Kako je tridesetak žrtava corona virusa poništilo ustaško-partizanski sukob u kojemu se žrtve broje u milijunima. Ili kako je šef corona pomirbe ostvario ono što šef nacionalne pomirbe nije mogao.
Trideset mrtvih – kako govore statistički podatci o posljedicama nezapamćene pandemije promatrane na mikroplanu RH – neznatni je posljedični rezultat u odnosu na onu pogubnost koji je Hrvatima nanio tzv. ideološki sukob između “ustaša i partizana”…
Brojke o zaraženima, ugroženima i smrtno stradalima u 80-godišnjoj neprekinutoj te do danas trajnoj borbi između slikovitih retrogradnih fašističkih i nacističkih crnih ustaša i još slikovitijih avangardnih antifašističkih komunističkih kao kukurijek crvenih partizana na hrvatskom mikroplanu govore o milijunima žrtava, bez obzira u kojemu se narativu i s kojega se ideologijskoga stanovišta to nabraja ili posljedično kvazihistoriografski valorizira.
Sročavao sam ovaj nacrt za tekst čarobnoga nadnevka 10. travnja, koji je opet i konačno postao najznačajnjim datumom u historiji moderne hrvatske države: označio se u toj prigodi vrhunac dometa koronavirusa usuprot nikada do danas na tlu Hrvatske zabilježenom primirju između proverbijalnih ustaša i poslovičnih partizana te njima pridruženih navodno nepostojećih srpsko-srbijanskih četnika i inih jugoslovenaca.
Naime, 1700 zaraženih, gotovo 400 izliječenih i 30 mrtvih – kako govore statistički podatci o posljedicama nezapamćene pandemije promatrane na mikroplanu RH – što je neznatni posljedični rezultat u odnosu na onu pogubnost koji je Hrvatima nanio tzv. ideološki sukob između “ustaša i partizana”, čak ako se to uspoređuje samo u fizičkom smislu, a nekmoli u kulturnom, poglavito psihološkom ili inom.
Onkraj nepobitnosti da je koronavirus – među prijateljima znan kao COVID-19 – ubitačni zdravstveni problem, njegov je filozofski i sociologijski smisao u praxisu prvenstveno politekonomske naravi (rekao bi, možda, razočarani internacionalni i antinacionalni slovenski postmarksist S. Žižek, i to ne samo on kao takav).
Recimo, 6. travnja 2020., ultraugledne su svjetske statistike nabrajale da je mlađahni šestomjesečni koronavirus na cijeloj Kugli Zemaljskoj do sada pogodio manje od 1,5 milijuna čovjekolikih bića ukupno, od čega oko 350.000 Sjevernoamerikanaca, po kojih 130.000 Španjolaca i Talijana, po kojih stotinjak tisućica Nijemaca i Francuza, dok su Kinezi i Perzijanci (Iranci) tek treća liga (u kategoriji 50 do 90.000), a tek za njima kašljući kaskaju zemljice ispod 50.000 poput Engleske tj. UK, pa Turske, Švicarske, Belgije, Nizozemske i Kanade te malene Austrije sa svega njih 12-13.000.
S druge strane, brojke o zaraženima, ugroženima i smrtno stradalima u 80-godišnjoj neprekinutoj te do danas trajnoj borbi između slikovitih retrogradnih fašističkih i nacističkih crnih ustaša i još slikovitijih avangardnih antifašističkih komunističkih kao kukurijek crvenih partizana na hrvatskom mikroplanu govore o milijunima žrtava, bez obzira u kojemu se narativu i s kojega se ideologijskoga stanovišta to nabraja ili posljedično kvazihistoriografski valorizira.
Imajući na umu staru dosjetku poslovične naravi – o tome kako, kad čovjek laže o banalno očiglednim brojkama, onda ispada samo lažljivac obični domaći, no kad laže u ime ideologijski organizirana sustava (npr. države, bila ona definirana po Platonu ili po Machiavelliju), da tek onda postaje statističar – stoga se valja zapitati: kako je moguće da je jedan sićušni politički koronavirus, od milja zvan COVID-19, učas na spomenutom hrvatskomu mikroplanu u tešku sjenu zabacio stoljetni i krucijalni sukob crvenih i crnih, odnosno sukob tzv. ustaša i tzv. partizana?!
Kao u onom starom vicu: naganjaju se po šumama i gorama u jednoj teškotnoj ledenoj pribalkanskoj alpskodinaridskoj zimi imaginarne 1942/43., narečene ustaše i narečeni partizani, jedni drugima preuzimaju veljkobulajićevske gotovo filmske položaje iza starih bukava i mladih hrastova, što sve besmisleno i bezciljno traje li, pa traje li, te traje li, sve dok se konačno ne pojavi gorostasni šumar u stiliziranoj austrijskoj koenigundkaiser KuK-uniformi, gromkim ih glasom na klasičnotradicionalnoj ličkoj ikavici čakavske provenijencije, protjeravajući očivstivši: – Mrš iz moe šume u tričkemterne oklen vas je pogani đava laški amo enzvane nasmuca!
Eto, baš kao u tom starim vicu, čini se, COVID-19 iznenada je rastjerao gustu maglu – ili ih je možda po luburićevko-bušićevsko-tuđmanovskoj ideji o, avaj!, neuspjeloj ideji o nacionalnom ujedinjenju i pomirdbi djece ustaša i partizana trenutno pomirdbeno ujedinio na pričuvnim položajima – jer je, kao nitko do sada, koronavirus – kao parabolizirajući onomadni Dayton/Ohio u BiH – ušutio novovjeke antifašističke genijalce u Hrvatskoj pa je u skladu s time ušutio i antiantifašiste, a u konačnici i anti-anti-antifašiste, koje bi se sve zajedno i sve skupa ionako otprije moglo zoologijski i biologijski kategorizirati kao – odrasli zloćudni virus koji se dohvatio pogodna tla po kojemu se drugi virusi kreće, te je izrastao u monstruma.
Čemu COVID-19 u RH uopće služi osim da bi kao takav u ideologiziranoj političkoj borbi nadvladao bilo mrtve ustaše, bilo živahne partizane kojima se (čini se, po feudalnom nasljednom pravu, i unucima te praunucima) iz proračuna isplaćuju naknade, a nama, sudionicima, sinovima i unucima neprijateljskih (kome neprijateljskih?) tj. hrvatskih vojnih postrojaba u 20. stoljeću – klinac?
Međutim, budući da se u ovom pokušaju nacrta za tekst ionako koronavirus ne tretira kao zdravstvenu, već kao ideološku, posljedično politekonomsku pojavu metaforičke naravi, nazovimo je koronawruss (slikovito, po mojemu dragom frendu i poslušnom Pavićevu medijskom wizardu u EPH-u T. Wrussu koji u dahu ispija onu navodno mehikansku pivsku bočicu zvanu Corona, zamislite sliku!), zar ne bi bilo logično upitati, makar samo sebe ili se: čemu COVID-19 u RH uopće služi osim da bi kao takav u ideologiziranoj političkoj borbi nadvladao bilo mrtve ustaše, bilo živahne partizane kojima se (čini se, po feudalnom nasljednom pravu, i unucima te praunucima) iz proračuna isplaćuju naknade, a nama, sudionicima, sinovima i unucima neprijateljskih (kome neprijateljskih?) tj. hrvatskih vojnih postrojaba u 20 stoljeću – klinac?
Makar, kao što je glede i unatoč (cinična formulacija propaloga Feral Tribuna), bistro vidljivo da po logici stvari u Proračun RH putem raznoraznih poreza tzv. ustaše uplaćuju daleko više nego što to uopće mogu činiti tzv. partizani, pa je stoga tzv. povrat u zajednicu – makar u zadnjih 20 godina tj. od godine 2000. naovamo – bjelodano i suludo nelogičan, gotovo neobjašnjiv.
Znači, eto sad bi sapienti sat konačno sve trebalo postati razvidno: globalni politički koronavirus, ideološkim mehanizmima ekonomske naravi, čak uspijeva i u RH potrti strašni stoljetni sukob između ustaša i četnika, ups!, partizana.
Naravno, tko preživi tu koronovirusnu uravnilovku na djelu, taj će pripovijedati. Kao što bi rekao pokojni F. Nietzsche – sve što te ne ubije, to će te ojačati!
U zdravstvenom, humanističkom, populacijskom smislu, 30 mrtvih starih i bolesnih, u odnosu na 15-ak tisuća ubijenih i pomorenih tijekom serbo-jugo agresije samo 1991/92, te u odnosu na 2-3 tisuće iz nekoga razloga samoubijenih branitelja, e to se čini kao neka cinična usporedba, kao što bi cinična, čak i sarkastična usporedba bila s brojem odseljenih Kroata nakon sanjanoga i dugoočekivanoga svečanoga prijema RH u EU.
Međutim, hoće li u sjeni hrvatske verzije apokrifnoga COVID-19 vrlo izgledno odgađanje parlamentarnih izbora tj. produživanje vlasti nenaravne hrvatsko-srpske-ljevičarsko-desničarske koalicije A. Plenkovića, hoće li slom ionako teško postojeće hrvatske ekonomije i njezina makar poljoprivrednoga gospodarstva, hoće li evidentni i neizbježni slom dalmatinsko-istarskoga ugostiteljskoga turizma, hoće li centristički slom Zagreba nauštrb svih drugih hrvatskih gradova, hoće li zagrebačko šestomjesečno predsjedanje Europskom Unijom koje je trenutno u tijeku, hoće li Europska prijestolnica kulture Rijeka koju tu časnu titulu dijeli s irskim Galwayem o kojemu 99.997 posto Hrvata pojma nema, hoće li sve to pomoći državi Hrvatskoj i njeznim stanovnicima da se – kad sve to prođe, i zdravstveno, i ekonomski, i kulturološki, i politički, i psihološki – jednoga zamišljenoga sunčna jutra oni probude u ljepšoj našoj domovini?
Evo, sad zasad, naš dobri COVID-19 – čini se da on jedino tome i služi – izbrisao je glupi i nepotrebni urbano-intelektualni građanski rat između hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša.
Da je samo to COVID-19 u Hrvatskoj učinio (naime politički učinio), valjalo bi ga podržati !?!
Jer, u zdravstvenom, humanističkom, populacijskom smislu, 15-20 mrtvih staraca u odnosu na 15-ak tisuća ubijenih i pomorenih tijekom serbo-jugo agresije samo 1991/92, te u odnosu na 2-3 tisuće iz nekoga razloga samoubijenih branitelja, e to se čini kao neka cinična usporedba, kao što bi cinična, čak i sarkastična usporedba bila s brojem odseljenih Kroata nakon sanjanoga i dugoočekivanoga svečanoga prijema RH u EU.
Kakogod, razvidno je, perspektiva za RH, sa ili bez COVID-19, nije baš obećavajuća na nadnevak 10. travnja 2020. ali, kako se to pristojno veli, moglo je i lošije. Stoga, srca gore!
Foto: Šef Corona stožera Davor Božinović i šef domovinskoga stožera Franjo Tuđman.