Knjigu Hrvoja Klasića o zloglasnom komunističkom aparatčiku Miki Špiljku financiralo je Ministarstvo znanosti. Osim ministrice znanosti, obrazovanja i sporta Blaženke Divjak i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković blisko je poslovno povezan s obitelji Špiljak, a sinu toga komunističkog moćnika Vanji Špiljku, omogućio je izgradnju luksuzne marine u Novom Vinodolskom. Znači, najmanje dva ministra iz Plenkovićeve Vlade izravno su uključena u udbašku hobotnicu kojoj je za cilj rehabilitirati ljude iz bivšeg komunističkog sustava.
(dr. Josip Jurčević)
U srijedu 30. listopada u dvorani zagrebačkoga Novinarskoga doma, knjigu dr. Hrvoja Klasića “Mika Špiljak: revolucionar i državnik” u izdanju Naklade Ljevak, uz autora su predstavili novinar i publicist Boris Rašeta u svojstvu moderatora, potom Klasićev kolega s Filozofskog fakulteta i njegov znanstveni mentor dr. Tvrtko Jakovina te Špiljkov negdašnji suradnik Mladen Pejnović, dok je u prvim redovima sjedila elita u kojoj su se isticali Budimir Lončar, Josip Manolić, Anto Nobilo, Mirjana Rakić, Tomislav Jakić, Davorko Vidović i Danijela Trbović, kojima se uz malo zakašnjenje pridružio i dr. Milorad Pupovac u pratnji Slavice Lukić. Večernji list u tom je povodu zabilježio malenu bizarnost: – Moja baka je sestra Špiljakove žene Štefke. Iako se toga ne sjećam, rekli su mi da sam ga vidio kao dijete. Idući put sam ga vidio tek kada smo Tvrtko Jakovina i ja zajedno došli k njemu. Pišući ovu knjigu nisam imao razloga biti subjektivan, a jesam li bio objektivan neka prosude čitatelji – kazao je Klasić posebno zahvalivši Špiljkovoj 91-godišnjoj sestri Anki koja je nazočila promociji, a koja ima vozačku i sama vozi auto na more, slično kao i njezin 100-godišnji dobrodržeći drug Joža Manolić.
Hrvatski su se mainstream mediji, pa čak i internetski portali, na promociju Klasićeva novoga apsurdističkoga uratka osvrnuli uglavnom “u rukavicama”, s teško shvatljivim “obzirnim razumijevanjem”, no očekivano, u emisiji “Bujica” Velimira Bujanca na Z1 nije izostao razoran osvrt.
– Nema velike razlike između Milanovićeva Lex Perković i činjenice da je knjigu Hrvoja Klasića o zloglasnom komunističkom aparatčiku Miki Špiljku financiralo Ministarstvo znanosti – izjavio je u Bujici profesor suvremene povijesti na Hrvatskim studijima dr. Josip Jurčević, dometnuvši: – Osim ministrice znanosti, obrazovanja i sporta Blaženke Divjak i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković blisko je poslovno povezan s obitelji Špiljak, a sinu toga komunističkog moćnika Vanji Špiljku, omogućio je izgradnju luksuzne marine u Novom Vinodolskom. Znači, najmanje dva ministra iz Plenkovićeve Vlade izravno su uključena u udbašku hobotnicu kojoj je za cilj rehabilitirati ljude iz bivšeg komunističkog sustava… Upravo po nalogu Mike Špiljka, koji je 1983. godine bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, dakle, čelna i najmoćnija osoba bivše države, u Njemačkoj je ubijen Stjepan Đureković, kako bi se prikrio kriminal Špiljkova sina Vanje i djece drugih komunističkih moćnika, vezanih uz INA-u, a sada se tim krvavim novcem osvaja Hrvatska. Sasvim je jasno da je moć u rukama ovakvih, koje smo vidjeli na promociji te knjige i to je ono što zaista treba zabrinjavati – naglasio je prof. Jurčević i rekao kako se potrudio pročitati knjigu Hrvoja Klasića: – Osim što pokušava rehabilitirati samog Miku Špiljka, Klasić ga predstavlja kao nekakva državnika, dok uistinu Špiljak nije bio nikakav državnik, već tipični komunistički jugoslavenski aparatčik, koji je to bio od početka do kraja zbog svoje limitiranosti, na cijeli niz načina. Klasićeva knjiga pokušava omekšati, revitalizirati i banalizirati zločinački sustav koji je osuđen od svih demokratskih standarda, institucija, uključujući i Europsku uniju. Jer, svi komunistički sustavi, uključujući i onaj jugoslavenski, bili su zločinački i činili najgore vrste zločina, masovna ubojstva, masovna zatvaranja u logore, kršenja ljudskih prava svih vrsta… Špiljkova karijera je iznimno zanimljiva i tipična za jednog aparatčika koji neprestano izvršava zapovijedi nadređenih i na taj način gradi svoju karijeru u zločinačkom sustavu. Još prije Drugoga svjetskog rata bio je SKOJ-evac, koji je po zadatku Partije ušao u HSS i pokušao demontirati Seljačku stranku u svojemu selu. Međutim, HSS-ovci su ga vrlo brzo prepoznali i izbacili iz HSS-a. Ubrzo je postao jedna od čelnih osoba SKOJ-a, komunističke omladine. Nakon rata je kapitalizirao tu svoju “vrijednost”, jer su ga stariji komunisti prepoznali kao vjernog aparatčika, bez ikakvih moralnih ili pravnih skrupula u izvršavanju najgorih stvari u korist Partije. Do 1951. godine bio je najmoćniji čovjek u Zagrebu, gdje su počinjeni najteži poslijeratni zločini. Bio je šef Partije, jedno vrijeme i predsjednik Gradske skupštine, nakon toga čak i predsjednik Izvršnog vijeća, imao je status gradonačelnika… Mika Špiljak bio je povezan i s Brezovicom 22. lipnja 1941. godine: – Kažu da je u ime partije izvana pomagao taj nazovi sisački odred, pa da se potom uključio u njega i da je uspostavio cijeli niz veza s Marijanom Cvetkovićem i Stevom Krajačićem, na području sjeverozapadne Hrvatske. Zato je Manolić i bio na promociji knjige o njemu… Nakon zagrebačke razine, Špiljak je otišao na republičku razinu, gdje je bio čelni čovjek izvršne vlast, rekli bismo danas “hrvatski premijer”, a potom je bio čak premijer Jugoslavije, jedno vrijeme i predsjednik Sindikata Jugoslavije, a njegov tajnik bio je skandalozni Vuk Drašković… Iako je upravo Mika Špiljak bio odgovoran za micanje spomenika Josipa bana Jelačića sa središnjeg zagrebačkog trga, Klasić to ne spominje, banalizira i relativizira – ustvrdio je dr. Josip Jurčević, autor knjige “Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti” koji je u njoj razotkrio pozadinu ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekoviće: – Sjetimo se 2013. godine i neviđenog skandala koji se dogodio prigodom samoga primanja Hrvatske u Europsku uniju, što su sve napravili Zoran Milanović, Ivo Josipović, Vesna Pusić i cijela ta struktura, što su sve poduzeli da bi spasili Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, a zapravo zločinačku budućnost. Pred njemačkim su sudom osuđeni i Krunoslav Prates i Perković i Mustač, nedvojbeno je dokazano da je ubojstvo Đurekovića motivirano pokušajem Mike Špiljka i njegova klana da prikrije kriminal “djece narodnih heroja”, uključujući sina Josipa Broza, sina Mate Ujevića i djece komunističkih generala koji su bili u INA-i, ali i u drugim državnim poduzećima koja su nemilice pljačkali… Autor knjige Hrvoje Klasić blizak je rođak Mike Špiljka, aktivno je bio uključen u obranu Perkovića i Mustača preko ključnog čovjeka Ante Nobila, odvjetnika koji je još u Jugoslaviji bio duboko povezan s udbaškom strukturom… Istodobno, Plenkovićev ministra mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković je, još dok je bio gradonačelnik Novog Vinodolskog, omogućio Vanji Špiljku da golemi novac koji je opljačkao u vrijeme Jugoslavije, a nastavio ga je pljačkati i nakon 1990. godine, bez ikakve zadrške uloži u tamošnju luksuznu marinu. Vanja Špiljak je danas jedan od najbogatijih ljudi na području bivše Jugoslavije. Investira nekoliko desetaka milijuna eura u vinodolsku marinu, a nitko ga ne pita odakle mu novac! Kada su svojedobno pitali Butkovića kako to da uzima prljavi i krvavi novac, on je samo rekao da je to “jako dobra investicija” i da bi “bio sretan da su sve investicije takve”. Jer, ministar Butković je blisko povezan s obitelji Špiljak, koja je inače ljetovala, imala vikendicu u Novom Vinodolskom – kazao je dr. Jurčević.
Ova knjiga ima za cilj izvršiti rehabilitaciju Mike Špiljka, kojega se želi predstaviti kao “revolucionara” a, posebno bizarno, kao “državnika”, iako svi znamo da je on bio jedna od najopskurnijh figura posttitoizma, rezdoblja kada se raspadao jugoslavenski samoupravni socijalizam. Mika Špiljak ne da nije imao državnička nagnuća ili bilo kakvu državničku ulogu, već je bio predmet različitih sprdnji i viceva, s obzirom na činjenicu njegova skromna obrazovanja i stanovite sirovosti u nastupima…
(dr. Zlatko Hasanbegović)
Knjigu Hrvoja Klasića o Miki Špiljku, za koju je sam autor izjavio da je “rezultat znanstvenog rada, ali pisana publicističkim stilom” (što je, zapravo, genijalna dosjetka dostojna moderne hrvatske hagiografske historiografije!), u Bujici je komentirao i dr. Zlatko Hasanbegović, povjesničar i čelnik novoformiranoga Bloka za Hrvatsku: – Ova knjiga ima za cilj izvršiti rehabilitaciju Mike Špiljka, kojega se želi predstaviti kao “revolucionara” a, posebno bizarno, kao “državnika”, iako svi znamo da je on bio jedna od najopskurnijh figura posttitoizma, rezdoblja kada se raspadao jugoslavenski samoupravni socijalizam. Mika Špiljak ne da nije imao državnička nagnuća ili bilo kakvu državničku ulogu, već je bio predmet različitih sprdnji i viceva, s obzirom na činjenicu njegova skromna obrazovanja i stanovite sirovosti u nastupima… Na djelu je pokušaj saniranja štete koja je nastupila nakon poznatoga njemačkoga procesa, u kojem su šefovi jugoslavenskih tajnih službi iz Hrvatske osuđeni na dugogodišnje, na neki način doživotne zatvorske kazne. Jedan od ključnih aktera slučaja likvidacije Stjepana Đurekovića, na posredan način, bio je i Vanja Špiljak, vrlo moćna siva eminencija onoga što danas kolokvijalno nazivamo ”dubokom državom”… Klasiću je potpuno jasno da Mika Špiljak nije bio državnik, već ga možemo samo promatrati kao jednog u nizu političara aparatčika u jugoslavenskome komunizmu – kazao je dr. Hasanbegović naznačivši i glavni politički cilj okupljanja u Novinarskom domu: – Ovdje se aludira na nešto drugo, a to je uloge političko-obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u nastanku moderne hrvatske države, budući da se ti krugovi, koji su naslijedili veliku moć, manipulacijom žele legitimirati da su upravo oni položili temelje moderne hrvatske države, iako je notorna činjenica da je sustav kojega su predstavljali bila negacija te iste države i da je moderna hrvatska država nastala nasuprot Jugoslaviji, čiji su oni bili stupovi.
No, pogledajmo što, zapravo, o iznenada kontroverznom “revolucionaru” (koji je “revolucionar” bio tek u onoj temeljito dvojbenoj mjeri u kojoj se jugoslavenski partizani mogu smatrati “revolucionarima”) i “državniku” (a koji je “državnik” bio navodno samo zato što se rukovao s Papom i Reaganom, avaj!, daleko po tim kriterijima zaostajući iza brojnih susreta, primjerice, “državnice” Angeline Jolie ili pak “državnice” drugarice Jovanke Budisavljević), navodi pučki banalna Wikipedija koja je ipak, čini se, još uvijek pouzdanija od Klasićevih “znanstvenih radova pisanih publicističkim stilom”, koja navodi da se narodni heroj Mika Špiljak (28. studenoga 1916. – Zagreb, 18. svibnja 2007.) rodio u Bušinu, prvom selu do Pregrade u Hrvatskom Zagorju, nekoliko dana prije preseljenja u Odru Sisačku, prvo selo do Siska na cesti prema Zagrebu, jer je njegov otac Dragutin radio je na željeznici. Po obrazovanju je Mika Špiljak bio “izučeni postolar”, koji se već sa 17 godina 1933., što god to značilo, “priključio radničkom pokretu” te 1935. u svojoj devetnaestoj postao članom SKOJ-a, a 1938. u dvadesetdrugoj godinici životića i članom Komunističke partije Jugoslavije. Kad je pak onomad 22. lipnja 1941. nacistička Hitlerova Njemačka raskinula razumni bratski pakt Ribbentrop-Molotov sa Staljinovim komunističkim Sovjetskim Savezom na ruševinama već raskomadane Poljske, Mika Špiljak bio je u skupini onih komunista koji su izšetali iz grada Siska (ha, u neposrednoj blizini Berlina, Varšave i Moskve, zar ne?), prvo u Žabno, susjedno selo Odri, a potom i u šumu Brezovicu, gdje su tobože osnovali tzv. Prvi sisački partizanski odred, pa je već u svibnja 1942. Špiljak postao politički komesar 6. banijskog bataljuna i do kraja toga građanskoga pobunjeničkoga rata u Hrvatskoj ostao na važnim dužnostima u SKOJ-u i KPJ. Nakon Drugoga svjetskog rata bio je tajnik Narodne fronte za grad Zagreb, a od 1949. do 1950. bio i gradonačelnik Zagreba. Od 1945. do 1951. bio je “sekretar” Gradskog komiteta Komunističke partije Hrvatske, potom je od 1951. do 1958. djelovao u Izvršnom komitetu CK SKH, a od 1963. do 1967. bio predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske (tadašnji adekvat hrvatskoj Vladi), u kojemu je svojstvu sudjelovao i na pripremama za Brijunski plenum SKJ održan 1. srpnja 1966., gdje je navodno politički likvidiran Aleksandar Ranković. Malo kasnije, Špiljak je upućen u Beograd, u kojemu će 16. svibnja 1967. na svoja sirota postolarska pleća preuzeti ni više ni manje nego dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) tj. dužnost predsjednika jugoslavenske savezne vlade a tamo će se jadan, tužan i nesretan mučiti, trpjeti i stenjati slijedeće tri godine, sve do 18. svibnja 1969., u kojemu mu razdoblju, eto, u najveći uspjeh povjesničar Klasić ubraja podatak da je 1968. otputovao u “državnički posjet” Vatikanu gdje ga je primio papa Pavao VI. , iako je on navodno samo izviđački “pripremao teren” (sic!) za Titov posjet Vatikanu 1971. Malo kasnije, Špiljak je već predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ u kojemu će svojstvu “svečano proglasiti i potpisati” Ustav SFRJ iz 1974. (21. veljače), te krajem 1970-ih preuzeti utjecajnu dužnost predsjednika Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije, gdje mu je za šefa kabineta odabran tada mladi i perspektivni novinar Vuk Drašković, koji će se pak kasnije proslaviti drugim podvizima. U doba tzv. ekonomske stabilizacije (kad je, čini mi se, na čelu jugoslavenske savezne Vlade bila Milka Planinc, još jedna tragična priča, od Bleiburga naovamo) Špiljak 1982. ulazi u Presjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a ubrzo, nakon smrti Vladimira Bakarića 1983., ulazi i u Predsjedništvo SFRJ. U to je vrijeme i član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, a kad se zarotirao na mjesto pojdinačnoga predsjednik postitovski kolektivnoga Predsjedništva SFRJ, 1984. u Sarajevu izgovorio je, nakon podužega razmišljanja” povijesno pamtljivu državničku rečenicu: “Proglašavam da su 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene!” Konačno, među tzv. hrvatskim komunistima bio je jedan od predstavnika tvrđe struje, zajedno sa Stankom Stojčevićem. Odnosno, kad se iz Beograda Špiljak povratio u Zagreb, do 1986. bio je predsjednik Predsjedništva CK SKH, jednom je sebi čak u povijesti vremenski neznatno bio malo i produžio predumirovljenički mandat šefa Partije, ali se ipak pobrinuo da ga na tom mjestu naslijedi upravo (Srbin) Stanko Stojčević, pa je zbog oporbe takvom “partijskom kadroviranju” čak i budući predsjednik CK SKJ dr. Stipe Šuvar navodno zaradio “drugarsku opomenu”, navodno zbog rečenice da bi “šef hrvatske Partije ipak trebao biti uvijek Hrvat”. Taj Šuvar iz hrvatske je Partije ekspeditiran također u Beograd, dospio je čak i do mjesta člana Predsjedništva SFRJ, trebao je postati predsjedavajućim Predsjedništva, ali je onda vrag odnio tu lošu šalu od umjetne imitacije multikulti države pa se umjesto Stipe tamo smjestio drugi Stipe (naime Mesić, Šuvarov studentski kolega, neki vele, i cimer), Stojčevića je naslijedio Ivica Račan, njega Zoran Milanović, a njega pak Davor Bernardić, ukratko, sic transit gloria mundi!
Nu, Mika Špiljak je više od toga, on je narodni heroj iz viceva, on je gnoseološka sublimacija legendarnih Muje I Hase zajedno, pa na kvadrat.
Mika Špiljak avionom nadlijeće Njemačku: – Koji je ovo grad ispod nas? – pita tajnika (možda je to Vuk Drašković?). – Baden Baden, druže predsjedniče. – Dobro, dobro, nisam gluh, ne moraš mi dva puta ponavljati.
– Poznajem vašeg tatu – navodno su jednom rekli Špiljkovoj kćeri Višnji koja je navodno i sama skupljala viceve o svom ocu. – Odakle? – pitala je Višnja i dobila odgovor: – Iz viceva.
Špiljak se vozi gondolom u Veneciju i pita: – Jeste li i vi raspisali zajam za poplavljene u Veneciji kao što smo mi učinili za stradale u potresu u Skoplju?
Jurica Körbler u riječkomu je Novom listu ekstrapolirao i sublimirao dijelove Klasićeve knjige koji se odnose na već ranije naznačenu veliku kontroverzu, odnosno na tobožnje bliske odnose prvoga hrvatskoga demokratski izabrana predsjednika dr. Franje Tuđmana i “revolucionara i državnika” Mike Špiljka, čovjeka iz nesmiješnih jugoslavenskih viceva, nalik oporim duhovitostima Bogumila Hrabala i Jiřía Menzela u kinematogrifiranoj knjizi “Služio sam engleskoga kralja”.
Körbler, dakle prepričava što i kako Klasić kontemplira, zapravo demagogijira:
“Špiljak aktivnu politiku napušta 1986., ali ostaje i dalje utjecajan čovjek koji može mnogo pomoći. Pa tako i Franji Tuđmanu, koji do njega dolazi preko Ive Ljubića, koji je bio Špiljkov bratić, a išao je s Tuđmanom u školu u Velikom Trgovišću. Godinama poslije pojavit će se ‘dokazi’ o Špiljkovom nacionalizmu i planu stvaranja samostalne hrvatske države. Riječ je o njegovu odnosu s Franjom Tuđmanom. Teorija zavjere zvuči otprilike ovako. Polovinom 1980-ih Hrvatska je nemoćna oduprijeti se sve agresivnijim zahtjevima iz Srbije i njihovu vođi Slobodanu Miloševiću, koji uživa potporu naroda, opozicije i Crkve. Budući da u hrvatskoj Partiji ne postoji jaka osoba koja bi parirala Miloševiću, istodobno sa svojim povlačenjem u mirovinu Špiljak počinje pripremati Tuđmana da postane hrvatski vođa’, kaže Klasić. Povjesničar navodi da su se Mika Špiljak i Franjo Tuđman upoznali u partizanima, u ljeto 1942. godine u Hrvatskom zagorju. ‘Osim nekoliko susreta nakon rata u Beogradu, nikad se nisu družili. Kontakt će obnoviti 1980-ih kad je Tuđman iza sebe već imao dva boravka u zatvoru, a Špiljak postao jedan od najmoćnijih jugoslavenskih političara’, kaže Klasić i navodi kako je Tuđman želio dobiti putovnicu i molio je Špiljka da mu u tome pomogne. Tražio je Špiljka i da mu pomogne kako bi mogao posmrtne ostatke roditelja prenesti na Mirogoj, da mu se omogući da drži predavanja i da putuje u inozemstvo kako bi predavao. ‘Pošto je Ljubić u nekoliko navrata uvjeravao Tuđmana da je njegov bratić voljan pomoći, do susreta je napokon i došlo. Našli su se u Špiljkovu stanu u nedjelju, 28. prosinca 1986. godine. Pismeni trag o ovom razgovoru ostavila su obojica. Tuđman u svom dnevniku, a Špiljak u posebnoj zabilješci koju je poslao članovima Predsjedništva CK SKH-a. Glavne teme bile su već spomenuta problematika oko putovnice i tiskanja knjiga u zemlji te Tuđmanova molba da mu se omogući prijenos posmrtnih ostataka roditelja s groblja u Velikom Trgovišću na zagrebački Mirogoj. Navodi iz Špiljakove zabilješke, koji se podudaraju s onim što je zapisao Tuđman, opovrgavaju tezu da se radilo o bilo kakvom urotničkom sastanku s dalekosežnim posljedicama za Hrvatsku i Jugoslaviju’. Špiljak je o razgovoru s Tuđmanom obavijestio partijsko rukovodstvo, a zapisao je: ‘Želi da dobije pasoš, da postane ravnopravni građanin. To mi je rekao, ali nije kod mene insistirao da se ja tu nešto zalažem’. Klasić piše da je zahtjev za izdavanjem putovnice Franjo Tuđman podnio u siječnju 1987., a pozitivan odgovor stigao je u travnju iste godine. Sljedeći mjesec preneseni su i posmrtni ostaci njegove obitelji iz Zagorja u Zagreb. Uskoro je iskoristio i svoje zakonsko pravo da otputuje u inozemstvo. U Kanadi i Americi, gdje je boravio u lipnju i srpnju 1987., održat će nekoliko predavanja i susresti se s brojnim Hrvatima koji su tamo živjeli. Pa ipak, svjestan da se sve što radi odvija pod budnim okom pripadnika jugoslavenskih sigurnosnih službi, bio je vrlo oprezan oko izbora sugovornika. Po mišljenju zagrebačkog znanstvenika Tuđman u to vrijeme još nije iskazivao nikakvu želju za aktivnim bavljenjem politikom, ali su se stvari odvijale munjevitom brzinom. ‘Upravo 1989. dogodit će se, navodno, još jedan sastanak s Mikom Špiljkom, koji je po mišljenju Josipa Manolića ‘bio presudan za događaje u nadolazećim mjesecima’. Tom prilikom Špiljak je navodno Tuđmanu ponovio tezu o nemoći hrvatske Partije da se odupre Slobodanu Miloševiću i ustvrdio ‘ali zato vi to možete sa svojim ljudima’, aludirajući na sudionike Hrvatskog proljeća. Osim te sugestije Špiljak je Tuđmana obavijestio da se u stvaranju nove hrvatske vlasti može osloniti na kadrove u obavještajnoj zajednici Republike, koja je usprkos zakonskim ograničenjima iznijela dobar dio otpora Miloševićevoj politici. Obećao je da će mediji pomoći u Tuđmanovu otporu Miloševiću i da je ta akcija već u tijeku. Osvrnuo se i na Tuđmanove veze u emigraciji, podsjećajući ga da od tri hrvatska politička emigranta barem dvojica rade za Udbu, te da će biti korisni… U ljeto 1989. Tuđman je na čelu HDZ-a, Ivica Račan vodi hrvatske komuniste, a Stipe Šuvar se bori sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu. Na prvim demokratskim izborima Savez komunista je izgubio od HDZ-a, a među prvim potezima velikogoričkog i koprivničkog ogranka HDZ-a, stranke čije članstvo nikada nije protuslovilo svom predsjedniku, bilo je ukidanje titule počasnog građanina Miki Špiljku. ‘Špiljak će se s Tuđmanom susresti još jednom, ovaj put u potpuno drugačijim okolnostima. Novog hrvatskog predsjednika najviše je zanimalo zdravlje tada već 75-godišnjeg umirovljenika. Kako je Špiljak dosta vremena provodio u svojoj vikendici u blizini Novog Vinodolskog, Tuđman mu je ponudio pomoć ako zatreba bilo kakva hitna medicinska intervencija. Na pitanje može li mu još nekako pomoći, Špiljak je zamolio samo jedno: ‘Francek, molim te, vidi sa svojima u Sisku da se obnovi spomenik u Odri, kojeg je eksplozivom netko oštetio’. Na tom spomeniku, radu akademskog kipara Vanje Radauša, bila su imena 60 partizana poginulih u borbama protiv Nijemaca i ustaša tijekom Drugog svjetskog rata. Svi do jednog, žene i muškarci, bili su hrvatske nacionalnosti. Među poginulima nalazila su se i imena Mikinih oca i brata. Na popisu su bili i pripadnici Prvog partizanskog odreda, čiji je datum osnivanja, upravo na prijedlog Franje Tuđmana, proglašen državnim praznikom. Ono što u tom trenutku Špiljak nije znao, a što će Tuđman uskoro provjeriti, spomenuti spomenik nije bio oštećen. Zbog prevelike količine eksploziva, koju su lokalni ‘aktivisti’ u njegovo podnožje postavili, spomenik je potpuno i bespovratno uništen. Na njegovu će mjestu nekoliko godina poslije lokalni ogranak HDZ-a podignuti novi spomenik, ovaj put u obliku križa. U jednom od intervjua kad je Tuđman već bio na vlasti, Špiljak je rekao: ‘Mi smo pravili mnoge gluposti. Nismo priznavali mnogo toga što je vrijedno u historiji hrvatskog naroda i svih naših naroda. Mislili smo samo: mi smo pobijedili, i možemo sami. Naravno, vrijeme je konačno pokazalo da to nije bilo dobro’. Ali je i upozorio: ‘A ako će današnja vlast praviti iste greške, a očito ih pravi, to će im se kad-tad obiti o glavu, mnogo prije nego što uopće misle. I, rekao bih, mnogo prije nego se to nama dogodilo’.
Eto, tako je pisao “povjesničar”, dr. sc. Hrvoje Klasić, no ne duljeći, kažimo ovako: ionako je notorno u što se pretvorio (ili, čak kako je oblikovan) dr. sc. Hrvoje Klasić, kao što je još notornije sve o pokojnomu narodnom heroju Miki Špiljku i negovoj supruzi Štefi, među kojima čak nema ništa niti romantično kao, primjerice, u pripovijetkama o Katarini Šubić Zrinskoj rođenoj Frankopan, o Kvaternicima, Radićima, Frankovima, i inima, makar svi oni spadaju u bližu ili dalekiju povijest. Nego je nevjerojatno da se postolarski priučnik Šegrt Hlapić iz imaginacije Ivane Brlić-Mažuranić, naime Mika Špiljak, uopće mogao pretvoriti u nešto tako strašno u što se objektivno tijekom života pretvorio, a još je nevjerojatnije da se danas oko nas elitistički fura lik poput Klasića dr. sc. Hrvoja, koji takvu jednu žalosnu priču uzdiže na razinu elite, tj. “revolucionara i državnika”, teško odredivo sličniji li je Churchillu ili Visarionoviču Staljinu, za Boga dragoga!
Mladen Pejnović rođen je 27. svibnja 1953. u Sisku, oženjen otac dvoje djece, potječe iz partizanske obitelji, otac pripadnik Sisačkog partizanskog odreda, nakon rata visoki oficir JNA, unuk narodnoga heroja Kate Pejnović, koji je podatak često isticao gradeći karijeru omladinskoga aktivista. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu bio privilegiran i zaštićen, izostanci sa nastave po tjedan dva, bio je arogantnog ponašanja omalovažavajući okolinu.
Pejnović je kao omladinski aktivist bio na rukovodnim funkcijama i pripreman za političkog radnika Saveza Komunista Hrvatske, 1980-tih bio na funkciji Predsjednika omladine Hrvatske gdje uspostavlja i zadržava kontakte s Goranom Radmanom, Darinkom Kosorom, Nikicom Gabrićem, Ivicom Drpićem, Koljom Družićem, Duškom Ljuštinom, Ivom Družićem, Ninom Pavićem, Ivom Jelušićem i Stipom Oreškovićem. Kad je preminuo Tito 1980. na ispraćaju na koldvoru u Zagrebu bio je uz lijes držeći štafetu, 1983.
Ono što je autoru ovoga teksta njzanimljivije jest činjenica da se na promociji idiotske Klasićeve knjige (ne računajući časnu publiku, ranije naznačenu!) pojavio veliki frajer Mladen Pejnović. Tko je to, zašto ga je Klasić tamo istaknuo, zašto ga je onako kako je, ne ljutite se, Isus pokraj sebe postavio Barabu?
“Gdje je nestalo 16 milijardi kuna: U strahu od Remetinca šef DUUDI-ja zbrisao u Moskvu”, naslov je teksta koji je 2016. objavljen na Maxportalu, a koji se ponovo svojedobno počeo širiti društvenim mrežama, iako ‘bivši šef DUUDI-ja, međutim, nije nigdje ‘zbrisao’, i dalje je poslovno aktivan, u Zagrebu radi kao konzultant Prvog plinarskog društva, firme koja u Hrvatsku uvozi plin ruskog Gazproma” – može se ustanoviti čistim googlanjem, odnosno provjerom beskrajnoga Interneta. Istodobno, kako je objavljeno u Večernjem listi, Mladen Pejnović rođen je 27. svibnja 1953. u Sisku, oženjen otac dvoje djece, potječe iz partizanske obitelji, otac pripadnik Sisačkog partizanskog odreda, nakon rata visoki oficir JNA, unuk narodnoga heroja Kate Pejnović, koji je podatak često isticao gradeći karijeru omladinskoga aktivista. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu bio privilegiran i zaštićen, izostanci sa nastave po tjedan dva, bio je arogantnog ponašanja omalovažavajući okolinu. Dvije godine stariji Brat Mićo (Milivoj) oženjen je Mirjanom koja je bila zaposlena u Tehnici u Udbi, SDS Centar Zagreb. Mićo je preminuo 2012. god., ima dvoje djece Marka i Marinu. Pejnović je kao omladinski aktivist bio na rukovodnim funkcijama i pripreman za političkog radnika Saveza Komunista Hrvatske, 1980-tih bio na funkciji Predsjednika omladine Hrvatske gdje uspostavlja i zadržava kontakte s Goranom Radmanom, Darinkom Kosorom, Nikicom Gabrićem, Ivicom Drpićem, Koljom Družićem, Duškom Ljuštinom, Ivom Družićem, Ninom Pavićem, Ivom Jelušićem i Stipom Oreškovićem. Kad je preminuo Tito 1980. na ispraćaju na koldvoru u Zagrebu bio je uz lijes držeći štafetu, 1983. bio je profesionalni tajnik odbora za izgradnju cesta zadužen za vođenje poslova oko upisa općenarodnog zajma za ceste. Izabran je za Predsjednika Saveza Socijalističke Omladine Hrvatske (SSOH), na toj funkciji bio je dvije godine i odlazi na služenje vojnog roka gdje započinje njegova suradnja sa Vojnom bezbednosti JNA. Nakon vojnog roka premješten je u stručni ekonomski tim CK SKH gdje se odlučivalo o strateškim ekonomskim pitanjima razvoja SRH. U tom timu bili su Jakov Sirotković (akademik), Ivo Perišin, Ivo Družić, te još nekolicina vodećih hrvatskih ekonomista. U tom timu raspravljalo se o formiranju ACY-ja, Petrokemije, UBH (Udružene banke Hrvatske). Pejnović je s Nikolom Miljevićem napisao prijedlog odluke kako likvidirati Obrovac, potpisao ju je Jure Bilić. Jedna od tema rasprava na CK SKH bila je pojava da se direktori koji poslovno surađuju s SSSR-om vrlo brzo obogate. Analizirali su pojedinačne slučajeve provjeravajući njihove političke stavove nakon povratka tih osoba. U svojim biografskim podacima nikada ne iznosi podatke za razdoblje 1973.-1976. god. U životopisu dostupnom na stranicama AUDI-a stoji: 1974-1986 Omladinska organizacija, vojni rok. Jedna od najznakovitijih funkcija koje je obnašao bila je – šef kabineta Mike Špiljka do 1986. godine, član predsjedništva CK SKH. U uredu Mike Špiljka Pejnović se profilirao kao pripadnik tvrde srpske struje u SKH, zapažen po unitarističkim stavovima. O svom radu kod Špiljka Pejnović je 2013.god. u društvu bliskih osoba iznio da je tek tada shvatio značenje INA-e. U tom razdoblju ostvaruje prisan odnos sa Slavkom Malobabićem, koji radi jedno vrijeme s njm u kabinetu a kasnije ga nasljeđuje na čelu kabineta u mandatu Stanka Stojčevića. Pejnović 1986.odlazi na funkciju pomoćnika direktora Zagrebačkog Velesajma gdje ostaje do 1987., ne postiže značajnije poslovne uspjehe ali je upamćen po autokratskom ponašanju. U Jugohospitaliju dolazi 1987. na mjesto generalnog direktora gdje ga pamte po autokratskim metodama i prijetnjama liječnicima partijskim sankcijama pri čemu je isticao svoje bliske veze sa Špiljkom, Antunom Milovićem, Stankom Stojčevićem, Jakovom Sirotkovićem, tvrdeći da iza njega stoji Partija. U tom razdoblju intenzivno kontaktira Malobabića i Radenka Radojčića. Uspostavlja i veze s Udbom, SDS-om SRH i to s Koljom Družićem, Mišom Deverićem, Slobodanom Platišom i Slavkom Bogdanovićem. Službi daje korisne informacije o stanju u zdravstvu, korupciji, provizijama, devijantnim ponašanjima političara. U Hospitaliji ulazi i u komercijalne vode pa je omogućio izvjesnom Krsniku prodaju med. aparata po visokim cijenama klinici Kajfeš (magnetska rezonanca) dok joj je na čelu bio dr. Rušinović. Godine 1988. Pejnović, Rušinović, Malobabić i Platiša razrađuju megaprojekt za izgradnju Like, Banije, Korduna i Dalmatinske Zagore (buduća SAO Krajina) pod radnim nazivom AMPLE – vitez mora, gdje planiraju proizvodnju zdrave hrane, turizam, zdravstveni turizam. Operativac za provođenje bio je Platiša a u projekt su bili uključeni Asim Kurjak, Mirko Barišić, Nikica Gabrić, Stipe Orešković te Škorić. Za navedenu grupaciju postoji neprovjereni podatak da su 1990. osnovali i masonsku ložu. Od 1988. Platiša napušta SDS Centar Zagreb i zapošljava se u Kajfešu. Znakovito je da je 2010.god. Platiša kao direktor Pupovčevog Centra za razvoj i investicije SNV (srpskog narodnog vijeća) uz pomoć Tesla banke na istim područjima poticao obnovu i razvoj područja nastradalih u ratu te pomagao povratak izbjeglih i raseljenih osoba. Pejnović se 1991. god zapošljava u Astri na zahtjev Ante Markovića, a zapošljava ga Franjo Gregorić na mjestu direktora komercijalne direkcije. Zajedno s Željkom Tomljenovićem, Darkom Lončarevićem, Mihom Ferenčićem i Nikom Midrićem (svi naslonjeni na obavještajni dio Vojne Službe) razvijaju koncepciju za osnivanje AKD i ALANA kao firmi posredstvom kojih se naoružava RH. Koncem 1991. postaje direktor predstavništva Astre u Moskvi do 1995. godine, 1995.-1997. radi u predstavništvu Luxemburške tvrtke, 1997.-2001. radi u GTS (Global tele systems) iza koje stoji George Soros. Od 2001. do 2004. radi u vrijeme narančaste revolucije u Ukrajini u Golden Telecom-u, 2004. -2007. vraća se na dužnosti u Moskvi. Godine 2008. godine napušta uspješnu karijeru u Rusiji i vraća se u Hrvatsku i formalno se zapošljava u tvrtci Nova Internacional vlasnice Melihe Mehmedagić udane Ivanić kao jedini uposlenik. Obnavlja svoje kontakte sa pripadnicima SDP-a te uz pomoć Nevena Mimice približava se i Stipi Milanoviću (sic!) kojem je predstavljen kao uspješan menadžer s međunarodnim iskustvom. Od 2011. do 2012. bio je direktor gradske plinare, a 2012 postaje Predstojnik državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Ima veliki utjecaj na Zorana Milanovića i Pejnović, odnosno negov ured postaje mjesto gdje se pripremaju sva kadrovska rješenja od pomoćnika ministara, nadzornih odbora javnih poduzeća i dr. Sin Nikola 2011. se zapošljava u HBOR-u gdje ubrzano napreduje i postaje i rukovoditelj, do 2005. pohađao je privatnu školu u Kijevu a od 2005-2009 fakultet u SAD-u, a prema neprovjerenim informacijama koristeći svoj utjecaj lobira za Ruse poglavito u odnosu INA-MOL, do je vjerojatno vrhunac apsurada bio kada je šef SDP-a Zoran Milanović, onomad se pripremajući za pregovore s MOST-om, za budućega premijera (sic!) predložio upravo Mladena Pejnovića. Recimo, završen citat!
Današnjom Hrvatskom vladaju Špiljkovi “omladinci”, “visoki rukovodioci SSOH”, a na neki se čudan način koturaju od politike do poslovnosti, odnosno do tzv. gospodarstva. Pogledamo primjere spomenutoga Mladena Pejnovića, a ne budimo lijeni promatrati, i “predsjednike” Gorana Radmana, Darinka Kosora, Ranka Ostojića, Miroslava Puža, Nikicu Gabrića, itd., svakoga u svojemu okviru, čije biografije i kontekst ne možemo trenutno zbog nedostatka prostora opisivati, sve do apsurdističkoga postojanja i djelovanja tzv. Foruma mladih SDP-a, odnosno nasljednika SSOH i SKOJ-a, čiji su istaknuti predsjednici bili ili i sad jesu Igor Dragovan, Gordan Maras, Arsen Bauk, Dan Špicer, Davor Bernardić, Saša Đujić, Nenad Livun, Biljana Gaća, a osobito – nemojmo zaboraviti, jer smo od toga počeli – dr. sc. Hrvoje Klasić sa svojim neobičnim smislom za odijevanje.
Nu, kad smo već kod toga, zar ne bi bilo uputno historiografu Klasiću i inima – koji se bave izučavanjem prošlosti da bi nam, kroz trenutačnu sadašnjost, budućnost bila bolja – ponovo predstaviti izučavanje prijedloga za lustraciju, što je izraz kojim se u najširem smislu označava zakonom i drugim propisima određena praksa odstranjivanja politički neprihvatljivih osoba iz javnog života, odnosno organa uprave i paradržavnih tijela neke države što se, per definitionem, u današnjem svijetu gotovo isključivo koristi za postupke koji su započeti u europskim postkomunističkim državama kada su pod udar lustracije došli kadrovi koje se smatralo odgovornim za održavanje komunističkog poretka, pogotovo kada je riječ o agentima i suradnicima sigurnosnih službi najodgovornijih za likvidacije, zatvaranja i druge oblike represije, a gdje zagovornici lustracije najčešće spominju potrebu da se “mlade demokracije” štite od tzv. reakcionarnih snaga “bivšeg sustava”, odnosno da se kroz nove, komunističkom ideologijom neinficirane kadrove u državi što prije uvede tzv. liberalna demokracija, dok protivnici lustracije navode da ona sama po sebi dovodi do zloupotrebi, ucjena i lova na vještice – objašnjava se često globalno internetistički, uz napomenu da je – lustracija posebnim zakonima najdosljednije sprovedena u bivšoj Istočnoj Njemačkoj i u Češkoj Republici, a drugdje postala predmetom žestokih kontroverzi, političkih otpora, pa i djelomičnog i potpunog ukidanja na osnovu kršenja ustavnih prava te je izvršena samo formalno, dok su u stvarnosti bivši komunistički kadrovi zadržali svoju vlast i privilegije, odnosno transformirali se u novu postkomunističku društvenu elitu. Što je upravo žalosni hrvatski slučaj!
I to ne samo zbog Pejnovića, za kojega ne znam(o) gdje danas radi i “djeluje” (možda u Tedeschijevu Atlanticu, blisku predsjedničkom kandidatu Z. Milanoviću), već zbog svih onih “omladinaca”, ideloških sinova, rođaka i nećaka Mike Špiljka.
Jer, današnjom Hrvatskom, na ovaj ili na onaj način, ipak ne vladaju “partizanski komunisti”. Još manje Hrvatskom vladaju “hrvatski nacionalisti” i njihovi sinovi, nećaci, rođaci i kumovi. Njome vladaju Špiljkovi “omladinci”, “visoki rukovodioci SSOH”, a na neki se čudan način koturaju od politike do poslovnosti, odnosno do tzv. gospodarstva.
Pogledamo primjere spomenutoga Mladena Pejnovića, a ne budimo lijeni promatrati, i “predsjednike” Gorana Radmana, Darinka Kosora, Ranka Ostojića, Miroslava Puža, Nikicu Gabrića, itd., svakoga u svojemu okviru, čije biografije i kontekst ne možemo trenutno zbog nedostatka prostora opisivati, sve do apsurdističkoga postojanja i djelovanja tzv. Foruma mladih SDP-a, odnosno nasljednika SSOH i SKOJ-a, čiji su istaknuti predsjednici bili ili i sad jesu Igor Dragovan, Gordan Maras, Arsen Bauk, Dan Špicer, Davor Bernardić, Saša Đujić, Nenad Livun, Biljana Gaća, a osobito – nemojmo zaboraviti, jer smo od toga počeli – dr. sc. Hrvoje Klasić sa svojim neobičnim smislom za odijevanje.
Foto: Hrvoje Klasić, Mladen Pejnović