Najprognaniji Hrvat u povijesti, koji je najveći dio svojih zrelih godina proveo po tamnicama na tri kontinenta, čovjek kojemu nisu samo 20 godina planirali egzekuciju nego su se i na križ i na crvenu zvijezdu zaklinjali da će ga ubiti, nakon skakanja po kontinentima, baš kao da je svijet šahovska ploča, vratio se u sumrak svoga stoljeća, na raskrižju milenija, na svoje polazište, na mjesto svoga smisla, gdje su ga dočekali dželati s nabrušenim noževima, ali ne prije nego što je vidio kraj države za koju je duboko vjerovao da nema prava postojati i tu vjeru krvlju zapečatio.

Autor: Dinko Dedić

Znam da su dželati daleko od bliceva, sakriveni iza narušenih debelih zidova otvorili posljednje boce rezervi iz pljesnivoga jugoslavenskog podruma, potočili šampanjac, digli čaše i tankim usnama srknuli, kad već nisu mogli uz zvuke “proklet bio”, proklete himne, a ono barem uz njezin rekvijem, na njezinu zgarištu u djedovini stare slave, a nisu znali da je Miro Barešić prije povratka kupio osiguranje, ono kojim je Hrvatska preživjela milenije, također preskakujući kontinente do svoga odredišta – to osiguranje se zove potomstvo, po kojemu se ova hrvatska borba za opstanak nastavlja već drugo tisućljeće.

Vidio sam malu Veru Viktoriju u Stockholmu, tek što je prohodala i prvi puta bila zapažena kada je u švedskom supermarketu, dok je mama kupovala namirnice, izvukla jednu konzervu iz velike hrpe složenih u oblik piramide i  srušila cijelu piramidu. Prepoznao sam u tome simboliku koja nikako nije mogla biti prizvod Verine svijesti, nego njezina naslijeđa, svoga ćaće u svojim kromozomima. Predstavite si sliku male curice kako stoji ispred velike piramide limenih konzervi, povlači jednu na kojoj počivaju sve iznad nje i cijela se građevina sruši.

Jelena Andrea Barešić

Da ne ulazim u kompleksnost švedskoga pravosuđa, imala je Vera posebne zasluge za puštanje svoga oca iz zatvora. Bili smo tada u Švedskoj svi, kompletno vodstvo HDP-a. Očekivali smo Mirino puštanje na slobodu, jer je već dobivao izlaske preko vikenda. Međutim, Šveđani su znali da će po Mirinu oslobađanju nastati najveći od svih, jugoslavenski lov na jednoga čovjeka i odlučili su deportirati njega, Slavicu, tek rođenog Ivana i malu Veru natrag u Paragvaj, kako bi poštedjeli Švedsku da ne poostane poprište bitke koja je plamsla između hrvatskoga političkog izbjeglištva i čuvara Jugoslavje.

Poučeni iskustvom, s otmicom SAS-va zrakoplova i akcijom Tomislava Rebrine, potajno su na vojnom uzletištu pripremili vojni transporter, u njega ubacili karavan (kućica na kotačima), utovarili Miru i njegovu malu obitelj, vojskom bokirali sve pristupe uzletištu i odletjeli u Asuncion. S udaljenosti od 10 km mogli smo promatrati taj zrakoplov kako se diže k nebu i nestaje u oblacima.

U Paragvaju su Miro i Slavica stekli još jedno dijete hrvatske revolucije, Jelenu Andreu, troje “učenika životne škole ‘Barelogija’, profesora Bareta”, kako kaže Jelena Andrea.

Na engleskom govornom području bi završili rječima “The rest is history”, ali hrvatska povijest nikad ne prestaje i tri desetljeća kasnije Ivan Viktor, srednje od troje djece rođene među kontinentima, pojavio se na video platformi Projekta Velebit, na Podcastu Velebit, i proveo sat vremena u razgovoru s Markom Juričem.

Podcast Velebit: Ivan Viktor Barešić: Imam dužnost učiniti sve što mogu da žrtva mog oca Mire ne bude uzaludna

Prolistao sam komentare, prepoznao kuloare i vidio promatrače Barešićeve, svoje i naše zajedničke sudbine kako se nakon Podcasta komentarima vežu za Pernara, marihuanu i mnoge bespredmetne detalje iz razgovora s Ivanom, slijepi na baš sve što je iz tog razgovora značajno, sudbinsko i sudbonosno.

Ali ne brinite promatrači, ni vas neće mimoići rezultati pobjede u borbi koja traje već tisuću godina i koja još nije završena, i ako je trebala biti. Posljednja epizoda, koja je trebala postati a nije mogla konačnom pobjedom ostati, iskazano je pobjedničko milosrđe prema poraženome i okrutnost prema probjedniku –  poraženi su abolirani a pobjednici proskribirani.

Neće se više dogoditi, vidjeti će te vi bezimeni kritičari svega što drugi rade, vi kojih se ni oprost ni priznanje ne može dotaknuti, ali će i vas sa sobom u visinu ponijeti val hrvatske sposobnosti padati na dno, a onda se krajnjim naporima odabranih, od dna otisnuti i ponovo isplivati na površinu, čega je najveći simbol baš Miro Barešić, a njegova djeca simbol kontinuiteta, hrvatska crta na grafikonu koja pada i raste ali nikad ne prestaje.

Foto: Vera Viktorija Barešić ispred piramide koju sam vidio kao simbol sudbine. 

Komentari