Skupina koja je u Zadru nasrnula na rektoricu Vican je više nego banalna antikatolička, necivilizirana i destruktivna antiintelektualna struktura društveno bezvrijednih perverznjaka, koja baštini totalitarnu isključivost iz ranoga razdoblja komunističkog pokreta, koje su se i komunisti kasnije odrekli, jer im je postala preopasna za opstanak a njeno djelovanje i izuzetno neproporcionalna moć u društvu, najsigurniji su pokazatelj sunovrata društvenih standarda u Hrvatskoj.

Autor: Marko Ljubić

U Zadru su proteklih dana skupine, koje se nazivaju antifašistima, borcima za reproduktivna prava, za ženska i ostala većinom nestandardizirana prava kroz povijest civilizacije te zajedničkim imenom u zadarskoj priči borci za sekularno sveučilište, pokrenuli pravi pogrom protiv rektorice Sveučilišta u Zadru, profesorice Dijane Vican. Na stranu to, u ovakvim okolnostima posvemašnjih društvenih poremećaja u Hrvatskoj, što posve neusporedive i društveno potpuno perverzne i nedostojne aktivističko-parapolitičke kreature nastoje nauditi doajenici hrvatskog odgoja, obrazovanja i znanosti prof. Vican, te prilično divljačkim sadržajem i još primitivnijom propagandom ispoljavaju svoju bjesnoću prema temeljnim vrjednostima naroda s kojim žive i na čijoj milosti djeluju, iako je u socijalnoj interakciji to nemoguće zanemarivati, ne bi vrijedjelo ozbiljnog osvrata, da to nije redovna dugogodišnja pojava, koja je usprkos svome banalnom primitivizmu, poharala Hrvatsku. Jer Dijana Vican se zna ubojito sama obraniti, no ovdje ona predstavlja načelo, paradigmu, pa to više uopće problem Dijane Vican, žene, Hrvatice, Europljanke, katolkinje, učiteljice, znanstvenice i rektorice. Ta opasna pojavnost s dubinskim zloćudnim klicama uništenja vrijednota na kojima je hrvatsko društvo jedino održivo i kao hrvatsko i kao društvo, poharala je u svakom i po svakom društvenom temelju rušeći baš sve ispred sebe, snažno oslonjena na postojeću državu promičući civilizacijsko licemjerstvo subverzivnog djelovanja protiv naroda i društva resursima njegove države. To je, ako uopće i postoji sličan primjer u povijesti, obilježje umirućih društava, propalih država i nestanka naroda, koji se tome ne znaju i ne mogu efikasno usprotiviti i koji takvo ponašanje toleriraju i drže civiliziranim isključivo zbog akademskih zvanja subverzivaca i nedostatka vlastitog samopoštovanja.

Ne može svaku subverzivnu aktivnost banalnih skupina s potpuno neznanstvenim uporištima podupirati bivši zamjenik ministarskog političkog balvana Željka Jovanovića, Saša Zelenika, jer bez obzira na nekakve njegove fah–idiotske specijalističke domete u znanstvenoj mu disciplini, da je držao minimalno do znanosti, nikada takvom političkom balvanu ne bi pristao biti zamjenik i očekivati da njegov javni ugled među pristojno razumnim ljudima ne postane aktivističko ruglo.

Kvalificirajući ih, nemaju veze te skupine navodnih subverzivaca, a u stvari duboko inkorporiranih državnih parazita, s praiskonskim akademskim vrijednostima, nemaju ni s temeljnim vrijednostima stvarne društvene stvaralačke interakcije, a niti s istinskom subverzijom. Oni su u svemu dnevno-politička prjevara, kakvim se god zvučnim nazivljem ogrtali. Nikakav ogrtač naime ne može prikriti smrad truleži i raspadanja, utoliko nesnošljiviji, ukoliko se radi o organskim sastojcima.

Ne može svaku subverzivnu aktivnost banalnih skupina s potpuno neznanstvenim uporištima podupirati bivši zamjenik ministarskog političkog balvana Željka Jovanovića, Saša Zelenika, jer bez obzira na nekakve njegove fah–idiotske specijalističke domete u znanstvenoj mu disciplini, da je držao minimalno do znanosti, nikada takvom političkom balvanu ne bi pristao biti zamjenik i očekivati da njegov javni ugled među pristojno razumnim ljudima ne postane aktivističko ruglo. Balvaniziran je kao i Jovanovićev, a ako se tom balvanskom komunikacijskom senzibilitetu doda slika i ton s nekakve konferencije gdje on predstavlja  neukog košarkaškog velikana Petra Skansija, te njegovu kolegicu, inače šarmantnu mladu ženu Mariju Lugarić i uspoređuje im kilograme pred zgranutim novinarima i sveopćim gledateljstvom, koje je usprkos svih poremećaja sačuvalo bar u većini gospodski odnos prema ženama, jasno je o kakvom se kulturološki praznom i zapuštenom akademcu radi. Isto se odnosi na čitav niz otužnih potpisnika sramotne peticije iz koje iskaču Radojka Borić, Bojan Glavašević i čitav niz odavno društveno duboko osramoćenih likova, koji vegetiraju u zatvorenim krugovima nabildani medijski na posve istom izvorišnom društvenom poremećaju ili civilizacijskoj devijaciji bez realnog dodira sa svijetom u kojemu  se jedino događa stvarno stvaranje, kreativnost i život.

Sad toj otužnoj skupini, posve istih i prepoznatljivih ideoloških milicionara, koji iskaču u prvi plan gdje se god treba nasrnuti na primjerene hrvatske vrijednote, gdje god treba udariti na Crkvu prvenstveno, dodajte perverzno nazivlje kao što su reproduktivna prava, začinite to malo s izrazito antiintelektualnim sekularizmom, poškropite malo s antifašizmom, malo s pederastijom, rodnom nasuprot spolne identifikacije, a svemu dodajte kune iz državnog proračuna na ime slobode mišljenja, koje s ljudskim kongitivnim procesom uporišne točke nema, dobijete brutalnost neke vrste intelektualnog ISIL-a, ili srpskih boraca za zaštitu nejači devedesetih godina. Ili ustanika početkom ljeta 1941.

Mislite da slučajno nabrajam ovakve poveznice?

Ni u ludilu.

Metodologija je ista, ciljevi su isti, jesu doduše nositelji različiti, neki među njima su završili i nekakve škole, neki su otkrili bozon i dječici u vrtićima propovjedaju bozonskim umom i karakterom da nema Boga, ali nasilnost, komunikacijska isključivost i brutalnost kojom se u slici srpskih “osloboditelja” Vukovara ili ISIL-ovih boraca za pravovjerni islam doslovno režu glave, a ovdje socijalno, ne daje razloga za bitno razlikovanje. Da smiju, sumnjam da i ovi aktivisti i antifašisti ne bi rezali, jer uzimanje noža i rezanje glave započinje od ideje i svijesti o opravdanosti čina. Bolje je s iskustvima koje kao narod imamo ne provjeravati.

Promotori “reproduktivnih prava” ne razgovaraju. Razgovor polazi od razuma, a razum je posljedica ljudske naravi. Ljudska narav je specifična zbog moždanog procesa koje nazivamo mišljenje, a “reproduktivna prava” navedenih gore aktivista ne mogu podnijeti ni jedno suvislo pitanje? Jer, spomen reprodukcije živih bića, među koje spada i čovjek, koliko god bio i antifašizirani zagovornik uništenja, podrazumjeva potporu rađanju, a ne ubijanju. Čisto znanstveno, bez rađanja nema života ni reprodukcije, a s druge strane, bez savjesti nema čovjeka.

Zamislite reproduktivno pravo!?

Čovjek bi u prvi trenutak s obzirom na naziv pomislio, ne znajući da su ti antifašistički milicajci duhom i tijelom posve militarizirani besmislom i negativističkim nagonom same antifašističke paradigme, da će nagrnuti na predstavljanje knjige prof Tončija Matulića “Pobačaj – drama savjesti” i ovacijama pozdraviti čovjeka, koji baštineći razum, vjeru, humanizam i ljudsku narav s obilježjima i božanske, tko vjeruje, naravi, ali i izrazito znanstvene biti civilizacije za one koji pokušavaju izbjeći vjersku bitnost, razgovara na najvišoj intelektualnoj razini. A gdje bi drugo nego na sveučilištu?

No, promotori “reproduktivnih prava” ne razgovaraju. Razgovor polazi od razuma, a razum je posljedica ljudske naravi. Ljudska narav je specifična zbog moždanog procesa koje nazivamo mišljenje, a “reproduktivna prava” navedenih gore aktivista ne mogu podnijeti ni jedno suvislo pitanje?

Jer, spomen reprodukcije živih bića, među koje spada i čovjek, koliko god bio i antifašizirani zagovornik uništenja, podrazumjeva potporu rađanju, a ne ubijanju. Čisto znanstveno, bez rađanja nema života ni reprodukcije, a s druge strane, bez savjesti nema čovjeka.

Te nesretne društvene skupine, posve komunikacijski zapuštenih kreatura s neprirodnom i vrlo razornom društvenom važnošću u današnjoj Hrvatskoj, koju im bildaju ili moćni civilizacijski perverznjaci ili producirani medijsko-politički mediokriteti, koje su za nekakav trendovski priključak i oslonac na društvene jasle bilo kakvoga, makar i totalno kompromitirajućeg podrijetla, spremne založiti i one ostatke ostataka socijalnih vrijednota što ih bar fahidiotski posjeduju, harače posrnulom Hrvatskom od grada do grada, a pogotovo od svečilišta, do sveučilišta i uništavaju sve pred sobom. Zato je nužno reagirati i nazvati to pravim imenom.

Godinama im je Dijana Vican bila crvena krpa svojom mudrom, jasnom i kvalificiranom intelektualnom nadmoćnošću, koja uz mjerljive profesionalne kriterije počiva i na jasnoći pripadnosnog identiteta hrvatske znanstvenice i intelektualke, što i jest temeljni izazov za te skupine, a trenutak predstavljanja knjige vrhunskog teologa Tončija Matulića, pomno je izabran za udar i kampanju u ozračju nevjerojatne višegodišnje  indolentnosti stotina crkvenih uglednika, u ozračju potpuno razbijenog vrjednosnog uporišta naroda u pretežitom javnom i političkom diskursu te potpuno dezorjentiranim narodnim skupinama sve usitnjenijim i razbijenijim, kojima se mora potpuno uništiti svako integrativno uporište, da bi negacija nesmetano mogla dovršiti davno započeto uništenje.

U prirodi svake zajednice je samoodržanje, opstanak, reprodukcija. Čak i čopori nagonski djeluju pri ugrozama i skladno se odupiru prijetnjama nestankom. Veći je nadalje poblem što se većinom na slične perverzije ni ne osvrću ljudi i organizacije, institucije i javni pozvanici, koji se upravo predstavljaju zaštitnicima Hrvatske, katoličanstva, vjere i razuma, ukratko zaštitnici čovjeka, ljudi i naroda, kakvim se želimo predstavljati i vidjeti u svojim intimnim zrcalima.

Nije dakle problem to što se perverznjacima, koji proglašavaju nemogućnost kontrole spolnog nagona slobodom čovjeka, iako ni vuku ne spada potpuno odreknuće od kontrole nagona, koji proglašavaju ubojstvo reproduktivnim ili još strašnije, ženskim pravom, čime i održanje ljudske vrste i povijesnu ljepotu poimanja žene u hrvatskoj kulturi izruguju do krajnje perverznosti, nego je problem činjenica da se tome ne usprotivi na snažan način običan svakodnevni Hrvat. U prirodi svake zajednice je samoodržanje, opstanak, reprodukcija. Čak i čopori nagonski djeluju pri ugrozama i skladno se odupiru prijetnjama nestankom.

Veći je nadalje poblem što se većinom na slične perverzije ni ne osvrću ljudi i organizacije, institucije i javni pozvanici, koji se upravo predstavljaju zaštitnicima Hrvatske, katoličanstva, vjere i razuma, ukratko zaštitnici čovjeka, ljudi i naroda, kakvim se želimo predstavljati i vidjeti u svojim intimnim zrcalima.

Baš nitko, izuzev Ante Đapića, nije javno izgovorio riječi u obranu razuma, vjere, u obranu Dijane Vican i intelektualnog profila sveučilišta pred nasrtajima skupine, čiji su uz otužnog Zeleniku, već simboli prepoznatljivosti zagovornici nastranih ideja kao Radojka Borić ili tužna politička kreatura Bojan Glavašević, sa stotinama tipova iz toga razarajućeg kruga, koji godinama od situacije do situacije teroriziraju i razum i um, i dušu i tijelo, i vjeru i nadu, jer nude laž razarajući istinu.

Baveći se tzv. visokim nacionalnim politikama i pitanjima, skupine mediokriteta i ništa manjih perverznjaka od spomenutih, na navodnoj suprotno strani političkog i društvenog spektra, onoj nacionalnoj i kršćanskoj, traže svoje društveno mjesto i status postavljajući se deklarativno na suprotni pol društvenih vrijednosti, ne uočavaju razornost linča, ne protiv profesorice Vican primarno, nego protiv sveučilišta koje ona simbolizira, lupetaju o kršćanstvu, narodu, suverenitetu ispadajući posljedično samo pokriće za djelovanje spomenutih perverznjaka i bježeći od očitovanja. Tko bi to smio nuditi Hrvatskoj nadu, promjenu, bilo kakve stvarne vrijednote, nuditi utučenom narodu nekakvu nadu, a istovremeno ili ne primjećivati razorni trag spomenutih antifa skupina, ili, što je točnije i puno pogubnije, namjerno se praviti gluh i slijep izbjegavajući javnu konfrontaciju s njima, praktično se suglašavajući kao sa sudbinom s opasnom moći, koju su ove skupine preotele hrvatskom narodu. A u svojoj biti su po svemu šačica jada što bi rekao Zoran Milanović.

Poziv na sekularno sveučilište je prikriveni poziv za neintelektualnim sveučilištem, koje u toj percepciji s kojom se krenulo na rektoricu Vican, u potpunosti isključuje sami pojam sveučilišta. Jer, ne može se sveučilište kvalificirati sekularnim ili nesekularnim, jedina bitna značajka sveučilišta bez koje ne smije nikada ostati je njegova intelektualna dimenzija i prožetost. To Zeleniki i njegovom balvan intelektualizmu, gomili tih nazovi intelektualnih milicajaca, puno više milicajaca nego ovo intelektualnih, ne dopire do antifašiziranog uma, jer u tom umu nema prostora za intelektualnu znatiželju, za dijalog, za drugačije ili nepoznato.

Nitko tko je istinski drugačiji i nitko čija riječ dopire do ljudi s makar kakvih pozornica ne bi smio mirno gledati to što se proteklih dana događalo u Zadru.

Poziv na sekularno sveučilište je prikriveni poziv za neintelektualnim sveučilištem, koje u toj percepciji s kojom se krenulo na rektoricu Vican, u potpunosti isključuje sami pojam sveučilišta. Jer, ne može se sveučilište kvalificirati sekularnim ili nesekularnim, jedina bitna značajka sveučilišta bez koje ne smije nikada ostati je njegova intelektualna dimenzija i prožetost. To Zeleniki i njegovom balvan intelektualizmu, gomili tih nazovi intelektualnih milicajaca, puno više milicajaca nego ovo intelektualnih, ne dopire do antifašiziranog uma, jer u tom umu nema prostora za intelektualnu znatiželju, za dijalog, za drugačije ili nepoznato, a ima jedino i samo mjesta za klik ili daljinski signal, kojim se pokreću na pojam – teološko s katoličkim predznakom. Tu otužnu skupinu intelektualnih balvan revolucionara, od kojih je Milan Martić deset puta bio dosljedniji sa svojom stvarnom balvan-tenk- nožina revolucijom jer se nije skrivao ni iza čega, imalo bi čak razloga donekle i poštovati da ih se može nazvati ateistima. No, ne može. Jer intelektualc ateist bi po prirodi stvari vrlo rado polemizirao s kolegom vjernikom, s obzirom da ateističko ne isključuje intelektualno, a zadnje što bi ikada pristao učiniti je, sudjelovati u pogromu protiv mogućnosti da vrhunski katolički intelektualac iznese javno svoje mišljenje. Skupina koja je u Zadru nasrnula na rektoricu Vican je više nego banalna antikatolička, necivilizirana i destruktivna antiintelektualna struktura društveno bezvrijednih perverznjaka, koja baštini totalitarnu isključivost iz ranoga razdoblja komunističkog pokreta, koje su se i komunisti kasnije odrekli, jer im je postala preopasna za opstanak a njeno djelovanje i izuzetno neproporcionalna moć u društvu, najsigurniji su pokazatelj sunovrata društvenih standarda u Hrvatskoj. Nije doduše ništa bolja situacija ni u Europi, onoj zapadnoj, ali s tom tragičnom činjenicom će se morati nositi narodi Europe. Konačno, bilo bi posve normalno i poželjno primjerice da Dijana Vican na Sveučilištu u Zadru ugosti vrhunske islamske teologe ili budističke gurue, a bila bi posve sigurna opklada da ni jedan od tih revolucionara tada ne bi isticao zahtjev za sekularnim sveučilištem. Pogotovo kad bi gost sveučilišta bio recimo episkop Amfilohije Radović. Jer, njima je do sekularnosti koliko do lanjskog snijega, kao što im je do bilo koje civilizacijske vrijednosti jednako stalo. Sve što jesu duguju usidravanju na moć, koja im omogućuje reproduktivno pravo. Ono koje narod naziva – U se, na se i poda se. Lajući na njima nedostupnu intelektualnu vrijednost ljudi kao što je profesorica Vican i čitav niz takvih u neposredmo iskustvenom razdoblju, s jedne strane te perverzne društvene skupinice samoprojiciraju sliku vlastite važnosti, a s druge strane onima koji ih potiču na te “borbe” obično pokušavaju ostvariti vrlo prizemne pozicione interese, ništa suptilnije ili kulturološki važnije od nagonskih potreba pripadnika čopora. To u prijevodu znači aktivističko-politička parola i zahtjev za sekularnim sveučilištem. Većina ih veze nema što znači pojam sekularno, a još manje što znači sveučilište. No imaju svi stečeno pravo što bi ustavni patriot Mile P., rekao, živjeti na račun društva neovisno o vrijednostima koje posjeduju, pa se netko davno dosjetio pokušati tu rupetinu nakrcati ambicijama, što je sigurno efikasan model stvaranja cijelih postrojbi janjičara, kako ih je jednom prigodom nazvao Slobodan Prosperov Novak. Nema Hrvatska izgleda dok takve skupine s takvim “idejama” budu bilo što izuzev eksponati za pokazivanje znatiželjnicima s plaćenim ulaznicama.

Komentari