrivati i jedan desetogodišnji dječak iz kuće s hrastovim zidovima iz 1961. godine.
Oni koji nisu dovoljno stari da bi mogli usporediti te, tolikim godinama i tolikim država radvojene periode vremena, teško će shvatiti kako je sve zapravo u biti ostalo isto i tek su se refleksije onog bitnog sadržanog u hrvatskom imenu promijenile. Jedna tema od rođenja, jedno neriješeno pitanje prožima sve aspekte mog života i upravo se reflektira na parlametarne izbore koji će biti održani u rujnu 2020., kao što se reflektiralo na one održane 11. studenog 1945. Hrvatsku lomi neriješeno pitanje istine, one zakopane u zemlji koju ne daju otkopati, one sa referendumskih papira koje proglase nevažećima, one iz uništenih i sakrivenih arhiva, one koja bi otkrila tko je radio i podržavao zlo, što bi rezultiralo lustracijom, i one koja bi otkrila tko je u ratu i nakon rata opljačka Hrvatsku i kuda je spremio novac. Što god tko obećao za nadolazeće izbore, ako nije obećao istinu, cijelu istinu i samo istinu, gubi vrijeme, jer dok god to ne bude riješeno, demokratskim ili kojim god putem, neće biti mira između Dunava i Jadrana. To vam govore oni koji nemaju što sakrivati i jedan desetogodišnji dječak iz kuće s hrastovim zidovima iz 1961. godine.
Foto: Moja obiteljska kuća u Hrastovici u kojoj sam odrastao, sagrađena 1782. godine i zapaljena srpskom okupacijom Banovine tokom Domovnskog rata, kako ju je kratko nakon Drugog svjetskog rata nacrtao zagrebački akademski slikar Đani Boglić.