Božić je uvijek poziv na duhovni ustanak, a vrijednost ovoga Božića je u tome što su poruke naših biskupa upravo istakle tu božansku dimenziju čovjekovoga postojanja, kao imperativ realnosti u Hrvatskoj s dubokom sviješću da je realnost koja nam se nameće sve suprotstavljenija našoj ljudskoj prirodi. S tim se ni jedan katolik ni Hrvat ne smije miriti, jer je to izdaja Božića. A duhovni ustanak u savezu za dobro svoga naroda istinsko slavlje.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Prva pomisao hrvatskog čovjeka, kršćanina, katolika je, da je Božić obiteljski blagdan. I jest. Raspravljati sad o tome što bilo tko od nas misli pod značenjem obiteljski, te savjetovati ili kritički se obraćati ljudima, bilo bi i pretenciozno i neprimjereno, ali ono što se vidi golim okom, bez nekog dubinskog promišljanja i potrage za zakonitostima koje se skrivaju ispod površine kojoj svjedočimo osjetilima, je da se nekako udomaćilo prilično formalizirano poimanje, i obitelji, i pojma blagdan i konačno rasprava o esenciji Božića. A to formaliziranje je već – odreknuće.

Opasni konzumerizam nije u kobasici i vinu, nego u odreknuću od slobode


Božić nije nikada isti, nikada ne donosi isti smisao, poruke, nikada ne zahtjeva isti odnos katolika prema tom uzvišenom blagovanju, niti nameće iste obveze ljudima koji slijede Božić. U svojoj božanskoj istini jest isti, ali ljudima je istina prepuštena kao izbor i upravljanje realitetima u kojima žive, pa se stoga Božić u svakome vremenu nužno ozbiljuje drugačije ne gubeći svoju božansku istoznačnost zbog tih različitosti. Kad bi božićno ozbiljenje bilo isto u svim vremenima i društvima, onda bi to bilo formaliziranje i svođenje Božića na obiteljsko okupljanje oko blagdanskoga stola za objed, oko darova ispod ukrašenih borova, takav Božić bi se svodio na ukusne kobasice na Trgu i opojno skuhano vino na štandovima trgovaca i obrtnika. Nemojte ni pomisliti da kritiziram, tragom naučene i bez razmišljanja prihvaćene matrice da je Božić ugrožen tzv. konzumerizmom, kupnjom darova, adventima u gradovima koji imaju trgovačku i turističku dimenziju, jer –nije. Naime, to o čemu najčešće govorimo nije stvarni konzumerizam na koji snažno upozoravaju katolički biskupi u svojim božićnim porukama, nego je to – trgovanje ljudskom slobodom, preuzimanje nepripadajućih ovlasti, darivanje tuđim i nasilno oduzetim vrjednotama,  i primanje darova od nepozvanih i samozvanih. Pristajanje na trgovinu samim sobom i svojom slobodom Bogom danoga prava na izbor je konzumerizam, koji nema veze s kobasicama i kuhanim vinom, niti se očituje o ukrašenim  gradovima i kvartovima. Tim konzumerizmom je danas opasno ugrožena Hrvatska. Istinski konzumerizam je pristajanje na potčinjenost pred čovjekom i iskazom njegove moći. Konzumerizam je poklonstvo institucijama izvan vlastite kontrole i bez svijesti o nužnosti utjecaja na njih.

Neće Božiću nauditi legenda o Djedu Božićnjaku


Neće Božiću, neće smislu Isusova rođenja i porukama koje nosi taj povijesni, kako je biskup Košić rekao “svevremenski i nadvremenski” događaj nauditi ukusna kobasica, druženje prijatelja za uspostavljenim adventskim štandom u zagrebačkim i inim večerima, neće Božiću nauditi druženje suradnika, na zagrebačkim ili inim trgovima, ulicama uz opojno kuhano vino i ugođaj tijela koji ta konzumacija nosi. Niti će Božiću nauditi radost djeteta koje misli da mu je Djed Božićnjak u mrkloj noći ostavio zbog njegove djetinje poslušnosti i dobrote darove ispod obiteljskoga bora, niti će radost odraslih biti suprotiva Božiću zbog toga što su dobili darove.

Božiću je suprotnost odreknuće od slobode, što je izrazito protubožanski čin. Slobode izbora i stvaranja, slobode inicijativnosti, djelovanja, utjecanja na ljude i društvo oko sebe. Odustajanje od Božića, njegove božanstvene i nadljudske , a opet duboko ljudske prirode događa se u dubljoj sferi, rekao bih prije svega u odustajanju od sebe daleko prije Adventa, daleko prije prvih čestitki, daleko prije Badnjaka i Božića.

Kakofonija naučenih recitala o konzumerizmu, bez kritičkog promišljanja slabosti svih nas, pa i naše pripadajuće Crkve, uz ostalo, zaglušuje smisao razgovora o praiskonskom smislu Božića. Zaborav smisla Božića ne trebamo, ne smijemo, jer nije u duhu Božića, tražiti u drugima. Niti površnim efektima davati toliku životnu, pa i civilizacijsku važnost, a drugi na nas mogu i smiju utjecati samo površnim, izvanjskim efektima. Nitko nam nikada nije mogao ni smogao oduzeti autentični Božji dar – slobodu.

Sloboda čovjeka i naroda nije samo ljudske naravi


Slobode se samo mi svaki pojedinačano možemo odreći, čak i ako smo na robijama i u uzništvu, jer nikada nitko nije uspio ubiti slobodu nikakvom prisilom. Ni čovjeku, a pogotovo ne narodu. Slobode nestaje  tek i ukoliko je se čovjek dragovoljno odriče ne tražeći sebe sama i svoj božanski smisao, a tražeći izgovor u svemu i svačemu, uvijek i u pravilu u nadmoći drugoga čovjeka i drugih ljudi. Danas se hrvatski narod nalazi u takvom stanju, u takvom realitetu, a to je istinska suprotnost samome smislu Božića, utjelovljenja Bogom dane ljudske slobode. Božiću je suprotnost odreknuće od slobode, što je izrazito protubožanski čin. Slobode izbora i stvaranja, slobode inicijativnosti, djelovanja, utjecanja na ljude i društvo oko sebe. Odustajanje od Božića, njegove božanstvene i nadljudske , a opet duboko ljudske prirode događa se u dubljoj sferi, rekao bih prije svega u odustajanju od sebe daleko prije Adventa, daleko prije prvih čestitki, daleko prije Badnjaka i Božića, odustajanjem od samih sebe i prihvaćanjem nesigurnosti, nerazmišljanja, nesamostalnosti u odlučivanju i neznanjem o darovima Duha Svetoga, koji su – istinski simbol Božića. Kako istinski slaviti Božić, kako slaviti i upijati porođenje Boga, a odustati od njegovih darova?

Kako slaviti Boga među nama a odustati od razuma, znanja, mudrosti, savjesti, kako odustati od respekta koji nam je definiran kao strah Božji, iako je sve samo ne strah, i u konačnici, kako odustati od sebe, grješnoga u svemu, ako nam je Bog o Božiću, Božićem i po Božiću darovao prihvaljivost sebe ljudskim utjelovljenjeme samoga sebe?

Zar bi Bog to uradio da ne zna kakvi smo!?

Ili da na valjamo kao ljudi, kao obitelji, kao narod?

Ne bi!

Isprazne poruke državnih dužnosnika


Sa svih govornica, u porukama državnih dužnosnika, političara i pismoznanaca, carinika i farizeja svih vrsta i uzrasta u društvenom okruženju, čut ćemo poruke da je vrijeme Božića, smisao Božića darivanje.

I jest.

Ali, mislimo li na isto darivanje?

Znademo li da postoje vrjednote koje se ne smiju darivati i pogotovo, koje se ne smiju prihvaćati kao dar? Smijemo li primjerice prihvatiti od Plenkovića na dar nešto što je isključivo naše i što mu nikada nismo predali na odlučivanje?

Smijemo li biti zahvalni zbog toga?

Zahvalnost je u tom slučaju posrnuće i odreknuće od Boga.

Jer, darivanje oplemenjuje, prihvaćanje dara još i više, razvijajući duhovnu dubinu i svijest o bratstvu ljudi i naroda u Bogu, ali postoje darovi koji se nikada ne dijele i darovi koji se nikada od čovjeka ne smiju prihvatiti.I koje nikada ne smijemo ni zaželjeti kao nečiji dar.

Prvi i temeljni je sloboda.

Sloboda je Božji dar, za nju se katolik mora boriti svaki dan života svoga


Nitko ne smije darovati slobodu izuzev Boga, jer jedino On ima na to monopol. Ljudska sloboda je Božji dar i ne može biti čovjekov dar čovjeku, ne može biti ljudski i društveni. To je dar, ako je uskraćen, ako ga nedostaje, ako ga nema i ako je osporen koji po Božjoj naravi u ljudima koje je stvorio na svoju sliku i priliku, svi mi moramo izboriti i svjedočiti u svakom trenutku života svoga.  A posebno o Božiću.

Zato je istinski Božić uvijek, u svim vremenima poziv na ustanak ljudskoga duha, po kojemu smo jedino i isključivo slika i prilika Božija.

Bozanićevo izvorište Božanske slobode u obitelji


Godinama svjedočimo silovitom razaranju, prvenstveno pokušajima redefinicije praiskonske obitelji pod nazivljem lažne slobode, koja izlazeći iz božićnoga značenja, šireći se na sve i svašta, zapravo u svojoj biti postaje isprazna, lažna, nestaje, jer što je sve – najčešće i praktično nije ništa.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić snažno apostrofira obitelj, odgoj, snažno ukazuje na obrazovanje kao društveni proces, sve od reda i crkvene i društvene institute i institucije, koje iznimno utječu na formiranje čovjeka u svoj njegovoj vrlini i grješnosti. Ne treba biti silno učen pa prepoznati izazov realiteta u poruci kardinala Bozanića upravo uoči ovoga Božića, pa i otvorenu iako ne eksplicitno izgovorenu kritiku, prije bih zapravo rekao poziv katolicima u Hrvatskoj, na usmjerenje ali i poistovjećivanje s vrjednotama Božića u svojoj svakodnevnici. Ističući da je obitelj temeljna i praiskonska  Crkva, a jest ako blagujemo Božić, Bozanić snažno, a ponavljanjem gotovo vapijući poziva na vrijednote obitelji i njhovoga očuvanja u histeričnoj kakofoniji razarnja božanskog naslijeđa među ljudima i narodima. A godinama svjedočimo silovitom razaranju, prvenstveno pokušajima redefinicije praiskonske obitelji pod nazivljem lažne slobode, koja izlazeći iz božićnoga značenja, šireći se na sve i svašta, zapravo u svojoj biti postaje isprazna, lažna, nestaje, jer što je sve – najčešće i praktično nije ništa.

Božić je poziv na zaustavljanje procesa uništenja obitelji u Hrvatskoj


A Hrvatska godinama, prvenstveno u svojim društvenim institucijama, u svojoj slobodi odlučivanja kroz politički poredak koji bi morao biti slika i prilika hrvatskih ljudi, dakle slika i prilika samoga Boga, u svojoj navodnoj narodnoj a duboko prijetvornoj moći, upravo razara samu esenciju obitelji veličanjem i širenjem njezinih značenja i temelja na njezine suprotnosti i neprirodno, antibožansko i antitznanstveno utemeljenje.

Obitelj je sinonim i izvorište odgoja, a odgoj je nerazdvojiv od obrazovanja, usmjeravanja ljudi, zajednica i naroda, društvenoga procesa koji bi morao biti slika i prilika naroda, kao što je čovjek slika i prilika Boga Stvoritelja. Bozanić u svojoj poruci ne pita, niti adresira, ali samo slijepi i gluhi ne vide i ne čuju kome su upućene te poruke, onoliko koliko jesu svome hrvatskom narodu, toliko i onima koji imaju neodgovorni i nepripadajući monopol odlučivanja o tim prevažnim procesima. On snažno upozorava na istovjetnost i povezanost ljudske obitelji Bogočovjeka, smisla Božića i današnje hrvatske obitelji kao izvorišta svake ljudske slobode.

I odgovornosti.

I slave.

I puta.

Histerična reakcija Plenkovićeve ministrice Divjak


Nije moje suditi koliko je Divjak katolkinja, ali i znam i hoću reći da nije znanstvenica ako ne uviđa da su Bozanićeve riječi utemeljene na temeljnom daru Duha Svetoga, bez koje ni jedne jedine grane znanosti ne bi bilo, niti bi bila moguća, a to je znanje. To je um kao ljudsko obilježje, to je radoznalost čovjeka potaknuta stvaranjem, koja se utjelovljuje u slobodi izbora.

Na njegove poruke histerično odgovara ministrica Divjak, navodna praktična katolkinja, žena koja odlučuje uz politički blagoslov demokršćanina Plenkovića i njegovoga reda kršćanskih vitezova i samozvanih papisima, evanđelista i tumača Svetoga Pisma, porukom da obrazovanje i suvremena škola počivaju na znanstvenim elementima, pokušavajući mu posve neznanstveno, nerazumno i nekulturno u konačnici odgovoriti da on, Crkva i božansko poslanje nemaju veze ni uporišta u znanosti. Posve tehnologizirana narav koja govori o zombiju a ne čovjeku, zanemaruje da je odgojni proces sastavnica svakoga obrazovanja, da su mu nosivi stupovi kultura i vjera kao sastavnice duha u kojima je izrasla znanosti bez kojih znanost nije moguća, nije dostojna čovjeka uopće,niti iz takvih zasada može proizići –škola za život.To je autocesta smrti čovjeka koji slavi Božić.

Nije moje suditi koliko je Divjak katolkinja, ali i znam i hoću reći da nije znanstvenica ako ne uviđa da su Bozanićeve riječi utemeljene na temeljnom daru Duha Svetoga, bez koje ni jedne jedine grane znanosti ne bi bilo, niti bi bila moguća, a to je znanje. To je um kao ljudsko obilježje, to je radoznalost čovjeka potaknuta stvaranjem, koja se utjelovljuje u slobodi – izbora. Tu slobodu izbora ne omogućuje tehnološka religija, nego – ljudski um prema božanskoj naravi. Konačno, da je Divjak umna kako se ima smatrati tragom certificirane akademske pozicije, znala bi da je sve tehnološko nastalo na temelju riječi, a riječ je ideja, a ideja je iskaz duha, koji je omogućio – znanost.

I znanje.

Vjerovala ili ne vjerovala u Boga, ako slijedi razum i umnost čovjeka, ako slijedi znanost, ne može biti protiv tih postulata.

Vitezovi i papisime, i simbolika purice


Ignorirati tu slobodu, to podrijetlo, odricati onome tko govori o Božjim porukama i pokušava ih integrirati u svekoliko društveno postojanje čovjeka, izrazito je neznanstveno, a u čitavome nizu elemenata, nesocijalno, nedruštveno, nerazumno i – u konačnici posvemašnja suprotnost svemu Božjemu. A znamo kome pripada takva suprotnost, čijemu biljegu i izvorištu.

Gledajući poučak Blaženke Divjak, a prije toga tjekom godine “papisinske” poruke Dubravke Šujice, viteza Reinera, zatim praktičnih katolika, Jandrokovića, Plenkovića, Bačića i kompanije, jasno se može i smije potvrditi da je njima po njihovim djelima smisao obiteljskoga blagdana ispečena purica, odojak, janje, tele, bilo što što izaziva opojne mirise i okuse, čega se ne ne treba sramiti ni jedan jedini čovjek ako mu ti okusi nisu isključivi ekvivalent duha, jer su i ti okusi izraz Božjega dara i pridrodnosti čovjeka, da oni i slični mogu darivati koliko hoće i kome hoće višak haljina, cipela, novaca, brašna ili šećera, ali nose duboku i nepopravljivu grješnost koja osporava upravo ono u što se zaklinju –obiteljski smisao i dimenziju blagdana koje slave i koje čestitaju.

Jer polaze od toga da oni svojim odlukama- daruju.

Daruju slobodu i pravo na izbor.

E, to ne smiju.

Neprihvatljivi darovi


Njihove darove nitko tko se drži katolikom ne smije prihvatiti, makar bili čisto zlato i tamjan, čisto egzistencijalno spasenje, jer – sloboda se ne daruje, niti se takav dar prima od čovjeka.

Niti poštuje, niti mu se smije klanjati.

To je poklonstvo drugim Bogovima, a zapovjed je – ne imaj drugih bogova pored mene!

Bozanić u svojoj sjajnoj božićnoj poruci onima koji nisu slijepi i gluhi upravo to govori. I, baš zbog toga isprazno zvuče čestitke državnoga poretka, jer su sve učinili da od Božića stvore darovanu kobasicu, koju ljudi prepoznaju lažnom i osjetilno razlikuju od one domaće, stvorene i zaslužene, kojoj se ne smije prigovarati konzumerizam. Plenković, Kolinda Grabar Kitarović i Jandroković nude kozumerizam onaj bez prava na izbor, a to je ekvivalent – neslobode.

Bozanić poziva katolike sasvim drugim izvorištima i vrjednotama.

Košić kao Ivan Krstitelj zove na duhovni ustanak


Ne može se govoriti o Božiću, obitelji, a svjedočiti praznim domovima i ugaslim ognjištima poručuje Košić. Zato ne samo zaziva, nego poručuje kao Ivan Krstitelj današnice, da je Božić vrijeme zazuzimanja za sebe, svoju ljudsku i božansku bit, za djela i djelovanje, a ne slijeganje ramenima.

Biskup Košić je po svojoj naravi još eksplicitniji, ni malo manje teološki i filozofski smislen, iz ni malo slabijih esencijalnih izvorišta, ističući smisao društvenoga postojanja čovjeka u okviru naroda, u okviru zajednice, dajući autentičnu dimenziju današnjim migracijama i progonima, prispodobom o Isusovoj migraciji i političkom progonu. Nema sumnje, o istim se vrijednosnim fenomenima radi, s potpisom istih pismoznanaca, vladara, pa i samoproglašenih svećenika koji misle i polaze od toga da je sloboda njihov ekskluzivitet i da ju mogu darovati onome kome žele, oduzeti onome kome žele i na načine na koje žele.

Ne može se govoriti o Božiću, obitelji, a svjedočiti praznim domovima i ugaslim ognjištima poručuje Košić. Zato ne samo zaziva, nego poručuje kao Ivan Krstitelj današnice, da je Božić vrijeme zazuzimanja za sebe, svoju ljudsku i božansku bit, za djela i djelovanje, a ne – slijeganje ramenima.

Košićev prijezir prema strahu od kritika


I kaže: “Bog sam hita da nas spasi. Bog nije dopustio čovjekovu propast pasivno mu prepuštajući njegov usud, nego se aktivno uključio u njegovu sudbinu čineći sve da mu pomogne i izvuče ga iz zla. Nije se obazirao na moguće kritike, što se on ima miješati u život ljudi i čitavoga svijeta, on je došao i umiješao se! To je i naša zadaća. Božić sve nas, dragi prijatelji, uči da smo pozvani aktivirati se, ne dopustiti da nas razočaranja i prijevare umrtve i učine ravnodušnima, da budemo pasivni i samo promatramo sebe i druge kako nas zlo obuhvaća i već svladava. Ne! Mi moramo nešto učiniti! To neka bude i naš zaključak ovog Božića”.

Kardinal Josip Bozanić govori o izvorištu snage koju nema ni jedan čovjek, ako ne izvire iz obitelji. I snažno ujedinjuje živu Crkvu sa svim društvenim realnostima nizom iznimno snažnih misli i poruka.

Bozanić poziva obitelj na odlučivanje o društvenim procesima


Bozanić kaže: “Obitelj je kućna Crkva ili Crkva u malom koja u sadašnjosti ima proročku ulogu…. Svi roditelji imaju odgovornost, istodobno i radosnu i tešku: slijediti svoju djecu u brizi za njihov odgoj i obrazovanje, te u razlučivanju njihova zvanja… Ako odgoj i obrazovanje osposobljuju djecu i mlade za život, a tako bi trebalo biti, u njegovo provođenje treba uključiti sve relevantne institucije: obitelj, vrtiće, škole, društvo, Crkvu, kulturu. Da bi zajedničko djelovanje bilo učinkovito, važno je graditi odgojni savez između navedenih institucija…… Zato je važno i poželjno da se češće i snažnije čuje glas roditelja u aktualnoj hrvatskoj školskoj reformi, posebno glede ciljeva, sadržaja i udžbenika. Nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo. Roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece”.

Konačno, Božić je utoliko obiteljski, utoliko blagdan darivanja i zahvalnosti, utoliko istinsko utjelovljenje Boga u našim životima, ukoliko u obitelji i društvenoj zajednici, u našemu narodu, svjedočimo slobodu i pravo na odlučivanje o svojim životima. Jer Božića bez slobode duha nema. Zato je Božić uvijek poziv na duhovni ustanak, a vrijednost ovoga Božića je u tome što su poruke naših biskupa upravo istakle tu božansku dimenziju čovjekovoga postojanja, kao imperativ realnosti u Hrvatskoj s dubokom sviješću da je realnost koja nam se nameće sve suprotstavljenija našoj ljudskoj prirodi. S tim se ni jedan katolik ni Hrvat ne smije miriti, jer je to izdaja Božića. A duhovni ustanak u savezu za dobro svoga naroda istinsko slavlje.

Dragi čitatelji svima vama na dobro došao Božić, Sveto Porođenje Isusovo!

Najavljeni tekst, analizu govora Petra Škorića objavit ćemo u iduću nedjelju.

Komentari