HND je nakon 34 godine i dalje ostao bastion ne samo novojugoslavenstva, nego i na neki način boljševizma, s tom razlikom što je tada služio komunističkoj ideologiji bratstva i jedinstva, a danas služi globalnoj agendi. Nije ni čudno što to tzv. Hrvatsko novinarsko društvo nikad nije ni zucnulo o tome kako je Hrvatska izgubila svoj medijski suverenitet, jer su tiskovni i elektronički mediji u skoro stopostotnom vlasništvu stranog kapitala…

Autor: Vjekoslav Krsnik

Da bi se shvatila izjava Hrvoja Zovka, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva kojemu sam svojedobno bio član o “crvenim Kmerima” u Domovinmskom pokretu koji su po njegovim riječima uputili “prijetnju” glasilu Srpskog narodnog vijeća “Novostima”, ali i javnim medijima HRT-u i Hini treba podsjetiti da je to tzv. Hrvatsko novinarsko društvo medijski dio jugosrpske hibridne agresije u mirnodopskim uvjetima na Republiku Hrvatsku i hrvatski narod.

U samom početku postojanja hrvatske države na prvoj godišnjoj skupštini tadašnjeg DNH-a (dakle “Društva novinara Hrvatske”) održanoj 1990. godine u Trogiru samo devet delegata na skupštini glasovalo je da se ime cehovske organizacije promijeni u “Hrvatsko novinarsko društvo” ustanovljeno 1910. godine. Na toj skupštini nije rehabilitirano sedam istaknutih hrvatskih novinara koji su stradali u partijskoj čistki nakon Hrvatskog proljeća, a to su bili direktor “Vjesnika” Božidar Novak, direktor tadašnje TV Zagreb Ivo Bojanić te urednik VUS-a Krešimir Džeba, te novinari Srećko Frajndlih, Neda Krmpotić, Ivo Horvat i Ante Glibota. Iako ih je prethodno tadašanje Društvo novinara Hrvatske zbog ideoloških razloga isključilo iz članstva, novoizabrana ekipa DNH-a na čelu s Dragom Flegom samo im je ponudila da se mogu vratiti u članstvo, ne nalazeći bilo kakvu ispriku prema njima zbog njihovog ideološkog progona.

Ta ideološka jugoboljševička matrica još je uvijek nakon 34 godina djelatna u sadašnjem Hrvatskom novinarskom društvu. Podsjetit ću samo na neke činjenice koje potvrđuju takvo stanje. U proteklih tri i više desetljeća zahvaljujući zadržanom statutu temeljenom na naslijeđenom delegatskom sustavu  na čelu HND-a izmjenjivali su se “društveno-politički radnici”, a ne novinari od formata. Tako je čak dva mandata na čelu HND-a bio Dragutin Lucić Luce koji nikad nije napisao nikakav suvisli članak, dok je potpredsjednik Zdenko Duka  kad su trojica hrvatskih novinara bila optužena pred Haaškim tribunalom stao na stranu Tribunala a ne u obranu kolega. Nadalje jedan od takvih predsjednika bio je Saša Leković koji je živio između Zagreba i Beograda da bi na kraju izmislio pokušaj atentata na njega. Sad je predsjednik Hrvoje Zovko koji se “proslavio” na HTV-u emitiranjem KOS-ovog uratka o Tuđmanovoj izdaji Vukovara.

HND je dodijelilo godišnju nagradu Borisu Dežuloviću za knjigu “Jebo vas Vukovar”, ali je veći broj novinarki i novnara prosvjedovao protiv nagrade izvrsne kolumnistice NoveTV Ivane Petrović. Javni angažman HND-a sveo se na etiketiranje onih medija koji nisu po njihovom ideološkom ukusu. Tako je na udar došao Domovinski pokret koji opravdano, zbog govora mržnje prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu,  zahtijeva da se ukine financiranje iz Državnog proračuna Pupovčevih “Novosti”.

Klima koja je postojala na spomenutoj prvoj skupštini u slobodnoj Hrvatskoj nije se ni nakon 34 godine promijenila. HND je i dalje ostao bastion ne samo novojugoslavenstva, nego i na neki način boljševizma, s tom razlikom što je tada služio komunističkoj ideologiji bratstva i jedinstva, a danas služi globalnoj agendi. Nije ni čudno što to tzv. Hrvatsko novinarsko društvo nikad nije ni zucnulo o tome kako je Hrvatska izgubila svoj medijski suverenitet, jer su tiskovni i elektronički mediji u skoro stopostotnom vlasništvu stranog kapitala, a da se ne spominje kako N1 televizija uopće nije registrirana u Hrvatskoj, te da je značajan dio komercijalnih medija u vlasništvu srbijanskog kapitala.

U takvim okolnostima “crveni Kmeri” koji kontroliraju tzv. Hrvatsko novinarsko društvo na čelu s predsjednikom Hrvojem Zovkom uzimaju sebi za pravo da kritiziraju stajališta jedne političke stranke kakva je “Domovinski pokret” ne samo o tome kako bi trebalo uskratiti financiranje glasila Srpskog narodnog vijeća “Novosti” iz Državnog proračuna, a ne zabraniti kako podmeću iz HND-a, nego i preispitati uređivačku politiku HRT-a i Hine koja je strogo pod kontrolom Vlade. Kao doajen hrvatskog novinarstva i suosnivač te prvi glavni urednik Hine moja malenkost je žrtva sustavne cenzure, a u tome nisam sam jer se to provodi protiv svih javnih osoba koje imaju drukčija mišljenja o aktualnim političkim zbivanjima u državi. “Crveni Kmeri” nisu dakle samo u takvom Hrvatskom novinarskom društvu nego i u svim javnim medijima pod kontrolom vladajućih stranaka, bilo HDZ-a ili SDP-a.

Prethodni članakPodcast Velebit – Miki Bratanić:
Kad čujem nečije mišljenje o Titu odmah znam kakav je čovjek
Sljedeći članakPodcast Velebit – Marcel Holjevac: Je li Domovinski pokret kapitulirao?