Poput Spartanaca, koji su pobjedu nad strahom smatrali nadljudskom jer omogućuje stvaranje herojskih djela, hrvatski ratnik strahu suprostavlja spremnost za domovinu, spremnost na borbu i smrt za slobodu Hrvatske. Biti spreman za dom postaje vrlina koju zlo nije moglo i nikada ne će moći pobijediti, jer zlo nema vlast nad ljubavlju. Tako uzvišeni ideali kao što su domoljublje i vjera postaju ishodište herojstva hrvatskog ratnika, ključna odrednica nacije.
U Hrvatskoj su na djelu ozloglašavanje i kriminalizacija nacionalnoga identiteta kojeg provode izdajničke političke elite na vlasti, pa slogan hrvatske vojne postrojbe HOS-a iz Domovinskog rata, temelja hrvatske države, treba difamirati. Kriminalizaciju nacionalnog identiteta ne provode samo ozloglašavanjem i zabranom pozdrava “Za dom spremni”. Hrvatskoj naciji zabranjuje se uporaba i drugih simbola iz njezine povijesti kao što su nacionalni stijeg s prvim bijelim poljem na grbu, pjevanje domoljubnih pjesama, veličanje herojskih djela hrvatskih branitelja, spomen ploče s imenima poginulih branitelja, slavljenje nacionalnih pobjeda, hrvatski jezik, vjera, odgoj i tradicija.
Ozloglašavanjem hrvatskoga identiteta stvara se stigma fašističkog predznaka a naciju uvjerava u povijesnu kompromitiranost i nasljednu i predodređenost za zlo.
Cilj je jasan.
Treba trajno paralizirati hrvatsko nacionalno biće, ugušiti njegov razvoj, oduzeti pravo na stvorenu nacionalnu državu i u konačnici Hrvatsku staviti pod tuđu kontrolu. Hrvatski narod svjedočio je cijelu povijest ovakvim i ovim povijesnim nasrtajima. Ako danas, 2019. godine, nastavi uzmicati, može očekivati gubitak hrvatske države.
Radi vrlo ozbiljne situacije u kojoj se nalazi, Hrvatska je suočena s velikim izazovom. Prilika je to za pokazivanje nacionalne zrelosti i preuzimanje odgovornosti za domovinu. Nacionalna refleksija trebala bi se odvijati u dva pravca:
Prvo promišljati o tome što je slogan Za dom spremni u suvremenoj hrvatskoj povijesti učinilo toliko posebnim i velikim? Što je uspjelo slogan “Za dom spremni” u potpunosti otrgnuti od stvorene negativne percepcije iz prošlosti; vratiti ga za budućnost; zlu nametnuti dobro? To su pitanja o kojima bi hrvatska nacija trebala promišljati. Jer će u traženju odgovara proniknuti duboko u svoje bilo, otkriti neokaljanu i veličanstvenu pobjedničku naciju, herojsku snagu i časnu spremnost za domovinu. E to je ono što se hrvatskoj naciji želi uzeti i što se nalazi u pozadini nametnutog ozloglašavanja i kriminalizacije pozdrava “Za dom spremni”. U tome nitko ne će uspjeti ako nacija shvati što je pozdrav “Za dom spremni” učinilo toliko velikim.
Drugi je pravac nacionalne refleksije povezan s prošlošću i to uz zauzimanje jasnih stajališta o razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.). Ateriranje pa reteriranje politički nedorasle hrvatske predsjednice o pozdravu “Za dom spremni” te ozloglašavanje Hrvatske od strane promotora svetosavsko-četničke ideologije, saborskog zastupnika i koalicijskog partnera Plenkovićeva HDZ-a Milorada Pupovca, trebali bi biti povod hrvatskoj naciji, političkim elitama, povjesničarima, intelektualcima, braniteljima i domoljubima, za pokazivanje nacionalne zrelosti i preuzimanje odgovornosti.
Pitanje je jesmo li za dom spremni?
U tome kontekstu, refleksiju, traženje odgovora i spremnost za dom smatram nacionalnom obvezom i odgovornošću.
Mudra izreka jednog od najvećih književnika i mislilaca Johanna Wolfganga von Goethea je ona da se zemlja oslobađa ljubavlju, a velika postaje djelima. Ljubav prema Domovini, Hrvatska je iskazala junačkom i časnom borbom u oslobodilačkom Domovinskom ratu. Zahvaljujući herojskim djelima naših branitelja, Hrvatska je postala velika. Jer unatoč višestruko bolje naoružanoj vojnoj sili, hrvatski je vojnik Domovinu stavio ispred straha. Ta povijesna činjenica definirala je DNK nacije, gene nacije predodređene na spremnost svojim djelima Domovinu učiniti velikom.
I danas, gotovo 30 godina kasnije, svjedočimo djelima koji Hrvate definiraju snažnom nacijom, fenomen kojem se divi cijeli svijet. To je taj gen koju su hrvatski ratnici urezali u naše bilo, postojanje, naslijeđe, pokoljenja. Bezuvjetnom spremnošću za obranu Domovine hrvatski su ratnici ostvarili najveću hrvatsku pobjedu. I bez obzira koliko snažno bilo ozloglašavanje i kriminalizacija pozdrava “Za dom spremni”, nikada a ma baš nikada, naciji ne će oduzeti ovaj slogan jer je njegov korijen u našoj braći i sestrama, herojskim djelima hrvatskih branitelja. Hrabrost hrvatskih ratnika i mudrost kojom su se vodile ratne operacije i danas se u svijetu proučavaju na vojnim akademijama. Hrvatski narod, skoro nenaoružan, uz nametnuti embargo nasuprot jugoslavenske armije tada četvrte vojne sile u Europi; napada Srbije na Hrvatsku uz pomoć terorista, okupiranje trećine hrvatskoga teritorija, izrazito nepovoljne međunarodne okolnosti, brojnu petu kolona unutar hrvatskih redova, za mnoge u svijetu značilo je vrlo brzu kapitulaciju hrvatske države. Svjetske sile upozoravale su da će jugočetnička armada u kratkom roku Hrvatsku sravniti sa zemljom.
Ali hrvatski ratnici unatoč svemu i upravo zbog svega ostvaraju povijesna, herojska i nadljudska djela. I poput Spartanaca, koji su pobjedu nad strahom smatrali nadljudskom jer omogućuje stvaranje herojskih djela, hrvatski ratnik strahu suprostavlja spremnost za domovinu, spremnost na borbu i smrt za Hrvatsku. Biti spreman za dom postaje vrlina koju zlo nije moglo i nikada ne će moći pobijediti, jer zlo nema vlast nad ljubavlju. Tako uzvišeni ideali kao što su domoljublje i vjera postaju ishodište herojstva hrvatskog ratnika, ključna odrednica nacije.
Drugo pitanje na koje bi, u ovim nasrtajima, trebalo konačno odgovoriti jest zauzimanje jasnog stajališta oko NDH a koje će se mora temeljiti na povijesnim činjenicama, na istini. Hrvatski narod ne smije više biti opterećen vremenom NDH. Dvije ključne povijesne osobe dale su vrlo jasno stajalište o NDH. Prvi hrvatski predsjednik i povjesničar dr. Franjo Tuđman i moralna vertikala hrvatskoga naroda blaženi Alojzije Stepinac. Tuđman razlikuje režim NDH i državu NDH. Odnosno vrlo jasno osuđuje totalitarni režim NDH, ali stvaranje države NDH definira povijesnom težnjom i čežnjom hrvatskog naroda za svojom nacionalnom državom. I blaženi Alojzije Stepinac ne dvoji o karakteru NDH-a. Totalitaran karakter NDH i politika koju je tadašnje hrvatsko vodstvo provodilo u konačnici je hrvatskoj naciji neprihvatljivo.
Moderna hrvatska država stvorena 1990. nije pravna sljednica, društvena ili politička nasljednica NDH, ali je također stvorena kao nacionalna težnja za svojom državom. Stajalište kojim se izjednačavao režim NDH s težnjom hrvatskoga naroda za svojom državom manipulacija je velikosrpske i komunističke politike kojom se desetljećima difamiralo hrvatsku naciju i tako držalo pod kontrolom i terorom. Nitko danas ne traži da se Italija ili Njemačka, države kolijevke fašizma i nacizma, ili se primjerice Švedska, Finska i Japan odriču svoje državnosti i nameću stigmu naciji kao što se desetljećima manipulira i difamira Hrvate. To ozloglašavanje i kriminalizacija provodi se i danas.
Tome se konačno mora stati na kraj.
Zato je pravo pitanje jesmo li za dom spremni. Jesmo li spremni odbaciti sve manipulacije i jednom zauvijek zaključiti povijesnu istinu o NDH? Moramo to učiniti ne samo zbog hrvatske nacije, naših pokoljenja već i zbog toga jer treba otvoriti, raščistiti i zaključiti i zločinački režim komunističko-totalitarističke Titove Jugoslavije, te u konačnici svetosavsko-četničku ideologiju. Hrvatska se ne može razvijati bez otvaranja ta tri ključna dijela svoje povijesti. A situacija u Hrvatskoj 2019. to potvrđuje. Sva tri razdoblja nas konzistentno prate, ostavljaju zatočenima u prošlosti i paraliziraju hrvatsko nacionalno biće. Jednako tako hrvatsku državu stalno dovodimo u opasnost da je opet izgubimo.
Preuzimanje odgovornosti i otvaranje budućnosti hrvatske nacije i države mogu graditi jedino oni koji su za dom spremni.
