Svaki stav koji nastoji biti relevantan u Hrvatskoj, a Hasanbegović kao rijetko tko ima i potencijal i uporište u narodnim očekivanjima, pa utoliko više, mora se sagledavati kroz slijedeće elemente analize.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Zlatko Hasanbegović je i u raspravi o Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u BiH pokazao retoričku izvrsnost, prvenstveno koristeći snažne stilske figure, koje su njegovom govoru dale pretežitost i bile snažan poziv ljudima koji ga podupiru i onima koji se još  uvijek dvoje oko svrstavanja na političkoj sceni, a nezadovoljni su postojećom ponudom među utjecajnijim političkim strankama s bilo kakvim nacionalnim potencijalom. Gledajući samo tu razinu govora, moglo bi se reći da je prezentirao vrhunsku vještinu komunikacije u političkoj areni, a pogotovo pred javnošću. Valja naglasiti također da su ispod tih retoričkih efekata ostale nimalo nebitne dvojbe oko njegovih stavova, pogotovo oko rješenja koje je predvidio kao modele uređenja međunacionalnih odnosa u BiH, prvenstveno sa stajališta interesa hrvatskoga naroda. Te sporne teze ću pokušati analizirati i objasniti njihovu dvojbenost.

Stanje današnjih odnosa u BiH ne potječe iz, niti je nastalo na Daytonskom sporazumu. I srpska i bošnjačka i hrvatska politika su postojale prije toga, prije rata, prije, uoči i tjekom osamostaljenja BiH, zatim srpske agresije, potom tjekom bošnjačko-hrvatskoga sukoba, potom u mirovnim sporazumima pa razvojem političkih odnosa do danas.

Svaki stav koji nastoji biti relevantan u Hrvatskoj, a Hasanbegović kao rijetko tko ima i potencijal i uporište u narodnim očekivanjima, pa utoliko više, mora se sagledavati kroz slijedeće elemente analize:

I


Stanje današnjih odnosa u BiH ne potječe iz, niti je nastalo na Daytonskom sporazumu. I srpska i bošnjačka i hrvatska politika su postojale prije toga, prije rata, prije, uoči i tjekom osamostaljenja BiH, zatim srpske agresije, potom tjekom bošnjačko-hrvatskoga sukoba, potom u mirovnim sporazumima pa razvojem političkih odnosa do danas. Ne može se zazivati sagledavanje dubinskih povjesnih polazišta iz 19. stoljeća, a ne uzeti u obzir odnose uoči i tjekom osamostaljenja država, koji su neposredni uvod u današnje aktualno stanje, ali po mnogo čemu i zakoniti slijed povjesnih okolnosti koje Hasanbegović s pravom zaziva u daljnoj prošlosti. Hasanbegović je propustio istaći kontekstualnu uvjetovanost Daytonskog sporazuma, za kojega postoji suglasnost da je djelomični generator današnjih institucionalnih a time i međunacionalnih problema u BiH, ali ti problemi nisu nastali u pretežitom smislu Daytonskim sporazumom, iako ih on danas realno potiče i dodatno usložnjava. Daytonski sporazum nije pao s Marsa, niti je nastao ni iz čega. Niti su današnji problemi generirani iz toga dokumenta i zatečenoga stanja.

II


Povjesni izvori neupitno ukazuju na činjenicu da su prijepori između bošnjačkog i hrvatskog naroda kojima danas svjedočimo postojali od prvoga trenutka nakon pobjede SDA i HDZ-a na prvim demokratskim izborima, te da nisu posljedica srpske agresije, niti odnosa Hrvata i Srba, ili Bošnjaka i Srba. To je važno istaknuti kako s hrvatske nacionalne, tako i s bošnjačke nacionalne strane, jer bez toga stava neće biti moguće iskoračiti iz slijepoga kutka međusobnih odnosa. Bošnjačko-hrvatski sukob je nastao kao  sukob posve suprotnih političkih platformi Bošnjaka i Hrvata, pri čemu bošnjačka platforma isključuje Hrvate kao suvereni narod u BiH. Iako su taj sukob sasvim sigurno potpirili obavještajni elementi i u jednome i drugome političkom vodstvu, bilo bi pogrješno danas sagledavajući dijagnoze i potencijalna rješenja, sve svaljivati na udbaše i kosovce, jer su oni morali imati plodan teren za svoje djelovanje. Taj teren je bit problema. Bitni uzroci sukoba se ne bi promjenili da je ne znam tko bio na čelu Hrvatske, ili da će biti bilo tko, a rasplet ovisi o snazi hrvatske državne politike i jasnoći praktičnih rješenja. Zbog svoga političkog potencijala u hrvatskom narodu Hasanbegović je to trebao istaknuti, jer bi mu to, kao i njegovoj stranci, dalo relevantnost i potvrdilo upravo onu intelektualno-analitičku poziciju koja se veže manje više uz njegovo političko ime i ugled. Ti sukobi imaju izvorište u potpuno nepomirljivim stavovima, gdje s jedne strane građanska BiH, ili Federacija nužno vodi k uništenju hrvatskoga naroda i to na cjelom području Federacije, što nije pitanje zločestoće Bošnjaka, nego povjesno dokazan proces s dva ili više naroda u jednoj federalno neuspostavljenoj državi, od kojih malobrojniji usprkos svim zakonskim rješenjima, jednostavno nužno gube utjecaj, pa slobodu, pa konačno demografski potencijal i identitet, a brojniji narod nužno ostvaruje potpunu dominaciju.

III


Građanska prava u saveznim državama se primarno ostvaruju u federalnim republikama, a njihova ravnoteža i jamstvo prenosi se na cijelo područje savezne države prenošenjem dijela ovlasti i jamstvenoga aparata na nju, stvaranjem dogovorenih minimalnih univerzalnih standarda. Savezni parlament višenacionalnih država zato nikako ne može zamjeniti republičke parlamente i izvorno počivati na građanskoj paradigmi, jer bi to bio ozakonjeni put unitarizacije savezne države. 

Hasanbegovićeva definicija predsjedništva kao par exellence nacionalnoga tijela, a parlamenta kao građanskoga tijela u saveznoj državi je politički prilično dvojben stav, s opasnim, čak i teorijskim napuklinama. U svom posljedičnom efektu, taj stav je identičan idejama Vesne Pusić o građanskoj BiH, što bi zbog njegove političke prepoznatljivosti trebalo i moralo podići kosu na glavi Zlatku Hasanbegoviću, ali i kompatibilan nastojanjima najvažnijih država EU, koja su one i jasno u brk izrekle Andreju Plenkoviću, koliko god on govorio o izlobiranom razumjevanju na sjednicama Europskog Vijeća. No, o tome “razumjevanju” ćemo govoriti pri analizi govora Petra Škorića. I taj stav je vrlo opasan za hrvatski narod u BiH. Takva definicija zakonodavnoga doma savezne države je izraz nepoznavanja načina funkcioniranja složenih višenacionalnih država u uvjetima poštivanja suverene volje konstitutivnih naroda. Parlament savezne države može funkcionirati s izvorištem građanskog legitimiteta, samo kao replika recimo Europskog parlamenta, koji usprkos ukupnoj paradi, počevši od izbora, pa do izbora Europske komisije, u biti ima folklorno značenje i omogućuje najvećim i najutjecajnijim državama Europe navodno građansko sveeuropsko pokriće za njihove pojedinačne političke interese, te najčešće prikrivanje istih pod europsku i to demokratsku paradigmu. Prepoznati suverenist Zlatko Hasanbegović je upravo taj folklor toliko puta razorio urbi et orbi, pa je utoliko više njegovo polazište o građanskoj paradigmi saveznoga parlamenta BiH, nekonzistentno svemu što on kao političar predstavlja u Hrvatskoj. Građanska prava u saveznim državama se primarno ostvaruju u federalnim republikama, a njihova ravnoteža i jamstvo prenosi se na cijelo područje savezne države prenošenjem dijela ovlasti i jamstvenoga aparata na nju, stvaranjem dogovorenih minimalnih univerzalnih standarda. Savezni parlament višenacionalnih država zato nikako ne može zamjeniti republičke parlamente i izvorno počivati na građanskoj paradigmi, jer bi to bio ozakonjeni put unitarizacije savezne države.

IV


Alija Izetbegović je po svjedočenju svoga sina, današnjega bošnjačkoga lidera Bakira Izetbegovića, koji je to javno prilikom izbora za člana predsjedništva BiH rekao u mikrofon i kamere HRT-a, polazio od toga da se potpisani sporazumi ne moraju poštovati, ako nisu sukladni njegovoj državnoj političkoj ideji i interesu. On ih je koristio kao taktičko oružje, a njegovo nepromjenjeno i stotinu puta deklarirano stajalište u svim pregovorima je bilo – ili rješenje za sve ili ništa.

Nije titoistički mahalski ulični demagog Komšić problem sam po sebi, niti je ozbiljan problem “titoistička mahalska politika”. Komšić je proizvod daleko ozbiljnijega uzroka bitnih problema od kojih je on sam banalan eksponent. U ovom slučaju, on je eksponent bošnjačke politike, koja od prvoga dana nosi snažno obilježje u presudnom smislu ostavštine Alije Izetbegovića, a njegova politička platforma je Islamska deklaracija. Konačno, to je lako uvidjeti zbrajanjem Komšićevih “titoističkih glasova” koje je ostvarila njegova stranka, koji su potpuno beznačajni u odnosu na broj glasova koje je on dobio u izborima za člana predsjedništva. Jasno je kao dan da je u tom slučaju došlo do sinteze prilično beznačajne “titoističke” platforme s nečim ili nekom drugom platformom. Zbog etničkog podrijetla goleme većine glasova i infrastrukture koja je nužna za ostvarivanje izborne preciznosti,  koja neće nauditi kandidatu SDA, a ostvariti će prednost nad hrvatskim kandidatom, više nego izvjesno ukazuje na rukopis SDA, ali i vrlo izvjestan rukopis srodne joj islamske zajednice. To je posve autentičan recept antifašističkoga mutanta u Hrvatskoj koji tako uvjerljivo prokazuje i javno razara upravo Hasanbegović kao nitko prije njega, mutanta sastavljenoga od najrazličitijih, često i prirodno suprotstavljenih ideja, počevši od komunizma, jugoslavenstva, ateizma, feminizma, homoseksualizma, svetoslavlja do lijevo-liberalnoga globalizma, koji se koristi kao pokret za slabljenje, do uništenja Hrvatske. U BiH, u slučaju Komšić, imamo sličnog mutanta, više puta provjerenoga, koji je jedinstvena integracija titoizma, islamizma, globalizma, lijevoliberalnih tendencija, a vrlo vjerojatno potaknutoga i obavještajnim srpskim i inim podzemljem u svim tim strukturama, koji se koristi kao instrument slabljenja hrvatskih interesa u BiH.  Zato je očekivati od Zlatka Hasanbegovića uočavanje i javno definiranje te pogubne mutacije i u BiH, kako ne bi njegova politika sadržajno ispadala kao i one, koje s pravom kritizira, dajući posljedicama prednost nad uzrocima.

Upravo s toga stajališta, jasno je da nisu sporazumi, kao Daytonski li Washingtonski, izvorište problema, niti je izvorište zala HDZ-eovo sektašenje 2006. godine. HDZ  je po definiciji najodgovorniji za stanje hrvatskoga naroda, nitko ga ne može oprati od te odgovornosti, ali bi bilo izrazito pogrješno samo u HDZ-u tražiti problem, čime se potiskuju iz interesnoga diskursa najšire javnosti i time izravno amnestiraju bošnjačke političke tendencije. Relevantna politička ponuda, koju Hasanbegovićevo ime realno nosi još uvijek više kao nadu i potencijal u hrvatskom narodu, mora voditi računa o činjenici da jako puno relevantnih ljudi u Hrvatskoj i BiH, što neposrednim iskustvom, što analizom povjesnih dokumenata zna da u potpisanim sporazumima, pa čak ni u Daytonskom kao najvažnijem, ne treba tražiti izvorište devijacija u nacionalnim politikama u BiH. Alija Izetbegović je po svjedočenju svoga sina, današnjega bošnjačkoga lidera Bakira Izetbegovića, koji je to javno prilikom izbora za člana predsjedništva BiH rekao u mikrofon i kamere HRT-a, polazio od toga da se potpisani sporazumi ne moraju poštovati, ako nisu sukladni njegovoj državnoj političkoj ideji i interesu. On ih je koristio kao taktičko oružje, a njegovo nepromjenjeno i stotinu puta deklarirano stajalište u svim pregovorima je bilo – ili rješenje za sve ili ništa. Poruke NHR o nužnom istodobnom rješavanju statusa Hrvata na cijelome području BiH opasno sliče na tu Izetbegovićevu poziciju, a upravo bi Hasanbegović ponajviše  zbog svoje pravške percepcije u jednome respektabilnom dijelu hrvatskog naroda, morao biti jako osjetljiv na te činjenice i voditi o njima računa, a ne ih ignorirati, izbjegavajući dvojbe i sumnje koje mogu zbog prirode medijske neravnoteže u Hrvatskoj, biti određujuće za uspjeh njegove politke. Ignorirajući te činjenice, Hasanbegović nužno ostaje u uskom krugu i na margini hrvatske politike, na što naravno ima pravo, ali nitko tko se bavi politikom ne smije zanemariti realna očekivanja nacije, niti propuštati prilike koje mu se nude.

V


Bez teritorijalne komponente kao uporišta suvereniteta i državnosti naroda nemoguće je uspostaviti trajno stabilnu zajedničku državu, niti je moguće osmisliti trajno i optimalno rješavanje nacionalnog pitanja, ne samo u konstitutivnom smislu, nego i u onome građanskom. Naime, svaki narod ovisno o demografskim i geografskim realnostima mora imati stabilno teritorijalno uporište, a dogovorom se rješava reciprocitetan status pripadnika ostalih naroda i ostalih izvan tih naroda na cijelome području savezne države. Tek tada je moguće ostvariti u punom smislu građanska prava, jer nikakva građanska prava se ne mogu ostvariti niti reprezentirati bez temeljnog ljudskog prava – prava na nacionalni identitet, a u BiH,  i prava na vjerski identitet. 

Predlagati izbor članova predsjedništva na cijelome teritoriju BiH imalo bi smisla tek i ako bi BiH bila savezna država sastavljena od tri republike – srpske, bošnjačke i hrvatske, svaka s konkretnim teritorijem, pri čemu bi takvo predsjedništvo trebalo imati isključivo simbolički karakter izražavanja volje pripadajućih naroda i njihovih federalnih država za zajedničkom državom, nešto otprilike kao kraljevi u demokratskim parlamentarnim monarhijama. I kao ukras na vrhu uređene zajedničke države. Zato je neopravdano takvom predsjedništvu davati prvorazredanu nacionalnu važnost, jer ono mora biti posljedica uređenoga državnoga poretka tri suverena naroda, niti se može tome potencijalnom rješenju kao posljedici davati ulogu nekakve kralježnice u konačnom uređenju međunacionalnih odnosa u BiH. Kad se u tom paketu rješenja istakne građanska izvorišna osnova saveznog parlamenta onda to nije obična pogrješka, nego jako ozbiljna stanputica.  Savezne države počivaju na prethodno osiguranim nacionalnim suverenitetima, koji nisu mogući bez teritorijalnoga izraza toga suverenitete u vidu federalne države svakoga naroda. Ti su suvereniteti stupovi savezne države, bez kojih ona ne može biti stabilna i efikasna. Ne može se kuća graditi od krova, tako ni savezna država BiH od zadatoga okvira, u koji se imaju utrpati suvereni narodi na različite način, milom ili silom. Ako je Republika Srpska zadata činjenica, a jest, bez obzira na posve legitimne ciljeve hrvatskoga i bošnjačakoga naroda za stratešku demontažu te genocidne tvorevine, koje Hasanbegović ističe kao svoje političko polazište, nju je, da bi ju se uopće moglo demontirati, potrebno uvažavati kao činjenicu i prema njenome postojanju ustrojiti republike ostala dva naroda za ravnopravnu političku utakmicu. Tek na taj način bi se postavio siguran okvir za čvršće definiranje zajedničke države i osiguravanje njene cjelovitosti, pa je utoliko neshvatljivo i suspektno inzistiranje bošnjačkoga vrha na državi tri naroda i dvije republike. Takvo političko stajalište je izvorište sve lošijih odnosa Hrvata i Bošnjaka, ali i velikih problema Republici Hrvatskoj, za koju je to pitanje, pitanje opstanka. To bošnjačko stajalište se ni za dlaku neće bez prisile promjeniti, bez obzira tko bio na čelu Hrvatske, bio kao danas Plenković, bio sutra Zlatko Hasanbegović, pa se utoliko isticanje HDZ-a kao ključnoga i jedinog nevaljaca za ovakav razvoj  događaja, vrlo lako može shvatiti i javno osporiti kao strančarenje i dnevno-političko nadmetanje. Nemoguće je natjerati Srbiju, odnosno Republiku Srpsku na preuzimanje odgovornosti za zločine koje je počinila,  bez trajnoga i poštenoga rješenja odnosa Bošnjaka i Hrvata. Hasanbegović pravaški i romatičarski zanemaruje te činjenice, očito računajući na nekakav prirodni savez Bošnjaka i Hrvata, te uvjetuje politički status Hrvata u ostalom dijelu BiH uspješnošću borbe za zajedničku demontažu Republike Srpske s Bošnjacima, bez prethodno utvrđenoga institucionalnog državnog koncepta između njih i Hrvata, inzistirajući na promjeni izbornoga zakonodavstva na cijelome području BiH.

To je romatičarski prihvatljivo emotivno stajalište s vrlo opasnim realnim političkim posljedicama, jer prirodnoga saveza jednostavno nema.

Takvim uvjetovanjem Hasanbegović zanemaruje da će doći do sigurne disolucije današnjih okvira BiH, da će tek to znatno oslabiti hrvatske strateške pozicije i širenje sfere utjecaja na povijesnu granicu na Drini, koju Hasanbegović implicitno strateški zaziva pozivom na nužni osvrt na stoljeće i pol iza nas. Hasanbegoviću nedostaje u ovome govoru taktička realnost kako bi to strateško duboko hrvatsko i posve opravdano političko ciljano promišljanje imalo i glavu i rep, i bilo potpuno politički prihvatljivo svakome tko promišlja suverenistički, bez izuzetka. Ta integracija taktičkih rješenja i ciljeva, istodobno bi mu omogućila uvjerljiv otklon od posljedičnoga ishodišta zalaganja s njemu posve suprotnih političkih pozicija, kao primjerice Vesne Pusić. Ovako ostaje bez toga, a pogotovo je to vidljivo u njegovom čak i prjezrivom odbacivanju pokušaja uređenja izbornoga sustava na području Federacije koga on smatra posve nebitnim, a što ga izravno usmjerava u mlin Pusićkinih političkih zagovora.

Bez taktičnih rješenja bi se u neposrednoj i dugoročnijoj perspektivi sasvim sigurno potencirao još snažniji problem i sukob s Bošnjacima, koji se slijedom Izetbegovićeve političke misli, a ne Daytonskih rješenja ili sektašenja Bože Ljubića, koliko god i Daytonski sporazum i sektašenje, ne samo Bože Ljubića nego čitave plejade hadezeovaca, nikada neće odreći ostatka muslimana ili Bošnjaka na područjima današnje Srbije, Crne Gore i Kosova, što samo nerazumnim ljudima isključuje neki realni savez sa Srbijom i Srbima u budućnosti, pa time i s Republikom Srpskom, koliko god to nakon krvoprolića devedesetih izgledalo nerealno.  Intelektualac i političar s takvim potencijalom kao Hasanbegović, pogotovo vrsni povjesničar, jednostavno mora o tome voditi računa kao strateškoj mogućnosti, jer bi bar njemu moralo biti poznato da se ozbiljne nacionalne politike projiciraju na razdoblja od stotinu i više godina, a ne dnevno-politički kao u Hrvatskoj danas. Ne može se s punim pravom upravo ta narav hrvatskih politika kritizirati, kako to Hasanbegović radi, a s druge strane, upadati u istu zamku upravo na strateškom pitanju. Sve dominantniji uvezeni islamistički element iz arapskih zemlja i Turske, s paralelnim jačanjem ruskoga utjecaja, silno pojačava tu mogućnost nove povjesne koalicije panislamizma i svetosavlja. Jer ako je nešto moguće naučiti iz razdoblja od devedesete godine do danas, onda  je to varljivost saveza između tri naroda, koji su se sklapali i kršili otvoreno i ispod površine na dnevnoj bazi, pri čemu je u Hrvatskoj izrazito opasno stalno potencirati i kriminalizirati s pozicija najčešće strereotipa, saveze Hrvata i Srba, a s druge strane zanemarivati da je u prethodnom razdoblju bilo najmanje toliko, ako ne i više saveza između Srba i Bošnjaka. Zato je nužno prvenstveno nastojati osigurati čvrsta uporišta koja neće ovisiti ni od kakvih ad hoc saveza.

Bez teritorijalne komponente kao uporišta suvereniteta i državnosti naroda nemoguće je uspostaviti trajno stabilnu zajedničku državu, niti je moguće osmisliti trajno i optimalno rješavanje nacionalnog pitanja, ne samo u konstitutivnom smislu, nego i u onome građanskom. Naime, svaki narod ovisno o demografskim i geografskim realnostima mora imati stabilno teritorijalno uporište, a dogovorom se rješava reciprocitetan status pripadnika ostalih naroda i ostalih izvan tih naroda na cijelome području savezne države. Tek tada je moguće ostvariti u punom smislu građanska prava, jer nikakva građanska prava se ne mogu ostvariti niti reprezentirati bez temeljnog ljudskog prava – prava na nacionalni identitet, a u BiH,  i prava na vjerski identitet. A to nije rješivo na individualnoj, nego na kolektivnoj osnovi.

Valja istaći tragom i nasuprot vrlo prljavih napada s rasističkim iluzijama na Zlatka Hasanbegovića i njegov hrvatski muslimanski identitet, da je upravo taj dio njegovoga identiteta potencijalna prednost njega i njegove stranke pri čvrstom pokušaju definiranja relevantnih uzročnika i posljedica problema između pretežito muslimanskih Bošnjaka i pretežito katoličkih Hrvata u BiH, jer njegovo ispravno, suverenističko i hrvatsko dijagnosticiranje i prijedloge rješenja tih problema nitko objektivan ne bi mogao nazvati antiislamističkim ili antibošnjačkim…

Zato bi izbor članova predsjedništva na način kako Hasanbegović predlaže, a bez teritorijalne komponente državnosti i suverenosti, bio samo lijep ukras bez ikakvih trajnih efekata na stabilnost i samoodržanje naroda, a s obzirom na neposredna iskustva, i opasna iluzija. Drugi Hasanbegovićev prijedlog, da članove predsjedništva biraju parlamenti, također je neodrživ i s posve istim slabostima, iako izgleda drugačije.

VI


Latentne krize u Španjolskoj, Velikoj Britaniji ili Belgiji, ukazuju da i u zrelim i neupitnim demokratskim državama saveznoga tipa, nacionalno pitanje zahtjeva ulaganje goleme političke energije i umijeća, te da usprkos tome postoje stalne tendencije podčinjavanja malobrojnijih naroda. Ni jedan jedini razlog u povjesti ne postoji, koji bi ukazivao da takva sudbina neće zadesiti hrvatski narod s Bošnjacima. Zato je nerazumno, iako je uporišta kao u priči za to, tražiti razloge lošega položaja Hrvata u BiH samo u slabostima hrvatskih politika, a opasno je zanemarivati same idejne i političke temelje suvremene bošnjačke državnosti, koji definitivno počivaju na ostavštini Alije Izetbegovića i njegovoj deklaraciji. Pri tome valja istaći tragom i nasuprot vrlo prljavih napada s rasističkim iluzijama na Zlatka Hasanbegovića i njegov hrvatski muslimanski identitet, da je upravo taj dio njegovoga identiteta potencijalna prednost njega i njegove stranke pri čvrstom pokušaju definiranja relevantnih uzročnika i posljedica problema između pretežito muslimanskih Bošnjaka i pretežito katoličkih Hrvata u BiH, jer njegovo ispravno, suverenističko i hrvatsko dijagnosticiranje i prijedloge rješenja tih problema nitko objektivan ne bi mogao nazvati antiislamističkim ili antibošnjačkim, što je postala matrica u najutjecajnijem dijelu sarajevskih medija i politika, vrlo slična antifa matrici u Hrvatskoj, gdje se svako nesuglasje i pitanje etiketira fašizmom.

VII


Bošnjačku političku agresiju, koja posredno jako odgovara Srbiji i njenim strateškim ciljevima nužno je odmah zaustaviti, kako bi se imalo temelj za definiranje i osmišljavanje političkih koraka za povratak hrvatskih interesa na područuju Republike Srpske.To bi trebali kao obavezu prepoznavati i bošnjački političari, pogotovo ako polaze od nekakvog prirodnog savezništva s Hrvatima, ili posve pragmatično, od ultimativnog očuvanja cjelovite BiH, ali kako ne možemo na njih utjecati u definiranju njihovih političkih ciljeva, taktičkih i strateških, iznimno je bitno biti realan i onemogućiti njihove imperijalne ciljeve prema Hrvatima.

Govoreći o hrvatskim interesima na području cijele BiH, Hasanbegović upravo iz ranije navedenih razloga prvenstvene usmjerenosti na strateške ciljeve s pravaško romatičarske pozicije, zanemaruje da je za svako političko, jednako kao i za vojno, pa i sportsko natjecanje, nužno imati uporišta koja su neupitna i na konkretnom djelu terena. Figurativno rečeno – morate se ukopati i osigurati. Ne može se pokušavati ostvarivati hrvatska politika razdjelnice zona utjecaja na Drini, što bi morao biti strateški ideal i cilj svake hrvatske države, a što Hasanbegović oduvijek, pa i u ovome govoru nudi kao svoju političku osobnu iskaznicu, ako se prije toga gubi ili izgubi Mostar, Bugojno, Travnik ili dolina Neretve. Logično je da je iz Travnika Drina puno dostupnija nego iz Splita. Bude li se Zagrebu zadavala zadaća razgradnje Republike Srpske kao taktičkoga preduvjeta za sveukupno rješavanje statusa Hrvata u BiH, Hrvata u BiH neće biti, ne zbog Republike Srpske koja je ratom i konstituiranjem zadala svoje udarce hrvatskom narodu, nego zbog islamističke komponente bošnjačke politike koja traje i koja je kao i velikosrpske težnje, iako iskustveno posve suprotna srpskim težnjama, stvarni uzročnik golemih nevolja i nositelj prijetnje hrvatskom narodu, usprkos svim slabostima, promašajima, pa i izdajama u hrvatskoj politici, bilo u Zagrebu, bilo u Mostaru. Ne može se zaustaviti, a mora, bošnjačka politička agresija na hrvatski narod u BiH, preusmjeravajući sve i onako ograničene hrvatske potencijale na ispravljanje pogubnih posljedica srpske agresije, a zanemarujući problem s Bošnjacima.

Niti se smije odustati ikada od hrvatskih strateških ciljeva, ali ni od taktičkih opasnosti za ostvarivanje tih ciljeva.

Bošnjačku političku agresiju, koja posredno jako odgovara Srbiji i njenim strateškim ciljevima nužno je odmah zaustaviti, kako bi se imalo temelj za definiranje i osmišljavanje političkih koraka za povratak hrvatskih interesa na područuju Republike Srpske.To bi trebali kao obavezu prepoznavati i bošnjački političari, pogotovo ako polaze od nekakvog prirodnog savezništva s Hrvatima, ili posve pragmatično, od ultimativnog očuvanja cjelovite BiH, ali kako ne možemo na njih utjecati u definiranju njihovih političkih ciljeva, taktičkih i strateških, iznimno je bitno biti realan i onemogućiti njihove imperijalne ciljeve prema Hrvatima. Prilično je stoga čudno kako Hasanbegović ne vidi da je inzistiranje na taktičkom konceptu političkih rješenja za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, zanemarujući realnost Republike Srpske,  kojoj je opredjeljen kompletan srpski narod pa se to ne može ignorirati bez obzira na način postanka te države, izravno voda na milin upravo – velikosrpskim političkim interesima. Svaki sukob hrvatske i bošnjačke koncepcije i politički rat ta dva naroda, jača srpske političke i pregovaračke pozicije, a ne pomaže ni hrvatskim ni bošnjačkim barem deklariranim interesima. Hrvatski posao nije preodgajati Bošnjake, nego se pozabaviti svojim problemima i interesima bez predrasuda.

Takvi pokušaji će samo ohrabrivati Bošnjake u njihovoj galopirajućoj majorizaciji i istisnuću hrvatskoga naroda, što jako odgovara srpskim političkim interesima, bez obzira na njihovo  taktičko deklariranje i zauzimanje strana u tom sukobu. Srbi tako bez napora dobivaju slab hrvatski državni potencijal, što im omogućuje izravno jačanje svojih utjecaja u Hrvatskoj, ali i jačanje pregovaračkih, pa i vojnih po potrebi pozicija za raspetljavanje problema s Bošnjacima i muslimanskom komponentom na cijelome prostoru njihovih geopolitičkih interesa.  Bošnjaci također,  sve dok hrvatske politike nisu usuglašene oko elementarnih činjenica o statusu Hrvata u BiH, nastoje postići što povoljnije teritorijalno geografske i geopolitičke pozicije za eventualni kasniji politički i svaki drugi obračun sa Srbima. Ili trajni savez širih razmjera. Hrvati moraju, a tu je uloga Zlatka Hasanbegovića još uvijek iznimno potenacijalna, svojom političkom snagom zaustaviti bošnjačku političku agresiju, uspostaviti racionalan politički savez na načelu očuvanja zajedničke i dragovoljne države BiH na unaprijed utvrđenim suverenističkim pozicijama dva naroda, kako bi i Hrvati i Bošnjaci imali bilo kakvu šansu Republiku Srpsku integriranim utjecajem očistiti od genocidne naravi.

* Analiza govora Petra Škorića u nedjelju