Sve se odvijalo u strogo kontroliranim uvjetima protokolarnoga nasilja, Dan pobjednika je prigušeno označen da se gubitnik ne uvrijedi, Dan zahvalnosti pretvoren je u dan zahvalnosti SDSS-u što je poslao predstavnika s crnom kravatom, Dan hrvatskih branitelja održan bez velike vojske branitelja koja se inače slijeva u Knin, a vlastima je oduvijek bila zazorna jer se nije moglo znati kako će branitelji (i na koga) reagirati.
Turizam nam ide ko šašav, ma tko bi se tomu nadao. Sve ptičice iz gore spustile se na more. U vremenu između Knina, Sinja i Velike Gospe nastaje plava rupa kao u najboljim sezonama, država u leru, zadovoljstvo i inače veliko poradi velikih postignuća na europskom i hrvatskom planu pa se treba okupati barem tih desetak dana, držati distancu od problema koji neminovno dolaze svršetkom punoga ljeta. Covid se utopio u moru, ne zna plivati. U Zagrebu se vuče pustim ulicama s maskom na poganom licu, tek tu i tamo nekoga sretne na kavi.
Prežvakavaju se uspomene iz prošloga tjedna, proslava Oluje na kninskoj tvrđavi gdje se, kao u feudalnim vremenima, okupila ekipa plemenitaša, a naroda nije bilo puno ni ispod nje, narod je zamoljen da ostane doma zbog zaraze, što je ekipi dobro došlo i sve se odvijalo u strogo kontroliranim uvjetima protokolarnoga nasilja, Dan pobjednika je prigušeno označen da se gubitnik ne uvrijedi, Dan zahvalnosti pretvoren je u dan zahvalnosti SDSS-u što je poslao predstavnika s crnom kravatom, Dan hrvatskih branitelja održan bez velike vojske branitelja koja se inače slijeva u Knin, a vlastima je oduvijek bila zazorna jer se nije moglo znati kako će branitelji (i na koga) reagirati. A budući da su svi nabrojeni dani jedan jedini dan koji bi trebao biti narodni blagdan, ocjena je, s covidom ili bez covida, otužna. Nisam vidio, ili ih kamera nije hvatala, čak ni podosta velik broj zapovjednika iz vremena Domovinskog rata.
Nisam vidio (barem ja) junaka generala Mladena Markača primjerice, ni njegovu desnu ruku generala Sačića. Jesu li ih doista ostavili na Velebitu, kao što sam u prošlom javljanju u šali pretpostavljao, jesu li policijski specijalci i njihovi velebitski partneri za tu priliku pretvoreni u planinarsko društvo „Velebit“ koje u vrijeme rata nije imalo drugoga posla nego verati se po vrletima ispod Svetoga brda? Srećom da je prikazan dokumentarni film „Tri ljeta i dvije zime“ pa su mlađi nađi suvremenici ipak nešto doznali o planinarima. General Gotovina je nastupio, govorio, neutralno gotovo, bez naboja, ali su žalibože govorili i sadašnji političari među kojima je Milanović, kakav jest da jest, na zaprepaštenje mnogih ostavio najbolji dojam, to više što je odlikovao tri brigade Hrvatskoga vijeća obrane bez kojih, u pripremama i izvedbi Oluje ne bi bilo tako veličanstvenog uspjeha.
U drugom dokumentarnom filmu koji smo vidjeli tih dana, pojavio se negdje na početku sada već pokojni Hrvoje Šarinić, koji je spomenuo značajan, a zaboravljen brijunski sastanak, ne onaj vojni 1995. koji je u Haagu onako divljački interpretiran, nego onaj takoreći politički brijunski sastanak iz 1994. kojemu sam i ja nazočio, pa i nešto nevažno govorio, a bio je to – kako se poslije ispostavilo – početak početaka Oluje. Kolovoz te godine, nemirni mir, rečeno je mnogima od nas da se mogu desetak dana mirno kupati (dok se vojska smjenjivala po šumama i gorama), što sam iskoristio da odem u svoju prikolicu na Braču, usred kamenjara, kadli već treći dan došlo po mene i odvelo me na Brijune zrakoplovom i helikopterom, ja u jedinim trapericama koje sam imao, uz to s mrljama od kave. Prije ili poslije toga prvog „smrtonosnog“ sastanka na Brijunima, kupali se Tuđman i tadanji političari na Vangi, ja nisam jer me dovelo bez kupaćeg kostima, takoreći, pa sam u hladu sjedio zajedno s Đurom Pericom. Mislim da sam o tome već pisao, i kako nas je Tuđman (u kupaćem kostimu, takoreći) pokupio i pokazao nam ostavštinu na Vangi. Ne ću se ponavljati, vjerojatno znate da sam u obližnjem Titovom podrumu zahtijevao da mi otvore bocu vina iz 1971. Bilo je pokvareno.
Sljedeće godine obilježavamo pedesetu obljetnicu Hrvatskoga proljeća, nadam se dostojno. Bit će i sačuvanih kadrova velikih srpskih okupljanja, vrlo bjesomučnih, tako da se Savka snebivala, a kako i ne bi. Sve isto kao u vrijeme Banovine Hrvatske, sve isto kao i u vrijeme pobjede hrvatskoga pokreta na izborima 1990., premda početkom sedamdesetih proljećarska razmišljanja nisu išla izvan okvira Jugoslavije, ali su zahtijevala ravnopravan status republika (i pokrajina), a hrvatska se riječ sve glasnije čula ne samo u studentskim redovima.
Kada sam već spomenuo 1971., eto sljedeće godine obilježavamo pedesetu obljetnicu Hrvatskoga proljeća, nadam se dostojno. Bit će i sačuvanih kadrova velikih srpskih okupljanja, vrlo bjesomučnih, tako da se Savka snebivala, a kako i ne bi. Sve isto kao u vrijeme Banovine Hrvatske, sve isto kao i u vrijeme pobjede hrvatskoga pokreta na izborima 1990., premda početkom sedamdesetih proljećarska razmišljanja nisu išla izvan okvira Jugoslavije, ali su zahtijevala ravnopravan status republika (i pokrajina), a hrvatska se riječ sve glasnije čula ne samo u studentskim redovima. Znakovit je bio govor Mike Tripala, objavljen u zborniku „Preporod hrvatskih sveučilištaraca“ iz kojega se dalo razumjeti da tzv. samoupravljanje treba imati i nacionalnu dimenziju, to jest da se samouprava odnosi i na republiku (u ovom slučaju Hrvatsku) nasuprot etatističkim, centralističkim snagama, to jest Beogradu i saveznom zlosilju.
„Ono što Hrvatska danas traži jest potpuna ravnopravnost“, poentirao je. Eh, to je Srbiji, Srbijancima, saveznoj „birokraciji“ i Srbima u Hrvatskoj diglo kosu na glavi, potonji se osjetili ugroženima. Dalje znate. Slom proljeća, puni zatvori hrvatskih intelektualaca i studenata, staljinistička strahovlada s pretežitim srpskim kadrovima i čekanje trenutka kada će se ta Jugoslavija napokon nazvati pravim imenom, velika Srbija, „dogovorom“ ili na druge načine, recimo oružanom silom. Pa su i opet kada je Hrvatska u zadnji čas prekinula šutnju, bilježeni veliki i uzbuđeni srpski skupovi na kojima se zahtijevala likvidacija Tuđmana i suradnika, samo što više nije bilo “domaćih“ snaga da se Hrvati bez oružja ušutkaju kao u vrijeme sloma Proljeća, pa su Srbi u nekoliko tjedana odjednom sjajno naoružani. I tako dalje, do Oluje.
Sada se, oko ovogodišnje proslave (ili što je to bilo?) Oluje, sve svodi na „zločine s obje strane“. A što je najveći zločin, nego rat, svaki rat. I u tomu je sve licemjerje koje smo prošlih dana promatrali. Da nije bilo rata, da nije bilo srpske agresije na Hrvatsku, unutarnje i vanjske, ne bi bilo ni ratnih zločina. Ako se to zaboravlja, ako se ispušta iz vida kontekst, onda je suvremena suživotna priča kamilica, onda se doista izjednačava agresor i žrtva…
Što srpski četnici, što srbizirana JNA, poubijali su šesnaest tisuća Hrvata, veći broj civila nego vojnika (plus četiri stotine djece), a onda se pred olujom dobar dio njih uputio prema Srbiji, koja ih nije baš radosno dočekala, ali je tada (i sada) iskoristila dobrovoljni egzodus da pakira Hrvatskoj (Vučić itd.), zlurado pratila haašku svinjariju nazvanu „zajedničkim zločinačkim pothvatom“ (na taj ZZP podsjetio je Milanović, nazivajući ga kako i pristoji). U filmu o Petru Stipetiću zabilježeno je generalovo pozivanje srpskih civila da ostanu, ali nisu htjeli, a bilo je još sličnih svjedočanstava na drugim pravcima. Tada se već (posebno nakon predaje srpskoga korpusa) nisu trebali bojati vlastitih naredbodavaca, nisu. Samo su htjeli otići iz“ ustaške“ Hrvatske. Da su Srbi „prognani“ pokušala je početkom novoga stoljeća plasirati u hrvatskim medijima i soroševska klatež, ali bez većeg uspjeha, što ne znači da se i opet ne će naći parahistoričara koji će tezu oživjeti.
Sada se, oko ovogodišnje proslave (ili što je to bilo?) Oluje, sve svodi na „zločine s obje strane“. A što je najveći zločin, nego rat, svaki rat. I u tomu je sve licemjerje koje smo prošlih dana promatrali. Da nije bilo rata, da nije bilo srpske agresije na Hrvatsku, unutarnje i vanjske, ne bi bilo ni ratnih zločina. Ako se to zaboravlja, ako se ispušta iz vida kontekst, onda je suvremena suživotna priča kamilica, onda se doista izjednačava agresor i žrtva, onda se ekskulpira opći i razorni napad na hrvatski teritorij u kojemu su stradali ljudi, sela i gradovi u svim dijelovima Hrvatske ne da bi se samo porazili branitelji, nego da se s lica zemlje izbriše sve hrvatsko, hrvatska baština, hrvatski spomenici, uključujući naravno i prevashodno sakralne. Barbarska sveopćost pokušava se sada svesti na nekoliko stradalih mjesta, ili čak lokacija (manje Vukovara, više Ovčare). Pars pro toto.
Sada pomodno svakodnevno spominjanje „hrvatskih zločina“ (izvan konteksta), izoliranih osvetničkih bijesova koji se nisu trebali dogoditi, ali se dimenzije napuhuju poput balona. Kad već nije uspjela objeda o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“, idemo na pojedinačne zločine kojih je s hrvatske strane malo, ali se mogu medijski uvećati spajanjem, hodočasničkih putem takoreći, što je Pupovčev plan koji se upravo ostvaruje. Već danas suvremeni mlađi Hrvati više znaju o Varivodama nego o Voćinu.
Sav taj zaborav pretvara se polako ali sigurno u svoju suprotnost, o hrvatskom mučeništvu doznaje se iz šturih izvješća u medijima na godišnjicu tragedija s obveznom zadnjom rečenicom da „za zločine nitko nije odgovarao“. S druge strane je sada pomodno svakodnevno spominjanje „hrvatskih zločina“ (izvan konteksta), izoliranih osvetničkih bijesova koji se nisu trebali dogoditi, ali se dimenzije napuhuju poput balona. Kad već nije uspjela objeda o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“, idemo na pojedinačne zločine kojih je s hrvatske strane malo, ali se mogu medijski uvećati spajanjem, hodočasničkih putem takoreći, što je Pupovčev plan koji se upravo ostvaruje. Već danas suvremeni mlađi Hrvati više znaju o Varivodama nego o Voćinu. Riječ je i o bezočnom izvrtanju.
Ako se ne varam, reče Pupovac da se varaju oni koji misle da je ideja države vrijedna zločina (otprilike citiram), što isto tako otprilike znači ili bi moglo značiti da je hrvatska država stvorena na zločinu, samo uvijenim, ne odmah raspoznatljivim riječima. Na tu izjavu nitko „s hrvatske strane“ nije reagirao ili nije razumio, što je strašno. Izbjegavši Knin, žrtvujući Borisa Miloševića koji se doima kao korektan čovjek, Pupovac je već dan ili dva poslije opet sebe stavio u prvi plan, davao izjave pred spomenikom Petru Preradoviću kojega valjda smatra srpskim pjesnikom, zakrivajući tijelom natpis „hrvatski pjesnik“ (baš tako, „korijenski“). I to je nastavak krivotvorenja koje traje već dugo, u koaliciji je s Beogradom i njihovim „akademicima“. Miran i pribran kada je riječ o Zagrebu, siguran u zagrebačku koaliciju i naraštaj hrvatskih političara koji ponavljaju povijesne pogreške, Pupovac se užasno uzbudio kada ga je napalo iz Beograda, baš je bio duboko pogođen, ah, pa odmah praktički demantirao Grlića Radmana koji je povjerovao, ah, da se Pupovac covidski distancira od Beograda. I tako, bal pod maskama je trajao kratko, a moje je, kao uvijek u bližoj povijesti, da skidam maske ma koliko se to isprva čini nezdravim.
Milovan Šibl
Umro je posebno drag, simpatičan čovjek, blag i susretljiv u ophođenju, ali čvrst i nepopustljiv kada se radilo o krupnim, nacionalnim pitanjima. Čovjek od najvećeg Tuđmanova povjerenja u prvim godinama pokreta za hrvatsku samostalnost. Obiteljskim poznanstvima više vezan uz garnituru proljećara, Šibl se nije angažirao u Savkinoj opciji, procijenivši da Tuđmanov program nudi više i da će završiti bolje. Do tada je u svijetu novinarstva – najtežem razdoblju od druge polovice četrdesetih i pedesetih, u novom naletu protuhrvatske diktature koja je počela slomom Proljeća, – doživljavao kojekakve cenzure i retuše, ali je prkosan kao što je bio u nekoliko navrata javno istupio usred zagušljive šutnje, na što su i mediji u šturim priopćenjima povodom njegove smrti uspjeli podsjetiti (Okupacija Lordana Zafranovića, Dva veka Vuka, velikosprske orgije usred Hrvatske).
S Tuđmanom je dobro surađivao, preuzimao zadaće koje nikako nisu bile lake jer je trebalo iz temelja graditi (Ministarstvo informiranja, HINA), isprva sa samo nekoliko ljudi. Dokazao se kao odličan organizator i taj je sektor ubrzo postavio na noge. Kao prvi ravnatelj HRT-a imao sam u Šiblu izvrsnoga partnera, nikakvih sukoba i razmimoilaženja nije bilo, što je za to vrijeme (i svako vrijeme) podosta začudno. Bio je saborski zastupnik sve do gubitka izbora i povratka komunista na vlast, što je teško doživljavao, a još teže kada se njegova stranka i opet vratila, ali i začela poduzimati korake koji mu se nikako nisu svidjeli, ne samo glede Hrvatske nego i Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Milovan Šibl je tada okupio oko sebe skupinu istomišljenika i pokušao učiniti dobra djela na hrvatskoj političkoj sceni, ali nije naišao na velik odziv. S vremenom smo se udaljili, ne iz političkih razloga, ja sam napustio Zagreb i rjeđe navraćao, tek slučajno smo se znali susresti. Vijest o njegovoj smrti doista me je potresla. Sve je manje živih zaslužnih i prezaslužnih ljudi na čijoj je energiji stvarana moderna hrvatska država.
Molba čitateljima: Tomi Medvedu ne pakirati.