Pitam se na ovaj njegov osamdeseti rođendan, što bi se s Brunom dogodilo da ga nisu ubili tog, i za mene sudbonosnog datuma 1978., nego da se u Hrvatsku vratio kad i ja, 1990. godine. S obzirom na strukturu vlasti kako sam ju bio prepoznao, ne mislim da bi preživio devedeset i prvu.
Danas, kad se pitam s kakvom bi Hrvatskom mogao biti spokojan i zadovoljan, odgovor opet nalazim kroz Brunu Bušića: Bio bi zadovoljan s onakvom Hrvatskom s kakvom bi on mogao biti zadovoljan, a tu je zorno prestavio svima koji mare znati.
Danas se navršava 80 ljeta od rođenja čovjeka koji je na moj život ostavio veći utisak nego svi hrvatski velikani, svi zakleti ustaše i reformirani partizani i svi hrvatski zastupnici od starojugoslavenske Narodne skupštine do Hrvatskoga sabora.
I ne spominjem to da bi na bilo koji način spočitao Radiću i Peveliću što su sjedili u beogradskoj Skupštini ili Tuđmanu kojemu su se u vrlo ozbiljnim godinama otvorile oči, nego više radi osobnog iskustva i jednog događaja koji nije samo do radioaktivnih razmjera podigao naboj energije u fotonima moje svijesti, nego je, tako osjećam, preraspodijelio kromozome u svakoj stanici moja tjela.
Negdje u lipnju 1978. pozvao me je Franjo Peričić, meni poznat tek kao “stric”, čije ime se često spominje uz organizaciju i pripremu Bugojanske akcije, na razgovor. Rekao mi je da je Bruno Bušić hoće ostvariti suradnju s organizacijom HRB-a u Australiji, te da je postavio neke zahtjeve, a da vodstvo organizacije u Sydneyu nije pokazalo velikog interesa u stilu “Tko je Bruno Bušić da nama govori što trebamo raditi?”
Nesumnjivo se radilo o australskoj kontribuciji kod proizvodnje Bušićeva filma “Hrvati teroristi ili borci za slobodu”, koju se konačno pokušalo i ostvariti, ali nije uspjelo, jer je 02/09/1978. skupina Hrvata uhićena u šumi nedaleko planinskog gradića Eden, koji gravitira prema Canberri, pod optužbom da su trenirali za gerilske akcije, a kasnije smo saznali da su snimali “ratni” film.
Bilo kako bilo, “stric” je izrazio želju da ja odem direktno u Pariz, sastanem se Brunom Bušićem i dogovorimo suradnju. Sastavni dio tog plana je bio i ritual mog polaganja zakletve, o čemu ja nemam naročito visoko mišljenje, jer su zakletve korisne samo za one kojima nisu potrebne.
Plan je bio da ne letim direktno do Pariza, nego da sletim u Zürich u Švicarskoj a onda se kopnenim putem prebacim u Francusku. U Zürich sam stigao kobnog dana 16. listopada 1978., prespavao u Luzernu kod rođaka i u jutro izišao pored jezera na kavu. Kupio sam na kiosku International Herald Tribune i na naslovnoj stranici pročitao da je dan ranije u Parizu ubijen Bruno Bušić.
Kakve to posljedice može ostaviti na čovjeka koji je upravo proputovao više nego polovinu zemaljske kugle u procesu ostvarivanja aktivne antijugoslavenske suradnje među Hrvatima razbacanima po kontinentima, moguće bi bilo shvatiti tek nekome tko bi se tog dana našao u mojoj koži, i danas, 80 godina nakon Brunina rođendana i 10 dana prije nadnevka njegove mučeničke smrti, kroz svijest mi bljeskaju slike iz tih burnih vremena, kada je bušićanska slika samostalne Hrvatske bila toliko lijepa da za nju vrijedi i život izgubiti, niti malo slična ovoj današnjoj Hrvatskoj, koja se lomi po svjetonazorskim šavovima, a baš je Bušić razradio plan državotvornoga zajedništva i nacionalnog izmirenja među sinovima partizana i ustaša, što definitivno nije uključivalo pomirbu udbaških zločinaca i njihovih žrtava, niti utopističku besmislicu pomirenja dobra i zla.
U ljudskoj prirodnoj socijalnoj potrebi tražiti oslonac u lideru, u vođi, ne banalizirajući to do granice čopora vukova i njihove hijerarhije, puno prije njegova ubojstva, prepoznao sam u njemu vođu. Pročitao sam sve što sam o njemu mogao naći, a od djetinjstva je puno pisao i drugi su pisali o njemu, i prepoznao čovjeka koji je od najranijeg djetinjstva bio čist kao suza, koji je radi toga od najranije mladosti bio proganjan, koji se nikada ni na koji način nije kompromitirao i radi čega mi je on postao mjerilo svih drugih ljudi prije i poslije njega, tražeći u svakome stupanj do kojega se mogao primaknuti onome što u mojoj svijesti predstavlja Bruno Bušić.
O njemu je puno toga napisano i svatko zainteresiran ima pristupa njegovim dječjim pričama, esejima iz školske i studentske mladosti, tekstovima iz zrelih godina, biografskim podacima, pa čak i pismima koja je kao emigrant slao suradnicima.
Pred pet godima, za 75. obljetnicu njegova rođena sam između ostaloga napisao: “Svoj život je ugradio u slobodu ostvarenu skoro dva desetljeća nakon smrti, na način na koji to u Hrvatskoj rijetko tko javno spominje. To je razumljivo. Ne može avnojevska država veličati čovjeka koji je svakom iskrom svoje svijesti stajao nasuprot svega što avnoj simbolizira”.
Danas, na osamdesetu obljetnicu njegova rođenja, mili mi se ne objaviti ikakav politički tekst Brune Bušića, nego njegov kratki autobiografski esej “Sam o sebi”, napisan kada mu je bilo 16 godina i objavljen u Poletu 1955.
Sam o sebi
Rođen sam 6. X. 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene vode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujci su me pazili i milovali. No ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko.
U selu sam se sprijateljio s nekoliko “godina“, kako smo jedan drugoga odmila nazivali. To je bila mala nestašna i bezbrižna grupa. Po čitav dan smo krstarili šumama i poljima! Tražili smo gnijezda, hvatali ptice. Umjesto odojka pekli smo ponekad ježa. Za lubenice i med iz starih hrastova rado smo žrtvovali sve.
Nakon završetka rata pošli smo u školu. Zvižduk šibe uznemiri našu djedovsku krv. Hajdučki nam je život bio miliji od đačkoga. Spalismo početnice, porazbijasmo tablice. Đačke torbice napunismo kruhom, slaninom i solju. Krenusmo u brdo i smjestismo se u pećini. Sa sobom smo ponijeli nekoliko “prižigača“ i jednu ispravnu kuburu. Ispred otvora pećine napravismo meteriz (šanac op.p.). No hajdukovanje bijaše kratka vijeka. Jedne nas noći roditelji pohvataše na spavanju i svezane dovedoše u selo. Onda nas privezaše za murve. Bijaše nam povrijeđeno samoljublje, što smo se dali uhvatiti bez borbe. Cijelu noć nismo oka stisli. Ujutro se strčalo cijelo selo, da vidi “svezane hajduke“. Rugali su nam se i pitali, da li je bila lijepa hajdučija. A očevi su povremeno, na očigled sviju, kajišem smirivali naše hajdučkestrasti…
Sada živimo kao stari Pan. Jesen je svuda bogata i lijepa. Ipak ne prestajemo tražiti blago, koje je po predaji zakopao hajduk Križan Bušić u šumici Oblogu. Na livadama čuvamo krave. Utrkujemo se po travi. Ponekad se između sebe potučemo. Tučemo se nemilosrdno i krvnički tako dugo, dokne klonemo od iznemoglosti, a onda se zagrlimo pa se smijemo dugo, dugo, dok nam ne ponestane daha. Ta mi se tučemo tek onako, iz prijateljstva…
Ljetnje sam noći proveo u polju čuvajući dinje i lubenice. Ležim na mirisnom sijenu pred kolibom. Na nebu sija mjesec, kao velik, zlatan dukat među srebrnim talirima. Okolo po travi popadale krijesnice. Miris sijena i polja zajedno s pućpurikanjem prepelica i usamljeno, jednolično ćukovo “ću“ kasno me u noć uspava. Srce da prepukne od neiskazane ljepote… U zoru počinjem da čitam. Uživam u djelima mojih najmilijih pisaca: Koroljenka, Mihajla Šolohova i divnoga Sergija Jesenjina. Naši mi ljudi nalikuju na kozake. Ponekad mi se čini, da netko u polju pjeva staru kozačku pjesmu:
Oj, ti, naš baćuško, tihi Done,
Oj, zašto ti, tihi Done, mutan tečeš?
Kad se god teška školska vrata otvore, moj bezbrižni seljački život potamni kao staro srebro. Znam, da će profesori nemilosrdno cijediti moju snagu, kao Kraljević Marko vodu iz suhe drenovine: kap po kap… To im nemogu oprostiti…”
Pitam se na ovaj njegov osamdeseti rođendan, što bi se s Brunom dogodilo da ga nisu ubili tog, i za mene sudbonosnog datuma 1978., nego da se u Hrvatsku vratio kad i ja, 1990. godine.
S obzirom na strukturu vlasti kako sam ju bio prepoznao, ne mislim da bi preživio devedeset i prvu.
Danas, kad se pitam s kakvom bi Hrvatskom mogao biti spokojan i zadovoljan, odgovor opet nalazim kroz Brunu Bušića: Bio bi zadovoljan s onakvom Hrvatskom s kakvom bi on mogao biti zadovoljan, a tu je zorno prestavio svima koji mare znati.