Autor: Marko Ljubić

Očito je smisao nacionalne oporbe osigurati priključak moći uz HDZ, pa stoga imamo praktično stalnu borbu za bolji HDZ, umjesto da lideri malih stranaka razmisle zašto im politička djeca i nakon deset godina ne mogu sama hodati i hrani ih se bočicom. Takvim roditeljima dobre države oduzmu djecu.


Priču uvrijeđenih MOST-ovaca po gubitničkom i posve nerazumnom refleksu, prihvatile su sve manje tzv. nacionalne, kršćanske i nacionalističke, a po najnovijem suverenističke strančice. Bog sami zna što MOST s navodnim anti-ideološkim profilom, što je u politici jednako nezasoljenom kruhu, ima s pojmom suverenosti, pa je utoliko zagonetniji taj svojevrsni savez oko Miroslava Škore, koji neupitnu karizmu Škore dovodi pod ozbiljne sumnje i pred velika javna iskušenja.

Nakon raskida koalicije HDZ-a i MOST-a, čemu smo svjedočili na filmski način u režiji Andreja Plenkovića, MOST-ovci, prije svih smjenjeni predsjednik Sabora Božo Petrov, kukali su i jaukali prilično dugo vremena, otprilike kao mladenka koju je zaručnik ostavio pred oltarom. Onda im je valjda netko rekao da ozbiljni političari ne kukaju, pa su se domislili priče o velikoj koaliciji. I od tada, baš u svakom svom istupu MOST-ovci trkeljaju ili furaju tu priču, s naglaskom da su SDP i HDZ isti, da ništa ne valja zadnjih trideset godina, a gdje god mogu u savezu su sa SDP-om, na čitavom nisu saborskih pobuna i oko vrijednosnih pitanja, gdje dijelom podupiru kao kod Istanbulske konvencije savez većine hadezeovaca i esdepeovaca ili kao oko obiteljskog zakona, gdje napuštaju sabornicu pred pitanjem posvajanja djece istospolnih parova.

Tu priču uvrijeđenih MOST-ovaca po gubitničkom i posve nerazumnom refleksu, prihvatile su sve manje tzv. nacionalne, kršćanske i nacionalističke, a po najnovijem suverenističke strančice. Bog sami zna što MOST s navodnim anti-ideološkim profilom, što je u politici jednako nezasoljenom kruhu, ima s pojmom suverenosti, pa je utoliko zagonetniji taj svojevrsni savez oko Miroslava Škore, koji neupitnu karizmu Škore dovodi pod ozbiljne sumnje i pred velika javna iskušenja.

Rijetko se kad naime događa, da se neupitna nacionalna prepoznatljivost ojača i pobjednički uzdigne oslanjajući se na nekoga u čije stavove o čitavom nizu ključnih nacionalnih pitanja, ljudi koji trebaju potvrditi svojim izborom pobjednički put, debelo sumnjaju. Jedino što se sa sigurnošću može reći za MOST i o čemu u MOST-u postoji suglasnost je – da HDZ  ne valja.

Da vidimo, otkud ta priča o velikoj koaliciji, koliko je racionalno utemeljena i što znači ponavljanje opasnosti od velike koalicije, političkog saveza HDZ-a i SDP-a? Konačno, je li to najveća opasnost za Hrvatsku, kako to želi reći Tomislav Jonjić, jedan od mnogobrojnih još uvijek neshvaćenih političara s navodne desnice? Neshvaćenih prema svemu što recimo on poručuju zadnjih godinu dana, gdje neskriveno ističe svoje navodne neupitne vrijednosti i bezvrijednost naroda, koji ih ne prepoznaje ili ne kuži, pa kao i većina neshvaćenih političkih proroka s izuzetkom Hasanbegovića, dobije na nacionalnom testu prepoznatljivosti i prihvatljivosti tisuću, dvije glasova potpore.

Ta tema se opet nametnula tjekom pred-kampanje u izborima za predsjednika Republike. Zanimljivo je da s ljevice, koja ima nominalno više istaknutih nominacija baš nitko ne govori o velikoj koaliciji, nitko ne izjednačava SDP s mrskim HDZ-om, dok na desnom nacionalnom spektru doslovno sve strančice i skupine koje deklarativno podupiru Miroslava Škoru, gotovo dnevno ističu tu opasnost, ali MOST totalno prednjači.

Škoro je također prihvatio tu retoriku, a u paketu s njom, počeo je koristiti izum Željke Markić i MOST-a o apsolutizmu predsjednika stranaka, koji u uskim krugovima kadroviraju, pa je eto, to najveći problem Hrvatske i temeljni razlog za promjenu izbornog sustava. Dakle, obavezna demokratizacija velikih stranaka, posebno HDZ-a i razvlašćivanje predsjednika, posebno Plenkovića.

Suočen s tim, naizgled milozvučnim i na prvi pogled prihvatljivim ocjenama i zahtjevima, čovjek se zbog istinske banalnosti po tome najvažnijih državnih problema, mora zapitati – je li to tako jednostavno i točno, zašto, ako je tako, to odavno prije pojave MOST-a nitko nije uočio i zašto onda ljudi u velikim strankama, posebno u HDZ-u ne isprave tu sitnicu i nastave vladati sretno i veselo?

Stvar je racionalno gledano vrlo jednostavna.
To su budalaštine, zato ih nitko razuman ne prihvaća.

Petrov i njegova skupina već mjesecima prepadaju narod, odnosno građane kako isključivo ističe “desni” Petrov, opasnošću velike koalicije, a nitko nikada u Hrvatskoj nije toliko iritantno i čak bolesno mjesecima maltretirao narod i velike stranke upornim i ultimativnim zahtjevima za velikom koalicijom kao oni. Ne znam zašto bi bila super prihvatljiva koalicija SDP-a i HDZ-a kad MOST na njoj inzistira, a opasna u svim drugim okolnostima?

S obzirom da MOST, ali i gotovo sve male strančice i skupine s tzv.nacionalno-kršćanskog spektra uopće ne razmišlja o stvaranju vlastitog izbornog tijela na većinom do sada nezainteresiranom ili razočaranom nacionalnom prostoru, koji ne izlaze na izbore, pa isključivo računaju na dio HDZ-eovog izbornog tijela, logično je postaviti pitanje – zašto bi čovjek, koji čak i uz škrgut zubi glasuje za HDZ, nadajući se da će se u toj stranci nešto promijeniti, glasovao za Petrova, Grmoju, Podolnjaka ili Strenju Linić?

To je jednostavno neodrživ argument, kao što je iznimno nedržavotvorno, čak i antihrvatski trubiti svaki dan da su zadnjih trideset godina HDZ i SDP pokazali da su isti i da ne valjaju. MOST-ovci s tom retorikom, najčešće zbog svoje neukosti, koja često pada u područje potpune intelektualne zapuštenosti, zapravo više i uvjerljivije nego turbo antifašisti svakodnevno izjednačavaju političke paradigme bivše Jugoslavije i samostalne Hrvatske, dvije izrazite suprotnosti. Svjesni ili ne posljedica takve politike, ako se to što većinom rade uopće smije nazvati politika čak i po iščašenim standardima, činjenica je da takve poruke, inače dubinski netočne, relativiziraju smisao postojanja hrvatske države i nameću pitanje – je li trebalo biti razlaza sa Srbijom ili Jugoslavijom? Također, koliko god bilo razloga kritizirati Plenkovića zbog anacionalne političke vizije i pragme, MOST na taj način neselektivno izjednačava dva izrazito različita pola hrvatskog društva, dva izborna tijela, koja su potpuno nepomirljiva. Ono SDP-eovo i ono HDZ-eovo. Uz sve ostalo, s obzirom da MOST, ali i gotovo sve male strančice i skupine s tzv.nacionalno-kršćanskog spektra uopće ne razmišlja o stvaranju vlastitog izbornog tijela na većinom do sada nezainteresiranom ili razočaranom nacionalnom prostoru, koji ne izlaze na izbore, pa isključivo računaju na dio HDZ-eovog izbornog tijela, logično je postaviti pitanje – zašto bi čovjek, koji čak i uz škrgut zubi glasuje za HDZ, nadajući se da će se u toj stranci nešto promijeniti, glasovao za Petrova, Grmoju, Podolnjaka ili Strenju Linić?

Što mu to oni nude?

Brisanje ponosa na slavne trenutke hrvatske politike devedesetih?

Nudeći i kriminalizirajući simboliku HDZ-a, Mostovci u biti izazivaju gnjev kod većine nacionalnog izbornog tijela, koje može biti ne znam kako ljutito na aktualni vrh stranke, ali, kao i u obutelji u kojoj se otac počinje opijati i trpi gadne kritike doma, njegova obitelj ne tolerira osporavanje njega kao čovjeka u cjelini i s pravom i moralnom obvezom, branit će temeljno njegovo poslanje, ono očinstvo.

I pravo na vjeru, koliko god bila nerealna, da se može popraviti. Pristojno je to prepustiti članstvu i izbornom tijelu, a za političara to nije samo pitanje pristojnosti, nego i obveza, jer na taj način iskazuje poštovanje ljudima i narodu, čak ako misli i da griješe.

Ne samo da je to politički glupo i nekonkurentno samom MOST-u, nego prenose tu svoju krajnje negativnu frekvenciju na sve oko sebe, a u ovim predsjedničkim izborima na Škoru. Njihov politički zagrljaj je ubod otrovnog pauka.

Zašto bi konačno danas bilo koji HDZ-eov birač dao svoj glas bilo kome od tih malih strančica sve dok u HDZ-u primjerice vidi Penavu, Stiera, Kovača ili ponajjasnijeg među njima kad su Tuđmanove politike u pitanju, Petra Škorića i slične ljude, koji na površini nude nadu da HDZ nije Plenković?

Gdje su načela, gdje je državotvorni princip, gdje je hrvatski narod?


Sve poruke o opasnosti velike koalicije više sliče na gnjev ostavljene djevojke, nego na razum, jer plašitelji velikom koalicijom zapravo poručuju da su oni mladenka pred oltarom i da bi to trebali biti oni, a ne SDP, jer ako se vjenčaju i formalno HDZ i SDP, zbog ograničenosti mjesta u svadbenoj dvorani i brojnosti njihovih uzvanika, svi tzv. mali, ostat će izvan stola. Bez toga vjenčanja mogu se približiti stolu i nahraniti se, iako nikada neće biti važni uzvanici. A važne stvari obećavaju masi izvan dvorane!

HDZ je prepoznata moć i među prijateljima i među neprijateljima, a iskaz realne moći impregniran s nadom, opredjeljuje golemu većinu ljudi. Oduvijek je tako u svim narodima svijeta. Zato i sve poruke o opasnosti velike koalicije više sliče na gnjev ostavljene djevojke, nego na razum, jer plašitelji velikom koalicijom zapravo poručuju da su oni mladenka pred oltarom i da bi to trebali biti oni, a ne SDP, jer ako se vjenčaju i formalno HDZ i SDP, zbog ograničenosti mjesta u svadbenoj dvorani i brojnosti njihovih uzvanika, svi tzv. mali, ostat će izvan stola. Bez toga vjenčanja mogu se približiti stolu i nahraniti se, iako nikada neće biti važni uzvanici. A važne stvari obećavaju masi izvan dvorane!

Upravo na taj strah sliči kuknjava sa spektra malih stranaka, koju predvodi MOST o velikoj koaliciji. Pod firmom brige za Hrvatsku, izbija paničan strah s pitanjem – što će s nama biti?

No, gdje su u tom načela, gdje je u tom državotvorni princip, gdje je hrvatski narod?

Nigdje.

Sve se usprkos najrastegnutijim dobrim interpretativnim namjerama svodi na, dajte da mene voze s rotirkama, a ne onoga drugoga.

Usprkos ovim ili onim ljudskim simpatijama, razum nalaže neumoljivu ocjenu.

Jasno je da je žestoka kritika HDZ-a, svođenje simbolike obnove države na simboliku bivšega režima, neselektivnost i negativizacija svega u zadnjih trideset godina izrazito nerazumna i gubitnička, prvenstveno prema milijunima ljudi, koji se usprkos tome što vide, a zbog toga što nemaju ozbiljne nacionalne alternative, nadaju još uvijek da će se HDZ vratiti korjenima, Tuđmanu. A u nekim elementima, ta vrlo bliska negativistička polititička paradigma esencijalnim interesima antife, kojoj je cilj relativizacija obnove hrvatske državnosti i kojoj je Hrvatska nužno zlo po definiciji te relativizacije, čini na žalost današnju nacionalnu alternativu.

Tragikomično je slušati i gledati Božu Petrova, koga su ni od kuda naizgled izumili Goran Radman i Ivo Josipović, koji je nazad tri godine pred nacionalnim tv kamerama jamčio za Vlahu Orepića, Lekovićevog ondašnjeg poklonika i zaštitnika Ostojićeve kadrovske pustoši u MUP-u, koji se nije za godinu dana usudio pozabaviti golemom antihrvatskom diverzijom sa svastikom na Poljudi ili međunarodno proslavljenim “atentatom” na pajdu Lekovića, uveo u državni potedak Jurlinu Alibegović, Jospovićevu stručnjakinju za regionalnu federalizaciju unitarne nacionalne države, uveo u državni poredak Roberta Podolnjaka kreatora inicijative Narod odlučuje s istom tom izbornom regionalnom i nacionalnom federalizacijom Hrvatske, srušio Tomislava Karamarka i uveo u sustav Andreja Plenkovića preko satelita u HDZ-u, zaratio s nacionalnom Mađarskom s pozicija građanske antifa Hrvatske, kako danas plaši Hrvatsku velikom koalicijom.

Pa, realno, kad netko s takvim rukopisom nastanka i s takvim efektima trogodišnjeg nacionalnog postojanja, šalje poruke o opasnostima, razumno ga je pitati – čovječe, zašto bi tebe netko, tko drži do sebe, slušao ili minimalno poštovao tebe i tvoju sljedbu?

Pa u svim nacionalno bitnim pitanjima u Saboru Petrov i njegova sljedba su bili kliconoše velike koalicije.

MOST je u malom zapravo velika koalicija. Tako je i nastao, s tim što je sam pojam i smisleni sadržaj velike koalicije smrtonosan za HDZ. Jer velika koalicija bi značila faktičko priznanje da nema više paradigme samostalne Hrvatske, da je obnova države bila povijesna greška, rat za oslobođenje još veći hrvatski krimen jer ga je Hrvatska izazvala, a posljedice kriminalne, kao u svakom povijesnom krimenu.

Baš u svim.

Jer, netko čiji je politički znak prepoznatljivosti da je protiv ideologije, da se ideološki ne želi svrstavati, nije nimalo različit od floskula tipa tehnologija umjesto ideologije, ili škola za život, pa u esencijalnom vrjednosnom i političkom smislu nema nikakve razlike između Bože Petrova i Blaženke Divjak ili Ivana Vrdoljaka. Razlikuju se samo po tome, tko je na vlasti a tko nije, jer ispod toga razlomka, jedini zajednički nazivnik je vlast. Ako se s tih polazišta nudi nova Hrvatska, to je esencijalna prjevara, utoliko opasnija ukoliko popriličan broj ljudi, prije svega razočaran HDZ-om, želi nerazumno vjerovati da je to nekakvo rješenje.

Nije.

MOST je u malom zapravo velika koalicija. Tako je i nastao, s tim što je sam pojam i smisleni sadržaj velike koalicije smrtonosan za HDZ. Jer velika koalicija bi značila faktičko priznanje da nema više paradigme samostalne Hrvatske, da je obnova države bila povijesna greška, rat za oslobođenje još veći hrvatski krimen jer ga je Hrvatska izazvala, a posljedice kriminalne, kao u svakom povijesnom krimenu.

Čak da je i Tito ustao iz groba i preuzeo HDZ, ta stranka nikada zbog svoje povijesne simbolike, neće biti prihvatljiva biračima ljevice. No, egistencijalno je potrebna pozadinskom, golemom većinom naslijeđenom poretku, jer, dok taj poredak ne potvrdi status Hrvatske u međunarodnim, ovim ili onim asocijacijama, koje će trajno isključiti hrvatski narod iz odlučivanja o Hrvatskoj, a s tim centrima stvarne moći osigurati dugotrajnost do vječnosti, formalna razlika u obaveznim uvjetima izbora, između HDZ i SDP bit će nužna, prije svega da uništi nacionalno izborno tijelo. A ne može ga uništiti porukama Zorana Milanovića o pijanim uličarima u Vukovaru, čime ga zapravo samo privremeno integrira, nego stvaranjem iluzija i nuđenjem lažne nade. Zato je za održanje poretka potreban MOST, zato je i nastao, a ne savez simboličkih suprotnosti. Zato je pozadinskim kreatorima presudno važno postojanje primjerice “Novosti” i nasuprot toga udruge “U ime obitelji” Željke Markić, da bi se fingiranjem jalove višegodišnje borbe, omogućio nesmetan razvoj projekta uništenja države hrvatskog naroda, a istodobno držao otvoren ventil za ispuhivanje nakupljenih nacionalnih frustracija.

To je tipičan model kontrole štete.

Od otvorenog neprijateljstva neusporedivo je opasnija iluzija ili privid borbe protiv njega.

Plenković nije upućen na vrh HDZ-a da ga uništi, kao što je to pokušao neinteligentni i ostrašćeni Josipović, zbog čega je i pao, nego da ga drži pobjedničkim nasuprot SDP-u i da u SDP-u dnevno traži protivnika, kojim će plašiti svoje izborno tijelo istodobno integrirajući i esdepeovo.

To je model opstanka režima.

Zato je idiotizam plašiti narod formalnim savezom simboličkog zla i dobra. I zlo i dobro bi u tim razvoju stvari uzgubili svrhu postojanja, a stvarni pozadinski centri moći bi izgubili manevarski prostor.

Ne upravljaju idioti političkim procesima u Hrvatskoj, idioti to misle.

MOST nije nastao kao spontani odgovor naroda na prijeteći savez zla i dobra, jer su afirmaciju personifikacije MOST- a Božu Petrova osmislili i operacionalizirali dubinski protagonisti političkog zla u Hrvatskoj, Goran Radman i Ivo Josipović.

Danas takav MOST, mala, integrirana skupina vrijednosnog vjernog preslika velike koalicije, koja se s jedne strane na trenutke promoće u tvrdog nacionalističkog zagovornika preko Mire Bulja, a s druge strane u turbo antifu tipa Strenje Linić, ili podmuklog promotora smrtonosnih dubinskih reformi kao Podolnjak, plaši Hrvatsku opasnošću velike koalicije!?

To je neosporiva činjenica.

Kao što su neosporive činjenice da je Petrov s kompanjonima mjesecima inzistirao na velikom savezu, kao što je neosporivo da je Petrov pred televizijskim kamerama jamčio za Orepićevu vjerodostojnost i Karamarkovu suspektnost, da je jamčio za Vrdoljakov i Milanovićev model obračuna s Mađarima, obračuna koji je u Hrvatskoj daleko više imao političku razinu odnosa anacionalnog lijevo-liberalnog i antifašističkog poretka nasuprot nacionalno-suverenističkom, nego borbu za nekakvu arbitražu, da je iz njegovih redova koncept regionalno- etničke referendumske federalizacije Hrvatske pretočen u tzv.referendumsku inicijativu Željke Markić, kojemu je u inicijativnom i društvenom smislu prvi cilj bio eutanazija bunta protiv Istanbulske konvencije, a drugi, produžavanje života iluzionističkog modela borbe za “pravedniju stvar”, što to god bilo.

Danas takav MOST, mala, integrirana skupina vrijednosnog vjernog preslika velike koalicije, koja se s jedne strane na trenutke promoće u tvrdog nacionalističkog zagovornika preko Mire Bulja, a s druge strane u turbo antifu tipa Strenje Linić, ili podmuklog promotora smrtonosnih dubinskih reformi kao Podolnjak, plaši Hrvatsku opasnošću velike koalicije!?

Tragikomično.

Nevjerojatno je koliko su nekritički gotovo svi sudionici desnog, ili nacionalnog spektra, glatko i bez razmišljanja nasjeli na paket tih propagandnih poruka.

Tako da se njihova tzv.nacionalna borba u biti svodi na kombiniranu izvanjsko-unutarnju borbu za bolji HDZ, a u prijevodu, to je HDZ nekoga od njihovih saveznika u borbi za prijestolje HDZ-a. Nadalje to znači, da nema ni na vidiku borbe za bolju Hrvatsku, jer se sve svodi na interesni sukob oko toga tko će njome vladati, a ciljevi se nastoje postići gospodarenjem HDZ-om pa nakon toga perifernim ili marginalnim uhljebljivanjem “boraca”.

Nadalje, nevjerojatno je da razumnim ljudima pada na pamet, a još je nevjerojatnije, da se zagovaraju nužne državno-političke promjene, upirući prstom u navodnu nedemokratičnost stranaka ili u diktatorske manire šefova stranaka.

Umjesto da gledaju kako će od svojih malih strančica, koje su zastale godinama u razvoju i ne miču se iz statusa malih, stvoriti velike i moćne organizacije i dokazati naciji na izborima i razum i moć, te pobjediti sadašnje velike, orekstrirano se kuka na sebičnost, nevaljalost, nenarodnost velikih i rone suze zbog njihovih mogućih poteza.

Stranke po svojoj definiciji moraju biti hijerarhijski ustrojene organizacije, pri čemu je posve normalno da predsjednik odlučuje o kadrovskim politikama. Idiotizam je prisiljavati izvanjskom vikom stranku da se ponaša ovako ili onako, ili braniti članstvo od njegovoga rukovodstva. Ističući to kao bit političkih promjena, svi aspiranti na vlast ili sudinoštvo u vlasti, zapravo nesvjesno priznaju da im je jedini cilj prisiliti u ovom slučaju rukovodstvo HDZ-a da im otvori vrata svatovske dvorane.

Umjesto da gledaju kako će od svojih malih strančica, koje su zastale godinama u razvoju i ne miču se iz statusa malih, stvoriti velike i moćne organizacije i dokazati naciji na izborima i razum i moć, te pobjediti sadašnje velike, orekstrirano se kuka na sebičnost, nevaljalost, nenarodnost velikih i rone suze zbog njihovih mogućih poteza.

HDZ i SDP imaju posve legitimno pravo sklapati saveze i savez, ako je njihova procjena da im se to isplati i ako mogu podnijeti takav rizik pred svojim izbornim tijelom.

Pa neće im valjda Petrov odobravati što će raditi, kao što ni oni njemu ne mogu upravljati strankom. Svi, baš svi politički postupci većine tzv.malih stranaka i pseudocivilnih organizacija s iskazanim političkim ambicijama zadnjih godina, ukazuju da su svi navezani na neku skupinu u HDZ-u, a njihovo javno djelovanje u biti se može lako povezati s ambicijama tih unutarhadezeovskih struktura u trajnim i posve normalnim stalnim stranačkim borbama za bolje pozicije u raspodjeli moći.

Očito je smisao nacionalne oporbe osigurati priključak moći uz HDZ, pa stoga imamo praktično stalnu borbu za bolji HDZ, umjesto da lideri malih stranaka razmisle zašto im politička djeca i nakon deset godina ne mogu sama hodati i hrani ih se bočicom. Takvim roditeljima dobre države oduzmu djecu.

Jedina nova karizmatična osoba nakon dugog niza godina u hrvatskoj politici s potencijalom pobjednika je Miroslav Škoro, no, kako stvari stoje, “mali” predvođeni MOST-om očerupat će njegov potencijal i prije izbora. S gubitnicima nitko nikada nije pobjedio. Za kraj, nije vuk velika koalicija, niti su vukovi diktatori na čelu ” velikih”, vuk je diktatura gluposti i neznanje “malih”. Zato viču – eto vuka.

Kad se čovjek rodi, kompletan odgoj se svodi na to da jednom odraste i da se ravnopravno izbori za svoje mjesto u društvu, formira obitelj, rađa i odgaja djecu. Ne znam da sam čuo javno odobravanje roditelju, koji zapusti svoju djecu i kuka radi toga optužujući susjede što mu ih ne odgajaju. Točno tako izgleda kuknjava protiv velikih stranaka, protiv samovolje njihovih predsjednika i protiv svega i svakoga. To je neznanje, nesposobnost, nemoć i nekonkurentnost, pa je vjerovati takvima da će nešto u Hrvatskoj promjeniti, iako kao krajnji domet iskazuju očekivanje za osvajanje deset ili petnaest saborskih mandata, potpuno blesavo. Konačno, bilo bi moralnije da takvi “mali” zakukaju onako ljudski recimo na Markovom trgu, stanu naricati i čupati kose, čak se i valjati u svome jadu pred ljudima, zapomažući da im se daruje mjesto u Saboru, kako bi ostvarili svoje egzistencijalne i statusne maštarije. Poštenije je i sigurnije zavapiti u kamere i mikrofone da se ženi ne smije vratit bez saborskog mandata, nego ispadati budala lupetajući visokozvučne besmislice. Narod bi im se smilovao, nitko ne bio bio budala i prevaren pričama o Hrvatskoj, a stvorili bi se osnovi za razmišljanje o stvaranju više ravnopravnih – velikih. To je jedini način da se urazume predsjednici stranaka i da stranke budu bolje. Imale bi konkurenciju. Ovako, mogu kako i što hoće, te s kim hoće. I na to imaju pravo sve dok pobjeđuju na izborima i sve dok im ne zakuca masa od par sto tisuća ljudi pod prozorima. Jer i to je demokracija.

Jonjić, jedan od novijih političkih mesija plaši narod da će, ukoliko dođe do velike koalicije to značiti vlast u vremenskom razdoblju od nekoliko desetljeća. Jonjić na taj način izravno šalje naciji poruku da je uzaludno to što on recimo radi, jer sve prema toj poruci ovisi o Plenkoviću i Bernardiću, ništa ne ovisi o Jonjiću, a poziva narod da ga podupre. Pa tko će poduprijeti političara koji polazi od nepobjedivosti suparnika?

Jedina nova karizmatična osoba nakon dugog niza godina u hrvatskoj politici s potencijalom pobjednika je Miroslav Škoro, no, kako stvari stoje, “mali” predvođeni MOST-om očerupat će njegov potencijal i prije izbora. S gubitnicima nitko nikada nije pobjedio. Za kraj, nije vuk velika koalicija, niti su vukovi diktatori na čelu “velikih”, vuk je diktatura gluposti i neznanja “malih”. Zato viču – eto vuka.

Foto: Snjeguljica i vuk

Komentari