Postali smo društvo u kojem glavne uloge nose oni koji svoju intelektualnu limitiranost nadoknađuju bahatošću i podcjenjivačkim odnosom prema onima u čije ime obnašaju vlast, a koje naprosto smatraju ovcama permanentno spremnim za šišanje.
Zbog budućnosti naše i svih onih kojima Lijepu našu želimo ostaviti u naslijeđe potrebno je prestati u političkim preslagivanjima i pregovorima, poglavito onih koji zastupaju nacionalni i suverenistički svjetonazor, stavljati u prvi plan raspodjelu plijena iako je zec još uvijek u šumi. Promjene se mogu izvršavati isključivo nakon osvajanja vlasti ili nakon izbornog rezultata koji osigurava bitno učešće u njoj. Jedan ili dvadeset mandata ne čine pobjedu, već samo bazu za političko uhljebništvo.
Hrvatski narod, nakon izvojevane državnosti anno domini 879., kada je papa Ivan VIII. uputio hrvatskome knezu Branimiru pismo kojim ga izvještava da je u Rimu blagoslovio njega i cijeli hrvatski narod, te priznajući mu “zemaljsku vlast nad cijelom Hrvatskom”, kao u to doba najvišeg međunarodnog priznanja suvereniteta države, dakle stoljećima prije nego je to za rukom pošlo zemljama koje se danas smatraju perjanicama Europe, zbog nesloge odrekao se je svojeg suvereniteta ulazeći u različite personalne unije, štujući vladare tuđince. Njegova agonija nastavlja se nakon prvog svjetskog rata, kada isključivo svojom krivnjom, dopušta biti okupiran od strane susjedne države uspostavljene na truleži raspadnutog Otomanskog carstva, navikle na bizantinski modus vivendi u društvenim odnosima. Prvo kraljevstvo pod čizmom srbijanske loze vladara, baštinice trgovaca svinjama, po općoj ocijeni bijaše tamnica naroda u koju se odgegasmo kao guske u maglu. Nakon kratkotrajnog dizanja magle izazvanog vjetrovima Drugog svjetskog rata, hrvatski narod i njegova država je okupirana 1945., ali ovoga puta snagom tuđinskog oružja nakon provedene lustracije tijekom koje je izvršen etnocid, kulturocid, elitocid te moralocid koji se može usporediti samo sa onim koji je pogodio židove tijekom ostvarivanja ciljeva iz “Mein Kampf-a”, uratka austrijskog soboslikara i neostvarenog slikara umjetnika, koji je došao u mogućnost svoje frustracije rješavati urbi et orbi.
Dane uzništva u tamnici naroda zamijenili su dani bezličnog življenja u egalitarnom totalitarizmu koji je izgrađivao čovjeka po svojoj mjeri. Maksimu jedan narod, jedan vođa, jedna domovina, zamijenila je ona o jednoj avangardi radničkog pokreta koja nasilnim sredstvima u društvo usađuje jedinu ispravnu predodžbu o jednakosti koja proizlazi iz unisone ocjene o socijalizmu kao ultimativnom društvenom putu koji će nas odvesti u besklasno društvo apsolutne slobode. Problem je jedino bio što je taj put vodio kroz logore, one stvarne ili one mentalne, u kojima su svi slobodnomisleći članovi društva preodgajani na način koji bi ih silom uklapao u društvene uloge potrebne za održanje nakaradnog društvenog ustrojstva. Preodgoj težih slučajeva prepušten je eskadronima smrti koji su diljem globusa vršili državnu eutanaziju nepoćudnih. Po nekima i previše revno, a prema jugofilima – šlampavo.
Ipak, nakon 888 godina lutanja bespućima povijesnih zbiljnosti krajem 80-ih godina prošlog stoljeća unutar hrvatskog naroda ništa više nije moglo opstruirati uspostavu političkog pluralističkog života usmjerenog ka osnivanju različitih političkih opcija čije je djelovanje bilo predano mirnoj uspostavi višestranačja, demokratskih institucija sustava, izgradnji suvereniteta te uspostavi efikasnog sustava njegove obrane. Kriza društveno-ekonomskih odnosa u bivšoj SFRJ iznjedrila je subjektivne i objektivne antagonizme koji više nisu mogli biti pomireni unutar postojećeg ustavnopravnog sustava, dok federalni oblik državnosti utvrđen Ustavom SFRJ iz 1974. godine više nije zadovoljavao hegemonijske prohtjeve Srbije niti je mogao ostvariti aspiracije drugih sastavnica za uspostavom demokratskog ustrojstva utemeljenog na neposrednom izbornom pravu, višestranačju, tržišnoj ekonomiji i vladavini prava. Radi ostvarivanja navedenih ciljeva utvrđena je i potreba za donošenjem novog ustava iz razloga opstojnosti nužnosti uklanjanja iz ustavnopravnog sustava svih odredaba koje su izraz ideologijskog jednoumlja kako bi se zamijenile osnovnim normama koje će biti adekvatan izraz demokratskog, višestranačkog i republikanskog oblika državnoga ustrojstva nove hrvatske ustavne i socijalne države. Kroz sadržaj novog demokratskog ustava hrvatski narod i nacija izrazili su svoju želju za izgradnju jedinstvene i nedjeljive demokratske i socijalne države u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Republika Hrvatska definirana je kao država u kojoj su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše vrednote ustavnog poretka i temelj za njegovo tumačenje. Prije Božićnog ustava hrvatski pravni sustav bio je pod izrazitim utjecajem i dominacijom socijalističke doktrine, dok je ustavno uređenje bilo kompozicija prevlasti javnog nad pojedinačnim interesom pri čemu je deklarirana temeljnopravna sfera najčešće bila fasada stvarnoj dominaciji kolektiviteta ostvarenoj kroz jedinstvo vlasti. Tek prihvaćanjem novog Ustava stvorene su pretpostavke da se troma legislativa i egzekutiva, često sklona postupanju i preko svojih ingerencija, podvrgavaju vladavini prava potpuno novog sadržaja. Božićnim ustavom Hrvatska je ustrojena na način koji osigurava svim njezinim državljanima narodna, nacionalna i kulturna prava.
Republika Hrvatska je prezentno formalno demokratska država. Međutim, danas se izraz “demokracija” upotrebljava kao svojevrsna poštapalica ili izričaj koji u sebi sublimira gotovo svaki sadržaj, dok je realno mali broj onih koji bi na suvisao način sadržaj ovog pojma mogli jednostavno definirati. Prema Sokratu demokracija je tiranija većine nad manjinom. Prema Aristotelu, demokracija je ohlokracija ili vladavina rulje, svjetine, odnosno neukih. Prema Platonu, demokracije je ciklično vladanje jednih nad drugima. Prema pak Winstonu Leonardu Spenceru Churchillu, demokracija jest najmanje loš oblik ustrojstva državne vlasti od svih loših do sada prakticiranih.
Božićni Ustav bio je izraz državnopravne tradicije, ali i recepcije demokratskih dostignuća zapadnog civilizacijskog kruga, kako pri zaštiti temeljnopravne sfere pojedinca tako i pri ostvarivanju opstojnosti narodnog suvereniteta, trodiobe vlasti, demokracije i vladavine prava, kao i opstojnosti slobode političkog rada, udruživanja te sindikalnog organiziranja. No, svaki ustav, pa tako i Božićni Ustav, kao kreacija ustavotvorca koji je ipak samo čovjek, nije savršen. Ujedno, teško se oteti dojmu da se svijest o važnosti sadržaja Ustava vrlo teško probijala do njegovih adresata, pri čemu je bila zamjetna njegova marginalizacija pri odvijanju temeljnih društvenih odnosa. Dok se prvotno zanemarivanje slova Ustava može pripisati političkom nasljeđu sadržanom u poznatoj izreci “da se ne treba držati ustava kao pijan plota”, za dugotrajnost takvog odnosa spram Ustava nema izlike. Prvotna praktična odsutnost Ustava iz uređenja društvenih odnosa rezultirala je prisvajanjem objektivno nepripadajućih ingerencija od stane tijela državne vlasti koja su praktički prolazila bez posebne društvene reakcije. Poglavito je ovakva tendencija bila zamjetna pri majorizaciji egzekutive nad legislativom i sudstvom.
Normativno gledano, Republika Hrvatska je prezentno formalno demokratska država. Međutim, danas se izraz “demokracija” upotrebljava kao svojevrsna poštapalica ili izričaj koji u sebi sublimira gotovo svaki sadržaj, dok je realno mali broj onih koji bi na suvisao način sadržaj ovog pojma mogli jednostavno definirati. Prema Sokratu demokracija je tiranija većine nad manjinom. Prema Aristotelu, demokracija je ohlokracija ili vladavina rulje, svjetine, odnosno neukih. Prema Platonu, demokracije je ciklično vladanje jednih nad drugima. Prema pak Winstonu Leonardu Spenceru Churchillu, demokracija jest najmanje loš oblik ustrojstva državne vlasti od svih loših do sada prakticiranih. Objektivno, u svojoj biti demokracija, kao vladavina naroda predstavlja prije svega političku ideju o vladavini u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice kao jedinstvenog subjekta, izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Realno, demokracija je politički poredak u kojem vlada većina, uz osiguranje individualnih prava svakoga državljana i time je protivna onim oblicima vladavine u kojima narod nema vrhovnu vlast, nego njime upravlja neki pojedinac ili skupina na temelju “božanskog prava”, “prava krvi” ili bilo kojeg drugog koje svoj legitimitet ne crpi iz izborne utakmice. Institucionalizirano gledajući, na današnjem stupnju razvoja demokratskim društvima nazivaju se ona na kojima se nositelji funkcija vlasti mirnim putem izmjenjuju sukladno rezultatima dobivenim na izborima uređenim izbornim zakonodavstvom utemeljenom na jednakom, slobodnom, općem i tajnom biračkom pravu.
Svoj pravni izraz demokracija nalazi u sadržaju izričaja “vladavini prava”. Općenito gledano, koncept vladavine prava objedinjava u sebi niz načela ustavne vladavine, prema kojima su svi nositelji funkcija vlasti podvrgnuti ograničenjima uspostavljenima ustavom i pravnim poretkom u državi. Vlast je pod političkim nadzorom predstavničkih tijela, na temelju mandata dobivenog od naroda. Zaštitu od nelegalnog djelovanja državne vlasti pruža neovisno sudstvo u primjerenom i propisanom postupku u kojem je osigurano poštivanje ljudskih prava. Međutim, koncept vladavine prava nije ograničen samo na poštivanje hijerarhije pravnih propisa izražen kroz načelo ustavnosti i zakonitosti, kao njezinu formalnu dimenziju. Vladavina prava zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj. U državi vladavine prava zakoni moraju biti jasni i nedvosmisleni te svojim sadržajem moraju na strani adresata ispunjavati legitimna očekivanja izvjesnosti nastupa određenih pravnih učinaka za slučaj postupanja ili ne postupanja po zakonskoj dispoziciji. Također, zakonima se mogu određenim subjektima nametati ograničenja, ali ta ograničenja moraju biti razmjerna konstitucionalnom te legalnom cilju koji se njima želi postići. Pritom teret koji se nameće pojedincu ne smije biti prekomjeran i u nerazmjeru sa svrhom uvođenja ograničenja. Država vladavine prava egzistira samo u uvjetima pravne sigurnosti, nužne za održavanje povjerenja u pravni i pravosudni sustav. Na općoj razini pravna sigurnost ostvaruje se kroz laku i opću dostupnost propisa te njihovu primjenu na predvidiv i konzistentan način. Opći akti moraju biti precizni, publicirani prije implementacije, lišeni mogućnosti njihova retroaktivnog djelovanja. Na odnose adresata mogu djelovati samo propisi koji unaprijed uređuju posljedice određenog ponašanja. Možebitna zakonom dana diskrecija ovlaštenja moraju biti zakonom uređena iznimka, i to samo za slučaj zaštite posebno štićenih dobara kao što su to zaštita temeljnih ljudskih prava, javni poredak, sigurnost ili zdravlje ljudi u širim razmjerima. U državama utemeljenim na vladavini prava svi su pred zakonom jednaki. Načelo ravnopravnosti pred zakonom je povrijeđeno onda kad se nijedan razuman, iz same prirode stvari proizlazeći ili drukčije očevidan razlog, ne da naći za zakonsko diferenciranje istih ili ravnopravan tretman različitih situacija, odnosno kada dano zakonsko određenje ima sva obilježja legislativne samovolje. Ujedno, pravo jednakog tretmana povrijeđeno je onda kada se jedna grupa na koju je upućena norma u usporedbi s drugom grupom adresata norme drukčije tretira, iako između te dvije grupe ne postoje razlike takve vrste ili takve težine koje bi mogle opravdati nejednak tretman od strane zakonodavca.
Uspostavi demokracije pretpostavka je Voltairevo načelo prema kojem se mora braniti pravo svakoga na iznošenje mišljenja neovisno o kvaliteti i prihvatljivosti njegovog promišljanja. Prema J. S. Millu, sloboda mišljenja ima za svoj objekt izražavanje kritike određene društvene zbilje. Ta kritika može biti izrečena ili simbolizirana i neumjesno grubo i humoristično ili sarkastično. No neovisno o njezinoj formi, mora biti dopuštena osobito kad upire na objektivno nepoželjne anomalije u društvu. Svi trebaju djelovati tako da proizvede najveću sreću za najveći broj ljudi.
Nema demokracije bez javnog dijaloga. Pravo na mišljenje i sloboda iznošenja misli osnova su svakog demokratskog društva. Uspostavi demokracije pretpostavka je Voltairevo načelo prema kojem se mora braniti pravo svakoga na iznošenje mišljenja neovisno o kvaliteti i prihvatljivosti njegovog promišljanja. Prema J. S. Millu, sloboda mišljenja ima za svoj objekt izražavanje kritike određene društvene zbilje. Ta kritika može biti izrečena ili simbolizirana i neumjesno grubo i humoristično ili sarkastično. No neovisno o njezinoj formi, mora biti dopuštena osobito kad upire na objektivno nepoželjne anomalije u društvu. Svi trebaju djelovati tako da proizvede najveću sreću za najveći broj ljudi. Pritom se ljudsku slobodu može ograničiti samo ako se njezinim uživanjem može štetiti drugima. Načelo zabrane uzrokovanja štete drugima, koja nastaje kao posljedica uživanja vlastitih sloboda, u svojoj primjeni na uređenje društvenih odnosa faktički isključuje sve despotske i autoritativne oblike vlasti koji guše slobodu pojedinaca i njihovu individualnost. Od posebne važnosti za sreću pojedinca i društva u cjelini jest sloboda govora koju se načelno ničim ne smije ograničavati, osim granicama koje postavlja istovrsno pravo drugoga. Sloboda misli i izražavanja mišljenja pretpostavka je svake slobode. Sloboda govora nije važna samo zato što svatko ima pravo na slobodu izražavanja nego i zato što zajednica u kojoj živimo ima pravo čuti naše mišljenje. Sloboda izražavanja je proporcionalna stupnju demokratičnosti društva i direktno uzročno-posljedično povezana sa slobodnim medijima koji ne samo da imaju pravo nego i obvezu adresatima kontinuirano osiguravati istinite, objektivne i raznovrsne informacije iz najrazličitijih izvora o temama i pitanjima koja su od javnog interesa, na nepristran i vjerodostojan način. Mišljenja se, bilo prava bilo kriva, ne smiju gušiti niti se ona smiju nametati drugima. Svaka razmjena mišljenja između ljudi mora biti slobodna, pri čemu se u raspravi moraju uvažavati argumenti logike, a ne sile. Mišljenje se ne smije institucionalni progoniti jer je ono temelj na kojem svaki pojedinac gradi svoju duhovnu veličinu za koju je sposoban. Gdje nema rasprave, nema ni slobode mišljenja, ali ni mogućnosti dosezanja duhovne veličine na pojedinačnoj razini. Zakon i vlast ne smiju priječiti slobodu svakog sudjelovati u publiciranju vlastitog ili sudjelovati u kreiranju javnog mišljenja. No javno raspravljanje mora voditi brigu o etičkim vrijednostima društva, pa stoga rasprava mora biti slobodna i može biti kritična, ali mora biti lišena uvreda, kleveta te bilo kakvog oblika netolerancije. Određujući praktične granice slobode mišljenja i iznošenja mišljenja O. W. Holmesa Jr., sudac Vrhovnog suda SAD rekao je: “Ako postoji jedno načelo koje traži da ga se poštuje više nego ijedno drugo u američkom Ustavu, onda je to načelo slobode misli – ne samo slobode misli onih koji se s nama slažu nego i slobode misli za one koji nas mrze. Međutim, kao što moje pravo da mašem rukama prestaje tamo gdje počinje tuđi nos, tako ni sloboda govora jamčena I. amandmanom na Ustav ne štiti onog tko za vrijeme predstave u kinu počne iz zabave vikati “požar”. Ukidanje slobode govora može biti opravdano samo u slučaju jasne i neposredne opasnosti uz izglednost nastupa objektivne štete” (Schenck protiv Sjedinjenih Američkih Država, 249 U. S. 47 (1919.)).
Kakvo je stanje u Lijepoj našoj? S jedne strane imamo militantne samozvane liberale, u biti kriptokomuniste opsjednute demonima iz prošlosti, koji tijekom marša kroz institucije, šireći svoje fabricirane istine i privide slobodarskih vizija, žele kroz represivni aparat ili medijsku harangu ukinuti pravo govora svima onima koji drugačije misle. Iako, kako bi R. Dworkin rekao, svaka država koja prerano intervenira u slobodu govora ili propusti određene teme javno raspraviti, gubi legitimitet zahtijevati od svih članova društva podvrgnuti se donesenim pravnim pravilima.
Dakle, svako mišljenje je legitimno i mora biti dopušteno ukoliko ima društveni potencijal, odnosno ukoliko se odnosi na društveno relevantan sadržaj. Svaki izričaj koji se širi nenasilnim putem ima pravo javnosti. Zaštitu zaslužuje i svaki izričaj kod kojeg javnost tek naknadno i ničim izazvana sazna da je bila uznemirena. Zaštitu ne uživa samo onaj izričaj koji nema društveni potencijal i koje je usmjereno isključivo na vrijeđanje drugih.
A kakvo je stanje u Lijepoj našoj. S jedne strane imamo militantne samozvane liberale, u biti kriptokomuniste opsjednute demonima iz prošlosti, koji tijekom marša kroz institucije, šireći svoje fabricirane istine i privide slobodarskih vizija, žele kroz represivni aparat ili medijsku harangu ukinuti pravo govora svima onima koji drugačije misle. Iako, kako bi R. Dworkin rekao, svaka država koja prerano intervenira u slobodu govora ili propusti određene teme javno raspraviti, gubi legitimitet zahtijevati od svih članova društva podvrgnuti se donesenim pravnim pravilima.
U javnom prostoru najgrlatiji su oni koji o temi razgovora nikakvih objektivnih znanja nemaju. I dok se to još može tolerirati kod dežurnih “analitičara” opće prakse na čija lupetanja smo s vremenom oguglali, a koji su pravo na nesuvislo zagađivanje javnog prostora valjda zaslužili dosjelošću, isti aršin se teško može primijeniti na tzv. stručnu javnost. Iako i ta “stručna javnost” više nalikuje muzičkim sastavima po zabavama koji za novac svakom odsviraju njegovu muzičku želju. Da stvar bude žalosnija, i nositelji državnih funkcija se ovdje ponašaju više kao članovi navijačkih skupina, a ne nositelji dužnosti uređenih ustavom.
Primjerice, svako malo neki dužnosnik oštro ili manje oštro osudi pojedinu društvenu pojavu. U državama vladavine prava, dopušteno je ono što zakonom izričito nije zabranjeno. Da su to shvatile i države koje nisu dio europske obitelji kojoj mi pripadamo svjedoči i stipulacija, primjerice, članka 10. stavka 1. Ustava Crne Gore. Državne funkcije su transpersonalne, pa stoga osobni stavovi njihovih nositelja su irelevantni. Ako je neko ponašanje društveno opasno, onda je ono kriminalizirano dok gonjenje počinitelja deliktnih djela treba poduzeti za to zakonom određeno tijelo sudbene vlasti. “Oštre osude” pak narušavaju ustavnu presumpciju nevinosti, a ujedno kada legislativa ili egzekutiva poziva tijelo sudbene vlasti na obvezatno postupanje, čini se i kazneno djelo pritiska na pravosudnu vlast. Također, osobnim predavanjem kaznenih prijava uz medijsku pompu svjesno se zlorabi institut zastupničkog imuniteta neodgovornosti u svrhu dobivanja političkih poena.
Na ustoličenju, državni poglavar nakon što je prisegnuo braniti Ustav, pred javnost izlazi sa tvrdnjom o osobnim simpatijama prema liku i djelu određenog filozofa koji je rekao da “istinu treba čuvati od većine i većinu od istine”…
Dotični filozof biblijskog imena Noa, cijeli svoj filozofski opus uporabio je za društveno opravdanje vlastite homoseksualnosti. Što samo po sebi i nije od nekog posebnog značaja, dok državni poglavar u nastavku svog obraćanja javnosti nije predstavio kao svoj programski cilj zaštitu ranjivih društvenih skupina, s prioritetnim naglaskom na rodno drugačije i različite po seksualnoj orijentaciji.
Nadalje, na ustoličenju, državni poglavar nakon što je prisegnuo braniti Ustav, pred javnost izlazi sa tvrdnjom o osobnim simpatijama prema liku i djelu određenog filozofa koji je rekao da “istinu treba čuvati od većine i većinu od istine”. U preference glede filozofskih uzora, ka ni o ukusima, ne vrijedi raspravljati. Uzgred rečeno, ipak imam potrebu istaknuti kako držim da je istina samo jedna i to ona objektivna, i nju treba uvijek iskazivati neovisno o tome je li ona za nas ili druge ugodna ili neugodna. Jer je to bit suočavanja sa istinom. I ne vidim razloga da bi bilo koju društvenu skupinu ili društvo u cjelini trebalo braniti od istine. No, pravi smisao ovog eskapadnog uvoda se mogao prozreti tek naknadno. Naime, dotični filozof biblijskog imena Noa, cijeli svoj filozofski opus uporabio je za društveno opravdanje vlastite homoseksualnosti. Što samo po sebi i nije od nekog posebnog značaja, dok državni poglavar u nastavku svog obraćanja javnosti nije predstavio kao svoj programski cilj zaštitu ranjivih društvenih skupina, s prioritetnim naglaskom na rodno drugačije i različite po seksualnoj orijentaciji. Ovdje je problem što Ustav Republike Hrvatske kao društvene skupine kojima se jamči posebna državna skrb i društvena briga određuje djecu i nemoćne osobe, mladež, majke i osobe s invaliditetom, hrvatske branitelje, hrvatske ratne vojne invalide, udovice, roditelje i djecu poginulih hrvatskih branitelja. Ujedno naš Ustav kao ustavne kategorije ne poznaje ni rod niti seksualnu orijentaciju. Nažalost to što se ove kategorije nalaze u pozitivnom zakonodavstvu Lijepe naše jest neustavno i na to se nositelji državnih funkcija ne bi smeli pozivati. Naime, još je 1803. sudac J. Marshall obrazlažući prvu odluku ustavnog sudovanja u povijesti čovječanstva (Marbury v. Madison, 5 U.S. (1 Cranch) 137 (1803)) konstatirao kao ovlaštenje iako sadržano u zakonu nije u skladu s ustavom u koliko nije u ustavu navedeno ili u ustavu ne postoji pravna osnova za njegovu konstitucionalizaciju. Ukoliko se žele u pravni poredak unositi nove pravne kategorije, to se treba činiti na ustavom dopušteni način, odnosno na način da ti novi instituti prethodno dobiju svoju pravnu osnovu u Ustavu. Tada bi smo izbjegli i situacije da u pitanju udomljavanja Ustavni sud donese odluku koja je praktički neprovediva. Naime, ustavnopravno je suspektno u izreci utvrditi ustavnost osporenih zakonskih odredaba, a u obrazloženju pozivati sudove suditi de lefe ferenda (po zakonu kakav bi trebao biti) a ne de lege lata (po zakonu kakav jest). Poglavito imajući u vidu činjenicu kako je to u suprotnosti sa člankom 115. stavkom 3. Ustava po kojemu sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, pri čemu je Ustav po hijerarhiji najviši propis.
Naša nas stvarnost upozorava da nam se društveni život pretvara u kaos. Najvećim djelom za to smo si sami krivi jer smo dopustili dugogodišnju negativnu selekciju kadrova koji vode ovu zemlju na način koji ne može iznjedriti pozitivne učinke. Umjesto društva znanja, postali smo društvo mediokriteta u kojem glavne uloge nose oni koji misle da znaju. Ili još gore, znaju da su nedorasli svojim društvenim ulogama, ali svoju objektivnu intelektualnu limitiranost nadoknađuju bahatošću i podcjenjivačkim odnosom prema onima u čije ime obnašaju vlast, a koje naprosto smatraju ovcama permanentno spremnim za šišanje…
Što nam se društvo naoko više mijenja, sve je sličnije onom nekad utemeljenom na bratstvu i jedinstvu kojeg smo čuvali kao zjenicu oka, dok nam oči nisu iskopali.
Ad fine, naša nas stvarnost upozorava da nam se društveni život pretvara u kaos. Najvećim djelom za to smo si sami krivi jer smo dopustili dugogodišnju negativnu selekciju kadrova koji vode ovu zemlju na način koji ne može iznjedriti pozitivne učinke. Umjesto društva znanja, postali smo društvo mediokriteta u kojem glavne uloge nose oni koji misle da znaju. Ili još gore, znaju da su nedorasli svojim društvenim ulogama, ali svoju objektivnu intelektualnu limitiranost nadoknađuju bahatošću i podcjenjivačkim odnosom prema onima u čije ime obnašaju vlast, a koje naprosto smatraju ovcama permanentno spremnim za šišanje. Iz jednog totalitarizma komunističkog tipa polagano se gušimo u drugom globalističkog usmjerenja. Javni dijalog s društvenim potencijalom u svim sferama socijalnog života zamjenjuje jalovo neargumentirano difamiranje, etiketiranje i ušutkavanje neistomišljenika. Društvo smo lišeno svake odgovornosti, poglavito one koja proizlazi iz obnašanja funkcije usmjerene ka ostvarivanju općeg dobra. Političke organizacije, jer pravih stranaka u Republici Hrvatskoj nema, taoci su uske upravljačke klike kojoj je vlast cilj i sredstvo za zadovoljenje svojih materijalnih aspiracija. Političko partijsko jednoumlje pretvara su u bezumlje. Inkluzivnost prema manjinama u ekskludiranje većine iz društvenog života. Temeljna prava državljana koja proizlaze iz ljudskog dostojanstva i prava osobnosti zapostavljaju se u ime ostvarivanja prava nižeg ranga užih društvenih skupina preko mjere koje ta prava objektivno mogu sadržati. Društveno irelevantne teme dižu se na pijedestal apsolutnih kategorija dok se objektivni i bitni društveni problemi olako ignoriraju. Što nam se društvo naoko više mijenja, sve je sličnije onom nekad utemeljenom na bratstvu i jedinstvu kojeg smo čuvali kao zjenicu oka, dok nam oči nisu iskopali.
Pojednostavljeno rečeno, postali smo društvo sa posebnim potrebama, lišeno identiteta, kulture i baštine, pa samim time i budućnosti, koje iz beznađa i letargije mogu pokrenuti samo hitne i korijenite promjene. Međutim, usprkos svemu sada nije vrijeme za zdvajanje, već je krajnji čas za akciju. Vrijeme je da svi oni kojima je Hrvatska na srcu stvarno, a ne deklaratorno, poduzmu sve što je u njihovoj moći kako bi se daljnja erozija elementarnih društvenih vrijednosti obustavila. Rješavanje pitanja na osobnoj razini treba ostaviti za vremena stvarne stabilnosti vlasti. Bilo bi lijepo kad bi se akteri na političkoj sceni bar jednom držali gesla Dubrovačke republike “obliti privatorum publica curate” (Zaboravite privatno i brinite se za javno). Zbog budućnosti naše i svih onih kojima Lijepu našu želimo ostaviti u naslijeđe potrebno je prestati u političkim preslagivanjima i pregovorima, poglavito onih koji zastupaju nacionalni i suverenistički svjetonazor, stavljati u prvi plan raspodjelu plijena iako je zec još uvijek u šumi. Promjene se mogu izvršavati isključivo nakon osvajanja vlasti ili nakon izbornog rezultata koji osigurava bitno učešće u njoj. Jedan ili dvadeset mandata ne čine pobjedu, već samo bazu za političko uhljebništvo. A to svakako nije ni osnova za dobivanje povjerenja birača, niti je temelj za animiranje što većeg broja birača za participaciju na festivalima demokracije. Neprestano piliti granu na kojoj se sjedi dugoročno gledano nije mudar izbor. Ni za nas, ni za hrvatsku državu.