Tko kontrolira prošlost kontrolira sadašnjost,
tko kontrolira sadašnjost kontrolira budućnost.
Prvi dio možete pročitati OVDJE.
Predsjednik Tuđman koji kao bivši uvjereni komunist s partizanskim iskustvom jednostavno nije imao motiva, odlučnosti ni snage izvršiti neophodni politički kirurški rez provedbom ideološke i korupcijske lustracije.
Samo godinu dana nakon veličanstvene hrvatske pobjede u Oluji, notorni ministar vanjskih poslova Mate Granić je u Beogradu potpisao sramotni Sporazum o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom. Već sama činjenica da je pobjednik otišao pred noge poraženome govori o neshvatljivo popustljivom potezu predsjednika Tuđmana.
Nacionalna je tragedija da je hrvatska politička scena 25 godina nakon veličanstvene pobjede Hrvatske vojske u Oluji pod kontrolom onih snaga koje su doživjele poraz u Srpsko-hrvatskom ratu. Tako ga ja nazivam, jer odrednica Domovinski rat u širem smislu asocira na “građanski rat”. To je upravo cilj velikosrpske politike koja je poražena u ratu, ali je s Memorandumom 2 SANU u mirnodopskim uvjetima na djelu velikosrpski politički projekt da se umanji odgovornost Srbije za ratove što ih je vodila na području raspale komunističke federacije. Ne radi se samo o agresivnoj velikosrpskoj politici prema Hrvatskoj koju provodi četnička garnitura na čelu s Aleksandrom Vučićem, nego još više o unutarnjoj agresiji što je sustavnu i potencirano provode dobro organizirane i umrežene protuhrvatske snage u samoj državi Hrvatskoj.
Od dolaska tandema Mesić-Račan na vlast početkom 2000. godine hrvatska politika se bilo sa SDP-om bilo s HDZ-om stalno nalazi u defanzivi, umjesto da ona kao pobjednica protiv velikosrpske agresije vodi proaktivnu politiku i upravlja procesima unutar države i u međunarodnom okruženju. Odgovoran za to je predsjednik Tuđman koji kao bivši uvjereni komunist s partizanskim iskustvom jednostavno nije imao motiva, odlučnosti ni snage izvršiti neophodni politički kirurški rez provedbom ideološke i korupcijske lustracije. Umjesto da se raskrsti s kadrovima iz prethodnog režima, posebice Udbe i KOS-a, tandem Mesić-Račan je proveo lustraciju nad hrvatskim domoljubnim nacionalistima, proglasivši ih fašistima i ustašama.
Početak te popustljivosti prema Beogradu koji su na čelu sa Slobodanom Miloševićem vodili bivši komunisti pod crvenom zvijezdom sada zamijenjenom četničkom kokardom, dogodio se samo godinu dana nakon veličanstvene hrvatske pobjede u Oluji. Tada je notorni ministar vanjskih poslova Mate Granić (pola meni pola tebi, pola Bagi) u Beogradu potpisao sramotni Sporazum o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom. Već sama činjenica da je pobjednik otišao pred noge poraženome govori o neshvatljivo popustljivom potezu predsjednika Tuđmana.
Međutim prava jugonostalgija kao odrednica hrvatske politike kojom se kontrolira odnos prema zločinačkoj crvenoj zvijezdi počela je nakon smrti predsjednika Tuđmana s tandemom Mesić-Račan i uz izuzetak Tomislava Karamarka, nastavljena sve do danas s euro-unijskim birokratom Andrejom Plenkovićem, poslanim iz Bruxellesa s misijom da promijeni Hrvatsku.
Ta politika na čelu s vodećim političarima HDZ-a i SDP-a stvorila je cijelu bulumentu javnih osoba i raznih institucija i organizacija koji prikriveno ili otvoreno štite krvavu baštinu crvene zvijezde. Ta bulumenta, ne bez potpore određenih krugova u međunarodnoj zajednici, dirigira “dubokom državom” i vodi poluprikriveni unutarnji rat protiv neovisnosti države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Uoči raspada Jugoslavije admiral Branko Mamula imao je spisak od 100 javnih osoba u Hrvatskoj koje su bile spremne podržati vojni puč protiv demokratskih procesa pod vodstvom predsjednika Tuđmana. Većinu tih javnih osoba i organizacija objavio sam u knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacija pod njihovim utjecajem”, ali je “duboka država” blokirala cenzurom tu publikaciju u široj javnosti, između ostalog i time što je sedam braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a odbilo promociju, a jednoj novinarki s HTV-a bilo je zabranjeno da knjigu predstavim u njezinoj emisiji.
Treba podsjetiti samo na neke poteze najviših dužnosnika koji ilustriraju protuhrvatsko djelovanje te “duboke države”, počevši od Račanove promjene Ustava kojom je uveden kancelarski model, veleizdajničkog svjedočenja predsjednika Mesića u Haagu koji je krađom osvojio drugi mandat, razornog korupcijskog djelovanja Ive Sanadera, progona hrvatskih generala Gotovine i Markača koje Jadranka Kosor ne bi prepoznala, skandaloznih poteza Ive Josipovića relativizacijom vukovarske žrtve i potporom genocidnom predsjedniku tzv. Republike Srpske Miloradu Dodiku, izjavama sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića o Hrvatskoj kao “slučajnoj državi” i “građanskom ratu” do aktualnog premijera s gubernatorskim ambicijama Andreja Plenkovića koji po zahtjevu četničkog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića izbjegava izgovoriti da je Hrvatska bila žrtva “velikosrpske agresije”. Svemu tome treba pridodati samozvanog vođu srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca koji lažno se predstavljajući kao čelnik hrvatskih Srba, budući da ne predstavlja onih 9.000 koji su se borili za hrvatsku državu, otvoreno predvodi velikosrpsku petu kolonu uspoređujući Hrvatsku s NDH-a i harangira protiv pozdrava “Za dom spremni”, dok smatra kako kokarda u Hrvatskoj nije zabranjena. Sve to uz prešutnu potporu premijera Andreja Plenkovića. U taj kontekst treba staviti Srpsku pravoslavnu crkvu koja je bila jedan od glavnih propagatora velikosrpske agresije, a danas ne priznaje Republiku Hrvatsku i radi na njezinom podrivanju.
Vodeći spomenuti dnevnopolitički dužnosnici su samo vrh piramide dobro umrežene protuhrvatske bulumente. Kao glavno njihovo oružje u destabilizaciji hrvatske države i društva na prvo mjesto dolaze mediji predvođeni javnom radiotelevizijom, koju plaćaju pretplatnici, omogućavajući politici da s njima manipulira. Tu su perjanice među tiskovnim medijima “Jutarnji list” i “Večernj list”, te komercijalni televizijski kanali s nacionalnom koncesijom u stopostotnom vlasništvu stranaca. Na to su nadovezane bezbrojne tzv. nevladine udruge koju pretežito financira vlada s oko 2 milijarde kuna godišnje da bi s liberalno globalističkih i jugonostalgičarskih pozicija podrivali hrvatski nacionalni identitet i relativizirali odgovornost za zločine počinjene pod crvenom zvijezdom u komunističkoj Jugoslaviji.
Nema nikakve dvojbe da će “duboka država” sa svojim instrumentima imati odlučujući utjecaj na idućim parlamentarnim izborima, kao što je to imala i na predsjedničkim, jer je tri mjeseca prije njih odabrala da novi “slučajni” predsjednik, kao dio ove bulumente bude predstavnik “zlatne komunističke mladeži” Zoran Milanović.
Foto: Potpisivanje Sporazuma o normalizaciji odnosa između SRJ i Hrvatske 23. kolovoza 1996.