Tragikomedija koja je figurativno čuvala Plenkovićev politički vrat zove se savez s HNS-om i Pupovcem, Kajtazijem i Radinom. Nitko živ u zemlji nije imao iluzija o političkoj prirodi tih tipova i njihovom savezničkom karakteru, koji, od kada su politički ugledali svjetlo dana, počivaju na parazitiranju duboko ukopani u krvotok hrvatskog naroda svojim pipcima za isisavanje života.

Autor: Marko Ljubić

Tragikomična situacija u koju je Plenković uvukao cijelu Hrvatsku nakon demonstracije “odlučnosti” prema Mostovcima, “odlučnosti” koja je sličila na toliko željenu državničku odlučnost, a ispala je zakulisni i vrlo vjerojatno puno ranije vješto izrežiran cirkus, zakucala je njemu na vrata, razbila mu prozor i zgrabila ga za vrat. Doduše, još uvijek ne za njegov osobni vrat, zato što vratova za zgrabiti ima puno oko njega, pa dok se ta politička tragikomedija obračuna s Frkom Petešićom, zatim s bezbrojnim hadezeovcima, usput se nekako dočepa akademika Kusića i njegovog akademičkog vrata, Plenković ima vremena, ili se zaključati u kupaonu ili zbrisati kroz prozor. Pod uvjetom da dolje ispod ne čeka Grmoja u zasjedi. No, tko sije tragikomediju, žanje tragediju.

Tragikomedija koja je figurativno čuvala Plenkovićev politički vrat zove se savez s HNS-om i Pupovcem, Kajtazijem i Radinom. Nitko živ u zemlji nije imao iluzija o političkoj prirodi tih tipova i njihovom savezničkom karakteru, koji, od kada su politički ugledali svjetlo dana, počivaju na parazitiranju duboko ukopani u krvotok hrvatskog naroda svojim pipcima za isisavanje života. Nitko razuman ne može reći da je Andrej Plenković nekakav glupan, iako nije ni izbliza socijalno i politički inteligentan kakvim ga predstavljaju zaduženi bubnjari, djelomične budaletine, beskrupulozni uhljebi i karijeristi ili kakvim se vidi on sam u zrcalu. Bilo je jasno da on nema iluzija o parazitizmu tih tipova te da njega ne brine po definiciji golema cijena koju će Hrvatska platiti za održanje njegove vlasti oslonjene na njih.

Jedan od modela plaćanja je bilo gotovo svakodnevno otvoreno ponižavanje hrvatskog naroda s izrazitih velikosrpskih, ali i blizanačkih antifa polazišta iz same vlasti i s paradržavnih pozicija s krajnjim ciljem razaranja državne samosvijesti nacije. Iako bi svatko tko minimalno drži do svoga lika i dijela u javnosti barem na trenutak zastao i poslao Milu P., u rupu iz koje cijelo stoljeće izvire otrov protiv hrvatskog postojanja, da se uguši u tom velikosrpskom otrovu, Plenković se mirno nosio s tim. Razlozi za to stoičko podnošenje i suočavanje s ultimatumima i klasičnim naredbama su dvojaki. Prvi je, stupanj poniženja je bio usprkos nepodnošljivoj razini za želudac pristojnog čovjeka, u svakom trenutku uveliko niži od karijernih ciljeva Andreja Plenkovića pa je osobnu razinu poniženja bilo matematički opravdano podnijeti.

Plenkovićev nacionalni senzibilitet ne postoji, a to se najbolje da osjetiti kada lamentira o ciljevima ili vrijednostima svojih politika, gdje se sve vrijednosti svode na izrazito apstraktne i realno nepostojeće europske vrijednosti, koje su uvijek mjera baš svega što promovira. Ispod takve široke platforme nužno se i uvijek skrivaju vrlo plitki motivi, vrijednosti i ciljevi, gotovo mizerije, obrnuto kvalitativno i esencijalno proporcionalne veličini deklarativnih ciljeva i uzora.

Drugi je, preneseni stupanj poniženja predsjednika Vlade Republike Hrvatske na hrvatski narod i njegovo dostojanstvo, Plenkovića nikada nije zanimao, niti je to doživljavao, a dokaz za to je čitav niz situacija u kojima je i sam snažno poticao to ponižavanje serijom političkih postupaka i odluka. Plenkovićev nacionalni senzibilitet ne postoji, a to se najbolje da osjetiti kada lamentira o ciljevima ili vrijednostima svojih politika, gdje se sve vrijednosti svode na izrazito apstraktne i realno nepostojeće europske vrijednosti, koje su uvijek mjera baš svega što promovira. Ispod takve široke platforme nužno se i uvijek skrivaju vrlo plitki motivi, vrijednosti i ciljevi, gotovo mizerije, obrnuto kvalitativno i esencijalno proporcionalne veličini deklarativnih ciljeva i uzora. Pravilo je da svaku umjetno razvučenu širinu prati plićak. Pokušajte proliti čašu vode po stolu, pa ćete uočiti razliku dubine vode u čaši i na stolu. Njemu dakle nije naročiti problem bio platiti Mili P., kakvu god računčinu ispostavi. No, kakve je račune ispostavljao HNS i njegovi vizionari s Ivanom Vrdoljakom na čelu, dokazanim vizionarom sa skupinom idealista i romantičara, iza kojih je barem u legendi ostajala materijalna i financijska pustoš od svega čega su se god dotakli, koju nikada država iz nekih čudnih razloga nije ni zagrebala ispod površine i provjerila jesu li prilično relevantna šaputanja samo prašina iza uspješnih ili teško štetočinstvo.

Vrdoljakova priča o viziji budućnosti s obrazovanjem na matrici započete Jokićeve reforme i javno zaklinjanje u taj životni politički motiv, od prvog trenutka su izazivali podsmijeh normalnih ljudi. Iz puno razloga, a čak audio-vizualni performans i tip Vrdoljakove autentičnosti ni Klasiću ili Markovini ne bi bili znanstveno utemeljen argument. Vrdoljak, njegov javni profil, povijest HNS-a više su sličili i priličili profilu tipova s buvljaka, kojima ne smiješ dati robu na probu, nego na neku akademski senzibilnu čeljad. Ta deklarativnost, pogotovo zato što je Vrdoljak bio član Kukuriku vlade pa je mogao imati prilično točna saznanja o započetim financijskim okvirima reforme školstva, bila je svakome razumnom poziv na široko otvaranje očiju, jer ti tipovi se nikada ne hvataju za resore u kojima nema velikih investicija i golemih financijskih aranžmana.

Školstvo, kurikul, budućnost generacija i slične budalaštine upakirane u “Školu za život” (zamislite perverzije – za život!?) tim su tipovima bili savršen mamac, samo je trebalo još usjeći negdje dovoljno ambicioznu i beskrupoloznu osobu s nekakvim akademskim zvanjem, a da istodobno ne bude crvena krpa hadezeovom ionako gnjevnom izbornom tijelu i članstvu, pa se moglo započeti s usrećivanjem nacije, izgradnjom Plenkovićevog drugog stupa stabilnosti pored Mile P., i urednom nabavkom tehnologije, koja je trebala izbaciti ideologiju. Ulogu manekenke preuzela je Blaženka Divjak.

O golemoj operaciji nabavke tehnologije nitko ni zucnuo nije, niti su se ta pitanja postavljala. Za svaki slučaj, kada bi dolazilo do programskih natezanja oko sadržaja nastavnih programa identitetskih predmeta, prije svega povijesti i hrvatskog jezika, osigurač je poslan i u ured Predsjednice, gdje se kao savjetnik ukazao nekakav od ranije niotkuda promovirani tehnološki dobrotvor Nenad Bakić, pa je i Kolinda Grabar-Kitarović, s puno izraženijom nacionalnom prihvatljivošću od Plenkovića, svoja prsa postavila ispred Blaženke Divjak i silovito ju poduprla.

Operacija je imala puno osigurača. Osiguranu gluhoću i slijepoću čak i najkrvoločnijih medija koji reže na svako slovo u trojstvu HDZ. O golemoj operaciji nabavke tehnologije nitko ni zucnuo nije, niti su se ta pitanja postavljala. Za svaki slučaj, kada bi dolazilo do programskih natezanja oko sadržaja nastavnih programa identitetskih predmeta, prije svega povijesti i hrvatskog jezika, osigurač je poslan i u ured Predsjednice, gdje se kao savjetnik ukazao nekakav od ranije niotkuda promovirani tehnološki dobrotvor Nenad Bakić, pa je i Kolinda Grabar-Kitarović, s puno izraženijom nacionalnom prihvatljivošću od Plenkovića, svoja prsa postavila ispred Blaženke Divjak i silovito ju poduprla. Sve je bilo spremno.

Danas vidimo, usprkos tome što se ispod sveopće kontrole medija i dalje gotovo ni ne spominje odgovornost resorne ministrice, a obrazovni sustav i ciklus su slomljeni, da postoji uistinu nešto vrijedno i dovoljno golemo, što sve javne igrače, čak do kraja politički i aktivistički zakrvljene, obavezuje na nepropitkivanje reforme i stvarnoga stanja u školstvu. Što je to što drži i dalje zavjesu nad reformom? Novac.

Interesi i totalna isprepletenost izuzetno utjecajnih struktura u pozadini koje su omastile brkove sa stotinama milijuna kuna, a imaju snažan utjecaj na sve aktere aktualne krize obrazovanja, ali i države. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se MOST nezavisnih lista, koji ima deset zastupnika, usuditi zatražiti formiranje saborskog istražnog povjerenstva za detaljnu provjeru svih poslova, natječaja, nabavki, ugovora i usporednih uvjeta nabavke tehnoloških komponenti “Škole za život” i čuti, ako neće, zašto neće.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li tu inicijativu pokrenuti Zekanović, Hasanbegović i Glasnović, a i njih i MOST u ovome trenutku, usprkos golemim političkim razlikama povezuje zajednička potpora Miroslavu Škori, koji jedini iz trojke tzv. velikih kandidata za predsjednika Republike ne može imati nikakvih problema s javnom istragom svega o troškovima od oko milijardu kuna, o kojima su javno izrečene vrlo opasne i relevantne sumnje. I MOST-u, i Hrvatski suverenisti, i Bloku za Hrvatsku, ali i Živi zidpolitički takav zahtjev može biti koristan u savršenom tajmingu, Škori može donijeti golemu potencijalnu korist bez da riječ progovori, jer i Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović, preko svojih bliskih suradnika, mogu potencijalno stradati radi toga.

Tragikomedija koju je Plenković posijao ima višestruku cijenu, plaća ju hrvatski narod, što je daleko opasnije od činjenice da u sklopu te cijene, on uništava HDZ. Bez HDZ-a se može, ali bez konačne istine o tome što sve i kome moramo platiti i što smo sve platili za održavanje ovakvog cirkusa, ne možemo kao narod odgovorno i racionalno odlučivati.

Inicijativu osnivanja Saborskog istražnog povjerenstva može potaknuti 16 zastupnika pa je realno nametnuti to pitanje, a čak i ako ne prođe, natjerati će pred očima javnosti i HDZ i SDP, ali i sve ostale da se suvislo javno očituju o tome, što će svakoga tko u trenutku pobune učitelja i nastavnika odbije poduprijeti potpunu transparentnost izložiti gadnim sumnjama, jednakim samoj osudi. Vrlo je moguće da tokovi novca, ugovora i poslovnih veza razotkriju svu silinu pozadinskih interesa između čak i najzakrvljenijih političkih takmaca na javnoj sceni.

Tu bismo saznali koji račun je ispostavio Vrdoljak Plenkoviću, te što je najbitnije, u ime koga, za održavanje “stabilnosti”. Tragikomedija koju je Plenković posijao ima višestruku cijenu, plaća ju hrvatski narod, što je daleko opasnije od činjenice da u sklopu te cijene, on uništava HDZ. Bez HDZ-a se može, ali bez konačne istine o tome što sve i kome moramo platiti i što smo sve platili za održavanje ovakvog cirkusa, ne možemo kao narod odgovorno i racionalno odlučivati.

Bit će zanimljivo vidjeti razvoj stvari oko ove posve prirodne političke prilike, zapravo – obveze. Tko u Hrvatskoj želi pokazati da je drugačiji morat će otvoriti ova pitanja, jer crv sumnje je odavno prerastao u golemu crvurinu koja razara sve, pa i one, koji žele raditi pošteno, koji odavno preventivno moraju dokazivati svoju nevinost. Tako će biti sve dok se zemljom siju tragikomedije s tragičnim posljedicama po hrvatski narod.

Komentari