Sve u svemu, Vrdoljakov “General”, bez obzira na “nagrade” i bez obzira na medijsko-političku kampanju, definitivno je najznačajniji ovogodišnji film u Puli, najvjerojatnije, i godinama unatrag, i to ne samo zato što je, u znak minimalne hrvatske prilagodbe digitalnom 21. stoljeću dobio Zlatnu Arena za specijalne efekte, nego i zato što je potaknuo kontroverze, rasprave, POLITIČKA sučeljavanja i slične vesele stvari.
Osobno, dakle ja u prvom licu jednine, mislim da je strahota to što se nastoji nametnuti kao javna (povijesna) ocjena o Vrdoljakovu “Generalu”, osobito ako se to postavlja u kontekst “boljosti” ili “lošijosti” u odnosu na Budisavljevićkin “Dnevnik Diane Budisavljević”, pa i Ličinin “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, a poglavito kad se ta javna, povijesna i umjetnička (?!) ocjena hoće etablirati u kontekstu “državnih projekata” (što oba u istoj mjeri i jesu i nisu, bez obzira na količinu izboksanih kuna ili europskih dolara zasebno).
Jednostavno, ovo što se događa i s tim filmovima, od njihove najave, preko ocjena žirija, sve do medijske refleksije (a koja zapravo znači to javno, povijesno betorniranje ocjene) nije ništa drugo do li apsurdističko glupavi preslik socijalističkoga kulturtregerstva i zomboidiziranja “širokih narodnih masa” gdje je, primjerice, Bulajićeva “Bitka na Neretvi” doista sjajan pokaz da iz “povijesti ništa nismo naučili”.
Naime, “Bitka na Neretvi”, sa svim svojim nagradama, nominacijama i s kojekakvim drugim onodobnim mantanjima mozgom, čega se neki poput mene najradije ne žele sjećati, bio je strahovito skup, ali je, avaj, posve negledljiv film, odnosno, primjer ne-filma, primjer kolektivnog ludila jednoga vremena koji je čak i takvo što uspio proizvesti, primjer kakvih primjera, u ime zdrava razuma, ne bi trebalo biti niti kao primjera. Naprosto, riječ je tu o nasilnom skrajanju, prekrajanju i impostiranju ideološki usmjerene (ili: preusmjerene) ustavne preambule drugim sredstvima (kulturnim, filmskim) iz koje potom proizilaze “zakonima određena” sva zla ovoga svijeta.
“General” to ipak nije, a čini mi se, nije ni htio biti.
Za “Dnevnik Diane Budisavljević”, makar sad zasad, nipošto nisam siguran.
Ali jesam siguran da SVATKO tko ih gleda i/ili tumači na opisani način jest opterećen kulturno-političkim socrealizmom (recimo, dokaz u prilog tomu je da se “kritičari” Vrdoljakova uratka više referiraju na Kolindin istup u pulskoj Areni, nego na film kao takav, što je nonsensno samo po sebi, mislim na “kritičare”, makar je jasno da Kolindin istup nije nipošto motiviran artizmom, već prvenstveno političkom kampanjom).
Naravno, sve rečeno vrijedi i u slučaju usporedbe, u slučaju natezanja IDEOLOŠKOGA, POLITIČKOGA jadransko-balkanskoga konopa, između “Generala”, “Dnevnika Diane Budisavljević”, “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj” i svih ostalih nagrađenih i/ili nenagrađenih filmova na (ali ne i U) ovogodišnjoj Puli.
Jer, konačno, sve su to naši, hrvatski filmovi.
Mene što se tiče, budući da su HRVATSKI, svi su dobri.
Iako, doista bi trebalo razmisliti: zašto su tako apsurdistički loši, šapće mi moj ugrađeni bipolarni poremećaj.
Sve u svemu, Vrdoljakov “General”, bez obzira na “nagrade” i bez obzira na medijsko-političku kampanju, definitivno je najznačajniji ovogodišnji film u Puli, najvjerojatnije, i godinama unatrag, i to ne samo zato što je, u znak minimalne hrvatske prilagodbe digitalnom 21. stoljeću dobio Zlatnu Arena za specijalne efekte!
Zašto?
Pa već piše:
baš zato što je potaknuo
kontroverze, rasprave,
POLITIČKA sučeljavanja
i slične vesele stvari.