Riječ je o fakat inteligentnoj osobi, s izrazitim smislom za survival i s izrazitim karakteristikama kruhoborca. Baš zato, pripovijetka o Lazanskom mora se razumijevati svakako s mišlju na kružnicu po kojoj se takvi tipovi koturaju: kad se na samom početku (neprijeporno: srpske) agresije na Hrvatsku, Lazanski odmetnuo u Beograd, zajedno s još stanovitom količinom Danasovih (Zorica Nikolić, Mila Štula…), i ne samo Danasovih novinara i urednika (da ih ne nabrajamo), on se nakon podužega desetljetnog, dvodesetljetnog, vremenskog razmišljanja i kojekakvih tamošnjih kruhoboračkih laviranja, na kraju učlanio u Vučićevu Srpsku naprednu stranku…

Autor: Mate Bašić

Što je to uhljeb, što i koga ta riječ u hrvatskom jeziku označava?  Na bliskom nam Istoku tj. na bliskom nam Starom Gorju Balkan, lingvistički egzistira riječ uhljup, često i uhljub. Nu, u modernoj Hrvatskoj već se koje desetljeće ustalila riječ uhljeb. Je li nam ta druga riječ, poput prve dvije, u hrvatski vokabular opet pridošla iz vječnoga srednjovjekovnoga turskoga, odnosno, sa spomenutoga srbijanskoga Zapadnog Balkana blizu Bugarske i Rumunjske, onoga kulturološkoga ostatka veličanstvene Osmanske Imperije?

Riječ uhljup čisti je lingvistički turcizam, ona označava čovjeka koji se ne zna ponašati u zadanom društvu, čovjeka koji ne drži do sebe, odrpanca, klošara, Gavrocha i T. Ujevića zajedno, ili Kerempuha po srbijanskim novinama svojedobno teško sramoćena N. Teslu u Beogradu, rekli bismo, jebivjetra, niškoristi, zgubidana i dronju, onoga što je u Imotskom bio pa se pretvorio u pojam Gajtana, kako ga je onomad oslikao T. Vrdoljak u Ljubavi i ponekoj psovci, starogrčkoga idiota koji ništa ne razumije pa se niti ne snalazi, smlaćena jadnika bezobzirna prema sebi i svijetu oko sebe, osobito kad se zatekne u okruženju koje ga ne shvaća, jer ga okruženje ne razumije. 

Turskosrpska riječ uhljup, za razliku od novogovorne hrvatske inovacije uhljeb ima i svoj engleski (znači, globalistički) ekvivalent: UNCOUTH – lacking good manners, refinement, or grace. Synonyms: uncivilized, uncultured, uncultivated, unrefined, unpolished, unsophisticated, common, low, plebeian, philistine, rough, coarse, provincial, rustic, crude, gross, loutish, hooligan, boorish, oafish.

Ipak, uhljeb je suvremenija priča: ta riječ nije postojala ni onda kad je protofašistička kraljevska Jugoslavija žandarmerijskom silom nametala svoj serbojugoslavenski jezični srbijanski administrativni purizam, a nema je ni u “Člancima o hrvatskom jeziku, pravopisu i jezičnoj politici objavljenima od 11. travnja 1941. do početka svibnja 1945”, kako precizno citira dr. M. Samardžija u kapitalnom djelu “Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH”, što je malo tko čitao, čini se.

Politički vrlo nekorektno – iz motrišta naše još žive generacije govoreći, uz dužno poštovanje – uhljebi su, između ostalih, novinari i urednici negdašnjega, pokojnoga, Danasa, onoga hrvatskoga i jugoslavenskoga političkoga tjednika kojega se naša djeca po uzoru na Avu Karabatić ne sjećaju, jednako kao što se ne sjećaju, recimo, Greateful Dead ili Talking Heads, iako su, na neku čudnu foru, iz Danasa u jednom trenutku izrasli bajni hrvatski diplomati (M. Galić, D. Vukov-Colić, D. Buvač, Ž. Ivanković, N. Ivanković), pa čak i stanovita količina drugih šutljivih hodača, odreda svi iz negdašnjega SOUR-a Vjesnik.

Najzanimljiviji uhljeb, u ovom kontekstu, ipak je budući veleposlanik države Republike Srbije u Ruskoj Federaciji – Miroslav Lazanski. Taj primjer uhljupa, uhljuba, uhljeba (hrvatski: kruhoborca) rođen je dosta davno, 18. rujna 1950. u Karlovcu, navodno od oca  Slovenca  i sigurno majke Srpkinje čija je sestra, Miroslavova tetka, Biljana Plavšić, bivša predsjednica ovodrinske Republike Srpske u BiH, u Den Haagu pravomoćno osuđena za smišljanje etničkog čišćenja, što je eufemizam za genocid, ali o čemu se više gotovo ne govori. U Karlovcu je završio osnovnu školu, u Trebinju srednju a u Zagrebu Pravni fakultet, zavisno već kak se tata Slovenc, negdašnji oficir Kraljevine Jugoslavije, poslijeratni viši oficir JNA, već pomicao po “slobodnom teritoriju”, a Wikipedija još veli da je kao mladi novinar Miroslav Lazanski pisao za zagrebačke (čuj ovo: zagrebačke?) listove Polet, Vjesnik, Danas i Start, pa je u veljači 1991. “prešao u Beograd i počeo da piše za dnevni list Politika”. 

U Zagrebu još živi mnoštvo dečkih & puca koji se s veseljem prisjećaju Laze Tenka: primjerice, škvadra se dogovori za tulum, recimo negdje na Trešnjevci, s uvjetom da svatko sa sobom povede najmanje jednu curicu, najmanje jednu mačku, a kad anarhoidno veselje tipa berlinskoga DDR-a krene, odjednom, na tulum overdoziran duhanskim dimom, pivom, mirogojčekima i mačkama zadebljane stražnjice od šutiranja ljevicom i desnicom dok u pozadini mrmori neki L. Cohen ili B. Springsteen, svjetla se gase svjetla se pale, jer u društveno nesvjesno zbrdazdola okupljeno mnoštvo gromoglasno ušetava M. Lazanski – u društvu kapetana I. klase u SMB-uniformi JNA, pa kaže: „Umem da kažem samo tri reči, Zvezda, Zvezda, Zvezda“, a kapetan I. klase samo okolo strijelja sivomaslinastim očima.

Wikipedija je u mainstreamu smiješna, uopće nije enciklopedija jer ju ispisuje svatko i bilo tko, no u ovom slučaju, ipak Wikipedji valja vjerovati: Miroslav Lazanski u Zagrebu je bio bleferski medijski komados, a svoje je smiješne knjižuljke o nečemu počeo objavljivati tek desetak godina nakon što mu je vjerojatno Zagreb ishlapio iz tintare, pa se njegove knjige zovu: Jutarnja patrola (2000), Uvek postoji sutra: roman o obaveštajno-špijunskim igrama oko Jugoslavije i Republike Srpske, i kraju jedne epohe (2000), Bin Laden protiv Amerike (2001), Istina o Srpskoj (2001), Komandosi (2002), Borbeni avioni (2002), Hitler je pobedio (2003), Vreme izdaje (2008).

Onkraj Wikipedije, u Zagrebu još živi mnoštvo dečkih & puca koji se s veseljem prisjećaju Laze Tenka: primjerice, škvadra se dogovori za tulum, recimo negdje na Trešnjevci, s uvjetom da svatko sa sobom povede najmanje jednu curicu, najmanje jednu mačku, a kad anarhoidno veselje tipa berlinskoga DDR-a krene, odjednom, na tulum overdoziran duhanskim dimom, pivom, mirogojčekima i mačkama zadebljane stražnjice od šutiranja ljevicom i desnicom dok u pozadini mrmori neki L. Cohen ili B. Springsteen, svjetla se gase svjetla se pale, jer u društveno nesvjesno zbrdazdola okupljeno mnoštvo gromoglasno ušetava M. Lazanski – u društvu kapetana I. klase u SMB-uniformi JNA, pa kaže: „Umem da kažem samo tri reči, Zvezda, Zvezda, Zvezda“, a kapetan I. klase samo okolo strijelja sivomaslinastim očima. 

Zapravo, teško je bez duga razmišljanja navesti ijedan pamtljiv teksta M. Lazanskoga ikada, naprosto, oduvijek se on podrazumijevao tek kao civilni glasnogovornik JNA, makar on u svojoj bibliografiji navodi koješta: intervjue s ruskim i američkim generalima, Irak, Iran, Afganistan, SSSR, Čečeniju Afriku, Aziju, Južnu Ameriku, bogtepitaj, nedostaje mu samo intervju sa zapovjednikom nacističke njemačke baze u pozadinskoj dubini Antarktika ili reportaža o Hitlerovim zadnjim skrovištima na Ognjenoj Zemlji, ako je takvo što ikada postojalo. Osim jednoga! Osim intervjua s Veljkom Kadijevićem! 

U prosincu 1990., frajeri iz KOS-a JNA su, putem Lazanskoga, u Danas plasirali strašnu prijetnju Hrvatskoj i Hrvatima kroz intervju sa pok. V. Kadijevićem – sjećam se, bio sam u tom istrašnom času u redakciji – a što je 26 godina kasnije sam Lazanski opisao u srbijanskoj Politici u kojoj je donedavno bio uhljebljen: –  “U leto 1990. napisao sam za ‘Danas’ tekst ‘Hrvatska strojnica na hrvatskom ramenu’, gde sam polemisao s Tuđmanovim tezama kako JNA nije vojska i hrvatskog naroda. Redakcija je taj tekst pustila, odjek u javnosti bio je snažan, ali sam podvrgnut i baražnoj vatri hrvatskih nacionalista. Kada sam u ‘Politici ekspres’ te jeseni 1990. objavio podatke kako se vatikanska banka uključila u kreditiranje nabavki oružja za Zbor narodne garde Hrvatske (MB sic!), napadi u žutoj štampi postali su svakodnevni. Kolege u redakciji ‘Danasa’ nisu mi ništa prebacivale, mnogi su očekivali vojni puč i u tom slučaju dobro je imati Lazu u redakciji. U decembru 1990. imao sam čuveni intervju s generalom Veljkom Kadijevićem, tadašnjim saveznim sekretarom za narodnu odbranu SFRJ. Intervju je nagoveštavao odlučnu akciju JNA u cilju zaštite teritorijalnog integriteta SFRJ. Imao sam probleme u ‘Danasu’ oko tog intervjua, jer su neke kolege htele da znaju sadržaj i pre preloma, da bi mogle da u istom broju odgovore Kadijeviću kontraintervjuom s generalom Martinom Špegeljom, tada ministrom odbrane Hrvatske. Odgovoriti u istom broju nije baš novinarski korektno, pa sam sadržaj razgovora s generalom Kadijevićem krio do poslednjeg trena (MB sic!). Špegelj tako nije imao priliku da odgovori u istom broju, učinio je to tek posle sedam dana. Inače, u najavi intervjua je naglašeno da ga general Kadijević daje vojnom komentatoru Miroslavu Lazanskom, a ne nekim pojedinim novinama. Kako sam ja tada bio zaposlen u ‘Danasu’ prirodno je da sam ga dao svojoj redakciji, ali u dogovoru (MB sic!) s kabinetom saveznog sekretara za narodnu odbranu intervju je dat i Tanjugu. Bilo je politički jako važno (MB sic!) da ga objave svi jugoslovenski mediji i svi su ga i objavili. Televizijska obrada tog intervjua izazvala je kasnije mnoge spekulacije, a stvar je bila jednostavna. General Kadijević nije imao koncentraciju da sve odgovore daje bez čitanja s papira, TV kamere nisu snimale moj razgovor s generalom, pa se pribeglo rešenju da nas dvojica šetamo parkom Belog dvora, ja čitam pitanja, a Kadijevićeve odgovore čita spiker iz ‘Zastava filma’. Odgovori su bili isti oni koji su tada objavljeni u svim jugoslovenskim novinama. Dan posle objavljivanja tog intervjua Tuđman se na specijalnoj konferenciji za štampu okomio na generala Kadijevića. Mene nije spominjao…“

Dakle, sve što je ikada i bilo gdje Lazanski objavio, bilo je intonirano kao kontroverza i kao neugodna psihosociološka prijetnja civilnom društvu, a takvim bi se moglo opisati i onih nekoliko njegovih – rijetkih, ali javnih – nastupa u hrvatskoj javnosti u razdoblju 1990-2019., a ne ćete mi vjerovati: on se kao takav pojavljivao i u Australiji, na ovom zabačenom otočiću gdje je pred stotinama zalutalih posjetitelja raznih otvoreno četničkih ili pročetničkih svetosavskih “crkveno-školskih opština”, kako sebe nazivaju, prodavao istu staru praznu priču. 

Jednostavno, ono što za ovaj kroki od teksta i jest važno naglasiti: riječ je o fakat inteligentnoj osobi, s izrazitim smislom za survival i s izrazitim karakteristikama kruhoborca. Baš zato, kraj pripovijetke o Lazanskom mora se razumijevati svakako s mišlju na kružnicu po kojoj se takvi tipovi koturaju: kad se na samom početku (neprijeporno: srpske) agresije na Hrvatsku, Lazanski odmetnuo u Beograd, zajedno s još stanovitom količinom Danasovih (Zorica Nikolić, Mila Štula…), i ne samo Danasovih novinara i urednika (da ih ne nabrajamo), on se nakon podužega desetljetnog, dvodesetljetnog, vremenskog razmišljanja i kojekakvih tamošnjih kruhoboračkih laviranja, na kraju učlanio u Vučićevu Srpsku naprednu stranku (SNS), izvitoperenu nasljednicu da se Vlasi ne dosjete Šešeljeve-Nikolićeve-Vučićeve Srpske radikalne stranke (SRS) u kombinacijskoj koaliciji s Dačićevom Socijalističkom partijom Srbije (SPS) koju je onomad osnovao pok. S. Milošević u pretvorbi iz srbijanskoga i jugoslavenskoga Saveza komunista, potom se na listi toga SNS-a uhljebio u srbijanski parlament, eda bi se na kraju balade tako taktički pametno još prije gotovo godinu dana počeo na TV Pink i TV Happy češće nego tjednim ritmom počeo reklamirati kao budući veleposlanik Srbije u Ruskoj Federaciji, istodobno na ruskoj TV Sputnjik u Beogradu vodeći nekakvu vlastitu autorsku emisiju, te je eto, sve u svemu, postao – još jedan novinar pokojnog Danasa koji se uhljebio u diplomaciju. 

Doduše, ne baš u hrvatsku diplomaciju, nego u srbijansku (zapadnobalkansku?, regionalnu?), ali će to zasigurno Srbiji biti toliko dobro koliko su ostali Danasovi diplomati bili dobri Hrvatskoj. 

Komentari