Nema nacije bez emocije,
nema zajedništva bez tradicije,
nema države bez suvereniteta,
nema potomaka bez predaka,
nema djece bez oca i majke,
nema naslijeđa bez ostavštine.


Pitanja identiteta, nataliteta i prosperiteta, sve to ponovo vrije u hrvatskom predizbornom loncu. Hoće li pobjedu odnijeti Plenković, Bernardić, Kovač ili Škoro? Tko je već poznat i oproban a tko je nov i nepoznat? Koga ćemo mjeriti po ranijim obećanjima a koga po novima?
Htio bi kao medvjed u zimu zaspati ali mi san ne pada na oči. Brinu me dvije vrste ljudi – navijači i razbijači. Njih se naviše čuje. Jedni bezuvjetno pristaju a drugi bezuvjetno odbacuju. Jedni trpaju uskličnike tamo gdje ne treba a drugi upitnike gdje im nije mjesto.
Pitam se tko donosi promjene čiji bi se rezultati mogli očitati 50 godina od danas, jer tek tamo će biti požeto sve što je posijano za ovaj narod a ne za vlastitu uporabu.

Autor: Dinko Dedić

Kao dijete sjedio sam na banderama posloženima uz cestu koja prolazi kroz Hrastovicu i načuljenih ušiju slušao razgovor starih Hrastovčana, bivših hrvatskih vojnika iz Prvog svjetskog rata, sa bojišnice na Galiciji. Pričali su kako su u srpnju 1914. isto tako u večernjim satima “sjedili na komadima i ljudovali” kada je preko neba ispred njih “pala zvijezda”. Zaključili su “puk’o je rat”. Tjedan dana kasnije u Hrastovicu je stigao austrougarski vojnik na konju, razmotao u rolu zamotani podugački papir i s konja okupljenim seljacima pročitao da je Austrougarska navijestila rat Srbiji.

Trebalo je u ono vrijeme tjedan dana da vijest koju je najavio meteor padajući na zemlju brzinom od 70 km u sekundi, službeno stigne do onih na čiji će se život samo par dana kasnije tako dramatično odraziti.

Danas vijesti o odlukama koje će se na sudbinu naroda isto tako dramatično odraziti, putuju brzinom svjetlosti (300 000 km u sekundi) a stižu svake sekunde nova i zatrpavaju spremište ljudske memorije, stvarajući kaos u glavi svakoga tko pokuša većinu toga apsorbirati i procesuirati.

Neki se ljudi, zatrpani svim mogućim vjestima, istinitima i lažnima, obmanama i spinovima, brzo zasite i sve pošalju dođavola, prepuštajući sve, pa i ono što se sasvim izravno odnosi na njihovu subinu, bujici koja ih onda nosi u nekom smjeru a da niti ne pokušaju na to utjecati, hvatati se za neku granu, primaknuti se obali i uhvatiti se suhog tla.

Drugi pokušavaju razviti neke mehanizme za filtraciju te bujuce informacija, pamtiti ono što se čini vrijednim i odbacivati sve drugo.

Davno sam se dohvatio jednog mehanizma filtracije informacija na osnovu zaključka da sve što se neće odraziti na kvalitetu života 50 godina kasnije, sve što će kroz idućih 50 godina biti obezvrijeđeno, ne može predstavljati trajnu vrijednost i nije od štete ignorirati.

Ima u takvom procesu filtracije dubljega od samo površinskoga smisla, jer se u svemu kratkoga dosega, u planovima i pothvatima čiji domet ne traje dulje od jednog mandata, sadrži sve ljudsko zlo, sva sebičnost, egoizam, materijalna pohlepa i častohleplje, sa svim lažima, obmnama, klevetama, manipuacijama i drugim mehanizmima kojima se to ostvaruje. Pedeset godina je najkraći period za koji možemo reći da prelazi granicu vijeka jednog odraslog čovjeka u poziciji donositi odluke u svoju korist i prelazi u sferu brige za svoje potomstvo, za svoje bližnje, za svoj narod ili za čovječanstvo.

Izjavio sam jednom da bi kroz predizborne periode najradije kao medvjed hibernirao u nekoj pećini, odsječen od svijesti i izlazio van kad sva ta gungula prođe, kad utihnu vreva, žamor, povici, pozivi, apeli, upozorenja, optužbe, obećanja i zakletve, kad se spuste ruke uprtih prstiju i stave u džep, kad nestanu naporne, napete grimase s lica, kad olabave nategnute vratne žile, kad se naočale prestanu magliti od vatre koja sijeva iz očiju.

Upravo smo ušli u jedan takav predizborni perod kada temperatura vidno raste, svakodnevno. Prisjećam se svih izbora održanih od postanka ove države, svih obećanja, uvjeravanja, najava dramatičnih promjena, vatrenih govora o tome kako će sve u skoroj budućnosti biti drugačije i bolje i gledam što se sve kroz taj period promijenilo po svim gorućim pitanjima, iseljavanja i demografije, pravde i demokracije, korupcije i manipulacije, industrijalizacije i bankrotizacije, banalizacije i idealizacije, stočnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, kurikulima i kukurikuluma, balkanizacije i globalizacije, i svega čime nismo bili ni sretni ni zadovoljni, a danas jesmo.

Gdje smo?

Odlazi li nas više na groblja ili u rodilišta? Vraća li ih se više nego što nas napušta? Jesmo li se umorili po brdovitom Balkanu ili smo mokri na sklizavom Mediteranu? Je li granica Europe i Azije ona na rijeci Evros (Marica) ili je na Uni? Jesmo li mi unesrećili romsku i srpsku manjinu ili su oni unesrećili nas, iz najboljih ili najgorih namjera? Je li prvi hrvatski kralj okrunjen na duvanjskom zasjedanju ili na onom u Jajcu?

Pitanja identiteta, nataliteta i prosperiteta, sve to ponovo vrije u hrvatskom predizbornom loncu. Hoće li pobjedu odnijeti Plenković, Bernardić, Kovač ili Škoro? Tko je već poznat i oproban a tko je nov i nepoznat? Koga ćemo mjeriti po ranijim obećanjima a koga po novima?

Htio bi kao medvjed u zimu zaspati ali mi san ne pada na oči. Brinu me dvije vrste ljudi – navijači i razbijači. Njih se naviše čuje. Jedni bezuvjetno pristaju a drugi bezuvjetno odbacuju. Jedni trpaju uskličnike tamo gdje ne treba a drugi upitnike gdje im nije mjesto.

Pitam se tko donosi promjene čiji bi se rezultati mogli očitati 50 godina od danas, jer tek tamo će biti požeto sve što je posijano za ovaj narod a ne za vlastitu uporabu.

Komentari