Sad igru vode botovi, trolovi, anonimni fanatici, mudre Uršule iz Hrvatske i EU-a i još mudriji političari. Nije problem što ljudi ne vjeruju političarima nego je pravi problem što oni vjeruju u ljude!? Koliko god jeftinom demagogijom se političari služili, ljudi će ih ponovno birati. Iste one na koje su režali i po njima pljuckali.
U sunčano subotnje jutro nazvao me Radeljak s pitanjem: “Jel’ se vidimo na špici?” “Ma ni govora!” izbacim k’o iz topa. “Gužva je, ne idem se zaraziti”. Potom on izbaci potpuno nesvjesno istinu koja mi je ispred nosa, a ne vidim ju: “Ma kakva gužva? Mi koji smo naj*ali, naj*ali smo već!” Pomislih, pa stvarno je u pravu.
Sad igru vode botovi, trolovi, anonimni fanatici, mudre Uršule iz Hrvatske i EU-a i još mudriji političari. Nije problem što ljudi ne vjeruju političarima nego je pravi problem što oni vjeruju u ljude!? Koliko god jeftinom demagogijom se političari služili, ljudi će ih ponovno birati. Iste one na koje su režali i po njima pljuckali. Kad dođu izbori nitko neće zaokružiti neki drugi broj – osim ako ih ne pozove Škoro. Ali njega više nema. Naši političari savršeno znaju da smo mi Hrvateki poslušni, ponizni i vjerni i zato u nas vjeruju. Mi možemo biti protiv svih kriznih stožera, ne dopustiti da nam itko “soli” pamet, ali kad iz stožera stigne poruka: “Možeš posjetiti susjedu, samo nemoj da te CO-VIDI…” onda smo oprezni i mudri. Dakle, svi smo mi naje*ali! Uostalom, svi smo mi samo ljudi!
Kaže Zoki: “Govori da je Hrvatska agresor pa Šefik Džaferović mrtav-hladan dođe u Vukovar kao da se ništa nije dogodilo…” Kad ga je već Milanović ovako javno prokazao, ja kao “pošteni antifašist” moram stati na stranu našeg Šefika. Istina je da Šefik čvrsto vjeruje u ono što je “logično”. Naime, kad su Srbi krenuli na BiH, oko 500 tisuća Bošnjaka je izbjeglo u Hrvatsku. Zanimljivo, nitko u Srbiju, samo u Hrvatsku.
Stigla su nam čudna vremena. Vremena ograničenog intelekta i neograničenog interneta. No, nije sve depresivno. Sjednem u auto da krenem na tenis. Kad u njemu prava božićna atmosfera. Svijetle lampice za gorivo, ulje, pojas, akumulator… Dobro, možda se nisam politički korektno izrazio. Nema više “božićne” atmosfere nego samo “blagdanske”, kako nam dobronamjerno preporučuje naša Uršula iz Europske komisije. Uvijek direktan i očito “neprilagođeni” Milanović preporuku da ne spominjemo Božić je ovako komentirao: “To dolazi iz prljave kuhinje. Europa je kršćanski kontinent!” Kristijan Wigand, glasnogovornik EU komisije, priznao je kasnije kako je takva smjernica bila doista odaslana, ali s ciljem povećanja spoznaje o “inkluzivnosti u komunikaciji”. Još jedna diplomatska frazetina kako bi se opravdalo liberalističku bezbožnu politiku EU-a. Oni su, kak’ ti, za Božić, ali “inkluzivni”.
Kad smo već kod Milanovića, tlak mu je digao i Šefik Džaferović, član Predsjedništva BiH. Kaže Zoki: “Govori da je Hrvatska agresor pa mrtav-hladan dođe u Vukovar kao da se ništa nije dogodilo…” Kad ga je već Milanović ovako javno prokazao, ja kao “pošteni antifašist” moram stati na stranu našeg Šefika. Istina je da Šefik čvrsto vjeruje u ono što je “logično”. Naime, kad su Srbi krenuli na BiH, oko 500 tisuća Bošnjaka je izbjeglo u Hrvatsku. Zanimljivo, nitko u Srbiju, samo u Hrvatsku. Hrvatska je preko svog teritorija dostavljala oružje Aliji i Šefiku, zbrinjavala bošnjačke izbjeglice i pomagala im, iako je i sama bila izložena srpskoj agresiji. Dobro, treba priznati da je nešto Bošnjaka izginulo vozeći se prebrzo preko “ležećih policajaca” – i eto ti agresije. Ono što Zoki nije uzeo u obzir je činjenica da je Šefik stvarno hrabar kad je došao “agresoru” u Vukovar – nenaoružan. Očito, onaj napadnuti, iz još neutvrđenog razloga, uvijek bježi k agresoru.
Konačno, i kad je Hitler napao SSSR, pola Staljingrada zbrisalo je u Njemačku na privremeni rad, ali na bauštelama. E sad, kako se Zoki poslužio narodskim rječnikom (kako i inače govori da bi ga razumjeli oni na čije glasove računa), a ne Plenkijevim i Uršulinim “diplomatskim” rječnikom, onda je Šefiku promakao jedan njegov izričaj kad naš Predsjednik kaže: “pa mrtav-hladan dođe u Vukovar…” Stvarno, tko bi izbrojio sve one u Hrvatskoj koji misle kao i Šefik, naime da je Hrvatska bila agresor, a koji su već bili u Vukovaru. No, nitko od njih nije ni mrtav ni hladan.
Između ostalih, u Vukovar mogu kad god žele doći i novinari Pupovčevog tjednika “Novosti”. Tjednika koji njeguje odnos tolerancije i pastorale prema Hrvatskoj. U jednom od zadnjih brojeva na naslovnici je prikazan lonac s crveno-bijelim kockicama. Iz lonca viri kost koju netko zalijeva. Naravno, da bolje raste. Zatim karikatura kako lik “zabrinuto” pita: “Pa dobro, gde su ostale ustaše?” A “drugar” odgovara: “Pod našom lijepom zemljom…” Naslov teksta Tanje Belobrajdić glasi: “Krojači Udbine” te nastavlja: “S obzirom na dugogodišnju aktivnost Katoličke crkve, teško je naći prikladniju lokaciju od Udbine za preseljenje filoustaške komemoracije s Bleiburga…” Jasno je tko je te kosti zakopao u taj lonac s crveno-bijelom šahovnicom, ali nešto drugo mi nije jasno: zašto te svinjarije potpaljuju baš Novosti i zašto mi hrvatski porezni obveznici to moramo plaćati?
Evo jedan pametan zaključak s fejsa koji doslovno citiram: “Tjednik i portal Novosti ne potiču mržnju prema Hrvatima. Tjednik i portal Novosti potiču na mržnju prema Srbima”.
Pedeset godina je od Hrvatskog proljeća i progona koji su nakon njega uslijedili. I moja supruga je, kao osamnaestogodišnja brucošica, odležala dva mjeseca u Vukomercu kao “državni neprijatelj”. Moš’ mislit’! Običaj je da se u znak sjećanja navedu žrtve nekog tragičnog događaja koje su ostale bez posla, završile po zatvorima, izgubile zdravlje i slično. Dio hrvatske političke scene, čiji prethodnici su se rigidno komunistički obračunali s reformistima Hrvatskog proljeća, ostaje i dan danas dio sante leda, ali obično ih se ne spominje. Ipak, ovih su dana na fejsu objavljena njihova imena. S pravom. To su bili: Dušan Dragosavac, Ema Derossi-Bjelajac, Jure Bilić, Ante Josipović, Milka Planinc, Josip Vrhovec, Jelica Radojčević, Milutin Baltić, Čedo Grbić, Pero Car, Rade Bulat, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Žarko Puhovski, Damir Grubiša, Lino Veljak, Dušan Čizmić Marović, Stipan Marović i mnogi drugi. Danas su druga vremena u kojima djeluju drugi ljudi, ali mnogi su potomci ili istomišljenici onih iz doba obračuna s Hrvatskim proljećem. I danas se smatraju nepodesnima oni koji otvoreno kritiziraju vlast zbog manjka nacionalne osviještenosti.
Godine 1972. su mogli “hapsiti”, goniti, suditi i kažnjavati koga i kako im se prohtjelo. Ova trojica koji su ovih dana razbili glavu mladića koji voli “Matu” očito misle kako se ništa nije promijenilo. Valjda u svojoj izbezumljenosti vjeruju kako je i dalje uz njih “njihova” JNA, a ako ne, onda bar EU-Uršula. Vjeruju da su zapravo oni pobijedili u Domovinskom ratu, a da je odlazak krajinskih Srba na traktorima bio samo desantno-taktička operacija
Na primjer: mladić iz okolice Vinkovaca je teško ozlijeđen. Baš tih dana tamo je trebao pjevati Rade Šerbedžija o ljubavi i toleranciji. Mladić je navodno “isprovocirao” trojicu istomišljenika jer je zaželio da mu se odsvira Škorina balada iz Domovinskog rata, legendarni “Mata”. Trojica su ocijenili da je to nacionalistička provokacija, a DORH je njihovo ponašanje ocijenio kao pokušaj ubojstva. Sve me to podsjeća na 1972. godinu. Kako bi rekao pok. Slavko Goldstein “Godina koja se vraća…”! Te 1972. godine mogli su “hapsiti”, goniti, suditi i kažnjavati koga i kako im se prohtjelo. Ova trojica koji su ovih dana razbili glavu mladića koji voli “Matu” očito misle kako se ništa nije promijenilo. Valjda u svojoj izbezumljenosti vjeruju kako je i dalje uz njih “njihova” JNA, a ako ne, onda bar EU-Uršula. Vjeruju da su zapravo oni pobijedili u Domovinskom ratu, a da je odlazak krajinskih Srba na traktorima bio samo desantno-taktička operacija…
Što mislite? Smiju li ratni pobjednici vladati kao ratni pobjednici? Hrvatska danas pomalo podsjeća na onu socijalističku. Sve je manje ljudskih sloboda što zbog covida, što zbog sve čvršćeg stiska administrativne hobotnice koja pruža pipke u sve pore društvenog života, što zbog gospodarske krize i krize društvenih vrijednosti koja se propagira iz EU-a, itd. Sve nekako sluti da na tkivu društva izrasta velika nakupina nezadovoljstva koja može prerasti i u “tempiranu” bombu. Što ako jednog dana ta bomba eksplodira? Kao mala i donekle periferna zemlja u nas se samo preslikava globalna političko-socijalna slika Europe i svijeta. Evo, možda još ne preozbiljno, ali ipak, “ruski medvjed” prijeti kako će izići iz svog brloga i krenuti prema zapadu. Možemo li se u takvom scenariju uzdati u našu EU-Uršulu i njenu “inkluzivnost” u srazu s Putinom? Ili, ako nas Putin i EU-Urša prepuste na milost i nemilost našim susjedima, hoćemo li se uspjeti obraniti sa srpsko-hrvatskom koalicijskom vlašću protiv neke nove najezde Vučića ili Vulina? Naravno, obranit ćemo se mi kao i uvijek prvenstveno zahvaljujući narodnoj samosvijesti, a tek potom vlasti. Samo ne treba zaboraviti kako i danas, kao i 1991. godine imamo puno raznih Borisa Dežulovića, Radeta s familijom, Puhovskih, orjunaša, raznih pripadnika “kruga prijatelja SPC”, “Žene u crnom u Beogradu” koje glasno viču: “Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru…” itd. itd. Čak je i Katolička crkva u Hrvata postala neprepoznatljiva. Bori se protiv covid potvrda (brojni svećenici s propovjedaonica), ali ni glasa ne pušta protiv rastućeg siromaštva, gubitka nacionalnog ponosa naroda kao i napuštanja osnovnih kršćanskih i ljudskih vrijednosti u društvu. Bojim se da smo trenutno ostali samo na biskupima Šašku i Košiću. Onima koji ne vjeruju, ostaje da “vjeruju” Robertu Bajrušiju, Klasiću, Jakovini i ostacima jugo-unitarista ukopanih do vrata u ljevičarske medije.
NDH je platila povijesni ceh zbog toga što je bila osnovana uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali kakve to uzročne veze ima s time da su četnici Draže Mihailovića, koji su se 1944. godine pridružili partizanima, time postali “hrvatski vojnici” jer su se borili za Jugoslaviju, a domobrani, koji su usput rečeno bili mobilizirani, nisu dobili taj status samo zato jer su se borili za Hrvatsku.
Bajruši je brzinom munje riješio “delimu”: Hrvatska vojska ili kvislinzi? Kaže on: “Za sve ozbiljne povjesničare i publiciste odgovor je jasan – jedni i drugi su cijelo razdoblje od 1941. do 1945. godine ratovali na strani nacifašističkih Sila osovine pod zastavom NDH… koja se ne može nazvati hrvatskom državom, pa tako ni pripadnici ustaško-domobranskih formacija nisu hrvatska vojska”. Bravo Roby, sjedni, pet! Tebi je povijest u srednjoj-partijskoj školi vjerojatno predavao Nikoletina Bursač. Samo napominjem neinformiranom Robyju kako su NDH za njena postojanja priznale Njemačka, Italija, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Finska, Španjolska, Švicarska (koja je čak sklopila trgovački sporazum s NDH). Francuska nije zatvorila svoj konzulat u NDH koji je postojao još iz doba Kraljevine Jugoslavije. Vatikan je poslao svog diplomatskog predstavnika u NDH. Ta država je platila povijesni ceh zbog toga što je bila osnovana uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali kakve to uzročne veze ima s time da su četnici Draže Mihailovića, koji su se 1944. godine pridružili partizanima, time postali “hrvatski vojnici” jer su se borili za Jugoslaviju, a domobrani, koji su usput rečeno bili mobilizirani, nisu dobili taj status samo zato jer su se borili za Hrvatsku. Brzo će doći vrijeme kad će Bajruši, Gerovac, Tomić, Mandić, Pofuk i slični tvrditi kako je krajiško-četnička vojska bila “hrvatska” vojska jer je četiri godine držala pod okupacijom jednu trećinu hrvatske države, dočim je HOS, koji se borio za slobodnu i neovisnu RH-u, bio kvislinška vojska. No, uzaludan vam trud svirači, za drugog su dunje žute… a oni samo za sada šute…
Duhoviti Mark Twain je jednom rekao: “Uvijek govori istinu. Na taj način ne moraš pamtiti što si ranije govorio”. Zar ne, druže Bajruši!?
Hrvateki su bili i ostali poltroni. Na žalost, nema hrvatskog političara koji bi postupio kao Winston Churchill u ovoj istinitoj anegdoti. Jedan od njegovih ministara bio je homoseksualac. Razumijete što želim reći. Vođa parlamentarne većine došao je jedan dan k Churchillu i rekao mu: “Imam lošu vijest. Opet on. Mediji su saznali… Morat će dati ostavku. Znate, uhvaćen je kako se u veljači, u tri sata po noći, ševi sa stražarom na klupi Hyde Parka po kiši”.
Churchill je, pućkajući svoju cigaru, cinično dobacio: “Jesam li dobro čuo da je taj i taj uhvaćen sa stražarom?” “Da, Premijeru” ponovi vođa parlamentarne većine. “U Hyde Parku?” nastavi Churchill. “Da, Premijeru”. “Na klupi, u parku?” upita dalje Churchill. “Tako je Premijeru.” “U tri ujutro? I to po takvom vremenu?! Pa čovječe Božji, zbog ovakvih stvari se osjećam ponosnim što sam Britanac!” zaključi napokon Churchill. Mislim da ste me shvatili. Naravno, poanta nije u nemoralu ministra već u vjeri Churchilla u svoj narod i u svoje ministre, ma što im se omaklo. Danas su druga vremena, pripadnici LGBTQ zajednice su postali skoro pa privilegirana kasta u društvu i nitko ne mora više zadovoljavati svoj seksualni nagon noću na klupi. Međutim, strah političara od medija ostao je i dalje nepromijenjen. Prokažu li mediji političara, on je prije ili kasnije mrtav… bivši. Zato kad krene medijska hajka na nekog političara, ma koliko se on branio i ma koliko optužbe bile klimave, svi ostali počnu bježati i distancirati se od njega kao da je kužan. Zato oni političari koji opstaju na političkoj i javnoj sceni moraju biti u jako dobrim odnosima s medijima. Danas je to mnogo lakše negoli ranije jer mogu na neki način “potplatiti” medije sredstvima za reklamiranje raznih projekata koja dolaze iz EU fondova. Odnos političara i medija u moderno vrijeme predstavlja klasičan poltronski mentalitet. Što će reći premijer, Uršula, Vijeće EU itd.
Budućnost o kojoj Gotovac i SDP snatre kao da je zamišljena u glavama likova koje su osmislili legendarnog Monty Pythona. Evo “budućnosti” prema kojoj je okrenut naš novi šef SDP-a u Zagrebu: “Bavit ćemo se idejama, vrijednostima i ideologijama. Jedna od prvih stvari na kojima želim raditi je povratak trga maršala Tita u Zagrebu i želim da jedna ulica u Zagrebu dobije ima po Aleksandri Zec…”
SDP odmah treba javiti Crnogorcima da i Podgorici vrate ime Titograd. Wow! I općini u kojoj sam rođen vratit će slavno ime “Titova Korenica”. Evo to je SDP-ova budućnost u koju nas žele odvesti.
Naša ministrica poljoprivrede posjetila je Izrael kako bi se na licu mjesta uvjerila u ulogu vode u navodnjavanju…
Pojavilo se novo svijetlo na kraju tunela. Možda je to ipak samo brzi vlak koji ne možemo izbjeći. Viktor Gotovac, profesor Pravnog faksa u Zagrebu, novi je šef zagrebačkog SDP-a. Napokon, u dogmatskom SDP-u na čelo zagrebačke organizacije došao je “čovjek koji ne gleda u prošlost nego u budućnost”. I to onu svjetliju. Za njega nema trulih kompromisa. Drugovi i drugarice, mi ćemo osvojiti vlast i ništa nas na tom putu neće spriječiti… osim možda kiša. Budućnost o kojoj Gotovac i SDP snatre kao da je zamišljena u glavama likova koje su osmislili legendarnog Monty Pythona. Evo “budućnosti” prema kojoj je okrenut naš novi šef SDP-a u Zagrebu: “Bavit ćemo se idejama, vrijednostima i ideologijama. Jedna od prvih stvari na kojima želim raditi je povratak trga maršala Tita u Zagrebu i želim da jedna ulica u Zagrebu dobije ima po Aleksandri Zec…”
Zamislite samo kako su te riječi o “budućnosti” ozarile pogled Sneške Banović, profe na “Glumačkoj” akademiji, Stari se vraća! Nakon ove sjajne ideje o budućnosti profe Radnog prava sa zagrebačkog Pravnog faksa, SDP odmah treba javiti Crnogorcima da i Podgorici vrate ime Titograd. Wow! I općini u kojoj sam rođen vratit će slavno ime “Titova Korenica”. Evo to je SDP-ova budućnost u koju nas žele odvesti. Kako je profa sigurno potrošio većinu svog dosadašnjeg života učeći prvo sebe, a potom i jadne studente prava, kako osigurati da većina radnika danas radi na određeno umjesto na zakonom zajamčeno neodređeno vrijeme kao i kako osigurati da poslodavac isplati radnicima zaslužene plaće, stoga vjerojatno ne zna da je u Domovinskom ratu protiv titoista poginulo 405 djece.
Zato bi, uz tragičnu smrt Aleksandre Zec, trebalo bar još 405 ulica u Zagrebu promijeniti imena. Što je sa 16-godišnjim “ustašom” kojeg su titoisti strijeljali na Ovčari? To i ostala ideološka pitanja dijalektički će nam objasniti “Stari” kad ga vratimo na njegov trg. I tako je Gotovac, čim se izlegao iz profesorskog jajeta u politiku odmah se zacrvenio postavši naša nova crvena zvijezda. Da bi se skužilo kako je on ipak profa-političar, a ne neki ognjištar/seljačina, te da barata političkom retorikom, odmah je ispalio: “Socijaldemokracija je inkluzivna…”
Slažem se. Ova hrvatska varijanta “socijaldemokracije” toliko je inkluzivna da je uključila u sebe sve bivše komuniste, orjunaše, jugofile i potomke bivših unitarista. Stoga je i Tito, njihov idol, a zapravo globalno afirmirani ratni zločinac koji je bez suda i presuda poslao na onaj svijet pola milijuna ljudi, odjednom postao ne više komunist već “socijaldemokrat”. Ako može on, onda su socijaldemokrati i Berija, Staljin, Aleksandar Ranković, Pol Pot, Mao Ce-tung… Koje je to grubo falsificiranje ideje socijaldemokracije. Komunisti, jugo-nostalgičari i razne druge natruhe iz povijesti žele k’o vampiri i dalje nastaviti živjeti sišući krv svima nama pod plaštem socijaldemokracije. E, drugovi, neće moći! Nismo mi vesla sisali! Vaše vrijeme je prošlo, a poltrončići koji žele na brzinu postići slavu i moć u politici podilazeći vam nisu dugog vijeka. “Budućnost” koju nam oni nude zapravo je povratak u prošlost. Oni jadni, onako politički neuki i gladni uspjeha, ni ne kuže da se prošlost više ne može vratiti, ona je mrtva, a s njom i oni kao i njihova politička budućnost.
Ako Gotovčevi “socijaldemokrati” na HTV-u preuzmu i dnevni meteorološki izvještaj, onda za njih ni na HTV-u – nema zime.