Spremam se napisati tekst za 300. broj našega glasila Politički zatvorenik. Uglavnom nisam imao problema s odabirom tema, koje su se nametale, vodeći računa da su aktualne, te da mogu biti interesantne našim pretplatnicima. No, tekst za sljedeći, kako rekoh 300. broj PZ-a, mora biti nešto posebno, svečarsko ali opet interesantno i aktualno, i baš se tako podudarilo.
Slavi Politički zatvorenik, a kako bi proslava dobila i nacionalnu dimenziju, pobrinuo se naš glavni urednik koji je na putu da postane predsjednik jedne od europskih država, i to ne bilo koje, nego Republike Hrvatske, države o kojoj su sanjali naraštaji Hrvata i za koju su trpjele i umirale tisuće političkih uznika od kojih mnogi nisu doživjeli ostvarenje toga sna.
Najprije koju o slavljeniku, a onda o predsjedničkom kandidatu
Ne pamtim da se u našoj novijoj publicistici više od trideset godina održao bilo koji list, a da nije na državnim jaslama ili podržavan od financijski snažnih subjekata. Mislim da je živi primjer Hrvatsko slovo, list koji se bavio temama iz hrvatske kulture nadahnutim hrvatskom svakodnevnicom, koji smo svi obožavali, no nije mogao izdržati samo od pretplate, a Ministarstvo kulture mu je u ritmu dance macabrea postupno smanjivalo potporu, dok ga u veljači 2022. nije sasvim ugasilo.
Zasluga je to svih prethodnih ministara kulture, a čast da „zabije zadnji čavao u lijes“ Hrvatskog slova pripala je aktualnoj ministrici Nini Obuljen, među inim i zato, jer je srpskim Novostima osigurala 600.000 eura godišnje, dok za Hrvatsko slovo nije uspjela osigurati ni 50.000 eura na godinu.
Našeg slavljenika objavljuje Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ), dakle skupina građana iza kojih ne stoji država, ni stranka, niti bilo kakav gospodarski subjekt, a troškovi se podmiruju od pretplate i povremenih donacija dobrih ljudi. Tekstopisci su svi odreda volonteri, a daleko najplodniji među njima je ujedno i glavni urednik koji priskače u pomoć osobito onda kad prilozi uzmanjkaju.
Prvi broj Političkog zatvorenika tiskan je u veljači 1990., dva mjeseca nakon što je osnovano Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, koje je u kratkom vremenu postalo brojna udruga s više od dvanaest tisuća članova. Tih prvih godina bivši politički uznici bili su jedini tekstopisci glasila u kojem su konačno imali priliku izreći i napisati, svjedočiti o svojim uzničkim danima. Mnogi od njih nisu više živi, a mnogima je zbog visoke starosti „ponestalo tinte“ za pisanje, zato sam svima koji su sudjelovali u stvaranju bilo kojeg od 300 brojeva našega lista od srca zahvalan.
Od mnogih kojih više nema, prisjećam se Stjepana Brajdića, koji se također nekoliko puta javio svojim pisanim sjećanjem na stranicama našega glasila, pisanih stilom kao da je pjesnik, možda zato jer je bio veoma muzikalan, a posebni užitak bio mu je zvuk trube u domobranskom mirozovu, što je po njegovoj želji svirano svake godine u počast žrtvama, njegovim suborcima iznad Maceljske grobnice. Zašto baš njega? Pa zato jer njegov životni put simbolizira patnje i sudbinu generacija Hrvata rođenih dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Vodio me na Bleiburg, na mjesto gdje su pripadnici Hrvatskih oružanih snaga (HOS), pa tako i Stjepan Brajdić, odbacili puške i krenuli trčeći uz Dravu put Maribora, gdje je bila prva trijaža, tko će skončati u Teznom ili nastaviti Križni put prema istoku. Već prije punoljetnosti postao je pitomac Domobranske zastavničke škole, tijekom rata vojnik i časnik HOS-a, sudionik Križnog puta, osuđenik na smrt, uznik u kaznionicama Staroj Gradiški i Srijemskoj Mitrovici, a nakon svih patnji, u slobodnoj se Hrvatskoj izrazio sagradivši veličanstvenu grobnicu u spomen na žrtve komunističkih zločina počinjenih na Macelju, najvećem stratištu na teritoriju Republike Hrvatske.
U tako brojnoj udruzi kakvo je bilo Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, bilo je pjesnika, znanstvenika, povjesničara, književnika, ma ljudi svih mogućih zanimanja kojima je zajednička bila – ljubav prema Domovini.
Dok je članstvo još bilo vitalno, u nakladi udruge izdano je 40 knjiga i nekoliko zbirki pjesama, ali najveću vrijednost i ponos svih članova predstavlja kontinuirano – 33 godine izdavanje časopisa Politički zatvorenik u tiskanom i digitalnom obliku. Za svaki list to je visoka životna dob, tako da samim trajanjem zaslužuje čestitke.
No, osim zaslužene mirovine na koju se Politički zatvorenik još ne sprema, podsjećam da njegovih 300 brojeva predstavlja knjigu od 15.000 stranica na kojima su otisnuti tragovi, jedinstvena svjedočenja sudionika hrvatske povijesti 20. stoljeća. Današnji, osobito budući povjesničari citirat će Politički zatvorenik kao izvor podataka svojih istraživanja.
I na koncu da vidimo kako Politički zatvorenik kotira u Europi. Sve europske zemlje koje su dio svoje povijesti dvadesetoga stoljeća bile pod komunističkim režimom, imaju nacionalna društva bivših političkih zatvorenika, čiji se predstavnici jednom godišnje sastaju na kongresu europskog udruženja Interasso. Nacionalna udruženja tijekom godine razmjenjuju svoja glasila, pa su kongresi Interassa mjesta gdje se među inim ocjenjuje kvaliteta pojedinih nacionalnih časopisa.
Osobno sam bio sudionik na tri takva kongresa, na svima je Politički zatvorenik bio predmet pohvala, a na kongresu u Berlinu 2011. godine proglašen je najboljim listom s takvom tematikom u Europi.
Tomislav Jonjić, kandidat za predsjednika Republike Hrvatske
Odavno je poznato kako uspješnost i kvaliteta bilo kojeg projekta – radilo se o državi, općini, kazalištu, filmu, poduzeću, novinama – ovisi o čelnom čovjeku. Mi smo imali sreću da se 1997. godine pojavio mladi pravnik, dijete političkih uznika, vrhunskog obrazovanja koji zna kako se uređuje kvalitetan časopis i koji hoće biti glavni urednik našega lista.
Da je tih dana život Tomislava Jonjića skrenuo nekim drugim putem, siguran sam da Politički zatvorenik danas više ne bi izlazio, preostali članovi udruge spominjali bi ga u kontekstu dobrih starih vremena, odnosno kako je jedan od današnjih kandidata za predsjednika Republike nekad bio naš glavni urednik.
A ovako, on je još i danas glavni urednik koji priprema ovaj 300. broj za tisak, ali i naš ponos i naš jedini predsjednički kandidat.
Danas već davne 1960. godine u rano proljeće, na Golome – sjećam se, bura je „derala“ tako da smo morali vikati kako bismo se čuli – upoznao sam Dinka Jonjića, čvrstog kao iz kamena isklesanog mladića, britka uma i naglašeno duhovitog u svojim komentarima. Na uzničkoj uniformi nosio je broj 8134, što je značilo da je na Goli otok prispio iza mene koji sam imao broj 8003.
Susret gimnazijalaca hrvatskog sjevera i juga, lmotskog i Varaždina. Tada začeto prijateljstvo trajalo je sve do prošle godine, kad sam ga posljednji puta posjetio u njegovim Grubinama kod Imotskog. Bio je to otac našeg Tomislava, a majku Darinku, osuđenu zajedno s Dinkom i drugim članovima organizacije Hrvatska revolucionarna mladež – bila je osuđena na 7 godina strogog zatvora – upoznao sam kasnije, kada Jugoslavija više nije postojala, a Hrvatska tek stasala.
Njihova sina Tomislava upoznah 1997., kad je prihvatio biti glavni urednik Političkog zatvorenika, a u godinama koje su uslijedile imao sam priliku upoznati Tomislava odvjetnika, publicistu, povjesničara, književnika i znanstvenika. Da bi netko uz svoje ime mogao nositi takve atribucije, mora se na svakom od spomenutih područja dokazati, a Tomislav se potvrdio i to mnogostruko.
Sudjelovanje u Političkom zatvoreniku jedino je moje iskustvo kao tekstopisca uz suradnju s Tomislavom kao glavnim urednikom, koji nikad nije odbacio niti jedan tekst koji sam ponudio, ali je često intervenirao kako bi ga poboljšao ili ispravio navode koji nisu znanstveno potvrđeni. Nije mi otkrio kako je stekao povjerenje u moj likovni ukus, pošto smo posljednjih dvadeset godina zajedno odabirali likovna rješenja za naslovnicu svakog broja Političkog zatvorenika. Isto tako, kad sam predložio da se u listu objavi tekst N.N. autora koji nam staleški i politički odgovara, odbacio ga je jer je već bio objavljen makar djelomice u nekom drugom mediju. U takvim slučajevima reagirao je kao da u glavi ima ugrađen program s bankom podataka o svim objavljenim tekstovima u Hrvatskoj.
Odvjetnik Tomislav Jonjić zastupao me u jednom predmetu na općinskom sudu, bio je toliko superioran, da je suprotstavljenu stranku i njegova odvjetnika na posljednjoj raspravi podučavao u čemu su sve pogriješili i to na način da ih nije ponizio. Može li se više? Sapienti sat! Kao povjesničar i odvjetnik bio je ujedno i znanstvenik naglašavajući kako je Istina temeljna vrijednost demokracije i slobode, pa narod koji dopusti krivotvorenje svoje povijesti nema budućnosti.
To spominjem sjećajući se Tomislava u ulozi glavnog branitelja dvojice naših optuženika u Haagu, gdje nije dopuštao da hrvatska država bude okaljana. Izgleda da se tim principom koristio i prilikom svoje prosudbe o prvom predsjedniku Franji Tuđmanu kojem je imao štošta prigovoriti, ali kao najzaslužnijem za stvaranje neovisne hrvatske države, svi prigovori iz dana u dan postaju sve beznačajniji.
Predstavljajući se ovih dana kao predsjednički kandidat Tomislav je među inim spomenuo da je objavio jedanaest knjiga, nisam sve pročitao, da bih kod jedne zastao, čitam je s posebnim užitkom već nekoliko godina i ne mogu se odlučiti je l’ autor književnik ili povjesničar književnosti. Danas mislim da je knjigom Antun Gustav Matoš Pod Starčevićevim barjakom stekao pravo biti jedno i drugo. Po gradivu koje je znanstveno obradio na 886 stranica knjige formata A4 može ga se nazvati hrvatskim povjesničar književnosti, a po ljepoti i bogatstvu jezika kojim se služi, Tomislav Jonjić je književnik.
Prije dvadesetak godina kada sam prvi puta čitao njegove tekstove, rekao sam mu da me stilom podsjeća na A. G. Matoša. Doista, bili su to kratki komentari iz sudskih spisa koji su po naravi dosadni, a on ih je s nekoliko rečenica „uglazbio“ i učinio interesantnim štivom. To mogu učiniti samo istinski književnici poput Matoša, o čemu je god prozborio sve je bila prava književnost.
Tomislava svi znaju kao odvjetnika, povjesničara, znanstvenika, publicistu i političara, a ja inzistiram da ga se predstavlja i književnikom. Naime, nije se Tomislav sigurno zaletio kada je odlučio napisati knjigu o Matošu, znao je da se toga ne bi prihvatio vjerojatno nitko od živućih hrvatskih književnika, a pogotovo ga nasloniti na Oca domovine Antu Starčevića, stoga je to svojevrstan književni podvig. Bravo Tomislave, bravo budući predsjedniče!
Kao što vidite, ja sam se raspisao o detaljima iz života našega budućeg Predsjednika, iz moje jazbine, pošto biografiju i program za predsjedničku kandidaturu možete sami pročitati na internetu, stoga nisam to ponavljao.
Kandidat Tomislav Jonjić za meainstream medije ne postoji
Svakog dana pratim informativne emisije HRT-a u kojima se sve češće objavljuju prilozi o približavanju izbora za predsjednika Republike, svi malo prije spomenuti kandidati pojavljuju se riječju i slikom, dok kandidat Tomislav Jonjić za HRT ne postoji i tako već više od tri mjeseca.
Preostali prostor posvetio bih o nezapamćenom prešućivanju kandidata Tomislava Jonjića u svim nacionalnim medijima. Prvi je najavio svoju kandidaturu 23. svibnja u Hrvatskom tjedniku, a kasnije, tijekom ljeta, učinili su to Zoran Milanović, Dragan Primorac i Marija Selak Raspudić, te kao posljednja – dan prije pisanja ovog teksta – Ivana Kekin.
Svakog dana pratim informativne emisije HRT-a u kojima se sve češće objavljuju prilozi o približavanju izbora za predsjednika Republike, svi malo prije spomenuti kandidati pojavljuju se riječju i slikom, dok kandidat Tomislav Jonjić za HRT ne postoji i tako već više od tri mjeseca. Dugogodišnji sam pretplatnik, pa mogu potvrditi da isto ignoriranje Tomislava Jonjića provodi i Večernji list, koji je tek danas (11. rujna 2024.) u jednom članku spomenuo, da postoji i kandidat Tomislav Jonjić.
Dobro sam rekao: spomenuo, jer su dva novinska stupca posvećena predstavljanju četvero kandidata (Milanović, Primorac, Selak, Kekin), da bi na kraju elaboracije samo navedeno, kako postoji i još jedan, ali sudeći prema mjestu i prostoru koji mu je namijenjen u članku, taj kandidat nije bitan. Korak dalje, ali očekivano u istom tonu, ide anketa o predsjedničkim kandidatima koju provodi Jutarnji list, gdje se možete izjasniti za jednog od pet kandidata; Zorana Milanovića, Dragana Primorca, Mariju Selak Raspudić, Ivanu Kekin ili Auroru Weiss, inače savjetnicu predsjednika Republike srpske Milorada Dodika. Ni za koga drugoga. Tko ne vjeruje neka zaviri na stranice Jutarnjeg lista – anketa.
Zgoda vezana uz obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima
„Jedini ja od kandidata nemam apsolutno nikakve osobne ni obiteljske veze s jugoslavenstvom i komunizmom i cijeloga života dijelim sudbinu svoga naroda. U mojoj prošlosti nema jugoslavenskih odnosno komunističkih mrlja niti bijelih pjega koje se prekrivaju izmišljotinama.…” (Tomislav Jonjić)
Za kraj sam ostavio meni još nevjerojatniju zgodu vezanu uz obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza. Kao i svake godine Udruga Macelj 1945. taj dan obilježava kod grobnice u Maclju, gdje su pokopani zemni ostaci 1.247 ekshumiranih žrtava ubijenih u ljetnim mjesecima 1945. od strane komunističkih zločinaca. Tom prilikom održana je sveta misa, prigodno slovo, položeni vijenci i zapaljene svijeće za nevine žrtve pobijene u Maceljskim šumama.
Ove godine nam se u komemoraciji pridružio Tomislav Jonjić sa suprugom. Gospodin Damir Borovčak je priredio reportažu s komemoracije i to poslao medijima, ali prema očekivanju za mainstream medije to nije tema, pa o Danu sjećanja na Maclju niti riječi. Jedino je Informativna katolička agencija (IKA) objavila reportažu, ali ne u cijelosti. Iz teksta reportaže izostavljeno je da je među nazočnima u komemoraciji sudjelovao predsjednički kandidat Tomislav Jonjić.
Dakle IKA, koju je osnovala Hrvatska biskupska konferencija sa zadaćom da donosi vijesti, komentare i reportaže iz katoličke crkve i društva u Hrvatskoj i svijetu, poput ostalih medija ignorira Tomislava Jonjića deklariranog katolika, povjesničara, znanstvenika, književnika, dragovoljca Domovinskog rata, vrsnog odvjetnika, građanina Republike Hrvatske. Pa kad ga svi ignoriraju, mi bivši politički uznici ga bez imalo rezerve podržavamo i to objavljujemo u listu koji ne mogu zabraniti niti spriječiti njegovo izlaženje nikakve pravobraniteljice tzv. „ministarstva istine“ kodnog naziva Faktograf, niti ministrica kulture koja ima iskustva s gašenjem domoljubnih časopisa.
Dozvolite jednu osobnu digresiju, ako Tomislav Jonjić bude izabran za Predsjednika Republike Hrvatske, a vjerujem da hoće, bit će to prvi predsjednik kakvog sam sanjao, bez ikakvih ograda. Može se reći, da od postanka neovisne Hrvatske nismo doživjeli takav totalni medijski bojkot jedne javne osobe. Dok ovo pišem, nemam pravi odgovor, na pitanje zašto se to događa, pa prihvaćam mišljenje Tomislava Jonjića izrečeno u Hrvatskom tjedniku prije tjedan dana:
„Jedini ja od kandidata nemam apsolutno nikakve osobne ni obiteljske veze s jugoslavenstvom i komunizmom i cijeloga života dijelim sudbinu svoga naroda. U mojoj prošlosti nema jugoslavenskih odnosno komunističkih mrlja niti bijelih pjega koje se prekrivaju izmišljotinama. Iza mene nema privatizacijskih i kriminalnih afera, nema izvanbračne djece, prividnih brakova i propalih obitelji, ne može me se sumnjičiti za obiteljsko nasilje nad ženama, šmrcam samo kad se prehladim, ne konstruiram svoj životopis unatrag i za potrebe trenutka. Nisam plaćenik nikakvih lobija, ne krivotvorim dokumente, ne plaćam lažne svjedoke i ne imponira mi druženje s tipovima bez morala. Ukratko – mene se ne može kupiti ni ucijeniti. Može me se prešućivati, ali – prešućivalo se i Hrvatsku pa je ona ipak ovdje!