Jedino za što su crveni doista iz svega srca zainteresirani, to su kultura i obrazovanje. Njih ne daju iz ruku, bili njihovi na vlasti ili ne bili, ne daju i basta. O gospodarstvu nemaju pojma, financije su ima špansko (baš tako) selo, s upravom ne znaju što bi, jedino im donekle ide pravosuđe napučeno njihovim kadrovima, ali samo u tom, kadrovskom smislu. Ono što oni žele jest sve što su oduvijek – od prvih komunističkih smislilaca – htjeli i nastojali, oblikovati svijet i ljudske duše po svojim patološkim mjerilima. U dobrom dijelu dvadesetoga stoljeća to im je donekle uspijevalo, ali isključivo nasiljem, i ne samo u Hrvatskoj, a onda su došla neka druga vremena i gotovo im nigdje više ne polazi za rukom, osim u Hrvatskoj.
Vrijeme nešto hladnije nego ljeti, ima gripe, ima viroza, a njima se pridružila rukometna groznica. Hrvatska se našla u skupini s Islandom koji je našu državu priznao prije svih ostalih, pa i prije Vatikana i Njemačke, 19. prosinca 1991., kada su dečki iz moje satnije nepotrebno potrošili dosta streljiva, pucajući u zrak. To treba cijeniti, pa i u rukometu malo popuštati. Ne previše. Srbiji koja je u istoj skupini ništa nije trebalo puštati, pa je zato prošla kao bosa po trnju, a što je splitska publika zviždala srbijanskoj himni moglo se očekivati, u spomen na zadnje prvenstvo u Srbiji, gdje su naše rukometaše bili dočekali četnici odjeveni u navijače i samo što ih nisu raskomadali. Za razliku od drugih hrvatskih političara kojima je bilo neugodno navijati za Hrvatsku u Spalatu, hrvatska je predsjednica bodrila Hrvate baš zdušno, kao svojedobno Tuđman nogometaše u Španjolskoj. Nadam se da će joj to narod uzeti u dobro na predsjedničkim izborima koji se bliže.
Njezini neslužbeni za sada konkurenti, Josipović i Milanović, nisu bili viđeni, ili ih ja nisam vidio jer sam gledao HTV sve dok mi nisu objasnili da ondje nema prijenosa, pa sam se kasnije uključio. Josipović ima isto toliko šanse kao srbijanski rukometaši protiv hrvatskih, a Milanović kao slovenska mornarica protiv hrvatske. Pola SDP-a nema ga rado, uostalom polovice SDP-a više ni nema, posebno nakon što su se sami ogolili u Ogulinu, gdje su Bernardića jedva zadržali da se ne baci u Đulin ponor. Mrsić i Stazić su mu, doduše, sugerirali da je ideja dobra, a rijeka Dobra, no ipak je ispalo dobro i šef im ostaje živ i zdrav, te će i dalje davati izjave upraf beljakovske. Budući da je vrijeme lova,nakon bildanja na team buildingu (u slavu hrvatskoga jezika) kriptobilderi su se upustili u lov na Medveda, ali ga nisu našli, i bolje za njih.
Sigurnosna situacija je pod nadzorom, osim što je nekoliko tisuća Slovenaca provalilo u Zagreb, ali u svezi s rukometom. Srbijanski delije nisu se usudili doći u Split, osim možda incognito, ali je u Hrvatskoj ionako ostalo podosta domaćih četnika koji dižu glavu od Like i Banovine do Podunavlja, na što je SOA odavno upozorila, a od tada se situacija samo pogoršala. MUP je vrlo tolerantan, osim prema poštenim Srbima koji su se u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku borili na strani hrvatskih branitelja, kao Mišić koji se nije dao zavesti srdačnim ponudama Ace Stankovića da Domovinski rat definira kao građanski. I to mu se osvetilo. Aca ostao na prvoj crti HTV-a, a MUP pokucao Mišiću na vrata pa ga ispitivao o nekom ratnom događaju, što je klasično pakiranje, kako je i sam ispitanik zaključio u slobodnim stihovima od kojih sam zapamtio “E, tugo moja”. I jest tuga, tužna Hrvatska. A jest i potvrda nelagodnoga stanja onih Srba koji su se borili za Hrvatsku, Hrvati ih rijetko spominju a “domaći četnici” ne mogu ih smisliti, naravno. Iz kojih je izvora pakiranje Mišiću proisteklo, nije se teško domisliti, ali da hrvatski MUP pristane da bude sveden na poštara, e to je doista tužno. Kao što i Pupovac pakira Preradoviću, no to nije tužno nego glupo.
Pustimo to. Hrvatska ipak ima većih briga, a jedna traje li traje, pod kodnim imenom Pelješki most, kojega nema pa nema. Sada su Kinezi izgubili živce i rekli da će oni sagraditi most dug ni jednu desetinu od većine onih koje su već podigli, a ima ih toliko (to jest Kineza) da se ne boje ni Bakira i njegovih trabanata. Svi su u Hrvatskoj veseli, nešto manje u Bruxellesu koji za most daje europski novac, ali se barem za sada čini da ne će oponirati, u strahu da Kinezi ne naprave most sredinom Savudrijske vale i tako ožaloste Junckerove prijatelje Slovence. Kineski su majstori zainteresirani i za NLG terminal, kojega će zbog lakšega izgovora prekrstiti u Ling Terminal, a bacili su oko i na nizinsku prugu Rijeka-Zagreb s kojom im Hrvati također istežu živce. Podsjećaju da su kineski radnici napravili onu kratku željezničku prugu od Pacifika do Atlantika, pod nadzorom bijelih šerifa. A ako će ovu hrvatsku povući, ne tako daleko od slovenske granice, mogli bi usput sklopiti dobar posao sa Kranjcima i podići Slovenski zid nalik na Kineski, bolji i humaniji od žiletne ograde na kojoj u mukama ugibaju životinje. U zid bi samo udarale glavama i vratile se ošamućene u Hrvatsku. U bližoj budućnosti Kinezi bi se mogli odlučiti da nasele od Boga i ljudi napušteni Žumberak.
Uglavnom, Hrvatska se sprema na velike investicije, premda još nema investicijski rejting kao što ga je imala prije sedamnaest godina. Malo se u zadnje vrijeme podigla iz smeća u koji je razvrstana uz pomoć crvenih vlada, ali je i dalje u crvenom, kao i kulturna scena u Hrvatskoj.
Kultura s crvenim noktima
Nije ništa novo, ali treba ponavljati: jedino za što su crveni doista iz svega srca zainteresirani, to su kultura i obrazovanje. Njih ne daju iz ruku, bili njihovi na vlasti ili ne bili, ne daju i basta. O gospodarstvu nemaju pojma, financije su ima špansko (baš tako) selo, s upravom ne znaju što bi, jedino im donekle ide pravosuđe napučeno njihovim kadrovima, ali samo u tom, kadrovskom smislu. Ono što oni žele jest sve što su oduvijek – od prvih komunističkih smislilaca – htjeli i nastojali, oblikovati svijet i ljudske duše po svojim patološkim mjerilima. U dobrom dijelu dvadesetoga stoljeća to im je donekle uspijevalo, ali isključivo nasiljem, i ne samo u Hrvatskoj, a onda su došla neka druga vremena i gotovo im nigdje više ne polazi za rukom, osim u Hrvatskoj.
Hrvatska je eldorado za ostatke ostataka crvenih potkornjaka koji su uporno bušili i uspjeli stvoriti veliku rupu u stablu hrvatske kulture, nastojeći da se do kraja osuši. Korijene nagrizaju krivotvorinama o osobama, događajima i pokretima u hrvatskoj kulturi, suvremenike njima nesklone nastoje prokazati kao rigidne propalice, uspjeli su zagaditi hrvatsku književnost i svoju nehrvatsku nuditi strancima kao hrvatsku (a oni se čude, Česi primjerice), ugurati svoju klatež u institucije, preuzeti hrvatski film, a donekle i kazališta koja se nisu odhrvala, sve to uz pomoć medija i udruga nevladinih i nehrvatskih. Mladi ljudi koji stupaju na kulturnu scenu već su u velikom broju indoktrinirani i uplašeni da će – ako se ne pridruže njihovim “vrijednostima” – završiti na marginama, što se i događa. Formula je jednostavna: sve što je hrvatsko nazadno je, sve što je protuhrvatsko napredno je. Baš kao u doba jugoslavenskoga komunizma. Narod samo gleda, sliježe ramenima i pakira se.
Da se zadržim na kazališnoj sceni, koja mi je unekoliko poznata jer sam nekoliko puta prošao pokraj kazališnih zgrada. Kada neka inače dobra glumica izjavi da joj je Frljić redatelj nad redateljima, a druga dobra glumica da joj je Pippo Delbono uzor u životu, onda je to naravno strašno, ali i svjedoči o već rečenom stanju. No, njima se otvaraju mediji i dobro im dođe u karijerama. Kao i frljićima koji se pojavljuju na dvije stranice u novinama, pa čak i likom na plakatima predstava, što nikada nije bilo i nadam se da ne će biti. Onda nikakav kazališni redatelj Frljić poznat po svjetonazornim i političkim stajalištima jugoslavenskim, prosrbijanskim i svakakvim samo ne hrvatskim, poteže stare laži o bivšoj intendantici HNK Ani Lederer, udovici ubijenog tv-snimatelja Gordana, koju je ubila (da tako kažem) ona sjajna i uvijek trijezna crvena ministrica Zlatarova, a postavila sadašnju intendanticu. Toj je intendantici plava vlast produžila mandat.
Desna (odnosno lijeva) ruka joj je Ivica Buljan, onaj koji je divljao pod jugoslavenskim i sovjetskim zastavama ne bi li spriječio Hasanbegovića da makne Tita s trga na kojemu je HNK. I onda se događa, slučajno ili ne, da Zlatko Hasanbegović uđe u Kazališno vijeće HNK Zagreb, na trgu koji se više ne zove po Buljanu voljenom velikom vođi jugoslavenskih naroda i narodnosti, što izazove prosvjed jednoga dijela dramskih glumaca, čije karijere o Buljanu ovise ili su mu doista “duhovno” bliski. Njih bočno podržavaju udruge koje su nezakonito sisale novac namijenjen kulturi, pa ih je Zlatko otpilio, u skladu sa zakonom, u vrijeme kada je bio ministar. I sada kada je Hasanbegović imenovan u Kazališno vijeće HNK, nastaje panika. Uljez u prašinu. Treba razjasniti: panika je nepotrebna jer Kazališno vijeće nema ovlasti utjecati na program. Vijeće treba nadzirati poslovanje i financije. No, kada Vijeće može i mora imati doticaj s programom? Kada program izaziva štetu po kazalište, kada se krivotvore financijski podatci ili izvješća o broju gledatelja. Eh, tu je već razlog za paniku… I druga su kazališta dobila nove članove svojih vijeća, valjda i beogradska pozorišna podružnica nazvana toplim kajkavskim „Kerempuhom“, pribježište frljića odasvud izbačenih.
Ne ću dalje, bila je ovo mala slikovnica za neupućene, samo kroki. Duh koji spaja navedene i nenavedene likove jest posljedica rečene formule K=m puta c na kvadrat, to jest suvremena kultura je u glavnini nemušta premda prepoznatljiva smjesa indoktriniranih, puta c na kvadrat, što čini četiri C. I možda je nepravedno svoditi u balkanske okvire, riječ je o njima, ali i europskim, štoviše svjetskim tendencijama koje drugorazrednim zemljama prodaju mlijeko u prahu za djecu, kontaminirano bakterijama salmonele, ali usput nude i štošta drugo, kao što je primitivni i prozirni feminizam, lažni naravno, rodna ideologija, umorstva nerođenih i slično (valjda da poslije ne umiru od salmonele). Kontrabanda. U tom je stilu i veliki američki pokret protiv odvratnih muškaraca koji se ubacuju ženama, pa ako koji kaže ženi da je zgodna ili joj ne daj Bože pridrži vrata, treba ga objesiti ili pritiskati vratima dok ne krepa. Kao i sve slično, i taj se lov na vještace prelio u Europu koja već dugo trpi razne terore, od isilovaca do istospolaca.
Sada je Francuskinjama prekipjelo, pa su glumice na čelu s Caterinom Denevue podviknule protiv nasilja nad muškarcima, protuprirodnoga stila života i nametanja rodne ideologije. A prirodni stil života, znaju to one dobro, uključuje i dobri stari flert, novijim rječnikom ubacivanje (ulet), što se ne mijenja od postanka svijeta. Naravno, kao što treba razlikovati čarku od rata (Đodan), tako treba praviti razliku od flerta s ukusom i onoga drugog, primitivnog, koji flert i nije nego nasilje, a to je svakoj razboritoj ženi poznato. I tu dolazimo do stvarnog nasilja nad ženama, kao onoga blagdanskoga prije nekoliko godina u Njemačkoj, pa i do nasilja u obitelji koje postoji i ondje gdje postoji treba ga sankcionirati, bez obzira radi li se o ženi i muškarcu. A za to imamo hrvatski Kazneni zakon, pa nam ne treba konvencija iz Stambola. Još samo ovo: nije točno da “rod” ne postoji u rječniku hrvatskoga društva. “Rod bo samo koji mrtve štuje…”, kaže pjesnik. Rod tu znači narod.
Index.hr
Za portal indeks.hr čuo sam, ali uvjeren da se radi o nekom studentskom portalu, nisam obraćao pozornost, kao što je točno da osim portala HKV ne čitam druge niti nemam vremena. No, upozoren sam da rečeni portal nije študentski nego svakakav, da ondje svašta piše. To više me je razveselilo da objavljuju i moje napise, i to o hrvatskom jeziku. Znači, domoljubni portal, zaključio sam. Prenijeli su čak dva moja govora održana u kraćem razmaku u Pakracu, na dan dodjele nagrade “Jezika” nazvane po dr. Šreteru, mučeniku za hrvatski jezik. Pohvalno. Tako i treba.
Doduše, uz cjelovite tekstove (svaka čast) ispisali su i komentar u kojemu prigovaraju časopisu “Jezik” što objavljuje te moje prigodne govore (a sami ih objavljuju!), i delikatno naznačili što ih smeta: primjerice moji izrazi “orjunaška podmetanja”, “zagađivanje hrvatskoga jezika kao u vremenu druge Jugoslavije”, “udbaško-medijski progoni”, “jugoslavenske sablasti”, “mješavina zombija i pete kolone”, te najviše moj zaključak da “ustavna odredba ne zaustavlja potkornjake”. Sve su to stavili pod zajednički naziv “mržnje radikalne desnice”. Što je u pozadini toga kevtanja? Pa, želja indeksovaca (bez indeksa, vjerojatno), da se ukine financiranje “Jezika” ili mu se barem ukine status i svede ne niži, koji povlači još manje financiranje od sadašnjeg minimalnog i nedostatnog. A krunski dokaz valjda trebaju biti moji napisi.
Da pođem malo u povijest: negdje u drugoj polovici sedamdesetih, bliže osamdesetima, našao sam se na neobičan način u tadanjem USIZ-u kulture (pojam današnjim mlađim čitateljima nerazumljiv) i štoviše u nekom Odboru za časopise. Baš u trenutku kada je svemoćna Partija, još na krilima sloma Hrvatskoga proljeća, namjeravala ukinuti “Jezik”, tada i dugo nakon toga pod uredništvom Stjepana Babića. Meni partija nije mogla ništa jer nisam partijao, a našla se u istom odboru i Marija Peakić, te smo nadglasali ukidatelje i “Jezik” je nastavio izlaziti, pa živi i dan-danas, kada ga je opet ista klatež uzela na zub… No, pogledao sam malo komentare čitatelja indeksa, sav radostan što će me razderati, kadli osim nekoliko nemuštih svi ostali stali na moj stranu! Zapamtio sam jedan koji se osvrnuo na moj sklop “mješavina zombija i pete kolone”, te napisao da je baš indeks.hr ogledalo tih nakaza… Kao što jednom davno reče Tenžera kada ga je napao nepismeni dripac, otprilike: “Ako nemate ništa bolje, ne šaljite barem na mene smeće”.
Nije sve tako crno
Ministarstvo kulture je u naporu da pomogne knjizi i nakladnicima, nadarilo izdavače lijepim svotama, u istom paketu i kazališta (Šerbedžiji četvrt milijuna), pa i festivale. Jednom od najznačajnijih nakladnika u Hrvatskoj odobrena su u književnom dijelu paketa dva (2) naslova, dvojice autora. Jedan je Dante Alighieri, a drugi potpisnik ovih redaka. Sav sretan, potpisnik je nazvao Dantea koji je, stari lisac, pitao koliko ide njemu, a zatim dugo šutio. Zatim je pitao može li za taj novac kupiti konja. Ne, rekao sam, možda bicikl, nešto stariji. Nije se više javio.
(Ispravak: u zadnjem javljanju potkrala mi se pogrješka u brzini. Naime, pisalo je da je Bugarska samo teritorijem velika zemlja, a trebalo je “ne samo teritorijem velika zemlja”. Ispričavam se mojim prijateljima Bugarima.)