Značajka masovnih čestitki s pozicije društvenog zastupstva je i formulacija sadržaja, koja postaje sve ispraznija, od izbjegavanja imena ili naziva adresanta i uvođenja zamjenskih, sve bezosobnijih naziva, recimo hrvatskog naroda zamjenom pojmom građanima, preko preformulacije povoda i razloga čestitke, primjerice kad se riječi Božić, Uskrs, Dan Državnosti, Dan Pobjede nazivaju samo bezimenim blagdanima ili praznicima, ili konačno, sužavanjem skupina, zajednica ili grupa kojima se čestitke upućuju. Pa se dopisuje napomena – onima koji slave.

Autor: Marko Ljubić

Čestitke govore puno više od riječi u njima ili od audivizualnih sadržaja od kojih su satkane. Čestitanje je primarno u međuljudskim odnosima način izražavanja bliskosti dvoje ljudi pa čak i kad imaju obiteljski potpis. U nešto drugačijoj formi i sadržini, putem ovlaštenosti ili reprezentativnosti, čestitka, kao u međuinstitucionalnim ili međunarodnim odnosima, iako ne može nositi prvenstveno osobni karakter, nosi i može nositi simbol bliskosti zajednica, skupina ili naroda s odgovarajućom porukom zajedništva.

U današnjim društvima, koja su uređena i premrežena složenim organizacijama po različitoj pripadnosti, nemoguće je izraziti primjereno zajedništvo bez masovnih poruka putem masmedija. Te poruke su zamjenile tisuće pisama uzimajući na taj način dio osobnog odnosa i veze reprezentanata ili predstavnika s ljudima koje predstavljaju. Tako je i u društvenim organizacijama, tako je i u vjerskim institucijama. Zato poruke upućene na taj način svojim sadržajem moraju biti što bliže izvornom smislu vrjednote koja se uzdiže čestitkom, kako bi oni kojima je upućena neposredno u tom sadržaju prepoznali te vrjednote kao svoje, ili dio svoje osobnosti.

Masovni mediji uz svu prednost racionalizacije procesa čestitanja, oduzeli su jedan dio neposrednosti između recimo biskupa i vjernika njegove Crkve. Tu neposrednost svećenik i njegova crkva odnosno narod, ne ostvaruju ni čestitanjem s oltara, jer sudioništvo u misnom slavlju i neposrednost čestitanja ne počivaju na istom polazištu. Misno je slavlje, koliko god bilo masovno, skup osobnih prisajedinjenja s Bogom, pa tada nije bitno gdje stoji svećenik a gdje narod ili čovjek, a čestitanje je prvenstveno ljudski odnos i izraz međuljudskog zajedništva, pa je nužno u realno mogućim okolnostima dati mu što osobniju dimenziju.

U državnim i drugim društvenim organizacijama, odavno je posve prihvaćena pa čak i poticana odvojenost kojom se uz sve ostalo stimulira i svojevrsno strahopoštovanje naroda u predstavnika, bolje rečeno u vlasti, po načelu da sve što je svakom čovjeku dostupno, gubi svoj značaj, vrijednost i u zastupništvu – autoritet. Jasno je da se na taj i puno vrlo srodnih načina tome modelu, stvarno humanističko određenje zasluženog vrjednosnog autoriteta potiskuje i zamjenjuje autoritetom bez stvarnog sadržaja, autoritetom nedohvatljivosti ili nadmoći. Zato bi Crkva trebala potpuno drugačije njegovati svoj narodni autoritet, počevši od neposrednog druženja svećenika s ljudima recimo nakon prigodnih misa, utoliko više ukoliko su svećenici hijerarhijski više pozicionirani. Značajka masovnih čestitki s pozicije društvenog zastupstva je i formulacija sadržaja, koja postaje sve ispraznija, od izbjegavanja imena ili naziva adresanta i uvođenja zamjenskih, sve bezosobnijih naziva, recimo hrvatskog naroda zamjenom pojmom građanima, preko preformulacije povoda i razloga čestitke, primjerice kad se riječi Božić, Uskrs, Dan Državnosti, Dan Pobjede nazivaju samo bezimenim blagdanima ili praznicima, ili konačno, sužavanjem skupina, zajednica ili grupa kojima se čestitke upućuju. Pa se dopisuje napomena – onima koji slave.

Kad dobijemo čestitku bez našega imena, a sve češće i bez potpisa čestitara, kad dobijemo proslijeđenu ilustraciju bez popratne riječi, kad dobijemo čak i najreprezentativniji audio-vizualni sadržaj a bez našega imena, posve očito upućene s nekoga stroja na stotine ili tisuće adresa, nismo dobili čestitku, iako se to zove čestitka. Niti nam je netko tko nam šalje takvu poruku izrazio zajedništvo ili bliskost. To je poruka stroja, reproducirana bez osobnosti i topline, bez duha i duše, pa u njoj, što god u njoj pisalo ili bilo naslikano, nema izvornog sadržaja, niti osobnog odnosa prema vrjednotama koje se slave i obilježavaju.

Ovakav model i proces gubljenja samoga temeljnoga smisla čestitanja i pretvaranja prvotnoga iskazivanja osobnog zajedništva ili suputništva pogotovo primjenom tzv. pametne komunikacijske tehnologije, postao je prevladavajući način čestitanja, iza koga ostaje samo potpuno isprazna forma, koja s izvornim međuljudskim odnosom gotovo nema ništa, niti s vrjednotom koja se čestitkom uzdiže u najvišu razinu zajedništva ljudi.

Kad dobijemo čestitku bez našega imena, a sve češće i bez potpisa čestitara, kad dobijemo proslijeđenu ilustraciju bez popratne riječi, kad dobijemo čak i najreprezentativniji audio-vizualni sadržaj a bez našega imena, posve očito upućene s nekoga stroja na stotine ili tisuće adresa, nismo dobili čestitku, iako se to zove čestitka. Niti nam je netko tko nam šalje takvu poruku izrazio zajedništvo ili bliskost.

To je poruka stroja, reproducirana bez osobnosti i topline, bez duha i duše, pa u njoj, što god u njoj pisalo ili bilo naslikano, nema izvornog sadržaja, niti osobnog odnosa prema vrjednotama koje se slave i obilježavaju. Jer stroj, makar i nama pripadao, bio u društvu evidentiran ili među ljudima memoriran kao naš stroj, neka vrsta zamjenskog “ja” u komunikaciji s drugima, ne može niti bi smio zamjeniti osoban odnos dvoje ljudi. Takve strojne čestitke, bez imena i prezimena, pokazuju onome kome su dospjele na adresu, da onaj tko ih je poslao ni u jednom trenutku s tim riječima, slikom, tonom nije vidio ili doživljavao čovjeka kojemu upućuje čestitku. I uz sve ostalo, pošiljatelja predstavlja površnim, ritualnim, nevjerodostojnim pa čak i neiskrenim, čime upućena poruka postiže suprotan učinak. Tako se odričemo ljudi, ali i vrjednota koje slavimo.

Tako ih se odričemo upravo sve više, ukoliko su adrese na koje šaljemo čestitke brojnije, jer brojnost oduzima osobnu prepoznatljivost, a ne bi smjela.

Na tisućama sitnica ili detalja se vidi naša svagdašnja udaljenost i odreknuće od puno toga što smo bili, iz čega smo postali, od korjena i čvrstih uporišta, bez kojih smo sve više izloženi utjecajima svih vrsta i namjera, na koje sve više nemamo odgovora, i za što sve manje imamo sposobnosti, pa i volje reagirati kao ljudi. To su procesi u kojima pristajemo biti igračke, nastojeći satisfakciju umjesto odavno zanemarene ili posve izgubljene osobnosti pronaći, pa i društveno vrednovati, brojnošću imena u pohranama strojeva.
Ljudi u tim memorijama postaju samo slova i oznake, pojmovi bez lica, očiju, topline i duše, kao što i mi postajemo u nečijim tuđim sjećanjima. A na to pristajemo šaljući bezimene poruke.

Čestitka koja je nastala bez vizualizacije čovjeka kojemu je upućena, bez prisjećanja bar u vremenskom treptaju njega, nečega što dijelimo s njim, čestitka bez njegovoga imena, nije čestitka, nije veličanje zajedničke vrjednote. Zato se valja otrgnuti iz matrice bezosobnosti, jer, utoliko više ukoliko mislimo da je to nebitno, postajemo sluge nebitnosti i praznine.
A prazninom i bezosobnošću se ništa ne može uzdizati, pa čestitke postaju suprotnost vrjednoti koju ističu slikom i rječju.

Komentari