U jednom smjeru ide oprost i abolicija a u drugom ovrha i deložacija. Probajte vi nekoga od njih “u državi u kojoj su svi pred zakonom jednaki” potjerati preko suda pa će te čekati desetljećima kao što je Nikola Štedul čekao dvadeset godina da počne proces iz njegove tužbe protiv Josipa Perkovića i nikad ga nije dočekao.
Hrvati mogu napustiti zadnju nadu, pokupiti prnje i otići preko granice, mogu nemoćno i beznadežno drhteći čučati u uglu svoje sobice i uzaludno čekati da ih netko drugi dođe spasiti, a mogu sakupiti svu svoju mudrost, svu svoju energiju i udruženi ostvariti političku moć koja će se suprotstaviti ovom ustrojstvu i ostvariti suverenitet svome narodu. Mogu što hoće samo se ne mogu zgražati i pitati odakle se iz ničega i odjednom pojavila Martina Dalić, jer se nije moguće zgražati nad procesom koji ponekad pred očima javnosti a najčešće prikriveno, sustavno traje već preko četvrt stoljeća.
Velika mudrost biblijskog podrijetla “Budi pravedan prije nego što budeš darežljiv!” u svakodnevnom životu se može odnositi na nekoga tko je skupo platio svoju darežljivost kada je podijelio novac prije nego što je platio svoje dugove.
Na planu hrvatskih nacionalnih razmjera, možemo reći da danas skupo plaćamo kamate kada smo na kraju Domovinskog rata zaboravili da moramo biti pravedni prije nego smijemo biti darežljivi.
Izreka “Beskompromisan u ratu – širokogrudan u pobjedi” rijetko je ikada i nakon bilo kojeg rata bila primjenjena, kao što je bila primjenjena na kraju Domovinskog rata u procesu abolicije i oprosta.
Sada je novo stoljeće i novi milenij a mi smo nacionalni program pomirbe definitivno, dokazano i nedvosmisleno prepoznali kao program u kojemu smo mi oprostili njima ali nisu oni nama. Kada smo im oprostili i ignorirali pravdu, onda smo ih uz oprost i ohrabirili da nastave svoje rovarenje protiv države na svim poljima na kojima je to moguće, interno i internacionalno. Pomirba je bila zamišljena kao oprost jednih drugima, sinova partizana i ustaša, a ne kao pomirba dobra i zla, kao amnestija toga zla, kao carte blanche svima koji Hrvatsku kao samostalnu državu ne mogu smisliti i učiniti će sve što je u njihovoj moći da joj naškode.
To je rezultat odluke da budemo darežljivi i da ne budemo pravedni, gdje su slobodu djelovanja i političkog angažmana, dobili nelustrirani koji Hrvatsku nikada nisu htjeli i koji ju nikada neće htjeti, koji su protiv nje aktivno radili, pa će svoju nekažnjenu rabotu nastaviti i dalje, koristeći sustav koji rovarenje protiv naroda i države ignorira, tolerira i brani kao slobodu govora u ime demokracije, dok u isto vrijeme taj sustav tu demokraciju kontinuirano i bez zastoja zloupotrebljava u koruptivne, delinkventne, kriminalne, subverzivne, nepotističke i kronističke svrhe, tako da se vlast pretvorila u kartel političke, gospodarske i financijske moći na grbači naroda koji je u 21. stoljeće došao i u treći milenij ušao, nauživati se malo slobode koju je navećim djelom drugoga mogao samo sanjati i nadati se da će jednog dana izaći na svjetlo iz dugog mračnog tumela svoje krvave prošlosti.
Ljudi kojima je povjereno čuvati slobodu i ostvarivati napredak, odgovorni su što je uopće moguće da u Hrvatskoj slobodno žive i rade monstrumi koji će crtati svastike na Poljudu, koji će paliti hrvatske šume, koji će alarmirati Austriju, Njemačku, Francusku, Sjedinjene Države i Izreal da u Hrvatskoj jača fašizam, koji će putovati u Beograd i stvarati planove rušenja jednog političara u korist drugoga, jedne vlade u korist druge i tako oblikovati državu u smjeru nestanka umjesto napretka.
S tim povijesnim bremenom opterećeni, ljudi kojima je povjereno čuvati slobodu i ostvarivati napredak, odgovorni su što je uopće moguće da u Hrvatskoj slobodno žive i rade monstrumi koji će crtati svastike na Poljudu, koji će paliti hrvatske šume, koji će alarmirati Austriju, Njemačku, Francusku, Sjedinjene Države i Izreal da u Hrvatskoj jača fašizam, koji će putovati u Beograd i stvarati planove rušenja jednog političara u korist drugoga, jedne vlade u korist druge i tako oblikovati državu u smjeru nestanka umjesto napretka.
A sve je to počelo “bezalenom” odlukom, koja u povijesti politike nema pozitivnog primjera, gdje je jedna vlast naivnom nadom protiv svih iskustava u povijesti međuljudskih odnosa, odlučila staviti dobrobit budućih generacija na lutriju, dajući vlast u ruke svojih zakletih neprijatelja ili u najmaju ruku onih kojima sloboda ovog naroda ne znači baš ništa u usporedbi s vlastitim ambicijama i vlastitom pohlepom, nadajući se da će u njima prevladati duh slobode, ljubavi i žrtve kakav je vladao u redovima hrvatskih branitelja.
Hrvatska je svoj život počela darežljovošću na štetu pravde prema samoj sebi i završila sa pošati koje ne zna kako se više riješiti.
U posljednjoj epizodi, traje zgražanje nad aferom Agrokor, pa nakon toga s aferom na aferu poteklu iz afere Agrokor, čije podrijetlo seže do vremena pretvorbe i privatizacije, gdje se danas ide opljačkati opljačkanoga.
Kako je moguće zgražati se nad procesom koji kad je jednom započet nikada nije stao, koji se kontinuirano i bez zastoja sustavno provodi otkako je Hrvatska došla na svijet, kroz razne vlade, pa i ranije, još za vrijeme rata gdje su jedni za vlastiti profit prodavali naftu onima protiv kojih su drugi vodili krvavi rat.
Koliko je branitelja odrobijalo u Haagu ili po hrvatskim robijašnicama? Koliko tih iz političko-gospodarsko-bankarskog kartela, iz nepreglednog lanca korupcije i pljačke, nakon svih istraga i sveg dokaznog materijala, danas leži u zatvoru?
Niti jedan!
Nije li to dovoljan dokaz da je kompletan sustav tako ugođen?
Zato kažem “Sustav nije pokvaren. Takav je sagrađen!”, a svi akteri od kojih rijetki, svakih desetak godina jedan, izađu na površinu, nisu ništa drugo nego to, akteri u sustavu namijenjenom takvim ljudima. Zato jedni odlaze a na njihovo mjesto dolaze isti ili gori.
Koliko je branitelja odrobijalo u Haagu ili po hrvatskim robijašnicama? Koliko tih iz političko-gospodarsko-bankarskog kartela, iz nepreglednog lanca korupcije i pljačke, nakon svih istraga i sveg dokaznog materijala, danas leži u zatvoru?
Niti jedan!
Nije li to dovoljan dokaz da je kompletan sustav tako ugođen?
To je jednosmjerni proces oprosta i abolicije, darežljivosti prije pravednosti, koji je započeo na kraju rata i nastavio se do današnjih dana. U jednom smjeru ide oprost i abolicija a u drugom ovrha i deložacija. Probajte vi nekoga od njih “u državi u kojoj su svi pred zakonom jednaki” potjerati preko suda pa će te čekati desetljećima kao što je Nikola Štedul čekao dvadeset godina da počne proces protiv Josipa Perkovića i nikad ga nije dočekao.
Hrvati mogu napustiti zadnju nadu, pokupiti prnje i otići preko granice, mogu nemoćno i beznadežno drhteći čučati u uglu svoje sobice i uzaludno čekati da ih netko drugi dođe spasiti, a mogu sakupiti svu svoju mudrost, svu svoju energiju i udruženi ostvariti političku moć koja će se suprotstaviti ovom ustrojstvu i ostvariti suverenitet svome narodu. Mogu što hoće samo se ne mogu zgražati i pitati odakle se iz ničega i odjednom pojavila Martina Dalić, jer se nije moguće zgražati nad procesom koji ponekad pred očima javnosti a najčešće prikriveno, sustavno traje već preko četvrt stoljeća.
Dokle će sve to trajati?
Trajati će dok god mi to hoćemo i ni minutu dulje.
Dokumentarni film “Štafeta smrti”