Srušiš li sljedbenicma racionalne politike jednog lidera, oni će potražiti drugoga. Srušiš li idolopoklonicima, makar i mrtvog idola, neće im ostati ništa. Tako se prelila čaša gorčine Milana Rakovca, koji u Novostima konačno napušta ustaljenu praksu ignoriranja onoga što se ne može obraniti, pa Bleiburg, centralnu točku Titova zločina, umjesto dosadašnjeg minimaliziranja njegova značaja, proglašava starozavjetnom, biblijskom osvetom.
Tipičan agitpropsvski, NKVD-ovski i UDB-aški način propagandnog rada, koji je apsolutno i svakodnevno u praksi današnjih jugoslavena sakrivenih pod imenom antifašizma u Hrvatskoj, sadrži klauzulu da konstantno ponavljaš svoju laž i sustavno ignoriraš i prešućujuš argumente koji osporavaju tvoje tvrdnje. To je karakteristika svih socijalizama na svijetu, od nacional-socijalizma do internacional-socijalizma, od Josepha Göbbelsa do Stipe Mesića.
Odličan primjer je sustavno ponavljanje Rimskih ugovora i jednako sustavno ignoriranje, čak i jednom riječju spomenuti Rapallske.
Kako je raspadom Jugoslavije, pod pritiskom bujice informacija o Bleiburškoj tragediji, Bleiburg postalo jedinstavno nemoguće ignorirati, sramežljivo su počeli “priznavati” jedan po jedan, Mesić, Josipović, Pusićka i drugi, da je bilo nešto malo zločina, zanemarivo u odnosu na ono što se događalo za NDH, da se radilo o ljudima koji su tako i tako krivi, samo je bio propust da ih nisu izvodili pred sud itd.
Kao i uvjek u Hrvatskoj, na liniji jugoslavenstva, najviše se moglo vjerovati Srbima, pa tako i danas, Mesić izjavljuje “Kad hoćeš pročitati istinu, čitaj Novosti”.
I baš u Novostima, antifa Milan Rakovac u intervjuu “Nemojte mi Tita brisati” konačno, prvi gubi živce i priznaje da je Bleiburg bilo surovo kažnjavanje hrvatskog naroda, biblijska starozavjetna stvar. Koristeći se Churchilom i bombardiranjem Dresdena, Rakić konačno u najlegitimnijem antifa glasilu priznaje da se nije radilo samo o uništenju jednog režima i jedne države, nego o gencidu, o uništenju jednog naroda. Rakovac indirektno priznaje da je ovo što danas rade u Hrvatskoj, nastavak velikosrpskog plana iz vremena Jugoslavije, poznatog kao “Program kolektivne krivnje hrvatskog naroda”, kao metoda eliminacije svega onoga što nije eliminirano 1945.
Tito je Hrvatsku vidio u teritorijalnom smislu a ne u nacionalnom, Hrvatsku kao republiku Srba i Hrvata i tko god se još, namjerno ili slučajno, nađe na tom prostoru, baš kako to stoji i danas, gdje se jedan od garantiranih manjinskih saborskih zastupnika može ponašati kao predstavnik suverene većine i još k tome s parolom “Gost”, manifestirati svoje megalomansko nezadovoljstvo čak i s tim privilegiranim statusom. Tito bi bio Hrvatsku, kao internacionalni komunist, definirao kao republiku jugoslavena ali nije smio, ne radi Hrvata, nego radi Srba koji na to nikad nebi pristali.
Bleiburg 1945. je trebao biti taj zahvat, kojim će biti riješeno hrvatsko pitanje za sva vremena: Pola klati – pola Srbi dati! Eliminirao je sve one koji su imali bilo fizičku bilo umnu snagu suprotstaviti se. Nije vjerovao u nacionalnu energiju, koja nije samo intelektualna ili fizička, nego i metafizička i grdno se prevario.
Tito, što god bio, nije bio Srbin. Išao im je na ruku jer bez njih nije mogao ni ostvariti ni održati državu. Teško je zamisliti da nije bio svjestan da se njegov globalni internacionalni a lokalni jugoslavenski plan može ostvarivati samo kao dio velikorpskog plana, po kojemu Jugoslavija ima poslužiti kao sredstvo za ostvarenje Velike Srbije. Bio je to kompromis s kojim se morao pomiriti. Čak i na samom kraju rata, na široko nepopularan u Srbiji, opće je mišljenje da bez Bleiburga Tito u Beogradu nebi proglasio uspostavu Jugoslavije, nego bi na njega bio izvršen atentat. Za nas, Radić i Tito su kao nebo i zemlja ali je to Srbima sve jedno te isto, kao što su u Domovinskom ratu, u Tuđmanu vidjeli reinkarnaciju Pavelića. Njegov obračun s Rankovićem nije bio pokušaj gušenja njegovih velikosrpskih naklonosti, nego ga je eliminirao, jer jer u njemu prepoznao protivnika koji bi ga mogao skinuti s vlasti. Titu je ipak Tito bio najvažniji.
Kult ličnosti koji je Tito sagradio oko sebe, na Zapadu izgleda kao odraz balkanskog i općenito slavenskog, istočnog političkog primitivizma. I Zapad je imao svoje heroje, ali prema njima nikad nije razvio osjećaj idolopoklonstva. Tito je tu karakteristiku “svog” naroda dobro uočio i za mnoge je ostao idol i nakon smrti, nakon nestanka njegove tvorevine pa i nakon što je u javnost prodrla nedvojbena evidencija o genocidnoj brutalnosti njega i njegova režima. I danas, kada im obezvrijediš sve što je Tito bio za života, oni se hvataju za njegov sprovod.
Eliminacija Titova imena s najljepšeg trga u hrvatskoj prijestolnici, povijesni je šok za Titove sljedbenike, uključujući i Milana Rakovca, koji znade da preimenovani, bivši Titov trg ne simbolizira samo jednu bitku koju će izgubiti, nego i cijeli rat. Ode li Trg Maršala Tita, otići će uskoro i njegovo ime s ostalih mnogobrojnih trgova i ulica u Hrvatskoj. Proces koji je počeo dostojanstvenim umatanjem Titove biste na Pantovčaku u bijelo platno i njen prijenos u Komrovec, završiti će uklanjanjem njegovih kipova i ploča, s teškim člekićima u rukama, s nategnutim hrvatskim mišićima, s napetim žilama na vratu i smrknuta pogleda.
Rakić znade da u beskičmenjačkoj politici “all things to all people” postojeće hrvatske vladajuće garniture bruxelleskog neoliberalnog tipa, gdje “sve” i “ništa” prestavlja sinonime, neće naći uporište, kao što ga neće naći ni drugi. Hrvatski predsjednik vlade izgleda kao netko tko stoji na sredini daske, kojoj su se s jedne strane objesili hrvatski suverenisti a s druge jugoslaveni, tzv. antifašisti, i pokušava održati balans. Na jednoj strani visi Bleiburg a na drugoj Jasenovac. Na jednoj strani visi ploča poginulim braniteljima u Jasenovcu a na drugoj Trg Maršala Tita. Pusti li samo jedno da padne, ode daska u provaliju. Plenković prljave poslove delegira drugima, tako da može zadržati samoproglašenu vrlinu vjerodostojnosti i sabrane skrbi za ništa specifično. Tita će maknuti grad Zagreb a Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću je dobilo nalog da se ne suočava dok ne postane apsolutno neodgodivo. Jugoslavenima takva trgovina ne odgovara, jer se moraju odreći centralnog lika u kojemu je koncentriran sav njihov smisao, za parolu od 3 riječi.
Srušiš li sljedbenicma racionalne politike jednog lidera, oni će potražiti drugoga. Srušiš li idolopoklonicima, makar i mrtvog idola, neće im ostati ništa. Tako se prelila čaša gorčine Milana Rakovca, koji u Novostima konačno napušta ustaljenu praksu ignoriranja onoga što se ne može obraniti, pa Bleiburg, centralnu točku Titova zločina, umjesto dosadašnjeg minimaliziranja njegova značaja, proglašava starozavjetnom, biblijskom osvetom.