Već sam pomišljao Zastupniku za iseljeništvo gen. Glasnoviću, s nekoliko značajnih dokumenata uputiti zamolbu da u Saboru iznese moj slučaj s poteškoćama oko stjecanja hrvatskoga državljanstva, a onda, kada si predočim neka saborska lica koja bi trebala vijećati o tome smijem li ja biti Hrvat ili ne, trgnem se i odustanem.
U prošlu subotu sam išao glasovati na državnim izborima za Victoriju. Glasovati sam mogao u nekoliko obližnjih pučkih škola, pa sam izabrao najbližu, koja se nalazi 500 m od moje kuće. Išao sam u dva poslije podne, misleći da ću izbjeći dugo stajanje u repu, ali sam ipak čekao dvadesetak minuta.
Na ogradi školskog dvorišta gdje sam se polako pomicao prema ulaznim vratima stajalo je nekoliko predstavnika raznih stranaka koji su glasačima dijelili pamflete s instrukcijama kako glasovati za njihovu stranku.
Na školskoj ogradi pokraj mene izvješeno je bilo nekoliko plakata različitih stranaka, među kojima sam primjetio kandidata Waltera Mikca (vidi sliku), za kojeg mi kažu da je naše gore list. Stranka mu se zove Aussie Battler Party, što bi se moglo prevesti kao Australska stranka kruhoboraca – meni dovoljno da mu dam glas.
Vani ispred škole je jedna obitelj gledala nešto zaraditi prodajući osvježavajuća pića i “Demokratske kobasice”.
Kartonska demokracija
Unutrašnjost je po običaju bila sastavljena od kartona, od kartonskih glasačkih kabina do kartonskih glasačkih kutija, pa i kartonskih ljudi koji svu tu kartonsku demokraciju prihvaćaju kao da je u kamenu uklesana a ne da je na papiru zapisana. A zašto ne bi prihvaćali kada cijeli sustav diše relativno stabilno, uz tek poneku, rijetku štucavicu? Nisu njima na pameti moje usporedbe.
Za stolom na koji se morate prijaviti, iz jedne od nekoliko knjižurina sličnih telefonskim imenicima iskopaju vam ime i pored imena olovkom upišu kratku vodoravnu crticu.
Kasnije sve te stranice sakupljene širom države i sve te crtice, jedno računalo pročita i usporedi. Ako pronađu da ste glasovali više nego jednom, platite veliku kaznu a ako niste glasovali a nemate dokumentirano opravdanje za izostanak, platite kaznu od $79. Nije ni puno kada se usporedi s izostankom s federalnih izbora gdje kazna odlazi u stotine dolara.
Državni izborni ured ima sve podatke svakog Victorijanca, pa svatko tko ima mobitel, toga jutra dobije sms poruku s obavještenjem da mora glasovati, s povezicom na zemljovid na kojemu možete vidjeti vaše najbliže glasačko mjesto.
Svi koji su preko 80 godina starosti tjedan dana prije izbora poštom dobiju glasačke listiće s besplatnom povratnom kovertom. Također i oni koji su po bolnicama ili na druge načine spriječeni putovati do glasačkog mjesta.
Svi Victorijanci, državljani Australije koji su nekuda, bilo kada otputovali a nisu se vratili, pod uvjetom da su prijavili svoju adresu boravka, nekoliko tjedana prije izbora, također poštom dobiju glasačke listiće s povratnom kovertom. To uključuje sve, od vojnika na službi u mirovnim misijama diljem svjeta do iseljenika koji se Australije nisu odrekli.
“Demokratske kobasice” za mene imaju jedno sasvim drugačije i niti malo probavljivo značenje
Jedini direktan savjet koji sam dobio u uredu za državljanstvo u Policijskoj upravi u Zagrebu bio je da kao Hrvat ne postojim i da pokušam zatražiti državljanstvo kao stranac koji ima zasluga za hrvatsku samostalnost, s tim da moram i ispisati biografiju i “detaljno nabrojati sve zasluge”, što mi je pred svijest donijelo prispodobu kako bi me točno to tražila udba da su me ikada uhvatili živa, pa sam kao metak izletio iz tog ureda. Kad ti se u svijesti pojave takve slike i prispodobe, onda bježi što te noge nose.
Sa sjetom sam se pritom sjetio, da mi za razliku od drugih izvan Hrvatske, nije samo nemoguće glasovati na hrvatskim izborima jer se glasačko mjesto često nalazi na udaljenosti i od 900 km, nego da uopće ne mogu glasovati, jer su mi na 4 mjesta na kojima sam u Zagrebu pokušao isposlovati državljanstvo, nakon što su me tražili na računalu, rekli da će to ići vrlo teško. I nije mi toliko do glasovanja, nego mi pamet stane kad si predočim te hrvatske suverenističke paradokse, koje moj slučaj tako jasno predočava. Baš me zanima kakva uputa stoji pored moga imena u tom računalu Ministarstva untarnjih poslova.
Jedini direktan savjet koji sam dobio u uredu za državljanstvo u Policijskoj upravi u Zagrebu bio je da kao Hrvat ne postojim i da pokušam zatražiti državljanstvo kao stranac koji ima zasluga za hrvatsku samostalnost, s tim da moram ispisati biografiju i “detaljno nabrojati sve zasluge”, što mi je pred svijest donijelo prispodobu kako bi me točno to tražila udba da su me ikada uhvatili živa, pa sam kao metak izletio iz tog ureda. Kad ti se u svijesti pojave takve slike i prispodobe, onda bježi što te noge nose.
Ah da, pokušao sam objasniti zašto “ne postojim” i dobio prijateljski savjet da s tim ne izlazim, jer će onda to ići još mnogo teže.
Gadno je to kada se prijaviš da postojiš, a s vrhova vlasti je, od ljudi koji su i za bivšega i za ovoga režima donosili odluke o tome tko može živjeti a tko mora umrijeti, zaključeno bilo da ne smiješ postojati.
Podsjetilo me to na jednu scenu iz davnog kaubojskog filma gdje dvojica sjede na klupi, jedan s revolverom uperenim u glavu drugoga. Ovaj mu kaže: “Ne smiješ me ubiti, ja previše toga znam”, a on mu odgovori: “Umrijeti ćeš s puno informacija u glavi”.
Već sam pomišljao Zastupniku za iseljeništvo gen. Glasnoviću, s nekoliko značajnih dokumenata uputiti zamolbu da u Saboru iznese moj slučaj s poteškoćama oko stjecanja hrvatskoga državljanstva, a onda, kada si predočim neka saborska lica koja bi trebala vijećati o tome smijem li ja biti Hrvat ili ne, trgnem se i odustanem.
Oni su danas silno moćni.
Svaka sila za vremena!
Bogzna ima li u Marakeškom sporazumu kakava točka koja bi retrospektivno pomogla nekom hrvatskom izbjeglici iz bivše Jugoslavije kojemu ni demokratska Hrvatska nije unaprijedila status, ili se to samo odnosi na azijske i afričke migrante koji traže bolji život, jer ja stvarno ne tražim bolji život, makar ne u materijalnom smislu, nego bi bio sasvim zadovoljan i s nešto sniženim standardom.
Ako ne može preko Policijske uprave, možda bi moglo preko Kladuše.
S mojom praktično doživotnom borbom za uspostavu hrvatske državne samostalnosti, koliko god sam znao i mogao, koja je započela još za Hrvatskog proljeća u Zagrebu a ni danas nije završila, mislim si – Koliko će tek teško onda biti, steći hrvatsko državnjanstvo, onom Srbinu koji se borio u sastavu agresorske vojske pa se kasnije odlučio vratiti u Hrvatsku? Kako će on sastaviti detaljnu biografiju sa zaslugama za hrvatski narod?
One “Demokratske kobasice” iz demokratske fajšmašine, zasoljene, zapaprene i nagurane u demokratsko crijevo, pa na demokratskoj vatri ispečene, u mojoj glavi stvaraju sasvim drugačije, niti malo probavljive asocijacije, za razliku od ove žene sa naslovne fotografije, koja se oblizuje misleći kako će se lijepo omrsiti nakon što je podmirila svoju građansku obavezu.